Požeški skandal– „homomafija” u Hrvatskoj

Nakon što je novinar Vanja Moskaljov na portalu Dnevnik.hr u srpnju 2026. godine objavio podatke o slučaju višegodišnjeg seksualnog zlostavljanja maloljetnog sjemeništarca u Zagrebu započetog ranih 2000-ih godina, nazire se afera koja bi ozbiljno mogla uzdrmati hrvatski katolički episkopat. Naime proizlazi da su hrvatski biskupi u cijelom slučaju reagirali neadekvatno i prekasno; prema onome što je do danas izašlo u javnost čini se štoviše da su biskupi iz Hrvatske slučaj zapravo zataškavali.

Alen Fućak na Dijalog.hr objavljuje važan prikaz cijele afere, s informacijama dobivenim od svećenika, bivših bogoslova i drugih osoba involviranih u slučaj: svećenik Požeške biskupije vlč. Ivica Žuljević je za vrijeme dok je žrtva pohađala gimnaziju na Šalati u Zagrebu žrtvu uveo u homoseksualni život (tj. „razvratio" je mladića) – što su izgleda odgovorni u Međubiskupijskom sjemeništu znali, i sugerirali mladiću da to „zaboravi”. Homoseksualnu vezu s tim svojim zlostavljačem nastavio je mladić tijekom studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu, gdje su u taj homoseksualni krug ušla još dvojica kandidata za svećenstvo iz Požeške biskupije. U Đakovu je stvar razriješena time što su sva ta trojica mladića prestali imati status pripravnika za svećenstvo, ali su svejedno nastavili teološki studij. Žrtva – već dobrano punoljetni mladić – je nastavio studij crkvene glazbe u Beču, gdje je navodno ušao u homoseksualni žrvanj s još jednim hrvatskim svećenikom: don Jerkom Matošom, inače svećenikom Subotičke biskupije. Matoševu kuću u Beču pohađaju razni svećenici i poslovni ljudi, kojima mladić navodno služi u orgijama; boravi on i u Matoševoj kući u Stonu, odakle informacije idu prema Mati Uziniću (tada, dubrovački biskup) – koji poslije tvrdi da se ničega ne sjeća. U Beču se žrtva odlučila obratiti nadbiskupu Beča kardinalu Christophu Schönbornu, koji mladića upućuje na liječenje zbog posljedica spolnog zlostavljanja, a o cijelom slučaju izvještava (2018. godine) požeškog biskupa Antuna Škvorčevića i Kongregaciju za nauk vjere u Vatikanu: Nakon što biskup Škvorčević izvješćuje Kongregaciju za nauk vjere da je prijava navodno lažna – to čini, premda postoje svjedoci i iz sjemeništa u Zagrebu, i iz KBF-a u Đakovu, i iz Beča. Nakon što se saznaje da se vlč. Ivicu Žuljevića najozbiljnije razmatra kao kandidata za novog požeškog biskupa, o cijeloj stvari kardinal Schönborn (piše u svojem članku Alen Fućak) izvješćuje još jednu ustanovu u Rimu – Kongregaciju za biskupe.[1]

Alen Fućak se u svojem tekstu čudi zašto hrvatski mediji glavne struje – koji su pokazali znatan interes za ovaj težak slučaj – ne izvješćuju ništa o dijelu homoseksualnog skandala koji se odvija u Beču (a odakle su u Požešku biskupiju navodno stigle snimke s eksplicitnim prikazima individualnih i grupnih homoseksualnih odnosa, koje je nadležni crkveni istražitelj vlč. Robert Mokri navodno uništio, piše Fućak) i Stonu. Evo, možemo mi ovdje pomoći s tom njegovom nedoumicom: žrtva je tada već bila punoljetna, a homoseksualni odnosi s punoljetnim osobama nisu kažnjivi, i o njima se stoga u medijima glavne struje ne piše.

Drugo je pitanje, je li osobama s homoseksualnim sklonostima koje se međusobno druže u kontekstu homoseksualnih orgija mjesto među katoličkim svećenstvom.

