Prikaz knjige: Ivan Merz – Stup Crkve Božje
U nakladi Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove izišla je knjiga „Ivan Merz – Stup Crkve Božje“ autora Božidara Nagya, SJ.[1] Autor je postulator kauze za kanonizaciju bl. Ivana Merza od 1972. godine kada je na tu dužnost imenovan dekretom zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića te obnaša tu službu sve do danas.
U ovom monumentalnom djelu historiografskog značaja autor je dao prikaz velikog broja dokumenata iz pismene ostavštine bl. Ivana Merza te kroz desetak poglavlja prikazao duhovni rast i djelo našeg blaženika.
Kako autor kaže u uvodu, ova knjiga prikazuje ljubav bl. Merza prema Crkvi, prema papinstvu, jedinstvu Crkve i liturgiji. U svom kratkom životu (umro je prije nego što je navršio 32 godine) Merz je napisao mnogo tekstova – doista je bio čovjek od pera. Pater Nagy je, nakon pola stoljeća rada na postulaturi, tu pisanu ostavštinu temeljito izučio i njen značajni dio obradio u knjizi koja je opremljena s nekoliko stotina referenci. Knjiga će, doista, ubuduće biti neizostavno štivo za svakoga koji se želi detaljnije upoznati s životom Ivana Merza.
Iz prva dva poglavlja čitatelj se može upoznati s duhovnim rastom i karakteristikama Merzove vjere koja je prožimala njegov svakodnevni život. Ivan Merz je za nas laike posebno važna osoba jer je primjerom i djelom pokazao da laici i u suvremenom dobu mogu i trebaju živjeti svoju vjeru svakim svojim postupkom, djelom i riječima. Nije samo na svećenicima i redovnicima da budu sveti, svi smo pozvani na svetost, svaki u svojem pozivu.
Nitko nije rođen svetac, kaže se. Tako je i Merz prolazio „kroz moralne i intelektualne krize u odnosu na svjetonazor za vrijeme studentskih dana. Međutim, upravo boravak na ratištu te susret s raznovrsnim trpljenjem što donosi život na bojištu, bio je odlučujući čimbenik u njegovom vjerskom dozrijevanju“ (str. 25).
Jedna od značajki Merzove vjere je svijest o sveopćem karakteru katoličke vjere koja stoji iznad nacija, rasa ili bilo kojih drugih podjela, koja doista ima univerzalni karakter i potencijal ujedinjenja svih naroda pod jednim Kraljem, Isusom Kristom. Zato se Merz ne ustručava reći ono što se danas usuđuje reći tek rijetki intelektualac – da je „država dužna po sebi štititi pravu vjeru. Svaka je država dužna pomagati čovjeku da postigne svoju konačnu svrhu – dužna je štititi katoličku vjeru, da daje slobodu samo istini i dobru“ (str. 46).
Isus za Merza nije bio samo prijatelj, nego Kralj koji poziva u svoju službu: „Nije dosta da mi Krista priznamo Kraljem u privatnom i obiteljskom životu. Krist mora postati Kraljem i cijeloga javnog života, on je Bog i gospodar svega“ (str. 57).
Jedan dio Merzovog apostolata je obrana vjere, apologetika. On nije samo širio vjeru već ju je i branio kada je to ustrebalo. Kao pravi apologet Merz se služi historijsko-psihološkim i metafizičkim argumentima, razumom i logikom.
Merz je vidio osobitu opasnost za vjeru u interkonfesionalnim društvima, te se u svojim radovima obilno koristio enciklikama pape Lava XIII. u kojima su interkonfesionalna okupljanja osuđena baš zbog negativnog utjecaja na vjeru.
P. Nagy u svojoj knjizi prenosi članak Merzovog bliskog prijatelja Dušana Žanka koji na slikoviti način opisuje blaženika: „Katolicizam dr. Ive Merz nije ovaj naš moderni, kojemu je važniji socijalni položaj, nego položaj vlastite duše, kojemu je sve usmjereno u ovozemne vrednote (politika, ekonomije, karijera) pod firmom vjerskih vrednota. Njegov katolicizam se ne zadovoljava sa fino upeglanim formalizmom, sa zanimljivim kompromisom i tobože subjektima opravdanim oportunizmom – pa nalazio se taj u crkvenim, socijalnim, literarnim… redovima“ (str.54).
Kako autor piše, najznačajnija karakteristika Merzove duhovnosti je bila njegova ljubav prema Crkvi. Gotovo u svim njegovim tekstovima spominje se Crkva, kao ona koja posjeduje istinu, koja je svjetlo svijetu, sol zemlji. U poglavljima Crkva i Crkvena hijerarhija autor u detalje iznosi Merzova zapažanja glede Crkve i njezinih struktura. Za Merza je „Crkva najveća stvar što postoji na svijetu, najveća stvar u Crkvi jest Misa, a u Misi pretvorba“ (str. 75). Merz ne doživljava Crkvu samo kao jednu zajednicu kojoj pripada, kao neki klub istomišljenika, već puno više od toga, on zna da za nju treba i raditi, za nju se i žrtvovati, pa i onda kada vas zbog toga pogrđuju i izruguju. Ivan Merz je bio čvrsto uvjeren da jedino Katolička Crkva posjeduje pravu istinu i da jedino ona daje prave smjernice kojih se valja držati. Merz se ne zaustavlja samo na širenju ljubavi prema Crkvi već staje i u njezinu obranu, svaki put kada dolazi do njezine ugroze: bilo je tih ugroza mnogo i u Merzovim danima.
