Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Katolik.hr
Razlozi nade koja je u nama.

Riječ Života – ili smrti

Objavljeno: 29. ožujka 2016.
Kategorija: Sljedbe

Riječ Života, kako se sami predstavljaju, vjerska je zajednica reformatorske baštine koja je sa svojim djelovanjem u Hrvatskoj započela 1993. godine. Hrvatski ogranak Riječi Života predvodi njen pastor Damir Šićko Alić. On je nedavno objavio na mrežnim stranicama svoje vjerske zajednice tekst pod naslovom: Neke važnije razlike između nas i Rimokatoličke crkve.[1] Kako sam autor navodi, čitatelji se detaljnije mogu upoznati o ovoj tematici ako pročitaju njegovu nedavno objavljenu knjigu: Katolička vjera u crkvenoj predaji.

Autor se u gore navedenom tekstu poziva na crkvene oce kako bi u 12 točaka pokazao razliku između njegove zajednice i Rimokatoličke crkve. Tekst je krcat greškama, lažima i krivim tumačenjima onoga što naučava Katolička crkva. Već u samom uvodu autor krivotvori istinu. On tvrdi da je njegova protestantska denominacija ustvari katolička pa onda ide objašnjavati razliku između Rimokatoličke crkve i ‘katoličke’ (njegove) crkve. U svih ovih 12 nebuloznih točaka autor stalno namjerno brka pojmove pa sebe i svoje sljedbenike prikazuje kao ”katolike”, a stvarne katolike kao ”rimokatolike”, tako dovodeći u zabludu čitatelje. Naravno, samo je jedna Katolička crkva, a sljedba D. Šićka Alića sigurno nije dio te Crkve. To je prvo i osnovno. U Katoličkoj crkvi ima 24 obreda, a jedan od njih je rimokatolički. Nitko bez odobrenja Katoličke crkve ne može koristiti katoličko ime jer bi to bilo kazneno djelo. Vjerojatno to zna i sam autor, jer bi inače u naziv svoje sljedbe stavio ”katolička” kada bi za to pravno postojala mogućnost. No, ovako neslužbeno u tekstu misli gospodin Alić da neupućenima može prodavati maglu.

1 Celibat. U prvom obrušavanju na Katoličku crkvu autor pokušava citatima malo iz Biblije (1 Kor 7,7), malo iz Tertulijanovih djela (Protiv Marciona 2. knjiga, 29 pogl.) dokazati kako katolici vjeruju u celibat kao da bi to bila neka dogma. Možda g. Alić nije znao, no u većini katoličkih obreda svećenici ne moraju živjeti u celibatu. tj. mogu se oženiti prije nego budu zaređeni. Ne mogu se ženiti oni u rimokatoličkom obredu. Prema tome celibat nije dogma. Dakle, svi spomenuti citati su ionako bezvrijedni jer navodno pobijaju nešto što Katolička crkva ionako ne naučava. No, klerički celibat jest uvriježen u rimokatoličkom obredu slijedeći Pavlove riječi: ”A rado bih da budete bezbrižni. Neoženjen se brine za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu. A oženjen se brine za svjetovno, kako da ugodi ženi, pa je razdijeljen” (1 Kor 7, 32-34).

2 Pravljenje kipova. Kao što je običaj kod svih protestantskih denominacija, tako je isti slučaj i kod pastora Alića; citati se koriste selektivno i izvan konteksta, kako bi se dokazalo unaprijed utvrđeno vjerovanje. Za pastora Alića katolici su idolopoklonici jer se klanjaju kipovima. Na temelju jednog citata iz Biblije (Izl 20,4-5) u kojem Bog upozorava čovjeka da ne pravi urezana lika i da mu se ne klanja, i citata Klementa Aleksandrijskog (Opomena poganima, 5 pogl.) i Tertulijana (De Spectaculis, 12. pogl.), pastor Alić zaključuje kako pravi katolici nisu nikad pravili kipove. Je li Bog stvarno zabranio praviti kipove? Ne! U religiozne svrhe Bog je ustvari naredio da se prave kipovi. U istoj knjizi Izlaska Gospodin naredi Mojsiju: ”Napravi jednog kerubina za jedan kraj, a drugoga kerubina za drugi kraj…” (Izl 25,19-20; vidi i druge). Da kip osim ukrasa može imati i funkciju religioznog rituala vidimo u knjizi Brojeva. Jahve naredi Mojsiju da napravi mjedeni kip zmije i ”tko kod bude ujeden, ostat će na životu ako je pogleda” (Br 21,8). Problem nastaje kad ljudi u samom kipu počnu gledati božanstvo, tada od kipa postaje idol. Kada bi Alić poznavao povijest Crkve onda bi znao da se ova hereza – vjerovanje da je grijeh činiti kipove – prvi put pojavila u 8. stoljeću; trajala je vrlo kratko, da bi se opet na sceni pojavila gotovo nakon 1000 godina dolaskom Luthera.