To pitanje medije glavne struje također ne zanima osobito, ali nas eto može i mora zanimati.

„Homomafija”

Kako argumentirano ukazuje poljski profesor teologije (Papinsko sveučilište u Krakowu) vlč. Dariusz Oko, naime, uspostava takvih homoseksualnih mreža među svećenicima neizbježno proizvodi tešku krizu Crkve. Vlč. D. Oko tako zaključuje kako krećući iz osobnih susreta s problemom homoseksualnosti s kojima se susreo kao predavač na sjemeništima, ali u prvom redu na temelju obrade značajnog broja teških skandala unutar katoličkih ustanova koji su imali pravosudni epilog – počev od slučaja nadbiskupa Poznań Juliusza Paetza, koji je krajem 1996. de facto pretvorio sjemenište svoje nadbiskupije u homoseksualni kupleraj.

Uglavnom, povezuje D. Oko javno objavljene podatke o homoseksualnim skandalima i prati sudbinu Katoličke Crkve u pojedinim zemljama, pa zaključuje: „Takvi krugovi u Crkvi se snažno protive istini, moralnosti i Objavi, surađuju s neprijateljima Crkve, potiču pobunu protiv autoriteta Petra naših dana, Svete Stolice i cjelokupne Crkve. Članovi tog lobija predstavljaju u Crkvi relativno malu grupu, ali često na ključnim položajima (do kakvih položaja iznimno predano nastoje dospjeti), stvaraju blisko povezanu mrežu veza i podrške jedni za druge, što ih čini opasnima. Osobito su opasni za mlade, koji su izloženi pogibelji spolnog zlostavljanja. Opasni su i za sebe sami, jer takvi otvrdnuti mogu naposljetku ‘umrijeti u vlastitim grijesima’ (Iv 8,23), kako je Isus upozorio. Opasni su za poštene laike i klerike koji im se suprotstave. Naposljetku, oni predstavljaju opasnost za cijelu Crkvu, jer kada se razotkriju njihove opačine i postanu predmetom izvještavanja medija, vjera milijuna ljudi biva oslabljena ili uništena… I sve to radi nekoliko desetljeća komfornog života u grijehu.“

Kako funkcioniraju mreže međusobnog pomaganja „suučesnika u zločinu” (ponovimo da prema državnom zakonu u Republici Hrvatskoj homoseksualni čini među odraslima nisu zločin; ali znamo da prema zakonu Božjem spadaju među najteže, „u nebo vapijuće” grijehe)?

Eto možemo ovih dana pratiti gore već spomenuti skandalozni slučaj iz Požege, u kojemu ovih tjedana pišu hrvatski mediji: nekako ispadne da više problema i manje podrške prime oni koji slučaj prijave, nego što je to slučaj s krivcima. Jer, naravno da će se nepokajani i uporni suučesnici u grijehu više međusobno podržavati, nego što će podrške primiti netko tko diskretno prijavljuje slučaj, pa možda ni njegovi bližnji ne znaju da je nešto prijavio (ne bi nas treblo začuditi ako tijela kojima se prijava podnosi traže da se o tome ne govori naokolo; zahtijevaju to uostalom posve redovito i hrvatska policija i Državno odvjetništvo, ako im se obratite s nekakvom prijavom). Ako suučesnici imaju nekog svojega među nadležnima za crkvenu istragu i donošenje odluka (a budimo pametni, naravno da će se oni potruditi da nekog takvog imaju na raspolaganju; riječ je napokon o osobama koje su po definiciji školski i profesionalni kolege, a uglavnom i zemljaci zlostavljača) – ajme meni od situacije.

Navedimo da Alen Fućak u svojem pisanju na Dijalog.hr izražava nadu da bi se ova stvar mogla iskoristiti za raščišćavanje situacije među klerom u Hrvatskoj. To bi bilo moguće, smatra Fućak, ako današnji zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša postupi odlučno i pošteno.

