O katoličkim seminarima duhovne obnove i ljudima koji ih vode, uz nekolicinu manje ili više karizmatičnih svećenika i par teologa, u javnosti u nas, pro et contra, uglavnom iz druge ruke, najčešće govore novinari. Rijetko o tome što traže, te dobiju li ono što su tražili, progovore sami sudionici, a još rjeđe se time bavi znanost. Dogodi li se kakvo izlječenje, to uglavnom (p)ostane dio usmene predaje, rijetko znanstveno dokumentiran slučaj. U listopadu 2007. tim hrvatskih psihijatara i psihologa počeo je pratiti više stotina sudionika seminara Zlatka Sudca i proučavati koliko molitva i duhovna obnova mogu pomoći u liječenju anksioznosti i depresivnosti. Na uzorku od 788 ispitanika koji su prošli seminare utvrđeno je da duhovnost smanjuje strah i krivnju, a molitva pozitivno djeluje na ozdravljenje i zdravlje.
Kako je provedena anketa
Liječnici i psiholozi uključeni u projekt mišljenja su da je u bolesnih dobro poticati duhovnost te da pacijentima treba ponuditi multidisciplinarnost – suradnju duhovnika, psihijatara, psihologa i ostalih terapeuta. Ispitanicima je na početku podijeljen upitnik u kojem su, među ostalim, odgovarali što ih dovodi na seminar. Sedamdeset pet posto dolazi zbog psihičkih teškoća (strahova, depresija, PTSP-a, poremećenih odnosa u obitelji) i duhovnih tegoba (razočaranje u Boga, manjak vjere), 20% ima duhovnih i tjelesnih problema (karcinom, autoimune bolesti, kronične bolesti), a 5% kao razlog je navelo samo duhovne tegobe. Većina ih je na seminarima duhovne obnove naučila ili obnovila kako gledati Boga kroz prizmu pozitivne religioznosti – ne bojati ga se, nego vjerovati da im je on poput oca koji je tu da pomogne, a ne da ih kažnjava. Podaci pokazuju da su depresivnost i anksioznost u ispitanika značajno opale. Voditelj istraživanja je dr. Miro Jakovljević, poznati hrvatski psihijatar, predstojnik Klinike za psihijatriju KBC-a Rebro koji je nedavno na Rebru osnovao i Centar za duhovnost u medicini. Uz dr. Jakovljevića istraživanje su proveli dr. Ljiljana Kondić i psiholog Goran Kardum.
– Koristili smo skalu za procjenu kvalitete življenja te Harvardov upitnik o anksioznosti i depresivnosti.
(45% ispitanika bili su muškarci, isto toliko imalo je VSS ili VŠS, 52% imalo je završenu srednju školu, 3% završilo je samo osnovnu školu, 70% ljudi bilo je u dobi između 40 i 49 godina, 20% ljudi bilo je u dobi između 20 i 29 godina, 5% bilo je u dobi između 30 i 39 godina ili je bilo starije od 50 godina, 50% sudionika seminara bilo je iz Zagreba i okolice, 25% sudionika dolazilo je iz Slavonije, isto toliko iz Dalmacije)
Gužva kod psihijatra
Sudionici su sami procjenjivali svoje stanje po dolasku na seminar i na samom kraju seminara. Ljudi su se dragovoljno javili, a neke smo kontaktirali i nakon tri mjeseca kako bismo vidjeli kakvo im je zdravlje. U lipnju će biti godina kako su neki popunili upitnik i sad pokušavamo ponovo kontaktirati te ljude, vidjeti kako su nakon što je prošlo puno više vremena od samog seminara. Sve su to ljudi koji su prihvatili upute koje su dobili na seminaru kod velečasnog Sudca. Nastavili su svakodnevno prakticirati vjeru, opuštati se, moliti, meditirati i kontemplirati. Prvi rezultati pokazuju da je depresivnost značajno pala već nakon tri dana, što je logično, jer je na seminarima posebna, izrazito pozitivna atmosfera… – kaže dr. Kondić.
