Papa Franjo je u više navrata pokazao odbojnost prema katolicima privrženim obredu stare liturgije (TLM – tradicionalne latinske mise), one prije Drugog vatikanskog sabora. Najčešće riječi koje papa Franjo koristi pri opisu takvih katolika su „rigidnost“, „nesigurnost“, a neizravno je aludirao i na neku vrst „psihičkog oboljenja“.
Naime, kada je u jednom od svojih intervjua upitan o liturgiji papa Franjo je rekao da će reformirana liturgija nakon Drugog vatikanskog sabora ostati i da je pogrešno govoriti o „reformi reforme“. Zatim je dodao svom sugovorniku o. Antoniju Spadaru SJ kako se čudi što neki mladi ljudi preferiraju staru misu iako nisu bili odrasli s njom, te se Papa sam upitao: „Zašto tolika rigidnost? Kopaj, kopaj, ta rigidnost uvijek nešto skriva, nesigurnost ili čak nešto treće. Rigidnost je obrambena. Prava ljubav nije rigidna“.[1]
Ima još puno ovakvih i sličnih izjava pape Franje u svezi katolika koji su privrženi tradiciji ali njegov posljednji komentar možemo slobodno nazvati izgredom. To se dogodilo u Budimpešti u razgovoru s njegovom braćom jezuitima 29. travnja 2023. Kao što je uobičajeno kada putuje po svijetu Papa se sastane s Družbom Isusovom u toj dotičnoj zemlji. Tako se i ovoga puta sastao s jezuitima u Mađarskoj. Odgovarao je na postavljena pitanja o pristupu mladima, formaciji jezuita, zlostavljanju u Crkvi i o Argentinskom jezuitu koji je osuđen 1976. godine. Jedno pitanje koje uopće nije imalo veze s liturgijom Papa je iskoristio da se opet obruši na latinsku misu i na katolike privržene starom obredu. Ovdje ćemo prenijeti pitanje i cijeli odgovor koji zaslužuje podrobniju analizu.
Pitanje:
„Drugi vatikanski sabor govori o odnosu Crkve i suvremenog svijeta. Kako pomiriti Crkvu i stvarnost koja je već nadmašila suvremenost? Kako pronaći Božji glas dok volimo svoje vrijeme?“
Odgovor pape Franje:
“Ne bih znao teoretski na to odgovoriti, ali svakako znam da se Sabor još uvijek primjenjuje. Potrebno je stoljeće da se Sabor asimilira, kažu. I znam da je otpor njegovim dekretima užasan. Postoji nevjerojatan restauratorizam, ono što ja nazivam ‘indietrismo’ [nazadnjaštvo], kako kaže Poslanica Hebrejima (10,39): ‘Ali mi ne pripadamo onima koji uzmiču’. Tok povijesti i milosti ide od korijena prema gore poput soka stabla koji donosi plod. Ali bez ovog protoka ostajete mumija. Vraćanje unatrag ne očuva život, nikada. Morate se promijeniti, kao što je napisao sveti Vinko Lerinski u svom spisu Commonitorium kada je primijetio da čak i dogma kršćanske religije napreduje, učvršćujući se tijekom godina, razvijajući se s vremenom, produbljujući s godinama. Ali ovo je promjena iz temelja. Današnja opasnost je ‘indietrismo’, reakcija protiv modernog. To je nostalgična bolest. Zato sam odlučio da je za slavljenje prema Rimskom misalu iz 1962. sada obvezno zatražiti dozvolu za sve novoposvećene svećenike. Nakon svih potrebnih konzultacija odlučio sam to jer sam vidio da se dobre pastoralne mjere koje su uspostavili Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. koriste na ideološki način, da se ide unatrag. Trebalo je zaustaviti taj ‘indietrismo’, koji nije bio u pastoralnoj viziji mojih prethodnika”.[2]
U ovom govoru se osjeća Papina duboka opterećenost antipatijama prema tradicionalnoj latinskoj misi a argumenti koje iznosi ne bi prošli test trezvenog i objektivnog preispitivanja. Dakle, da još jednom ponovimo, pitanje uopće nije bilo o liturgiji, ali je Papa iskoristio sam spomen Drugog vatikanskog sabora da bi govorio o nečemu što se uopće nije ticalo pitanja. U prvoj rečenici Papa kaže da se „Sabor još uvijek primjenjuje“. S obzirom na kontekst razvidno je da Papa govori o tome kako se Sabor primjenjuje u odnosu na liturgiju, međutim, to nije točno. Novus ordo liturgija je u suprotnosti s dokumentom Drugog vatikanskog sabora Sacrosanctum concilium o reformi liturgije u kojem se izričito kaže da „se u latinskim obredima mora sačuvati latinski jezik“ (36.1), da Crkva drži gregorijanski napjev posebno pogodnim za Rimski obred (116), da orgulje imaju posebno mjesto u liturgiji zato jer je to tradicionalni instrument koji doprinosi uzvišenosti obreda (120), itd.