Prošle je godine u hrvatskome medijskom prostoru objavljeno mnoštvo novinskih i televizijskih priloga u kojima su gažena osnovna ljudska prava kršćanskih vjernika (očekivano, u najvećem postotku katoličkih) i ismijavani njihovo vjersko uvjerenje i osjećaji. Zbog razumljivih razloga donosimo samo ,,najblaže’’ primjere. Zanimljivo je i znakovito da se u tom kontekstu pojavio samo jedan sličan protužidovski sadržaj, ali je zbog njega autorica ekspresno ,,skinuta s dnevnog reda’’, a protuislamski, na svu sreću, niti jedan!
Tko danas želi u hrvatskome medijskom prostoru postati ugledno novinarsko ime u komentiranju aktualnih društvenih zbivanja, treba samo posvetiti pozornost katolištvu i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj te tretirati: njezine vjernike (najpoželjnije svih dobi, ali posebice djecu i mlade jer oni su, ipak, ,,najplodnije tlo’’, najosjetljiviji su i najranjiviji), njezine svetinje, sakramente i molitve (izvrgavajući ih ruglu ili ih barem ismijati), biskupe i svećenike uz obvezatan senzacionalistički naslov ako netko od njih napusti službu), njezine vjeroučitelje i karitativne djelatnike (njihove pojedinačne propuste, mane i moguće nastranosti odmah uzdignuti na opću razinu problematizirajući općenito odgojnu i karitativnu ulogu Katoličke Crkve u društvu), njezin nauk (po mogućnosti i samo poimanje Boga i osobe Isusa Krista), gradnju crkava (nikako ne izostaviti materijalnu pohlepnost Crkve i bogaćenje na račun hrvatskih poreznih obveznika, te neodrživost potpisanih međunarodnih ugovora između Republike Hrvatske i Vatikana), njezino mišljenje o aktualnim društvenim problemima (stvoriti ozračje užasa zbog njezina ,,izlaženja iz sakristije’’, nedopustivog ,,miješanja u politiku’’ i narušavanja laičkih temelja današnje hrvatske države), njezin tisak (zbog što učinkovitijeg efekta isticati kako je u određenom tekstu riječ tek o stavu pojedinoga katoličkog novinara ili urednika, ali po potrebi za isti tekst reći kako je to stav zagrebačkog Kaptola ili, možda, cijele Crkve u Hrvatskoj, a uvijek ,,prolazi’’ tvrdnja da je to stav opće Katoličke Crkve, tj. Rima, primjenjujući najpouzdaniji ”recept”: ,,Po kaptolskim se hodnicima priča’’, ,,iz povjerljivih crkvenih izvora saznajemo’’, ,,neimenovani visoki vatikanski dužnosnik je rekao’’) i dr.
Ti spomenuti, i toliko puta dosad u Hrvatskoj prokušani novinarski sadržaji i metodologija najbolja su preporuka i jamstvo uspjeha mladim novinarima u njihovom profesionalnom usponu, dakako uz obvezatno isticanje sveprisutnih ,,anomalija’’, hrvatskoga naroda, kao što su: ,,ekstremna desnica’’, ,,prikriveno neoustaštvo’’, ,,agresivni nacionalizam’’, ,,rastuća diskriminacija’’, ,,zabrinjavajuće gaženje manjinskih prava’’, ,,nazadni konzervativizam’’ i slično.