Na zagrebačkom Rebru, pred vratima ordinacije dr. Jakovljevića, gužva je kao da je red za dermatologa, a ne psihijatra kod kojeg pacijent ište svoje (poduže) vrijeme. Na dogovoreni sastanak čekali smo dva sata. Ulaze mladi, stari, hospitalizirani i oni koji se liječe ambulantno, s redom i preko reda, kucaju i traže kome što treba. Mnogi su tu da “samo nešto priupitaju”. Novinaru je nekako muka i pokucati. Spominjati dogovoreni razgovor u taj se čas čini nemušto i drsko pri pogledu na bolesne ljude koji u bezličnom, depresivnom hodniku u prizemlju, pod neonskom rasvjetom, čekaju satima.
Doktor kao mudri stric
Pričaju pacijenti da dr. Jakovljević, ako i nema vremena, uvijek ima dobre živce. Konačno, u prijemnoj kancelariji i piše da je tu “zabranjeno gubiti živce”. Nekoliko mlađih vani posjedalo po podu, kasno je poslijepodne, ima ih koji čekaju od podneva… Kažu da je iskrsnula hitna intervencija i zato sad sve kasni satima. Začudo, nitko nije ljutit. Govore da kad do profesora konačno dođu, on svoje “odradi ljudski pošteno”. Ne znam dokad se dr. Jakovljeviću te srijede odužio radni dan. Kad smo pokušali sugerirati da sve odgodimo i da se nađemo nekom drugom prilikom, skrenuo je na čas pogled s pacijenta i poručio: – Ostanite i čekajte. To vam je najbolje. Ne mogu dogovoriti neki drugi termin jer, eto, vidite da ne raspolažem svojim vremenom.
Medicinska sestra s kojom radi već je odavno otišla kući. Kad smo konačno došli na red, i naš je razgovor više puta prekidan kucanjem još pokojeg hospitaliziranog pacijenta. Gospođa je, recimo, došla pitati kako ono idu vježbe za opuštanje koje joj je preporučio. I profesor ponovo odradi vježbe… U taj čas još jedan pacijent kuca na vrata, a doktor mu, kao da smo svi rod i sjedimo u njegovu dnevnom boravku, kaže da uzme stolicu, sluša intervju te da će “razgovarati kad novinarka ode”…
U trenutku mi biva jasno zašto pacijenti vole Jakovljevića. Kad pokucaju na njegova vrata, znaju da, najavljeni ili nenajavljeni, neće dobiti jezikovu juhu, kako je slučaj u mnogim ambulantama u Hrvatskoj koje rade pod kapom HZZO-a. Ostavlja dojam liječnika kod kojeg je pacijent i u krivi čas – dobrodošao. Više je poput kakva mudra ujaka ili strica negoli nalik distanciranom psihijatru. Onoga što mu kuca na vratima ne mjeri isključivo psihijatrijskim dijagnostičkim algoritmom.
Pacijenti ga odveli Sudcu
Oko njega knjige, velika šalica u kojoj, čini mi se, još stoji doručak, iza stola viri gitara… I vizualno, a ne samo tom socijalnom dinamikom koju on stvara, ordinacija prof. Jakovljevića sasvim je drugačija od uobičajenih liječničkih interijera. Kad pacijent sjedne nasuprot psihijatru, pogled mu prvo sigurno krene k prozoru oslikanom žarkim ekspresionističkim bojama. Iza psihijatrovih leđa skaču rajske ptice. U čudu pitam tko je “sredio prozore”. – Pogodite – odvrati. Premećem po glavi imena i ne vidim čiji bi to bio “rukopis”. – Zlatko Sudac? – kažem odjednom, sjetivši se zašto sam uopće došla. Profesor kima glavom. – Vidjela sam neku monografiju, sliči na ono što Sudac radi… – mrmljam.
– Godinama se družim s paterom Mijom Nikićem, igrom slučaja sam preko njega upoznao Zlatka Sudca. Puno mojih pacijenata ide na njegove seminare. Onda je i mene zanimalo što se to događa. Pogotovo kad vidim kako su mi pacijenti zadovoljni kad se vrate. Vi ne možete danas biti ozbiljan psihijatar i, općenito, ne možete biti ozbiljan filozof, ni ozbiljan intelektualac ako se ne zanimate za duhovnost. I sam sam više puta bio na njegovim seminarima – kaže doktor.
Zašto tu, na Klinici za psihijatriju, Centar za duhovnost u medicini?