3. Čistilište. U prilog svom vjerovanju da ne postoji čistilište Alić citira Filipljanima 1,21-24 i Ciprijana (Demetrijanu, 25. pogl.). Međutim, ono što govori Ciprijan upravo naučava i Katolička crkva: nakon smrti više nema mogućnosti za pokajanje ili opravdanje (KKC 1022, 1035). Nijedan od ovih citata ništa ne govori o čistilištu, niti da postoji niti da ne postoji. Međutim, citata koji eksplicitno ili implicitno govore o postojanju čistilišta ima dosta u Bibliji (2 Mak 8,1; 2 Mak 12,40-42; 2 Mak 12,43-45; Mt 12,32; 1 Pt 3,19-20; 1 Pt 4,6; Tim 1,16-17 itd.). Da su prvi kršćani vjerovali u čistilište potvrđuju i crkveni oci, za koje Alić ne zna, ili ne želi znati (Tertulijan, Duša 58,1. 208. god.; Monogamija 10,1. 213. god.). Više o čistilištu vidi ovdje.

4. Nesigurnost spasenja. Kao i većina protestanata, Alić vjeruje u fantastičnu dogmu ”sola fide” koju je izmislio Luther kako bi umirio svoju savjest jer prema toj dogmi jednom kad povjerujete u Krista, vi ste spašeni, bez obzira kako kasnije živjeli. Nema veze što pola Biblije govori da vjera bez dobrih djela ne vrijedi ništa (Jak 2,14-17; Mt 7,21; Mt 19,16-19; Mt 25,32-46; Otk 22,12; Mt 24,13; Rim 11,22; Fil 2,12 itd.), važno je što Alić vjeruje. On koristi i jedan citat sv. Ireneja, koji apsolutno ništa ne govori u prilog nauku sola fide. Međutim, drugi citat sv. Ireneja iz istog spisa (Protiv hereza 4,37,7) govori vrlo jasno u prilog katoličkom nauku da ništa nije zajamčeno sve do konca života. Tu su naravno i mnogi drugi crkveni oci koji potvrđuju katolički nauk: sv. Ignacije Antiohijski (Pismo Polikarpu 6,2. 110. god.), sv. Justin Mučenik (Prva apologija 43. 148. god.), Tertulijan (Pokajanje 2,11. 203. god.), sv. Teofil Antiohijski (Autolycusu 1,14. 181. god.), sv. Hipolitus Rimski (Protiv Grka 3. 225. god.), sv. Ciprijan (Djela i davanje milostinje 14. 253. god.), itd.