Mrtvo slovo Kodeksa časti
Dakle, tko želi biti ugledan i mjerodavan komentator, analitičar i kolumnist u današnjoj Hrvatskoj, zapravo, tko želi imati stalan novinarski posao, uz to i još dobro plaćen, samo treba prikazivati izopačeno, nazadno i nastrano katolištvo – savjet je velike većine zvučnih novinarskih imena vodećih dnevnih ili tjednih glasila, kao i televizijskih kuća. Također sastavni dio njegovih nastojanja mora biti da Hrvatska u očima današnje svjetske javnosti bude ,,slučaj’’ koji treba beskompromisno raskrinkavati, na njega upozoravati, budno motriti i paziti da ne izmakne kontroli. Ali, netko bi se, možda, na početku novinarske karijere s razlogom mogao zapitati: Što je npr. s Kodeksom časti Hrvatskoga novinarskog društva koji u članku 7. donosi: ,,Pri izvještavanju, a posebno u komentarima i polemičkim tekstovima, novinar je dužan poštivati etiku javne riječi i kulturu dijaloga, te uvažavati dostojanstvo i integritet osobe s kojom polemizira.’’ (sva su isticanja moja, T. V.)? Jednako tako, što s točkom 19. istoga kodeksa koji glasi: ,,Novinari moraju izbjegavati objavljivanje… pejorativne kvalifikacije o… vjeri’’? Na istoj bi se razini problema trebao promatrati i Etički kodeks za radnike HRT-a i – što onda s njime? A kako uskladiti univerzalan etički zahtjev da je sloboda pojedinca (u ovome slučaju novinara) ograničena slobodom drugoga ili, malo razumljivije rečeno, da moja sloboda ne smije ugrožavati slobodu drugoga? Najvjerojatniji bi bio odgovor već spomenutih afirmiranih novinarskih pera: ako budete u svome radu uporno inzistirali na citiranome kodeksovu ,,mrtvom slovu na papiru’’ ili nekakvoj metafizici koja nema veze sa životnom realnosti, o vašim tekstovima na naslovnici ili ,,udarnim’’ stranicama možete samo sanjati. Takvo vaše razmišljanje osigurat će vam jedino, u najboljem slučaju, mjesto u stalnoj rubrici o kretanju cijena jabuka i blitve na gradskim tržnicama.
Nezanimljive jaslice u Vodicama
Koliko se god navedeno činilo nestvarnim, ono itekako ima stvarnu podlogu u tekstovima velikog broja vodećih novinskih i televizijskih komentatora u današnjoj Hrvatskoj. To pokazuje tek mali broj ,,najblažih’’ primjera (od mnoštva novinskih i televizijskih prošlogodišnjih priloga) koji su objavljeni u dva najčitanija dnevna glasila, jednome tjedniku i televizijskoj emisiji, a koje donosimo u nastavku. Zanimljivo je i znakovito da se u tom kontekstu pojavio samo jedan sličan protužidovski sadržaj, ali je zbog njega autorica ekspresno ,,skinuta s dnevnog reda’’, a protuislamski, sva sreća, niti jedan!
Na samome početku 2009. godine, za oproštaj od prethodne, katolički su vjernici dobili medijsku ,,čestitku’’, iako nisu bili ni tema, ni uzrok, ni povod novinskoga napisa, čak nisu ni sudjelovali u raspravi o središnjoj temi članka. Naime, pišući o tretmanu izraelsko – palestinskoga sukoba u području Gaze u hrvatskim medijima, hrvatsko je dnevno glasilo hladno, potpuno izvan konteksta, bez ikakve logike i smisla, ali, vjerojatno zbog dojmljivosti, spomenulo jedan od najvećih kršćanskih blagdana: ,,Nekakav demonski entuzijazam spopadne naše medijske urednike svaki put kada Izrael krene masakrirati muslimane. Ovo je tek početak, kočopere se naslovi, slijedi kopnena akcija, oduševljavaju se priučeni vojni stratezi, a krv poteče novinskim stranicama i televizijskim ekranima, baš kao da i nije ljudska, nego je svinjska… Riječ je tek o običnoj, sirovoj ljudskoj gluposti, a ove godine osobito – i o hrvatskoj katoličkoj bešćutnosti u dane Božića’’ (Miljenko Jergović: ,,Virtualne neonacističke demonstracije’’, Jutarnji list, 31. prosinca 2008.). Usputno, niti jedan novinarski komentator nije smatrao vrijednim barem upozoriti na zabrinjavajući protukatolički izljev mržnje koji se dogodio dan prije objave citiranog članka, kada su u Vodicama zapaljene jaslice.
Sin Božji – iluzionist u spremniku
Autori su se u tom duhu već u prvim danima 2009. godine polako uhodavali prema ciljanom stvaranju protukatoličke histerije, pa se ,,ugledni’’ kolumnist s puno žara dao na ismijavanje najveće kršćanske svetinje: ,,Ne zaboravite, upozoravali su, da se Sin Božji za manje od minute izvukao iz zaključanog staklenog spremnika napunjenog vodom u kojem je, okovan lisičinama, visio naglavačke’’ (Ante Tomić: ,,Tko je zapravo taj velečasni’’, Jutarnji list, 3. siječnja 2009).