– Ovdje se puno oslanjamo na psihologiju vjere koju mnogi ne razumiju pa su vjeru proglasili kolektivnom neurozom ili tvrde da vjera i znanost ne idu skupa. To naprosto nije istina, niz je istraživanja koja spajaju znanost i vjeru u medicini. Nažalost, suvremena medicina je parcijalna, često gleda pacijenta kao oboljeli organ.
Pokus sa časnom sestrom
No, čovjek je skup organa plus psiha i duša, pa ako ga hoćete liječiti, treba ga gledati u njegovoj cjelovitosti. Recimo, imate odličnog internista, dat će pacijentu dobre lijekove za srce, ugradit će mu stentove, riješit će njegove probleme, ali ako ne riješi njegovu depresiju, taj će pacijent opet doći sa sličnim smetnjama. Ako netko ima infarkt miokarda, a uz to ima i depresiju, šansa da umre unutar godinu dana je četiri puta veća. Depresija je rizični čimbenik za koronarnu bolest. Korak dalje je da vidite da je depresija često povezana i s vjerom, kao i koronarna bolest. Zato i jesmo stvorili Centar, treba nam duhovnost uz psihijatriju. Ovdje pacijentima nudimo i duhovnu terapiju koju jednom tjedno rade teolozi, pater Mijo Nikić i jedna kolegica. Imali smo i ranije slične male ‘pokuse’. Časna sestra je dolazila jedanput tjedno i radila s pacijentima. To poslijepodne, nakon njezina posjeta, imali bismo preporođen odjel. Vidite pacijente koji se mole, pjevaju, smiju… Kad je ta terapija privremeno prestala, dobili smo ponovo pacijente koji beživotno i depresivno leže po krevetima i vrte crne misli.
Iako poznat kao dobar farmakolog, Jakovljević ističe da je “uz sve te dobre i raznovrsne lijekove koji danas pomažu liječenju važno imati na umu da učinak lijeka ne ovisi samo o njegovu djelovanju na receptore nego i o kontekstu u kojem se uzima. Jer pacijentu nakon lijekova bude dobro, ali ako ništa nije promijenio, ako nije promijenio svoju životnu filozofiju, neće riješiti ni bolest. Rođen u vjerničkoj obitelji, kaže da je cijeli život osjećao prisutnost Boga u svom životu.
– Kad usporedim sebe i one koji su od mene uvijek bili pametniji, spretniji, fizički jači, imali bolju memoriju, mislim da mi je vjera omogućila da ostvarim socijalne uspjehe, karijeru. Od svih znanja koja sam skupljao godinama i silnog novca koji sam uložio u knjige i u svoje edukacije, najviše mi je da pronađem sebe u ljudskom i profesionalnom smislu pomogla upravo duhovna dimenzija. Vjera mi je pomogla da prevladam komplekse i nesigurnost. Sa svakim pacijentom otvorim i pitanje duhovnosti, kažem: ‘Bog vam je dao slobodu, a vi sad možete uzeti, a možete je se i odreći. Možete u svakom trenutku, i u teškim stanjima, birati hoćete li u bolesti biti s Bogom ili se udaljiti od Boga’.
Pa kako onda reagiraju ateisti, dođe li im da isti tren zbrišu od psihijatra s kojim ne dijele vjeru ni uvjerenja, pitam.
– Naravno da to morate diskretno i s puno poštovanja prema uvjerenjima čovjeka ispred sebe. Ako ste nasilni, to ne ide. Osim toga, da je Bog htio da svi vjerujemo, ugradio bi nam čip i to riješio, svi bi vjerovali. No, čovjeku je dana sloboda da vjeruje i da ne vjeruje. Ja se, eto, pitam zašto mnogi ljudi traže Boga, a pitam se i zašto drugi ne vjeruju. Onda pitam i sebe vjerujem li ja u neku iluziju. No, ako ste znanstvenik, možete to i provjeriti. Sve je veći broj ozbiljnih znanstvenika koji kažu da što više prodiru u znanost, više vjeruju da mora postojati Bog. Samo ne onaj s bradom, koji nema drugoga posla nego da gleda što vi radite pa vas kažnjava, ne taj neki svemirski policajac. To je kriva slika Boga – elaborira profesor.
Postmoderna znanost
Nakon što ste pročitali literaturu, napisali disertaciju, pisali znanstvene radove, predavanja… sigurno ne vjerujete zato što su vas tako učili mama i tata. Zašto vjerujete?