5. Molitva mrtvim ljudima. Citat ”Jer, jedan je Bog, jedan je posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus” (1 Tim 2,5-6) za Alića nedvosmisleno znači da se katolici ne smiju moliti umrlima. Svakako da je Isus jedini posrednik, ali mi smo pozvani da sudjelujemo u tom posredništvu. Ako se čita gornji redak u kontekstu (redci 1-7) onda vidimo da nas sv. Pavao nuka na sudjelovanje u Kristovom posredništvu tako da molimo jedni za druge. I sam Isus nas poziva da molimo za druge (Mt 5,44). Svakako da je molitva upućena izravno Bogu apsolutno važna (katolici se u svom središnjem bogoslužju, sv. misi, mole izravno Bogu), ali to ne znači da je to i jedina prihvatljiva molitva. Kao što je Pavao tražio da njegova braća u Kristu (sveci) mole za njega (Rim 15,30; Kol 4,3; 1 Sol 5,25; 2 Sol 3,1; Ef 6,18-19), tako i mi možemo tražiti od Pavla ili drugih svetaca da mole za nas. Da anđeli i sveci posreduju za nas molitvama potkrjepljuje Biblija: Tob 12,12; Otk 5,8; 8,3-4 (više vidi ovdje). Mučenici (sveci) Kristovi koji u nebu viču za opravdanjem (Otk 6,9-11) itekako su svjesni onoga što se događa na zemlji. Prvi kršćani su to vrlo dobro znali te su se molili svecima: Herma, (Pastir 3,5,4. 80. god.); Klement Aleksandrijski, (Miscellanies 7,12. 208. god.); Origen, (Molitva 11. 233. god.); sv. Ciprijan, (Pisma 56,5. 253. god.), itd. Da sveci posreduju za nas svjedoče i mnoga čuda (uslišanih molbi za posredovanje) zabilježenih s detaljnom dokumentacijom. Pored svega ovoga Alić ipak tvrdi: ”U spisima ranocrkvenih otaca do četvrtog stoljeća ne možete naći molitve mrtvim ljudima”. Na temelju čega on to tvrdi kada postoji mnoštvo citata kako u Bibliji tako i kod crkvenih otaca koji govore suprotno!? A citat koji on koristi uopće ne govori o zabrani molitve umrlima. Evo njegovog citata: ”Ako bilo tko na takav način zazove drugog boga, a ne Stvoritelja, on ne moli, nego huli” (Tertulijan, Protiv Marciona, 4. knjiga, 26. pogl.) koji govori o molitvi drugom bogu, što je naravno idolopoklonstvo, ali to nema veze s molitvama braći i sestrama koji su umrli u Kristu.

6. Primanje oproštenja nakon smrti. Naravno, tipično protestantska obmana: kriva optužba da bi onda opovrgavali ono što katolici ionako ne vjeruju. Alić citira: ”Kada jedanput odete odavde (s ovog svijeta), tada više nema mjesta pokajanju i nema mogućnosti za ugoditi (Bogu). Ovdje je život izgubljen ili spašen. Ovdje osiguravamo vječno spasenje kroz štovanje Boga i plodove vjere.” (Ciprijan, Demetrijanu, 25. pogl.). Da gospodine Aliću, to upravo Katolička crkva i naučava, katolici ne vjeruju da se nakon smrti mogu oprostiti grijesi. Citat sv. Ciprijana je u skladu s naukom Katoličke crkve. Naime, poznat je nauk Crkve da posebni sud dolazi odmah nakon smrti te svaki čovjek već od  trenutka smrti prima u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu ili kaznu. Duše onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao, gdje trpe paklene muke; više nema mogućnosti za pokajanje ili opravdanje (KKC 1022, 1035). Posebni sud je siguran, definitivan i nepovratan. No, zato se može i mora dati zadovoljština, što je nešto sasvim drugo od primanja oprosta. Bez posvećenja nitko ne će moći vidjeti Gospodina (Heb 12,14). Konačno spasenje se postiže posvećenjem Duha (2 Sol 2,13); posvećenje nije opcija, ono je apsolutno neophodno prije ulaska u nebo. Čak i kad nam se grijesi oproste, ostaje da se plati zadovoljština, naknada. Ako netko polupa susjedov prozor, te se pokaje i traži oproštenje od susjeda, nakon što mu susjed oprosti on mora kupiti novo staklo; samo pokajanje i oprost nisu dovoljni, mora se platiti i naknada. Ako se ubojica pokaje za svoj grijeh, to još nije dovoljno, on mora odležati neko vrijeme u tamnici. Duša koja se pokajala u posljednjem trenutku života za svoje grijehe te nije imala prilike platiti naknadu u ovozemaljskom životu bit će spašena, ali tek nakon naplaćene naknade u čistilištu.