Ubrzo je uslijedio tekst s obiljem prostačkih i krajnje vulgarnih izraza o Crkvi i ,,papi Ratzingeru’’ (koji je privlačan ,,kao muškarac starije dobi’’), bez minimuma estetskih ili sadržajnih kriterija. Bez obzira na to što je riječ o najprimitivnijoj samopromidžbi koja nije vrijedna nikakva osvrta, potrebno ju je ipak spomenuti zbog očekivane, stalne i još jednom posvjedočene ,,grobne šutnje’’ svih zaštitnika ljudskih sloboda, uvjerenja i svjetonazora u Hrvatskoj, dok su ,,borci’’ za slobodu mišljenja, govora i javne riječi nastavili ,,trenirati strogoću’’ nad kršćanskim svetinjama: ,,U istom prijelaznom razdoblju tražimo da subotom Katolička Crkva smije raditi samo sa 50 posto kapaciteta, odnosno da ostane djelatno samo šest od 12 apostola. Iz liturgije i svih drugih poslova isključuju se apostoli: Bartolomej, Šimun, Filip, Jakov Zebedejev, Tadej i Toma. U djelatnom sastavu Katoličke Crkve ostaju apostoli: Andrija, Ivan, Matej, Jakov Alfejev, Šimun Kanaanac i Juda Iškariotski« (,,Let3 traži zabranu rada Katoličke Crkve u Sloveniji’’, Večernji list, 27. siječnja 2008).
HTV-ova blasfemija o Majci Božjoj
Sljedeća dva primjera zorno pokazuju kako se kršćanske (katoličke) svetinje u kontekstu poželjnog ismijavanja, pljuvanja, preziranja, izrugivanja, obezvređivanja mogu povezati doslovce sa svakom zadanom medijskom temom, čak i onda kada se to čini ,,nemogućom misijom’’. Svaki će današnji ,,vrhunski’’ novinar u Hrvatskoj uvijek pronaći poveznicu s njima!
Prvi je isječak, možda, malo duži, ali ga je dobro takvoga objaviti jer je riječ ne samo o temelju kršćanske vjere nego i o autorovu glazbeno – dramaturškom pristupu temi, u kojemu se do izrugivanja kršćanske (katoličke) svetinje u članku dolazi svojevrsnim crescendom, istina furioznim ali katastrofalno disonantnim, no to autoru, uredniku ili bilo kojoj nevladinoj udruzi za zaštitu ljudskih prava, očito, uopće nije bilo bitno.
Dakle, najprije je riječ o II. mirovinskom stupu i srušenoj vrijednosti hrvatskih dionica: ,,Bussines.hr istražio je slučaj i posumnjao u Silvana Hrelju, predsjednika Hrvatske stranke umirovljenika. Hrelja je lopticu jakim bekhendom odbacio od sebe i prebacio u polje HDZ-a čije se predsjedništvo sastalo u utorak navečer i raspravljalo o toj škakljivoj temi. Istraga se usmjerila na Jadranku Kosor, za koju se ‘pokazalo da je imala jednu od glavnih uloga’. Potpredsjednica Vlade priznaje samo da je sudjelovala u raspravi, ali dodaje da ‘nitko kao pojedinac nije na predsjedništvu HDZ-a otvorio pitanje drugog mirovinskog stupa’. Drugim riječima, rasprava je počela ‘ničim izazvana’ ili možda po Duhu Svetom’’ (Edi Jurković: ,,Duh Sveti na sjednici HDZ-a’’, Večernji list, 16. veljače 2009.).
Malo kasnije (u drugom primjeru) hrvatsko je gledateljstvo imalo prigodu gledati vrlo zanimljivu raspravu u emisiji Hrvatske televizije o HPV-u (humani papiloma-virus), spolno prenosivoj bolesti čija kronična infekcija povisuje rizik nastanka raka vrata maternice. Troje uglednih hrvatskih liječnika i predstavnica udruge ,,Roda’’ posebnu su pozornost posvetili (ne)uporabi određenih lijekova i pojavi svojevrsnog forsiranja isključivo jednog lijeka – ,,Gardasila’’. Sve u svemu, ne samo zanimljivo, nego nadasve i profesionalno i korisno. Nije bilo riječi o nekakvom moralnom aspektu problema ili crkvenome stavu, jer za to doista nije bilo baš nikakve potrebe, ali je iznenada tijekom emisije pušten prilog koji je potpuno izvan konteksta, logike i smisla, završio: ,,Umjesto da liječnici podučavaju djecu seksualnom odgoju, vjeroučitelji će ih i dalje podučavati o Bezgrešnom začeću’’ (HTV 1, ,,Hrvatska uživo’’, voditelj Branko Nađvinski).