Iskustva iz svijeta: Argentina, Čile, Irska

Da hrvatski biskupi nisu jedini koji se nisu pravilno suočili s pitanjem seksualnog zlostavljanja (u praksi, pretežno: zlostavljanja dječaka[2]) od strane katoličkih svećenika, valjda je općepoznato. Kada su bili izlazili na vidjelo skandali o seksualnom zlostavljanju u SAD-u, svi su gurali glavu u pijesak, s mišlju da takvih skandala neće biti u njihovim zemljama.

Dodao bih: ne zato što bi mislili da nema takvih problema u njihovim zemljama/njihovim biskupijama.

Eto, opazimo da je 2010. godine u knjizi intervjua „Sobre el cielo y la tierra" („O Zemlji i Nebu"; uvršteni su tu intervjui s tadašnjim nadbiskupom Buenos Airesa Bergogliom i s njegovim prijateljem Abrahamom Skorkom, rabinom iz Buenos Airesa), gdje je kardinal Jorge Maria Bergoglio posve decidirano ustvrdio da u njegovoj dijacezi nikad nije zabilježen niti jedan jedini slučaj seksualnog zlostavljanja, u kojemu bi počinitelj bio svećenik.[3] Izjava je skoro bizarna – valjda je istina, da Bergoglio nije službeno zaprimio pritužbu protiv svećenika tijekom svojih desetljeće i pol upravljanja nadbiskupijom koja ima veći broj katolika nego cijela Hrvatska; ali je doista teško zamisliti da takvih slučajeva nije bilo. Nadbiskup za takve slučajeve možda nije znao, ako se jako trudio da ostane neinformiran.

Da je ovaj zaključak kako valja uložiti veliki trud da se ništa ne vidi i ne čuje blizak istini, možemo sagledati iz dva slučaja. Prvi je slučaj kada je do ušiju (ako ne i do stola) nadbiskupa Bergoglija 1998. –‍ koji je od 1992. bio pomoćni biskup Beunos Airesa, da bi ordinarij ondje postao 1997. –‍ morao doći slučaj prijave roditelja da je mladi Isusovac César Fretes u srednjoj školi koju je vodio taj crkveni red seksualno zlostavljao njihovog sina. Kažemo da je to moralo do Bergoglijevih ušiju doći čak i usprkos glupavom postupku crkvene uprave (koja je odlučila ne vjerovati prijavi i ostaviti Fretesa da predaje u školi), stoga što je sam Bergoglio isusovac, stoga što je 1970-ih godina bio provincijal argentinskih isusovaca i stoga što je 1960-ih godina i sam predavao u istoj srednjoj školi. Kada je 2001. godine direktoru škole na zlostavljanje istog zlostavljača požalio jedan učenik šestog razreda, direktor škole Rafael Velasco (isusovac, koji je 2018. godine postao provincijal svim isusovcima u Argentini i Urugvaju[4]) je odabrao ne samo da ne vjeruje prijavi, nego je prijavitelja odlučio – tu sada doista moramo zbunjeno odmahivati glavom – ukoriti kao lašca, i to pred kolegama iz razreda. Fretes je premješten u drugi dio Argentine, a 2007. godine je napustio red: zlostavljanim učenicima (do danas ih se javilo nekoliko desetaka – sjećaju ih se da ih je on pomalo uvlačio u homoseksualne odnose zadirkivanjem i pipkanjem, u vrijeme kada su oni imali deset ili jedanaest godina života i o pitanjima seksa nisu niti razmišljali, niti znali, niti razumjeli) nije omogućeno da saznaju je li protiv njega vođena crkvena istraga, niti kakvi su njeni rezultati, čak ni dokument kojim je Fretes otpušten iz Isusovačkog reda.[5]