7. Tuđim pokajanjem. Opet ista stvar. Dakle, krivo se optužuju katolici da ”vjeruju da bez obzira na to što je čovjek govorio, radio i mislio za vrijeme ovozemaljskog života, ako se nakon njegove smrti netko zauzme za njega i u njegovo ime se prikažu mise zadušnice, ti ljudi mogu primiti oproštenje i završiti u raju – makar oni bili deklarirani ateisti ili zločinci, poput Tita, Hitlera, Staljina, Pavelića i slično”. Nemam komentara, osim da je to Alićevo vjerovanje da to katolici vjeruju. Molitve za mrtve koriste samo onim dušama koje su u čistilištu jer moraju dati zadovoljštinu za svoje grijehe, a ne mogu biti od koristi onima koji su u paklu (jer ne mogu biti spašeni), kao ni onima u raju jer im to nije potrebno. No, iako mi ne znamo gdje se nalazi koja duša (osim za one koje Crkva proglasi svetima) nijedna molitva nije uzaludna jer se u slučaju kada nekome ne može koristiti po Božjem promislu primjenjuje kao zasluga za neku dušu kojoj je potrebna.

8. Drugačiji izvor crkvenog nauka. Klasična protestantska priča ”sola scriptura” po kojoj je Biblija jedino mjerilo. Može se dakle vjerovati samo ono što piše u Bibliji. No, zato im ne smeta vjerovati u sola scripturu iako nigdje u Bibliji ne piše da je Biblija isključivo mjerilo vjere. Naprotiv, Isus uopće nije spominjao Bibliju jer nije ni postojala u to vrijeme, već je ustanovio usmenu predaju govoreći narodu (a ne pišući) te prenio autoritet usmene predaje na apostole: ”Tko vas sluša, mene sluša. Tko vas prezire, mene prezire” (Lk  10,16). Nije napisano ”tko čita vaše pismo”, već ”tko vas sluša.” Vjera Kristova se raširila uglavnom usmenom predajom. Većina ljudi u to vrijeme nisu znali čitati (čak i danas u 21. stoljeću ima nepismenih ljudi). Dakle, glavno sredstvo za širenje vjere bila je usmena predaja. ”Prema tome, vjera dolazi od propovijedanja, a propovijedanje biva riječju Kristovom” (Rim 10,17). Alić potpuno krivo tvrdi da Katolička crkva temelji svoje učenje na ”više izvora, među kojima su učenja crkvenih učitelja. Nažalost, neka od tih učenja se izravno protive Isusovom učenju i apostolskoj predaji, te vode ljude u kriva vjerovanja i pobožnosti.” Katolička crkva ne temelji svoju vjeru na učenju crkvenih učitelja, već na Svetom pismu, Svetoj (apostolskoj) predaji i Naučiteljici Crkvi. Za razliku od protestanata gdje svako može tumačiti Sveto pismo onako kako mu je volja –  nije čudo što ima već preko 40 tisuća protestantskih denominacija – katolički nauk mora biti potvrđen iz sva tri izvora, ne može Sveto pismo govoriti jedno, Sveta predaja drugo, a Naučiteljica treće. No, zanimljivo je da Alić tvrdi, kada mu to odgovara, kako se neki od učenja ”crkvenih učitelja”  izravno protive Isusovom učenju, a s druge strane on iste te crkvene učitelje koristi kako bi njima dokazao svoje navodno ispravno vjerovanje. No, upravo se sv. Irenej, kojeg toliko citira Alić, u borbi protiv heretika oslanjao baš na Apostolsku predaju: ”Kao što sam ranije rekao, Crkva, primivši ovo propovijedanje i vjeru, iako raspršena po cijelom svijetu, čuvala ju je, kao da boravi u jednoj kući. Ona isto tako vjeruje ove stvari kao da ima jednu dušu i jedno srce; i skladno ih proglašava i naučava i predaje pokoljenjima, kao da posjeduje jedna usta. Iako su jezici svijeta raznoliki, autoritet predaje je jedan te isti” (Protiv hereza 1,10,2. 189. god.)