Zvuči gotovo nevjerojatan zaključak koji je javna televizija uputila javnosti: Kršćanski (katolički) roditelji su monstrumi kojima nije stalo do zdravlja vlastite djece, posebice ženske, a vjeroučenici su… (tko zna što?) samo zato što su vjernici!
I tako se, bez pretjerivanja, stotine sličnih poruka čuje u hrvatskome medijskom prostoru, u ime slobode govora, iz dana u dan, bez odgovornosti, bez pitanja: Ponižavaju li one ili vrijeđaju, možda, koga? A što s postotkom vjernika u Hrvatskoj i slično?
Kao što je već rečeno, mladim se novinarima preporučuje da se ne bave tim pitanjima na početku profesionalne karijere!
Selotejp zbog nadbiskupa Srakića
Zar nije, ne samo nepošteno i nekorektno nego i strašno ubijanje tijekom Domovinskoga rata povezivati s osobom nadbiskupa Marina Srakića (očito samo zato što je visoki crkveni uglednik), poznatog upravo po zalaganju za sve ratne žrtve u svojoj dijecezi u tim teškim vremenima? Nije jasno zbog čega, uime koga, temeljem čega i sl., no umješni mrzitelji mogu bez velikih poteškoća, potpuno neargumentirano, neutemeljeno i neprovjereno, i bez ikakvih posljedica, povezati nespojivo sa spojivim: ,,…ili svejedno kojeg Srbina kojega je za domovinsku stvar ustrijelio na dravskim obalama, sve s ustima prilijepljenih selotejpom, da njegova samrtnička dreka ne bi ometala misu u osječkoj katedrali i obraćanje Bogu velečasnog Srakića?’’ (Miljenko Jergović: ,,Osječka trgovina Vesne Pusić’’, Jutarnji list, 28. travnja 2009.).
,,Vježbajte s Isusom: pilates na križu’’
Još je poraznije za današnji hrvatski medijski prostor što se vodeći novinari, izgleda, natječu kako u tekstovima što efekmije, djelotvornije i učinkovitije povtijediti sve ono najdublje u vjerničkome biću, izrugati im ono najsvetije, ismijati ono najljepše i popljuvati ono najplemenitije, ukratko ono što ih čini vjernicima. Stoga ne iznenađuje ,,umotvorina’’ jednoga od njih koji smatra da u svojoj kolumni silno obogaćuje čitateljstvo, prisjećajući se da ,,se rasplakao kao dijete kad bismo došli do refrena: Ljubav Isusova / I juha kupusova. // Sveto evanđelje / Buncek i zelje’’.
Uvjeren u vlastitu ,,genijalnost’’ u nastavku razrađuje varijacije na istu temu: ,,Umjesto ploče, u izdanju Profila na jesen bi mi trebala izaći kuharica ‘Kuhajte s Isusom: recepti za dvije ribice’, a u pregovorima sam i za treći nastavak devedea ‘Vježbajte s Isusom: pilates na križu.’… ‘Istina je’, kaže Krist, ‘kao tinejdžer bolovao sam od te opake bolesti. Shvatit ćete, bilo je to u doba kada sam otkrio da čovjek koji me je odgojio nije moj biološki otac. Izuzetno teško podnio sam tu spoznaju’. ‘Oče moj, oče moj, zašto si me ostavio!?’ govorio sam u sebi nesretno. Izgubio sam samopoštovanje, nisam mogao jesti, hrana mi se jednostavno gadila’’ (Ante Tomić: ,,Svjetski ekskluziv: Intervju s Isusom Kristom’’, Jutarnji list, 29. lipnja 2009.).
,,Rigidni manijak u klaustrofobičnoj župi’’
Takvo je medijsko ozračje onda prigoda da se i beznačajna novinarska pera istim metodološko – sadržajnim pristupom pokušaju nametnuti kao mjerodavna, što pokazuju sljedeća dva primjera:
,,Ovom je rečenicom sredinom lipnja glavni i odgovorni križar Glasa Koncila Ivan Miklenić – oboružan pjenom, svetom vodicom i pripadajućim očnjacima – izrazio stav prema kritikama koje je predsjednik Mesić uputio vladi zbog suradnje prema Haaškom sudu… Osim što je i u ovom pokušaju koristio manire prokušanog kaptolskog žurnalizma, odnosno huškačkog stila koji je u pravilnu obilježen delikatnom mržnjom’’ (Hrvoje Šimićević: ,,Mesić u klinču s Crkvom: Kako je Miklenićev huškački uradak pokrenuo novi sukob’’, Nacional, 7. kolovoza 2009.).