Drugi je primjer Gustava Osca Zanchette, Bergoglijovog osobnog prijatelja i bliskog suradnika. Njegovo se ime 2013. godine našlo među prvim promaknućima nakon što je Bergoglio došao 2013. godine na čelo Katoličke Crkve. Možda Bergoglio nije znao za Zanchettine seksualne sklonosti, možda je i znao. Zanchetta (biskup, izborom svojeg osobnog prijatelja) je 2019. godine pred državnim sudom u Argentini optužen zbog seksualnog napada na dva punoljetna sjemeništarca u biskupiji Orán kojom je upravljao.[6] To je uslijedilo nakon što je 2017. godine Bergoglio bio prihvatio Zanchettinu ostavku na mjesto ordinarija i premjestio ga na nekakvo savjetničko mjesto u uredu koji se bavi financijama Vatikana (gdje nije preuzeo dužnost koja je ranije postojala, što je dalo mjesta nagađanjima da je Zanchetta ondje bio naprosto uhljebljen).[7] Nakon što je Zanchetti 2022. godine izrečena kazna od 4 i pol godine zatvora, on je proveo nekoliko mjeseci u zatvoru, da bi mu potom zbog (službeno) zdravstvenih razloga bilo omogućeno da nastavi provoditi vrijeme svoje kazne u domu za stare svećenike u Argentini, kao mjestu izdržavanja kazne zatvora. Zna se da je „zatvorenik" 2024. i 2025. godine posjetio Rim, navodno zbog kardiološkog liječenja kojega mu (navodno, nisu saznali mediji detalje o liječenju) nije mogla pružiti niti jedna bolnica u Argentini. O „lako ćemo” pristupu tobožnjem izdržavanju zatvorske kazne svjedoči da je osuđenik Zanchetta u Rimu povodom liječenja proveo preko pola godine, približno dvostruko duže nego što su mu bile odobrile argentinske državne vlasti,[8]mnogo duže nego što je potrajalo njegovo liječenje u rimskoj bolnici „Gemelli” i mnogo duže nego što je Zanchetta uopće proveo u argentinskom zatvoru. Čak niti nakon što se vratio u Argentinu, nije još neko vrijeme bio viđen u crkvenom staračkom domu u kojem je odsluživao kaznu zatvora; izgleda da je upravi doma (koja, kao, izvršava kaznu zatvora, i valjda mora argentinskom sudu javiti ukoliko zatvorenik nije ondje gdje mu je sud odredio) bilo posve normalno da ga tamo nema, jer mu najprije dostojno moraju pripremiti sobu, pa onda čekati kada će gospodin biskup odabrati da dođe.[9]

U Čileu je Franjo, pak, pridonio brojnim kadrovskim smjenama zbog neprikladnog postupanja biskupa s prijavama za seksualno zlostavljanje maloljetnika, makar na neobični način. Naime je on 2015. godine odlučio imenovati Čileanca Juana Barrosa Madrida za biskupa, premda su svjedoci (žrtve zlostavljanja) Barrosa u to doba već posve jasno označili kao osobu koja je prikrivala zlodjela svojeg mentora i serijskog zlostavljača mladih katolika vlč. Fernanda Karadime (gdje su barem četiri čileanska biskupa od katoličkih mladića primali pritužbe zbog seksualnog zlostavljanja još od 1980-ih godina, ali se ništa nije poduzimalo sve do 2010. godine, kada su žrtve sa svojim slučajem odlučile izaći u javnost; pred državnim sudom je postupak protiv njega obustavljen zbog zastare, premda je utvrđeno da su optužbe istinite). Franjo je i javno branio biskupa Barrosa od optužbi da je prikrivao Karadimina seksualna zlostavljanja; tek na opće zgražanje javnosti u Čileu i cijeloj Latinskoj Americi je 2018. prihvatio ostavku biskupa Barrosa na biskupsku dužnost. Nama u Hrvatskoj je slučaj slabo poznat, ali je u Latinskoj Americi predstavljao doista veliki skandal, koji je između ostalog uključivao kolektivnu ostavku koju su sredinom 2018. godine ponudila sva 34 katolička biskupa u Čileu; izuzev one Juana Barrosa Madrida prihvaćeno je do početka 2019. godine još 8 tih ostavki.[10]