9. Uvođenje novina. Alić tvrdi: ”Prešutno smatraju (katolici o. a.) da je prihvatljivo kroz učenje crkvenih učitelja dodati ili mijenjati vjerovanja i prakse koje su nam predali Isus i apostoli. Zbog toga i dan-danas imamo izmjene vjerovanja i praksi, odnosno dogme ili doktrine u nastajanju. Neke su donesene u devetnaestom ili dvadesetom stoljeću”. Ne, nije točno g. Aliću. Crkva nakon što je primila predaju od apostola nije nikada u dvijetisućljetnoj povijesti promijenila nijednu dogmu. Novitete su uveli protestanti, ne samo da su ih uveli već i svakodnevno uvode nova vjerovanja. Zato se protestantske sljedbe i množe tako munjevitom brzinom, jer ”koliko ljudi toliko interpretacija Svetog pisma” (parafrazirano: ”koliko ljudi toliko ćudi”).

10. Sveti Otac. Bog ima puno titula, između ostalog je on i naš Otac. To ne znači da naše zemaljske očeve ne možemo tako nazivati. I Isusa su oslovljavali sa ”Gospodin”, to ne znači da ne možemo ljude oslovljavati s ”gospodin”. Bog je i Sveti Otac, to ne znači da iz poštovanja papu ne možemo osloviti s istom titulom. Bog ima i svoje vlastito ime, Jahve, ja sam koji jesam, tim imenom ne možemo oslovljavati druga bića. Citati koje ovdje koristi Alić uopće ne dokazuju ono što bi on htio da mi isčitamo iz njih. Prvi citat (Iv 17,11) samo govori da je Isus Oca nebeskog nazvao Svetim Ocem, a drugi (Tertulijan, Protiv Prakseasa, 29 pogl.) da je hula kada si netko prisvoji ono što mu ne pripada.

11. Glava Katoličke crkve. Opet laž. Alić tvrdi da je glava Katoličke crkve papa, te da su katolici dali čovjeku Isusovu poziciju ”koja ga neprimjereno postavlja nad drugim ljudima i uvodi ljude u idolopoklonstvo”. Ne, gospodine Aliću, glava Crkve je Krist, a papa je Kristov namjesnik na zemlji. A ta je pozicija ustanovljena od samoga Boga našega Isusa Krista (usp. Mt 16,18-19). Tako doista možemo papu nazvati poglavarom ove putujuće (zemaljske) crkve, no, osim nje imamo još trpeću (duše koje trpe u čistilištu) i slavnu (duše koje su već u raju). A glava kompletne Crkve kao što smo već rekli na početku jest Isus Krist.

12 Majka vjernika. Još jedna manipulacija. Prema Aliću katolici nazivaju Blaženu Djevicu Mariju majkom što je prema njemu krivo jer je vjernicima Crkva majka, a ne Blažena Djevica Marija. Prvo, katolički nauk naziva Crkvu svojom majkom, nasuprot Alićevim tvrdnjama, stoga ovdje korišteni citati nemaju svrhu. Drugo, istina da i Blaženu Djevicu Mariju nazivamo majkom, jer je rodila Isusa, pa na otajstven način rađa i Crkvu, te postaje duhovnom Majkom Crkve (Crkve u smislu ljudi koji čine Crkvu – jer predstavljaju Kristovo mistično tijelo). Ona je bila prisutna kada je Isus umirao na križu i kada je rekao: ”Ženo! Evo ti sina!” i zatim reče učeniku ”Evo ti majke” (Iv 19,26) i tako smo svi mi postali i njezina duhovna djeca.