,,Urbana legenda kaže da se sinko s prvog dana vjeronauka vratio ranije, šokiran jelovnikom na kraju mise: očito je Dečko uvijek bio pomalo osjetljiva želuca, dok njegov dječji mozak nikako nije mogao shvatiti simboličku razinu gutanja Kristova tijela i krvi. I tako oboje završismo kao ateisti, ja bez krunice i Nevena Svilara, on bez kušanja hostije u svojoj dvanaestoj godini… Križ mi se kao modni dodatak nikada nije prestao sviđati. No i danas ga nosim s određenom dozom skepse. Što to govori o meni? Označava li me kao zagriženog katolika? Deklariram li se kao zagriženi vjernik, onaj suludi, rigidni manijak koji ne vidi dalje od svoje klaustfofobične župe i svećenika koji mu propovijeda, opijen moći koju je dobio u devedesetima, gonjen strahom da će ta moć odjednom nestati nužnim rastrežnjenjem naroda, koji je floskule možda mogao gutati poput hostije na kraju mise, no petnaest godina maltretiranja previše je i za naupornije? (Jelena Veljača: ,,Kad objesim križ oko vrata, bojim se da netko ne pomisli da sam zagrižena vjernica’’, Jutarnji list, 16. kolovoza 2009).
Drugi dio prošle godine također je bio prepun novinskih napisa, u kojima su ismijavane najveće vjerničke svetinje (Bog): ,,Bog je stariji i od najstarijih i već odavno, još prije Auschwitza, Jasenovca i Srebrenice, ima slabo srce, pa ga je grehota tjerati iz pristojno rashlađenih javnih prostorija… Neka u prostoriji u kojoj boravite ostane jedna prazna fotelja s pogledom na televizijski ekran i na sat, da Bog može u njoj otpočinuti i pridrijemati’’ (Miljenko Jergović: ,,Bozanićev križ uperen u Boga’’, Jutarnji list, 18. kolovoza 2009.).
Ni najsvetija kršćanska molitva, koju je molio sam Isus Krist, i koju katolički roditelji uče svoju djecu, nije ostala pošteđena, što se vidi već iz naslova novinskoga teksta Inoslava Beškera: ,,Seks naš svagdašnji, Bože, daj nam danas’’ (Jutarnji list, 6. rujna 2009.).
Uz vjerničko značenje Majka je Božja i simbol obiteljske topline, majčinstva, nježnosti, zaštitništva, ljubavi, samopredanja i slično, ali mrzitelji ne poznaju granice, obzire i minimum poštovanja, što pokazuju i novinski napisi: ,,Gospa od Genocida’’ (Teofil Pančić, Jutarnji list, 28. listopada 2009.) i ,,Bandićeva Gospa od reality showa’’ (Jelena Lovrić, Jutarnji list, 12. studenoga 2009.).
Eseji estetskih promašaja o estetici
Nevjerojatno je kolika se količina mržnje ,,prosipa’’ po hrvatskim katolicima i s prepoznatljivih ideoloških pozicija, što se lako iščitava iz sljedeća tri primjera:
,,U prejednostavnom, monomanskom svijetu hrvatskog katoličkog vrha prečesto postoji samo jedna emocija koja prodire iza debele slonovske kože – a ta je emocija antikomunizam. Ni socijalna nepravda, ni antiekološki prijezir, ni sebičnost prema bližnjem, ni šovinistička mržnja kod vrha hrvatske Katoličke Crkve ne mogu pobuditi ozbiljnu uzrujanost. Jedino što katolički vrh svaki put nanovo digne u stanje uzburkane iritacije jesu tek – partizani i ‘partija’’’ (Jurica Pavičić: ,,Daksa je bila Bandićev ideološki Jordan’’, Jutarnji list, 21. studenoga 2009.).
