U Crkvi se učvrstila ideja bratstva među svima, ne samo između katolika i protestanata, već i između njih (katolika i protestanata) i sljedbenika drugih religija bez obzira na njihova uvjerenja, sve dok su ljudi dobre volje. Ovo mi se čini vrlo zabrinjavajućim, da ne kažem pogrešnim!
Radije bih govorio o prijateljstvu ako ti odnosi u pojedinačnim slučajevima zaslužuju to ime, što općenito nije slučaj. Radije bih govorio o našem bližnjemu, kojeg nam Evanđelje zapovijeda da ga ljubimo (čak i neprijatelja). Ali o braći i sestrama? Kakvo je to bratstvo? Na primjer, između kršćanstva i islama, koji progoni ili potiskuje kršćansku vjeru u većini zemalja u kojima on prevladava? Dokazano je da su kršćani najprogonjeniji u islamskim zemljama. Ali ni u komunističkoj Kini stvari ne izgledaju puno bolje. Takozvano „domoljubno ujedinjenje“ pod Xi Jinpingom u Kini uspješan je pokušaj podjarmljivanja i sinizacije (reinterpretacije i preoblikovanja) Katoličke Crkve, što mnogi slijepi ljudi još uvijek vide kao dobitak. Kako nesretno! Vjerujete li zaista u dobrohotnost Kineske komunističke partije, islama ili ortodoksnog judaizma prema kršćanstvu općenito, a posebno prema katoličanstvu? Hinduizam je također nedavno postao mnogo agresivniji prema kršćanima. Koliko su katoličkih crkava zapalili naša takozvana „braća i sestre“ npr. u Francuskoj? Koliko je katoličkih svećenika ubijeno? To se događa svake godine. Koliko je vjernika optuženo i osuđeno na smrt ili jednostavno masakrirano od strane islamskih terorističkih bandi, npr. u afričkim zemljama? U Jeruzalemu se može dogoditi da vas kao kršćanina ortodoksni Židovi tretiraju s otvorenim prijezirom. Popis je dug. Ovdje dajem samo nekoliko napomena. U kojem se balonu tj. paralelnom svijetu kreće razgovor o univerzalnom bratstvu, naspram globalnih činjenica u međureligijskim odnosima?
Kako mi, katolici, možemo u ovom kontekstu neselektivno govoriti o našoj „braći i sestrama“, među kojima su i militantni zagovornici svoje religije ili ideologije? Ne vjeruju u Isusa Krista, Sina Božjega, u put, istinu i život, jedina vrata k Ocu. Bore se protiv ovog kreda i svih koji ga se pridržavaju. U svakom slučaju, broj kršćanskih mučenika se ne smanjuje. Kako njihovi progonitelji mogu biti moja braća i sestre? Ne mogu. Ovim ne potkopavam evanđelje o dobrom Samaritancu. Niti ograničavam dobročinstvo, što uključuje čak i neprijatelje. Ali ove potonje ne nazivam svojom braćom i sestrama, barem ne dok ne zadovoljavaju kriterije vjere, odbacuju je, bore se protiv nje – ponekad do krvoprolića – ili je jednostavno toleriraju po cijenu masovne diskriminacije i ugnjetavanja. Sv. Ivan također sasvim izričito kaže u prologu svog Evanđelja da nam je Isus Krist dao moć da postanemo djeca Božja, a to zahtijeva rođenje odozgo: u duhu i istini. Dakle, nismo takvi po prirodi, već zbog vjere u Isusa Krista i krštenja, koje je On učinio uvjetom spasenja.
Pričati o univerzalnom bratstvu je nerealno, da ne kažem sentimentalno. U našim ustima to je svojevrsna naivna i dobronamjerna captatio benevolentiae onih drugih vjera, ali činjenice govore protiv toga. Svaka njihova pogreška postaje „društveno prihvatljiva“. U svakom slučaju, ovaj govor se ne nalazi u ustima drugih u međureligijskom kontekstu, ili se nalazi samo sporadično, barem u mojoj percepciji. Htio bih dodati da imam muslimanske rođake i prijatelje i da ih imam od mladosti.