Ukratko, gospodin Damir Šićko Alić u svojem uratku, kao i knjizi, ne preže od laži i obmana. Kao prvo, on nema pravo, ni s moralnog ni pravnog gledišta, svoju sljedbu nazivati Katoličkom crkvom. Drugo, sam tekst je prepun lažnih podataka, izvrnutih činjenica. Treće, korišteni citati ništa ne dokazuju, jer ili samo potvrđuju nauk Katoličke crkve, ili se iz njih ne može ni uz najbolju volju izvući zaključak koji nameće autor, ili su izvađeni iz konteksta te radi toga mogu navesti na krivi zaključak. Četvrto, citiranjem crkvenih otaca (ne učitelja kako ih krivo naziva Alić, jer crkveni učitelji su nešto drugo), Alić je postigao suprotan učinak od onoga koji je želio. Izvukao je nekoliko citata crkvenih otaca koji ustvari idu u prilog Katoličkoj crkvi, a ne njegovoj sljedbi, iako on toga nije svjestan.

Da, razlika između Katoličke crkve i sljedbe D. Šićka Alića je uistinu velika, toliko velika da se radi o životu i smrti. Dovoljan će biti samo jedan primjer. U Ivanovom evanđelju, poglavlje 6, Isus je vrlo jasan: ”Zaista, zaista kažem vam, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni” (53-54). Katolici vjeruju u transupstancijaciju, tj. da se kruh i vino na misi pretvaraju u istinsko tijelo i krv Kristovu, dok su za Alića euharistijski kruh i vino samo simbolika.[2] Isus na ovom mjestu šest puta gotovo na identičan način govori o kruhu i vinu kao o istinskom tijelu i krvi njegovoj, vrlo jasno i nedvojbeno. No, izgleda da Alića to u ovom slučaju ne zanima, on više vjeruje Židovima tog vremena koji su Isusu odgovorili, ”Tvrd je ovo govor! Tko ga može slušati?” (60). ”Tada se mnogi njegovi učenici povukoše i nisu više išli s njim” (66). Isus je znao koji su oni što ne vjeruju. Jedan od njih je bio i Juda,  njegov izdajnik (usp. 64,71).

Ne zanima Alića ni što su rekli crkveni oci po ovom pitanju. Valjda zato što se svi slažu s katoličkim, a ne Alićevim naukom. Evo samo nekoliko primjera: sv. Ignacije Antiohijski (Pismo Rimljanima 7,3. 110. god.; Pismo Filadelfljanima 3,2. 110. god.), sv. Justin Mučenik (Prva apologija 65-66. 148.-155. god.), sv. Irenej (Protiv hereza 4,18,4; 5,2,2. 180. god.), Tertulijan (Uskrsnuće mrtvih 8,2. 208. god.), sv. Hipolitus Rimski (Apostolska predaja 23. 215. god.), sv. Klement Aleksandrijski (Pedagog 2,2,19,4. 202. god.), Origen (Propovijedi o Knjizi izlaska 13,3. 244. god.), itd., itd.

Na kraju, ako uzmemo u obzir Isusove riječi da oni koji ne budu jeli tijela Sina Čovječjega i ne budu pili krvi njegove, neće imati života u sebi (usp. Iv 6, 53-54), nije li primjerenije Riječ Života preimenovati u Riječ Smrti!?

Možda je to prepoznao i jedan od najpoznatijih protestanata, utemeljitelj sljedbe Riječ Života, Ulf Ekman, kada se prije dvije godine obratio na katoličku vjeru.

Ivan Poljaković


[2] Vidi pod br. 7. Vjerski obredi – krštenje i Gospodnja večera na: http://rijeczivota.hr/tv-emisija/tko-smo-vizija-vjerovanje/

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Apologetska udruga bl. Ivan Merz
Put Lokve 8, Kožino, Zadar

Na braniku

Duh vremena - Apologetski priručnik br. 2

Duh vremena - Apologetski priručnik br.2 je treće nakladničko djelo Apologetske udruge bl. Ivan Merz. U knjizi se nalazi 37 odabranih apologetskih tekstova koje su napisali četiri autora, članovi i suradnici Udruge. Predgovor knjizi je napisao danas jedan od najvećih branitelja vjere, biskup Athanasius Schneider.

Saznajte više

Donacije

"Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja."

IBAN: HR8523400091110376905
(BIC: PBZG HR 2X)

Donacije

Pretplatite se za novosti

Kupite naše knjige

Izradio Mate Mišlov za Katolik.hr
Autorska prava 2024. Sva prava pridržana.