U Irskoj su nakon 2000. godine državne vlasti pokazale znatno ozbiljniji interes za postupanje crkvenih vlasti u ovakvim slučajevima. Jedno od nekoliko izvješća o tom pisanju objavila je 2009. godine državna komisija na čijem je čelu bila sutkinja Yvonne Murphy („Murphy report"). Tu se utvrđuje da je od 172 katolička svećenika za koje se imalo neke podatke ili sumnje o zlostavljanju (napomenimo uzgred da u Irskoj ima danas nešto preko 2000 svećenika, od kojih samo njih 52 ima manje od 40 godina[11]; stanje bi u zemlji koja se nekada dičila izrazito jakim katoličkim identitetom i velikim brojem zvanja bilo još i lošije da nema doseljenih svećenika iz Nigerije, Indonezije, Kine, Rumunjske i Brazila[12]) detaljnije obradilo slučajeve 46 njih. O toga broja je samo njih 11, koji su procesuirani u postupcima pred državnim sudovima, identificirano imenom. Završno 58. poglavlje Izvješća započinje citatom žrtve: „Crkva nas je iznevjerila. Iznevjerili su nas kao katolike. Iznevjerili su me kao ljudsko biće. Oduzeli su mi dušu." Niže u istom poglavlju citira se izjavu jedne od žrtava o stanju svojih roditelja, koje opisuje tipično stanje stvari među tim posrednim žrtvama: „Moji su roditelji bili uništeni kao roditelji. Živjeli su s osjećajem krivnje svaki svoj dan." Slijedi podnaslov o postupanjima crkvenih vlasti, komisija je odabrala da on glasi „Izdaja". Govori se o uvježbanom korištenju tzv. mentalnih rezervacija i lukavih polu-laži od strane klera, o davanju izjava kojim se općenito osuđuje zločine određenog tipa, ali ne onaj specifični koji je pred njima, o izbjegavanju prijavljivanja slučajeva državnim vlastima pod izlikom da stvari nisu dovoljno jasne – zapravo organizirani sustav teškog i organiziranog licemjerja kojim se ozbiljno ometalo postupanje protiv zlostavljača i pomoć žrtvama. „Jedna zajednička nit u svim svjedočanstvima podnositelja pritužbi koje je Povjerenstvo saslušalo bio je osjećaj zaprepaštenja i bijesa zbog toga što ih je njihova Crkva, u koju su imali najveće povjerenje i vjeru, prema njihovom mišljenju godinama obmanjivala i manipulirala njima, i to kako bi zaštitila svoj ugled i svoju imovinu. Za razliku od crkvenih vlasti, podnositelji pritužbi nisu uočavali nikakvu razliku između svoje lokalne crkve i opće Crkve. Bili su šokirani sve većom spoznajom da se njihova Crkva, osnovana na evanđelju ljubavi, istine i pravde, može tako bijedno odnositi prema vlastitim članovima, kojih su mnogi bili nezaštićena djeca”, kaže izričito Izvješće.[13]

Pitanja

Hoćemo li, dakle, u Hrvatskoj vidjeti ovakav neprimjereni pristup svećeničkom seksualnom kriminalu, kakav ga možemo vidjeti na primjer u Irskoj – gdje su kako zlo seksualnog zlostavljanja, tako i nepoštena reakcija katoličke hijerarhije pridonijele strašnom opadanju katoličanstva u zemlji u kojoj je pred pedeset godina svake nedjelje na Svetoj misi bilo okupljeno više od 90 posto ukupnog pučanstva?

Ili će biti bolje, prema nadi da bi nadbiskup Dražen Kutleša mogao poduzeti nešto odlučno (čovjek ostavlja dojam odlučnosti i čestitosti, možda hoće)?

Iz dosadašnjih primjera, ne možemo biti posve sigurni. Zapravo ovaj slučaj sa slavonskim srednjoškolcem sa Šalate nije jedini koji bi efikasnost i odlučnost hrvatskih biskupa u takvim slučajevima dovodio u slučaj.