[3] Dalje kaže Papa da je „otpor njegovim dekretima [II. Vatikanskog sabora] užasan“. To opet nije točno jer u ovom slučaju kada se govori o svetoj misi pravovjerni katolici apsolutno podržavaju dekret o liturgiji; ono što neki ne podržavaju jesu modernističke inovacije koje stoje u suprotnosti s dekretom Drugog vatikanskog sabora. One koji su privrženi staroj misi i dekretu Drugog vatikanskog sabora Sacrosanctum concilium Papa optužuje za „nevjerojatan restauratorizam“ ili kako on to naziva „nazadnjaštvo“. Pa to da smo nazadni zato što volimo tradiciju čujemo svaki dan od dženderista a sada nam evo to govori i Papa. Zatim, već tko zna koji put, Papa izvlači biblijske citate iz konteksta (ovdje citirajući izričito Poslanicu sv. Pavla Hebrejima 10,39) i krivo ih tumači.[4] Spomenuti citat iz Poslanice Hebrejima zapravo glasi: „A mi nismo od onih koji otpadaju, sebi na propast, nego od onih koji vjeruju na spas duše“. Ako se pogleda kontekst vidjet ćemo da sv. Pavao u retku 38 neposredno prije spomenutog citira riječ Božju: „A pravednik će moj od vjere živjeti, ako li pak otpadne, ne mili se duši mojoj”. I kada nakon toga čitamo redak 39 njegovo nam je značenje kristalno jasno. Sv. Pavao tu ne kori one koji „uzmiču unazad” – nego hvali one koji „ne otpadaju od vjere” jer su postojani u vjeri, tj. čvrsto se drže predaje.
Dakle, sasvim nasuprot onoga kako je interpretirao papa Franjo, sv. Pavao nam govori da se imamo držati predaje, što spominje i u Drugoj poslanici Solunjanima: „Prema tome, braćo, budite postojani i držite predaje koje ste od nas primili, bilo usmeno, bilo pismeno!“ (2 Sol 2,15). Ako nam sv. Pavao kaže da se držimo predaje (tradicije), jeli onda i on nazadnjak?
Dalje Papa sugerira kako su oni koji su privrženi staroj misi poput mumije jer su bez neophodnog „biljnog soka“, koji ide naprijed, mrtvi. Znači li to da su onda svi svetci i naši preci tijekom gotovo dva milenija koji su bili privrženi latinskoj misi bili mumije?! Nadalje, zapaža Papa kako ići unazad nikada ne može očuvati život, te za argument uzima sv. Vinka Lerinskog i naravno opet sve izvrće naopako. Istina da se dogma može razvijati, ali samo u smislu sve boljeg razumijevanja osnovnog polazišta, ali nikada tako da preraste u svoju suprotnost. Vatikanski dokument „Interpretacija dogme“ potvrđuje ovo pravilo: „Čak i u Novom zavjetu postoje dokazi da su postojale faze u dolasku do istine: ovi izrazi istine međusobno se jačaju, idu iz dubine u dubinu, ali nikada ne proturječe“.[5] Isti dokument izričito tvrdi: „Razvoj [dogme] postaje korupcija kada je u suprotnosti s izvornom doktrinom ili ranijim razvojem. Istinski razvoj čuva i štiti razvoj i formulacije koje su postojale prije“.[6]
Ovo je jako važno razumjeti jer modernisti kada govore o razvoju dogme onda oni govore o razvoju dogme u protestantskom smislu gdje ona može u kasnijoj fazi prerasti u svoju suprotnost, npr. danas je kontracepcija grijeh sutra nije, danas je brak nerazrješiv sutra je razrješiv, danas je sodomija grijeh sutra je vrlina, danas je smrtna kazna dopustiva sutra nije, itd. I sada dolazimo do sv. Vinka Lerinskog koji govori ustvari suprotno od onog za što ga Papa „koristi“. Sv. Vinko (crkveni otac) u svojem spisu Commonitorium kaže sljedeće: „U samoj Katoličkoj Crkvi valja se svim silama brinuti, da držimo onu vjeru u koju se vjerovalo svugdje, uvijek i od svih. Jer to je istinski i u najstrožem smislu ‘katoličko’… Ovo pravilo ćemo poštovati ako slijedimo univerzalnost, starinu, suglasnost… Slijedit ćemo univerzalnost, ako ispovijedamo istinitom onu jednu vjeru, koju ispovijeda cijela Crkva u cijelom svijetu; starinu, ako ne odstupimo od onih tumačenja kojih su se očito držali naši sveti preci i oci; suglasnost, na sličan način, ako se u samoj starini pridržavamo suglasnih definicija i određenja svih, ili barem gotovo svih svećenika i [crkvenih] učitelja“ ( II.6). „Što će onda učiniti kršćanin katolik, ako se mali dio Crkve odvojio od zajedništva sveopće vjere? – Što, sigurno, radije će se držati zdravosti cijeloga tijela nego nezdravosti štetnog i pokvarenog uda (III.1). Što ako neka nova zaraza nastoji inficirati ne samo beznačajan dio, nego cijelu Crkvu? – Tada će njegova briga biti da prione uz starinu, koju u današnje vrijeme nikako ne može zavesti nikakva prijevara novotarije.“ (III.2). Ako pogledamo stvarno što kaže sv. Vinko onda je on prema papi Franji teški „nazadnjak“.
