U vrijeme naših teoloških studija, moralnu smo teologiju učili iz priručnika na latinskom jeziku; autor je bio isusovac Noldin. Naš se je priručnik sastojao od tri debela sveska. Ono što želim posebno istaći jest: cijeli jedan svezak raspravljao je samo u sedmoj Božjoj zapovijed: „Ne ukradi!“. Sve ostale zapovijedi, bile su sažete u dva sveska, debljine kao onaj jedan: „De septimo praecepto“ (VII. zapovijed).
Vjerujem, da shvaćate moj problem ovoga časa?! Ja ću se ovdje morati ograničiti na ono „bitno“. (Ali, što je tu zapravo „nebitno“?)
Što zabranjuje sedma zapovijed? Nepravedno uzeti ili zadržati dobro bližnjega; ili nanijeti štetu bližnjemu i njegovim dobrima, na bilo koji način! I ne samo to! Sedma zapovijed propisuje pravdu i ljubav u upravljanju zemaljskim dobrima i plodovima ljudskog rada. Ona zahtijeva poštivanje opće namjene dobara i prava privatnog vlasništva. – Ovo je sažetak VII. zapovijedi.
Mi, koji smo stasali u komunističkom jednoumiju, sjetit ćemo se parole:“ Druže, snađi se“!
Za nas, tadašnje vojnike, bilo je pravilo: Ako tebi netko nešto (posebno od vojničke opreme) uzme, ne trebaš to nikome prijavljivati; prvom zgodom „ukradi“ i ti to nekom drugom; on neka se misli… i „neka se snađe“! Moram priznati, da se je to opasno kosilo s mojim kućnim odgojem i kršćanskom savješću! Nisam to mogao činiti. Međutim, moram biti iskren: netko mi je ukrao opasač; bez njega nisam smio na smotru, i – pogađate – sa strahom sam ga nekom jadniku oteo. I danas, nakon 54 godine, to ne mogu zaboraviti!
I sad se netko čudi danas, da postoje tajkuni (=ljudi koji su postali bogati“zakonito“, ali na nečiju štetu); čudimo se da postoje malverzacije kod privatizacije poduzeća i slično. Svako se toliko otkrivaju pronevjere pojedinih državnih i drugih službenika – afere – od prodavača žigica do veletrgovaca… krade se prigodom stečajnih postupaka i. t.d. i. t.d.
Ma što se uopće čudimo ljudi moji?! (uzviknuo bi, da je živ, glasoviti splitski športski reporter Delić). Pa to vam je plod ateističkog «vjeronauka» kroz koji su prošle generacije i generacije građana današnje Hrvatske u “ blaženoj“ Titovoj Jugoslaviji!! Sjetimo se (šaljivih, ali istinitih) parola: „Što je moje – to je moje; što je tvoje – to je tvoje, ali i moje!“, „Privatno vlasništvo“bio je kriminal! Protivno tome danas imamo – tajkune!
Pošteni ljudi, koji su krvavo zaradili novac negdje po svijetu, u pečalbi, i njime podigli hotelčić ili kupili kakav brodić – kroz noć su- bez ikakvog suda ili sudišta – postali „reakcija, kapitalisti, gulikože, narodni neprijatelji“ … Njih se je, bez ikakva rješenja, izbacivalo iz vlastitog stana, doslovno na ulicu(!) – što se dogodilo u Malinskoj). I ne samo to! Jedan od „komisije za nacionalizaciju“ušao je gazdi kuće u džep od jakne i oteo mu ono malo obiteljskog novca što gaj e imao! O tome danas mladi ne uče u školi, zar ne? (To je bila ta „CRVENA HRVATSKA“ za koju je naš hrvatski-katolički narod, 10.siječnja 2010. dao svoj glas.?!).
Svi smo mi danas u Hrvatskoj – stariji od 25 godina – prošli ateističku edukaciju: i „Stari“ i „Novi“ predsjednik Države, i Premijerka i ministar Šuker i drug Zoran Milanović sa svojim „crvenima“.
(Istina, sad se zovu SDP a jučer su nosili ime SKJ! Kaže se da „vuk dlaku mijenja ali ne ćud“). Potomci ondašnjih komunistički struktura, i toliki drugi, u svim strankama, na pr. naši narodni zastupnici u Saboru pa i ja, koji ovo pišem: nismo mogli birati školu! Javne su škole bile pod budnim okom Komunističke partije. Nastavnicima se je znalo reći: Ustavna sloboda vjere – za prosvjetni kadar – vrijedi samo „u zbornici“, unutar vlastite savjesti (kako mi se je svojedobno potužio jedan naš profesor- katolik). I ja sam učio iz “ruskih priručnika“, gdje je pisalo – među ostalim – da nema Boga; Krist je izmišljena a ne povijesna ličnost! Srećom, moj katolički obiteljski, a kasnije sjemenišni odgoj, pomogao mi je raskrinkati užasni moralni i vjerski odgoj bez Boga. Držim, da bi se današnji „Crveni“ morali crvenjeti i zaboraviti „krvavu“ boju svojih crvenih pređa!