,,Čak su i neki kršćani bili užasnuti nesmiljenošću kraljičinog ispovjednika, dominikanca Tomasa de Torquemade. Veliki inkvizitor na sebe je navukao takvu mržnju da se kretao u pratnji pedeset tjelesnih čuvara i dvjesto pedeset vojnika, ali se nije dao pokolebati. ‘Malj heretika, svjetlo Spanjolske, spasitelj svoje zemlje, ponos njezina poretka’, kako ga je opisao jedan oduševljeni kroničar, izdahnuo je sretan, uvjeren da su sve strahote sa šiljcima i kotačima i usijanim željezom i iščupanim noktima i živim lomačama bile nužne i učinjene u slavu Božju. Dio svećenika, uostalom, vjerojatno ni danas ne sumnja da je njegov trud bio blagoslovljen.’’ (Ante Tomić: ,,Gospodo biskupi, morali biste to znati: Staljin nije živ’’, Jutarnji list, 21. studenoga 2009.).
,,Ciganin sam na način na koji je to, recimo, i Stipe Mesić, kojega bijesna desničad već desetak godina po demecima, kirvajima, crkvenim misama i gdje god se nešto ustaško slavi naziva Burdušem i Ciganinom, premda ni on, a na žalost ni ja, nismo Cigani’’ (Miljenko Jergović: ,,Zbog Crnkovića vam preporučujem: Cigani van!’’, Jutarnji list, 20. prosinca 2009.). Onaj tko bi se ozbiljnije pozabavio karakteriologijom i analizom (pod)svjesnih motivacija spomenutih kolumnista, vjerojatno bi došao do zaključka kako su oni poprilično samouvjereni, u većoj mjeri bahati i umišljeni. Najbolji je dokaz ,,ugledni’’ kolumnist (šaljivo rečeno – da se pogleda u zrcalo iskreno bi se nasmijao i priznao da je estetski promašaj) koji toliko samouvjereno piše o temi koju zapravo uopće dovoljno ne pozna, stvarajući usputno svojevrsni esej o estetici (drugih, u ovome slučaju pravoslavnih svećenika): ,,Ali, tada se ispod plahte ukazala mršava ruka zamalo kostura, s uzdignutim kažiprstom, kojim je dva-tri puta zanjihao pred iskolačenim očima većinom pretilih popova s bradama poput dabrovih repova.’’ (Denis Kuljiš: ,,Patrijarh Pavle (1914-2009): Odlazak skromnog poštenjaka koji se nije ophodio karijerizmom’’, Jutarnji list, 16. studenog 2009.).
Pričest srpskom krvlju
Isti bi se estetski kriteriji mogli primijeniti i na drugog sveprisutnog novinara koji, mora se priznati, sa zapanjujućom količinom strasti, energije i mržnje piše o kršćanskim svetinjama, kandidirajući u Hrvatskoj za protukatoličkog lučonošu: ,,Nije to Jozo Kljaković zaslužio, jer on se nije srpskom krvlju pričestio. Nikad.’’ (Miljenko Jergović: ,,Ne bojim se ćaće nikoga, doli Boga jedinoga’’, Jutarnji list, 5. prosinca 2009.). Sljedeći je najbolji primjer spomenu¬ tog generaliziranja i ,,uzdizanja’’ na najvišu razinu pisanje katoličkog tiska. Dakle, jedan jedini napis u tek jednome katoličkom glasilu, od stotine sličnih, u kojemu se donosi samo jedno mišljenje o jednom problemu (konkretno jedne skupine američkih znanstvenika) odmah se stavlja u krajnje negativni kontekst opće Crkve, katolištva i općenito vjerskoga uvjerenja (Tanja Rudež: ,,Zašto Crkva iskrivljuje znanost i tako ugrožava živote milijuna ljudi?’’, nadnaslov: ,,Raspeta logika između dogme i suvremenosti’’, Jutarnji list, 15. prosinca 2009).
Sto kršćanski vjernici, posebice katolički, nakon svih spomenutih silnih, gotovo svakodnevnih izljeva mržnje mogu reći? Dobro je što će, najvjerojatnije, velik dio njih mrziteljima iskreno poručiti: ,,Koliko god nas vi puta ismijali, povrijedili i popljuvali, mi ćemo vam isto toliko puta oprostiti!’’. No jedan, na svu sreću manji dio (kojima pripada i autor ovih redaka), prepoznavši vrlo jasan ideološko – svjetonazorski predznak svih citiranih autora, poručuje im u duhu njihove dobro znane, istina malo primijenjene parole (bez obzira što su svi u Hrvatskoj): ,,Sektaši svih zemalja, ujedinite se!’’
Na pitanje ,,zašto se ne poštuju svetinje drugih?’’, vjernici neka ne očekuju odgovor.
(Tomislav Vuković, Glas Koncila; br. 3, 4; 17., 24. 1. 2010.)