Spomenimo tako slučaj bivšeg rektora Teologije u Rijeci vlč. Milana Špehara, koji je u svibnju 2023. godina medijima dao pisano priznanje o zlostavljanju ukupno 13 dječaka u dobi od šest do trinaest godina. Urednik Nacionala Berislav Jelinić je – kao novinar koja s jedne strane vjerojatno nije osobito naklonjen katoličkoj hijerarhiji, ali s druge strane ima oveće iskustvo u medijskom praćenju kriminala – komentira tim povodom da je riječki nadbiskup Mate Uzinić sazvao konferenciju za medije i na njoj (doslovno) puštao suze s isključivom namjerom da smanji štetu u odnosima s javnosti kada je već saznao da će mediji objaviti Špeharovo priznanje, da je zapravo šutio i prikrivao slučaj, te da se saznaje za slične slučajeve iz drugih hrvatskih biskupija, tako iz Zadarske nadbiskupije i Splitske nadbiskupije.[14] Primjećuju hrvatski mediji da je kaznena prijava protiv vlč. Špehara koju je podnijela Riječka nadbiskupija bila pogodna jedino da se odbaci – naime je tu prijavljeno 13 slučajeva zlostavljanja dječaka koje je odlučio priznati sam Špehar, koja su sva do jednog u međuvremenu pala u zastaru: Državno odvjetništvo je stoga kaznenu prijavu i odbacilo, zbog zastare.[15] Izgleda da podataka da bi Špehar (koji je na vlastiti zahtjev 2018. godine sveden na laički stalež, pa crkvene vlasti za istrage protiv njega osobno u principu više nisu nadležne) počinio bilo kakvo kazneno djelo – opazimo ponovo, da homoseksualni odnosi s odraslim muškarcima ne predstavljaju kazneno djelo, a doista nikad nismo čuli da bi u Hrvatskoj protiv bilo kojeg klerika bio proveden kanonski postupak zbog takvih čina – nakon 1994. godine, za sada nema.

Pa onda ujeo vuk magare, isto kao u onim brojnim slučajevima koje citiraju u Irskoj. Ili naposljetku prema ocjeni koju je bio iznio Jarosław Gowin, svojedobni ministar pravosuđa Poljske, koji je držanje crkvenih krugova u kontekstu kaznenog postupka protiv gore u ovom članku već spomenutog nadbiskupa Juliusa Paetza ocijenio „mafijaškim"; naime su ti krugovi „brutalno negirali" čak i očigledne dokaze o upletenosti J. Paetza u homoseksualna zlostavljanja sjemeništaraca.

Jer doista, jednom kada biskupi i svećenici prihvate da je normalno da među svojim kolegama imaju osobe koje upražnjavaju u nebo vapijući sodomski grijeh (Katekizam Katoličke Crkve sv. Ivana Pavla II., točka 1867.), kada o toj strašnoj stvari šute i objektivno je promoviraju – moguće je svašta.

K tome dometnimo: u Katoličkoj Crkvi je nastojanjem pape Benedikta XVI. od 2005. godine uvedena zabrana da se pripuštaju u svećeničku formaciju osobe koje (1.) prakticiraju istospolne odnose ili (2.) koji imaju duboko ukorijenjene homoseksualne sklonosti, te čak i takve (3.) koji podržavaju tzv. gay kulturu.[16] To je potom preuzeto u upute Kongregacije za kler Ratio Fundamentalis Institutionis Sacerdotalis iz prosinca 2016., točke 189. i 199.[17] Zakonik kanonskog prava (verzija 2021.) istospolnu seksualnost uopće ne spominje, nego u Kanonima 1395. i 1398. predviđa mogućnost suspenzija i otpuštanja iz kleričkog statusa za one pripadnike klera koji živi u seksualnom priležništvu „i klerik koji ustraje u drugom izvanjskom grijehu protiv šeste Božje zapovijedi uz sablazan", ili koji je neki bludni grijeh počinio u javnosti, koji je takav grijeh počinio uz korištenje prisile, prijetnje ili zlouporabe svojeg autoriteta; također koja počini takva djela prema maloljetnicima i osobama s intelektualnim teškoćama, ili prema tim kategorijama osoba počini upoznavanje s pornografijom; te naposljetku koja drži pornografske materijale s prikazima maloljetnika. Tako, dok se svećenik koji je homoseksualac drži podalje od maloljetnika, ne stanuje s nikim u istospolnoj vezi i drži se diskretno – crkvene vlasti doista nisu ovlaštene da ga pozivaju na neku odgovornost:

