Papa Lav XIV. znatno gubi na ugledu
Lav XIV. razočarava – i to jako. Danas Sveta Crkva obilježava Uzvišenje Svetog Križa – a time i dva značajna događaja u svojoj povijesti: otkriće pravog Kristovog Križa od strane svete Helene 326. godine i njegov trijumfalni povratak od strane cara Heraklija 629. godine, nakon što su ga perzijske vojske ukrale iz Jeruzalema 614. godine. Kasno poslijepodne, papa Lav XIV. također će se prisjetiti mučenika 21. stoljeća u crkvi sv. Pavla izvan zidina. Papa danas slavi svoj 70. rođendan, a mi mu upućujemo najtoplije čestitke. Čekali smo njegov današnji nagovor uz molitvu Angelus. Ali sada je potrebno nekoliko riječi.
Dobra četiri mjeseca su prošla od njegova izbora. Uzdah olakšanja tada je zahvatio Crkvu. Prije mjesec dana, razni krugovi su analizirali njegovih prvih 100 dana na dužnosti. Razmjenjivali su kurtoazije i uglavnom se usredotočili na sporedne stvari, jer je pravi smjer (još uvijek) nerazlučiv. Ali strpljenje doseže svoje granice: Tolerancija tog neopisivog homoseksualnog spektakla prije tjedan dana, prikrivenog kao hodočašće tijekom Svete godine, bila je neviđeno bogohuljenje. Veće oskvrnuće nije se dogodilo čak ni pod njegovim „voljenim“ prethodnikom – pontifikatom koji je biskup Athanasius Schneider prikladno opisao kao „vladavinu terora“ pod kojim je Sveta Crkva bila talac dvanaest godina.
Dana 6. rujna dogodilo se svetogrđe. Ono što se toga dana dogodilo u Bazilici svetog Petra duboko je potreslo mnoge vjernike diljem svijeta – i sve je veći dojam da ne samo sam događaj, već i papina šutnja o njemu, označava prekretnicu.
Tog dana, takozvanim „organiziranim homo-katolicima“ – apsurd bez premca – dopušteno je da prođu kroz Sveta vrata u Baziliku sv. Petra, demonstrativno slaveći svoj grijeh, koji „vapi prema nebu za osvetom“. S crkvenim blagoslovom. Bez kajanja. Bez obraćenja. Umjesto toga, homoseksualnost je predstavljena kao nova norma – kao da je Božji zakon suspendiran, kao da je prirodni zakon samo fusnota nečemu davno zastarjelom. To nas nuka na pitanje: Tko od homo-ideoloških klerika i drugih samodopadnih samopromotora iza ove scene još uvijek mari za božansku zapovijed?
Tog 6. rujna bio je najgori spektakl koji je Crkva, u svojoj srži, jer je Bazilika sv. Petra njezin vodeći simbol, ikada doživjela – gnusoba u najistinskijem smislu te riječi.
A kako je reagirao papa Lav XIV.?
On šuti. Bez njegove volje, ovaj bogohulni spektakl nikada se ne bi mogao dogoditi. Svakako – planiran je za vrijeme Franje. Ali njegova provedba bila je njegova odgovornost. On je sada glava Crkve. Nezamislivo je da novi papa nije bio svjestan toga. Ali tko šuti, pristaje – to nije samo ono što uči narodna mudrost. To je signal poslan svijetu. Ono što ga osobno motivira u konačnici je nebitno. Učinak je važan – i on je razoran. I postaje tako nevjerojatno razoran samo zato što Lav XIV. do danas nije rekao ni riječi o tome.
Prošlo je osam dana od tada. I vlada tišina. Ni riječi, ni naznake distanciranja, ni znaka pojašnjenja. Je li Papa možda nije ništa primijetio? Nije ništa čuo? Nije ništa vidio? – To ne dolazi u obzir. Papa se ne smije tako ponašati. Ne smije tako šutjeti.
Želi li Lav XIV. sjediti na dvije stolice?
Je li dopušteno otvoreno bogohuliti u kući Božjoj, na grobu svetog Petra, samo zato što to zahtijeva klijentela duha vremena? I kao protuteža, 25. listopada tradicionalistima je dopušteno ponovno slaviti pontifikalnu misu u bazilici svetog Petra – nešto što im je Franjo uskratio. Kompromis, dakle? Trgovački dogovor?
Ne. Crkva se ne smije tako ponašati.
Papa ne može svima udovoljavati. Tko sve dopušta, sve poništava. Tako sveto gubi svoju posvećenost, svoj sjaj, svoje značenje. I ljudi počinju sumnjati: Koja je svrha Svetih vrata ako ih mogu oskvrnuti oni koji otvoreno žive i slave u suprotnosti s božanskim redom? Čak i pod Franjom, mnogi su se pitali: Kakvo značenje još uvijek imaju sakramenti ako se – zbog politički motivirane pseudopandemije – na brzinu suspendiraju, čak i zabranjuju, politički eliminiraju? Je li Tijelo Kristovo spasonosno ili smrtonosna opasnost? Donosi li sveta voda blagoslov ili viruse? Crkveni dužnosnici – neki se čak nazivaju biskupima – nikada nisu dali odgovor.
Kao što ni Lav XIV. sada ne odgovara.
Ne samo na očitu kontradikciju koju je dopustio u Bazilici sv. Petra 6. rujna. Za povlađivanje i lijepe priče nije nam potreban papa. Niti biskupi. Ljudi mogu lagati sami sebi. Na kocki je ništa manje nego vjerodostojnost Crkve.
Ali to nije sve.
Dana 10. rujna u SAD-u je ubijen Charlie Kirk – mladi kršćanin, otac dvoje male djece i aktivist za brak i obitelj. Zalagao se za prirodno pravo. Navodno ga je ubio osumnjičeni pripadnik gay scene. S obzirom na profesionalnu prirodu pogubljenja, postoje jaki argumenti protiv toga da je čin izvršila jedna osoba. Ali to nije tema ovdje.
Važno je da do danas – četiri dana nakon ubojstva – papa Lav XIV., iako je i sam Amerikanac, nije rekao ni riječi o tome. Čak ni na Angelusu. Ni izraza sućuti, ni molitve, ni javne utjehe. Ni riječi, makar protiv nasilja.
Milijun ljudi jučer je u Londonu prosvjedovalo, mnogi sa slikama Charlieja Kirka. Njegova udovica je katolkinja. Njegova djeca, u dobi od jedne i tri godine, odrastat će bez oca. A Papa? On šuti. Ubojstvom Charlieja Kirka pokušalo se ubiti ono za što se zalagao. Može li i treba li Papa jednostavno skrenuti pogled i pretvarati se da ništa ne vidi i ne čuje? Kao da ga se ne tiče?
Postoji li zabrinutost samo kada je establišment želi? Kada se to sviđa medijskom mainstreamu?
Je li ovo novi kurs – stara bergoglijevska šutnja? Franjo je zgazio sve one koji su se držali Božjeg reda. Želi li Lav XIV. nastaviti ovaj nesretni spektakl?
Je li suština u tome da se pod Lavom XIV. sve nastavlja kao i pod Franjom – samo s drugačijim stilskim sredstvima, samo elegantnije upakirano?
Nadamo se da ne, ali onda bi Lav XIV. trebao početi slati jasne i nedvosmislene signale.
Giuseppe Nardi
Dopisnik iz Rima. Diplomirao je političku znanost i povijest te doktorirao iz povijesti.
Slika: Vatican.va (snimka zaslona)