Za Merza je liturgijski život predstavljao najdublji i najintimniji vid proživljavanja misterija Crkve. Koliko je liturgija u njegovom duhovnom životu bila važna, pokazuje i to što je za svoju doktorsku disertaciju odabrao utjecaj liturgije na francuske književnike. Za liturgiju kaže Merz da ima veliko odgojno značenje i „s punim pravom možemo reći da je Rimski misal najpedagoškije djelo što ga imamo: on je pedagogija 'per excellence'“ (str. 150). Merz uočava da rimska liturgija – govorio on u svoje dane o onome što danas nazivamo „tradicionalnom Misom” – „ostaje usred valovlja svih promjena nepomična kao stijena“ i zato mnogi u toj liturgiji vide onu stijenu koja počiva na vječnosti te „da se čovjek mora za nju uhvatiti ne želi li propasti u uzburkanom moru prolaznih nauka i nazora“ (str. 152). Merz naglašava kako je u liturgiji sadržano crkveno učenje, istine vjere, prema staroj izreci „lex orandi – lex credendi“. Merz se ne ustručava kritizirati one koji žele promijeniti svetu liturgiju: „Čudno je da oni (priređivači) ne znaju da Crkva zabranjuje ispuštanje i preskakanje liturgijskih tekstova. Oni ne znaju s kakvom je pomnjom sveta Crkva kroz cijelu svoju povijest branila najmanju riječ iz sv. Liturgije jer je uvijek bila uvjerena da se u njoj kroz tisućljeća čuva njezina nauka. Nastavite s ispuštanjem tekstova, pa ćete s vremenom izopačiti i sam nauk Crkve“ (str. 156).
Iako je kao mladić mislio da liturgiju treba prevesti na narodne jezike, kasnije u svom duhovnom sazrijevanju prihvaća i brani smjernice pape Pija X. koje polaze od stanovišta da „izraz univerzalnih ideja jednoga univerzalnog, kršćanskog naroda mora biti i jedan univerzalni jezik“ (str. 163.). No on ne zastupa latinski jezik u liturgiji samo zbog estetskih razloga već i zbog jedinstva Crkve i vjere. Ističe kako je latinski jezik „materinji jezik katoličkih naroda, bez razlike na njihovu rasu ili podrijetlo“ (str. 163). Kada su franjevce u Zagrebu mediji napali da su za Božić 1924. godine na Misi pjevali gregorijanske pjesme umjesto narodnih pjesama koje su „vrhunac poezije“, te da navodno vjernici dolaze na Misu poradi pjesme, Ivan Merz brani franjevce: „Načelo je katoličke liturgije da se pod misom ne pjeva već da se misa pjeva“ (str. 166). Merz uviđa loš utjecaj pučkih pjesama koje su novatori htjeli uvesti po svaku cijenu, i u onim dijelovima mise gdje im nije mjesto: „Danas se nažalost te pučke pjesme pjevaju za tihe mise. To je loše, jer narod mora znati što svećenik moli na oltaru i mora moliti ili moleći pjevati, što traži sv. Liturgija dotičnog dana“ (str.167).
Kako je Merz bio svestrano umjetnički nadaren, on se problemima glazbe u Crkvi pozabavio detaljnije. Merz razlikuje liturgijsku glazbu (gregorijanski koral) od pobožne glazbe, ali daje prednost liturgijskoj glazbi: „Crkva je tijesno spojila glazbu s riječima i s duhom svojih molitava. I radi toga tijesnog sudjelovanja liturgijska je glazba iznad svake druge glazbe, u nju ulazi više istine i više svetosti“ (str. 170). Merz smatra da je sam Duh Sveti djelovao na razvoj umjetnosti Gregorijanske glazbe jer je ona nastala „po uzoru nebeskih melodija“. O toj glazbi on piše: „Gregorijanska liturgijska glazba uvijek je svjesna prisutnosti Božje… Ništa zlo, ništa nečisto je ne kalja ni ne uznemiruje, ne dotiče je se. Ona je glazba svetosti. Njen je odnošaj prema profanoj, ali ćudorednoj glazbi, kao sakrament sv. reda prema sakramentu braka, kao Milost prema prirodi“ (str.172.) Na drugom mjestu on piše: „Zaista, jedino gregorijanska glazba može u nama probuditi najdublju čežnju za nebeskom domovinom“ (str. 172).