Komunistička je ideologija sijala vjetar – a Hrvatska danas žanje oluju! I gle čuda: potomci „sijača“ sad najviše galame – kako ništa ne valja u Hrvatskoj!
Zašto ovo pišem na ovome mjestu? Zato, jer je – držim – temeljni odgovor na svakovrsne pljačke, korupcija. neradišnost, nesavjesnost, aljkavost, nepoštenje, pomanjkanje patriotizma… kojima smo svjedoci u Hrvatskoj – upravo plod iskorijenjenog Boga u dušama Hrvata! Napadajem na moralnu vertikalu – Crkvu (javno ili prikriveno, svejedno), osobito borbom protiv vjeronaučnog odgoja u školi, športskim i drugim okupljanjem mladih nedjeljom (kao ono nekoć u komunizmu)…i dalje se želi društvo bez Boga, društvo bez savjesti! Sve to uz povik:“Drž te lopova“! Pa gdje su te obrazovne ustanove koje uče: „ne ukradi“ i onda kad te nitko ne vidi; budi savjestan i daj sve od sebe na radnom mjestu – ne samo zbog bodova i plaće, ne zbog odlikovanja i promocije – već Boga-radi, kako to naviješta i uči Kristova Crkva, i kroz vjeronaučno obrazovanje, vjekovima.
Zar nisu grozni oružani upadi u banke i druge institucije – zbog novca? Nema te policije koja će zaustaviti srce koje ne pozna i ne prihvaća Božje zapovijedi, kad se radi o – domoći se novca na lak način! Odgovorno tvrdim: Istinski vjernik, koji poštuje Boga i znade da Bog sve vidi i sve znade, koji računa s Božjim sudom i s vječnošću, koji ima pravilno formiranu savjest na evanđelju Isusa Krista – MORA BITI POŠTEN ČOVJEK; drukčiji ne može biti! Ako je „drukčiji“ u životu,onda je obični licemjer, „vjerski glumac“; sramotan vjernik.
NEKE KONKRETNOSTI:
– Bog je sva zemaljska dobra namijenio – od stvaranja – cijelom čovječanstvu; u prijekoj životnoj potrebi – „sve je moje“!
– Svaki je zakoniti vlasnik u krajnjoj liniji samo upravitelj, koji se mora brinuti da ta dobra koriste ne samo njemu i njegovima, već i cijelom čovječanstvu! Na primjer: zemljoradnik, voćar, stočar… svaki proizvođač hrane – pozvan je na maksimalno korištenje svih sredstava da se poluči u svemu što veći prinos – za vlastitu korist, ali i za opće dobro! „Suvišak“bi trebao pripasti potrebnima?! To se tiče osobito bogatih zemalja svijeta.
– Politička vlast ima pravo i dužnost u službi općeg dobra, ravnati pravom vlasništva! To znači: može prisiliti vlasnika da – uz pravednu naknadu – ustupi nešto što je nužno za opće dobro. U komunizmu – nje bilo problema: što je Državi “trebalo” – to je uzimala! Danas nije tako: uskogrudni ljudi često blokiraju ono što je za opće dobro; precjenjuju vlast nad svojim vlasništvom.
– Krasti je zabranjeno; međutim nema krađe ako se vlasnikova privola može pretpostaviti; ili ako je uskrata protivna razumu ili općem dobru.
– Grijeh je nepravedno uzimanje i zadržavanje tuđeg dobra: pozajmljeno ne vratiti, pronađeno zadržati, varati u trgovini, povisivati cijene koristeći tuđe neznanje.
– Grijeh je: podmićivanje na sudu i slično; prisvojiti društvena sredstva, ili se njima koristiti za osobni probitak; loše obavljati ugovorene poslove, varanje u prijavljivanju poreza, krivotvorenje čekova i računa, pretjerano i nenamjensko trošenje, rasipništvo, uništavanje prirodnih resursa (u javnom ali i privatnom vlasništvu!). Ništa nije apsolutno „privatno“ pred Bogom!
-Grijeh je ne održati obećanje ili ne poštivati sklopljeni ugovor. Na pr. ne plaćanje dugova, uskrata zaslužene plaće;
– Oteto se mora vratiti u stvarnosti ili novčanoj protuvrijednosti.(„Tuđe ne vraćeno, grijeh ne oprošten“! „Oteto – prokleto“!) U sv.ispovijedi nema odrješenja bez odluke o povratu ili obeštećenju krađom.
– Dozvoljeno je služiti se životinjama za hranu i za izradu odjeće, za znanstvene pokuse; Protivno ljudskom dostojanstvu je zadavati nepotrebnu bol životinjama;
– Nedostojno je za čovjeka trošiti na životinje svote koje bi najprije morale olakšavati ljudske nevolje. Može se voljeti životinje, ali im se ne mogu davati osjećaji koji se duguju samo osobama (ljudima).
Vlč. Anton Barbiš, Malinska