Ranije je bilo drugačije, i dodao bih: sukladnije sensus fidelium koji kod normalnog katolika uključuje osjećaj da je slučaj svećenika – homoseksualca sramotan i nedopustiv. Prije 1983. godine je kanonu 2357. Zakonika kanonskog prava iz 1917. godine čak i za svjetovnjake koji i prema odraslima počine „silovanja, bludnosti s osobama istog spola, rodoskvrnuća, svodništva" bilo predviđeno zapadanje u unaprijed izrečeno „beščašće" (lat. infamia iuris) koje je između ostalog sprječavalo stjecanje bilo kakvih crkvenih službi. U Kanonima 2358. i 2359. CIC 1917. je bilo predviđeno da klerici i svećenici koji ni nakon opomene ne odustanu od činjenja grijeha protiv šeste Božje zapovijedi – i tu se izričito spominje bludnost s osobom istog spola –moraju „lišiti duhovništva". Obzirom da odredbe kanonskog prava ne predstavljaju članke vjere, i mi ne moramo vjerovati da su baš ove današnje najbolje koje se mogu zamisliti – eto smijemo ovdje iznijeti ocjenu da su te strože odredbe Zakonika kanonskog prava iz 1917. godine bile bolje, od ovih kakve imamo danas. Čak štoviše, da se ovakve odredbe kakve manje-više nepromijenjene imamo u kanonskom pravu još od 1983. godine – koje biskupima zapravo onemogućuju da postupaju protiv istospolaca koji su primili svećenički red, dokle god se oni drže iole diskretno – problem s istospolnom seksualnošću u redovima klera čine teškim i jedva održivim pod kontrolom. Recimo da se svećenici i biskupi srame što među sobom imaju upražnjavatelje u nebo vapijućeg sodomskog grijeha; možda toliko, da se ne usuđuju protiv tog grijeha čak ni propovijedati (koliko smo puta na Misi čuli, da se postojanje tog grijeha u propovijedi čak i spomenulo?). A kada se sazna, onda se toliko srame od samih sebe, da izbjegavaju dati o tim stvarima bilo kakve informacije, čak i kada bi prema državnim zakonima to morali činiti.

Ne bi katolički svećenici, doista, smjeli biti u situaciji da se srame osuditi bilo koji grijeh. Ako su istospolni grijesi ubrojeni među najteže grijehe koji postoje, onda bi trebalo biti moguće udaljiti iz svećeništva bilo koga, tko takve grijehe uporno čini (pa neka zarađuje svoj kruh negdje drugdje: nismo zapravo čuli o takvima koji bi zapali u bijedu i neimaštinu, nakon što su napustili svećenički red).

Naposljetku, priznajmo i mi ovdje, da smo nerado htjeli razmišljati, koliko je istospolnost raširena među katoličkim klerom. Neke prilično suzdržane procjene američkih sociologa govore da su u SAD-u danas oko 17 posto katoličkih svećenika homoseksualci; postotak da je u opadanju od 1980-ih godina jer su u sjemeništima poduzete mjere koje su smanjile udio homoseksualaca među novozaređenima na između 2 i 3 posto.[18] Francuski novinar i publicist Frédéric Martel na svojem dubokom uvidu u stanje u Vatikanu, utemeljeno, na razgovorima s ljudima koji ondje rade (uključujući desetke kardinala, nuncija i drugih biskupa) ili se školuju, tvrdi da je ondje uspostavljena prava gay-utvrda: on u svojoj knjizi iz 2019. (franc. Sodoma: Enquête au cœur du Vatican, engl. In the Closet of the Vatican: Power, Homosexuality, Hypocrisy) iznosi procjenu da tamo istospolaca ima oko 80 posto, od kojih doduše ne prakticiraju svi istospolne seksualne odnose. Riječ je očito o procjeni odoka, pa neka si svatko misli o problemu kako mu zdrav razum nalaže.[19]