Situacija je drugačija među krštenim ljudima. Ne moram to razlagati. Ali čak ni u tom odnosu nema pravog jedinstva osim u istini, a ona je u katoličkoj vjeri. To se mora vrlo jasno reći. To ne proizlazi iz moje arogancije, moje umišljenosti, moje psihe ili bilo kakvog ekstremizma koji mi se može pripisati, već iz vjere Rimokatoličke crkve, u koju vjerujemo i koju ispovijedamo u Vjerovanju. To znači da smo problem nazvali njegovim imenom, što se općenito izbjegava. Ako se to zanemari, toliko hvaljeno jedinstvo nije ništa više od navodne „raznolikosti“ lijepo upakirane nesloge, proturječja i beznadne heterogenosti uvjerenja. Pogledano izbliza i strukturalno, ovaj ekumenski način je sve samo ne jedinstvo u istini. Ne vjerujem u ljubav bez istine. Nije ljubav, već istina ono što nas ujedinjuje, kao što nije ljubav, već istina ono što nas razdvaja.
Sav taj razgovor o bratstvu i različitosti stoga se temelji na isključivanju pitanja istine kako bi se postigli bolji odnosi. U odnosu na one drugih vjera, to znači relativizaciju Isusove tvrdnje o apsolutnosti, isključenje njegove jedinstvenosti i normativnosti za sve ljude; a u odnosu na ostale kršćane to znači relativizaciju spasenjske nužnosti Rimokatoličke Crkve, njezine vidljivosti, njezina univerzalnog spasenjskog značaja i posredovanja, njezinih sakramenata i na kraju, ali ne i najmanje važno, relativizaciju ili snižavanje njezina papinstva na primat časti s maksimalnim ustupcima.
Ponavljam svoju tezu: Tko nema istine, može se stopiti sa svima i biti ljubazan prema svima, a da to ne povrijedi. Može uključivati sve i svašta. Ekskluzivnost i jedinstvenost tada su stvar prošlosti. Čovjek to i želi. Ali čim se pitanje istine postavi u svoj svojoj širini i opsegu, dolazi do polarizacije, udaljavanja, odbacivanja i mučeništva ili obraćenja u najboljem smislu riječi: prihvaćanja katoličke vjere, krštenja, Rimokatoličke crkve u svojoj vidljivosti, jedinstvenosti, katoličnosti i apostolnosti, sa svojim sakramentima, svom apostolskom nasljeđu i svom jedinstvu sub Petro et cum Petro (Papinstvo). Razdorni mač istine, koji je Isus Krist prisvojio za sebe i poistovjetio sa sobom, siječe obitelji, prema Njegovim riječima. Ne optužujemo Isusa da nije ljubazan. Slažemo se s Njim da je On istina, a da mnogi to odbacuju. Otuda i priča o maču. Za razliku od Muhameda, Isus ne poznaje nasilje. Rekao je za taj mač da ga treba staviti u korice (i to baš Petru, koji bi trebao jamčiti za istinitost tradicionalne vjere). U tom pogledu, ne mogu se očekivati nikakvi ustupci ili pristanak od drugih religija osim ako se ne obrate objavljenoj, božanskoj istini kakva je objavljena u Isusu Kristu.
Ali čak i s kršćanima odvojenima od nas, nema istinskog jedinstva osim ako se ne obrate Rimokatoličkoj crkvi – kao što su obraćenici oduvijek činili – i vrate se jedinstvu s Petrom i njegovim nasljednikom. Na toj stijeni Krist je osnovao svoju Crkvu. Njegova moć ključeva znači, u biblijskom smislu, vlast nad cijelom kućom, u latinskoj jurisdikciji, ne samo počasno predsjedništvo, niti samo prvo u ljubavi, već stijenu i obvezujućeg jamca jedinstva u punoj istini tradicionalne vjere. Za odvojene kršćane, radi se i o ponovnom stjecanju sakramenata koje su izgubili, apostolskog nasljedstva i istinskog jedinstva vjere koje ne mogu pronaći ni među sobom. Dođi Duše Sveti! Konsenzusni pregovori neće riješiti problem.
+ Marian Eleganti, biskup
Mons. Marian Eleganti OSB, doktor teologije, bio je opat benediktinske opatije St. Otmarsberg u kantonu St. Gallen od 1999. do 2009., zatim pomoćni biskup biskupije Chur od 2009. do 2021. Biskup Eleganti je bio predavač na našoj konferenciji 2023. godine.
Slika: Propovijed na gori, Carl Bloch, 1877. Wikimedia.
.jpg){kind=link}