Dalje, papa Franjo kaže da je najveća opasnost današnjice „nazadnjaštvo“, tj. „reakcija protiv modernog“, to je po njemu „nostalgična bolest“. Čovjek da ne poznaje kontekst mislio bi da su to riječi Joe Bidena ili Klausa Schwaba. Borba protiv modernoga je bolest?! Ne znam je li ovome uopće potreban komentar. Pa svi svetci Crkve su davali svoje živote za vjeru baš zato jer su imali hrabrosti suprotstaviti se modernizmu svog vremena. Jesu li onda oni bili bolesni?! I sv. Pavao kaže „Pazite da vas tko sa sobom ne odvede ʻfilozofijomʼ – ispraznom prijevarom koja se oslanja na predaju čisto ljudsku, na ʻprirodne sile svijetaʼ, a ne na Krista“ (Kol 2,8).
I na kraju dodaje Papa da je eto zbog toga zabranio novim svećenicima slaviti misu po starom obredu bez posebne dozvole (koju može samo Vatikan izdati). I za „blistavi“ kraj još jedna podvala svojim prethodnicima. Naime, Papa tvrdi da su njegovi prethodnici dozvolili latinsku misu iz pastoralnih razloga ali je to bilo zlorabljeno na „ideološki način“ da bi se „nazadovalo“. Pa je on sada zaustavio to „nazadnjaštvo“ koje „nije bilo u pastoralnoj viziji“ njegovih prethodnika.
Međutim, papa Benedikt XVI. često je naglašavao da ono što je bilo sveto prijašnjim generacijama ne može odjednom postati nešto loše, zato je nastojao „učiniti drevni oblik lakše dostupnim prije svega kako bi se očuvala duboka i neprekinuta veza koja postoji u povijesti Crkve. Ne možemo reći: prije je bilo loše, ali sada je dobro. Doista, u zajednici u kojoj su molitva i euharistija najvažniji, ono što se smatralo najsvetijim ne može se smatrati posve pogrešnim. Radilo se o pomirenju s prošlošću, o unutarnjem kontinuitetu vjere i molitve u Crkvi“[7]. Osim toga, njegov osobni tajnik nadbiskup Georg Gänswein u intervju za Die Tagespost je posvjedočio kako je motuproprij pape Franje Traditionis custodes, kojim se uvelike ograničava latinska misa, slomio srce papi Benediktu XVI.[8] U svom motupropriju Summorum pontificum papa Benedikt XVI. je jasno stavio do znanja da se ne može ukinuti ono što je uvijek bilo sveto: „Stoga je dopušteno slaviti misnu žrtvu prema tipičnom izdanju Rimskog misala, koji je objavio blaženi Ivan XXIII. 1962. i koji nikada nije ukinut, kao izvanredni oblik crkvene liturgije.“[9]
Za kraj, možemo samo sa žalošću konstatirati da prvi put u povijesti Crkve imamo papu koji je otvoreno krenuo u opasne vode hermeneutike raskida, i dok s jedne strane pokušava prigrliti i okupiti sve moguće heretičke sljedbe, i njima se dodvoriti, u isto vrijeme odbacuje one najvjernije sinove Crkve i započinje ideološki rat koji lako može završiti raskolom.
Ivan Poljaković
Slika: papa Franjo u razgovoru s mađarskim jezuitima
[1] https://www.catholicworldreport.com/2016/11/14/digging-into-pope-francis-remarks-about-the-old-latin-mass-rigidity-and-insecurity/ (14.5.2023.)
[2] https://www.laciviltacattolica.com/this-is-gods-style-pope-francis-conversation-with-hungarian-jesuits/ (14.5.2023.)
[3] https://www.vatican.va/archive/hist_councils/ii_vatican_council/documents/vat-ii_const_19631204_sacrosanctum-concilium_en.html 36.1 (14.5.2023.)
[4] Takvih slučajeva je puno, no neke od njih smo obradili u tekstovima kao što su: Fratelli tutti (Mt 23,8), Desiderio desideravi (Otk 19,9).
[5] https://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/cti_documents/rc_cti_1989_interpretazione-dogmi_en.html I. 3. (14.5.2023.)
[6] Isto, III.5.6
[7] Benedikt XVI.: Svjetlo svijeta. Papa, Crkva i znakovi vremena. Razgovor s Peterom Seewaldom. Verbum, 2010.
[8] https://www.youtube.com/watch?v=sNqaXK2A2Nk (14.5.2023.)
[9] https://www.vatican.va/content/benedict-xvi/en/motu_proprio/documents/hf_ben-xvi_motu-proprio_20070707_summorum-pontificum.html (14.5.2023.)