Da istospolaca među svećenstvom kod nas u Hrvatskoj ima, vidimo iz do sada objavljenih skandala, kojih imamo već cijeli niz. O njihovoj brojnosti, ozbiljnih procjena za sada u javnosti nema.

Dario Čehić

Slika: Filmski kadar iz filma La Coquille et le Clergyman [Školjka i svećenik] (1928), Germaine Dulac (1882.-1942.), Wikimedia

[1]Vrata paklena neće je nadvladati: cjeloviti kronološki prikaz afere „Šalata“, Alen Fućak, Dijalog.hr 11. kolovoza 2026.

[2]Sexual Violence in the Catholic Church France 1950 – 2020Final Report, French Independent Commission on Sexual Abuse in the Catholic Church (CIASE), Jean-Marc Sauve i dr., 2021., prijevod na engleski str. 103-104

[3]"In my diocese it never happened to me ...", "BishopAccountabilityorg", travanj 2013.

[4]Nuevo Superior de los Jesuitas de la Argentina y el Uruguay, AICA, 19. kolovoza 2026.

[5]Sexual abuse claims mount at Buenos Aires school where Pope Francis once taught, Mar Centenera, El Pais, 30. kolovoza 2022.

[6]Bishop Befriended By Bergoglio Behind Bars, Ed Condon i JD Flynn, Complicit Clergy, 5. ožujka 2022.

[7]Argentina, da vescovo “malato” ad assessore in Vaticano, Andres Beltramo Alvarez, La Stampa, 19. prosinca 2017.

[8]Report: Zanchetta back in Argentina, Edgar Beltran, Complicit Clergy, 5. lipnja 2025.

[9]Condanna definitiva e "fuga a Roma", lo scandalo Zanchetta continua, Nico Spuntoni, La Nuova Bussola Quotidiana, 11. veljače 20025

[10]Los obispos que han renunciado por casos de abuso en Chile, T13, 25. ožujka 2019.

[11]Postkatolička Irska, Ivica Huljev, Kroz Samariju 4. veljače 2024.

[12]Irish Independent: Crisis in priest numbers as a quarter to retire over next 15 years, Sarah Mac Donald, Association of Catholic Priests, 24. listopada 2022.

[13] Murphy report, 2009. s dodatkom iz 2010., cjeloviti tekst objavljen kod Complicit Clergy

[14]Bivši rektor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Rijeci Nacionalu priznao zlostavljanje 13 maloljetnika i otkrio licemjerje iza suza riječkog nadbiskupa, Berislav Jelinić, Nacional, 23. svibnja 2023.

[15]Svećenik koji je priznao zlostavljanje 13 dječaka, čini se, neće u zatvor. DORH provjerava još dvojicu crkvenjaka, Katarina Škaro, Telegram.hr 23. svibnja 2023.

[16] Naputak Kongregacije za katolički odgoj o mjerilima za razlučivanje zvanja u odnosu na osobe s homoseksualnim sklonostima u pogledu njihova pripuštanja u sjemenište i u svete Redove, 4. studenog 2025., kod Vjera i djela

[17] IL DONO DELLA VOCAZIONE PRESBITERALE Ratio Fundamentalis Institutionis sacerdotalis (talijanski), Kongregacija za kler, Službene stranice Svete Stolice, 2016.

[18]Study: Number of ‘Gay’ Priests ‘Plunges’, Catholic Vote 10. studenog 2021

[19]Four in five Vatican priests are gay, book claims, Harriet Sherwood, Guardian 12. veljače 2019.