Autor posebnu pažnju poklanja Merzovom apostolatu koji je prožet poletom, žarom, zanosom i oduševljenjem za Krista i Njegovu Crkvu. Kao načelo svog apostolata Merz uzima geslo pape Pija XI. „Mir Kristov u Kraljevstvu Kristovu“, što u prvom redu znači da treba raditi na samoodgoju, tj. „u svojim dušama treba izgraditi sliku novog kršćanskog poretka“ (str. 179). Kako je Merz uvjeren da se u krilu Katoličke Crkve nalazi potpuna i jedina istina, trudi se svim silama privesti ljude toj istini kako bi spasili svoje duše.
Ivan Merz je bio vrlo aktivan u Hrvatskom orlovskom savezu, Katoličkoj akciji i Ligi mladih hrvatskih katolika. Još za vrijeme svog studija u Parizu Merz je bio uvjeren da laici trebaju biti aktivni u širenju i obrani vjere. Međutim je znao, da je za apostolat važan osobni duboki religiozni život. Jedno od osnovnih načela laičkog apostolata je vlastito obraćenje i produhovljen život: „Onaj koji želi spašavati duše drugih, mora ponajprije znati kako će spašavati svoju vlastitu dušu. Samo tako ćemo onda to isto moći učiniti s dušama drugih“ (str. 184). Revnost za spašavanje svake pojedine duše Merz je pokazivao u bezbroj prilika.
Zadaću Katoličke akcije gleda Merz kao „suvremeni oblik jedne mobilizacije koja ima zadaću da skupi zadnje rezerve da bi se spriječila dekristijanizacija društva i Kristu opet dala kraljevska vlast u društvu“ (str. 207). Društveno kraljevanje Isusa Krista bio je cilj Katoličke akcije.
U Hrvatskom orlovskom savezu Merz je vršio službu tajnika i potpredsjednika. Merz je Orlovstvo držao za odgojnu i apostolsku organizaciju. Orlovski odgoj je bio u potpunosti katolički. O smjernicama organizacije Merz piše beskompromisno: „Orlovstvo je po svojoj naravi borbena organizacija, ona ne poznaje kompromisa u pitanjima koja ugrožavaju besmrtni i božanski život naših duša. Orlovstvo je stoga navijestilo rat ovome svijetu i njegovim grijesima“ (str. 224).
Ivan Merz je u svojem laičkom angažmanu stavljao izuzetno veliki naglasak na borbu za moralna načela i ćudoredni život u javnom prostoru (ne samo privatnom). Već u njegovo vrijeme je postojao razdor i u crkvenim krugovima oko nekih moralnih pitanja, kao što je prikladnost određenih modernih plesova te prikladno odijevanje. No, Merz je inzistirao da u katoličkim redovima ne smije biti ni govora o „dvjema strujama“ kada su posrijedi pitanja ćudoređa. Merz kaže da je Sveta Stolica osudom modernizma definitivno riješila pitanje dviju struja i „da je teorija koja se kod nas pojavljuje žalostan anahronizam koji može zavesti na stranputicu neupućene duhove. U Katoličkoj akciji nema dviju struja jer je ona baza za jedinstvo svih katolika i jer je ona bitno religiozna akcija, a katolička religija ne poznaje dvije struje u pitanjima vjere i ćudoređa“ (str. 237). Merz piše i o ljubavi, čistoći, čednosti, vjernosti, djevičanstvu, celibatu i drugim vrlinama koje trebaju resiti katolike. Merz je bio itekako svjestan kako se zlo i ćudoredna pokvarenost lako šire preko suvremenih sredstava komunikacije, u to vrijeme tiska i filmova. Jednom prilikom je rekao: „Zar se moramo valjati u kaljuži da je upoznamo? Film ima daleko važniju ulogu nego fotografiranje života sa dna“ (str. 262). Za ondašnju situaciju Merz kaže: „Već je prigustilo: vodi se borba za opstanak sv. Crkve u hrvatskom narodu“ (str. 262).
U narednom poglavlju Duhovni utjecaj Ivana Merza autor prikazuje i dokumentira golem utjecaj našeg blaženika za vrijeme svog života ali i nakon smrti na mnoge ljude, katolike, laike, posvećene osobe, pa i ljude drugih svjetonazora. Tu su još i poglavlja o beatifikaciji i štovanju Ivana Merza.
Ukratko, imamo pred sobom jedno vrlo vrijedno djelo patera Božidara Nagya, koje predstavlja plod dugogodišnjeg proučavanja lika i djela blaženog Ivana Merza. Zahvaljujući p. Nagyu, ostaje nam pravilno sagledan neizbrisivi pisani trag jedne svete duše koja je svoj kratki život u potpunosti posvetila Bogu i svetoj Majci Crkvi. Na tom smo p. Nagyu iznimno zahvalni.
Ivan Poljaković
Dne 10. svibnja 2026. Na blagdan bl. Ivana Merza
[1] Božidar Nagy, SJ: Ivan Merz Stup Crkve Božje – Katolička Crkva u životu i djelu Ivana Merza. Zagreb: Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, 2025.