– Zato što me razum dovodi do toga. Vi mene gledate i vidite materiju. Znate da je ta materija organizirana u razne organske sustave, da se organi sastoje od stanica, stanice od molekula, molekule od atoma, atom od protona, neutrona i elektrona… Pa krenete na još manje čestice i tako dolazite do određenih energija. Atomska fizika je pokazala da stoji da se energija može pretvoriti u materiju, da se materija može pretvoriti u energiju. Znači postoji jedan energetski svijet. I tako dolazimo do onoga što se zove energetska psihologija. Postoje pozitivne energije i one druge. Svemir je ispunjen raznim energijama. I misao je energija. Prema tome, sve je povezano, a Bog je taj koji sve povezuje. Dok se moderna znanost temeljila na slučajnosti, tražila uzroke i posljedicu, postmoderna znanost kaže da slučajnost ne postoji. I kaos, ono što izgleda da je slučajno i kaotično, ima svoje zakonitosti. Kad razlomite proces koji je kaotičan na male fraktale, možete ga pretvoriti u matematičku formulu i tako dođete do pojma ‘svrhovita slučajnost’. Sve je to povezano s Bogom koji je određena zakonitost – završava Jakovljević.
Liječnici koji prate izlječenja o konkretnim slučajevima ne žele govoriti, i dalje će se, kažu, pratiti stanje tih ljudi, a tek će onda znanost javno reći svoje. Profesorica pedijatrije na Medicinskom fakultetu u Osijeku dr. Neda Aberle već neko vrijeme prati djecu kojoj je vjera pomogla izliječiti se od fizičkih bolesti. Kaže da postoji nekoliko slučajeva gdje dostavljena liječnička dokumentacija upućuje na nagla i velika poboljšanja i ozdravljenja od teških bolesti.
Nestali košmari
Pratimo djecu do 18 godina, molimo roditelje da donesu fotokopije medicinske dokumentacije i da naprave kompletnu medicinsku reevaluaciju. Mi samo detektiramo dijagnozu, a onda svako ozdravljenje dajemo dalje na analizu subspecijalistima iz područja u kojem je dijete bilo bolesno. Dok se svaki slučaj pomno ne obradi, ne možete biti sigurni, može biti i placebo efekt, može biti i autosugestija. Dosad nije bilo takve temeljite kontrole, netko bi ozdravio i to je bilo to, ali, što kaže velečasni Sudac, mnogi se i ne jave. Ljudi vape i traže dok im je loše, kasnije šute – govori dr. Aberle.
Možda je i to jedan od razloga što do onih koje je njihova vjera ozdravila nije lako doći. Takve se stvari teško dijele s novinarima. Jedan od rijetkih koji je pristao govoriti o osobnom iskustvu bolesti i ozdravljenja jest Mario Jukić, nekadašnji hrvatski branitelj iz Vukovara koji je sa 17 godina branio grad i zemlju, a nakon toga skoro isto toliko godina proveo u potpunom košmaru…
– Od rata bolujem od PTSP-a, proživio sam godine dna i ludila. Išao sam psihijatrima, pio lijekove, bio na psihoterapiji, no to ništa nije imalo uspjeha. Nakljukaju te tabletama, onda si drogiran po cijele dane… Dojadile su mi i te tablete, bacio sam ih, postao agresivan, ‘pomagao’ si alkoholom, bilo je svega. Svašta sam u ratu prošao i to je ostalo u meni. Godinama nisam mogao spavati od noćnih košmara, imao sam tikove, mucao… Prošle sam jeseni, nakon pokušaja samoubojstva, pristao i otišao na seminar kod velečasnog Sudca. Supruga me nagovarala sedam godina, a kad sam, eto, pristao, došao sam tamo ne kao čovjek koji je dotakao dno dna, već kao čovjek koji je i propao kroz dno. Nisam očekivao, kad sam išao na seminar, da će mi se nešto dogoditi, ali išao sam jer odavno nisam više imao što izgubiti. Na seminaru sam dobio priliku nasamo razgovarati s velečasnim Sudcem. To je trajalo možda pola sata, ali meni je bila vječnost. Razgovarali smo o mom životu od rođenja do sadašnjosti. Otvorio sam se prema njemu jer mi je taj čovjek prišao s ogromnom ljubavi. Osjetio sam tu veliku ljubav. Iz mene je nešto izišlo, kad smo završili, osjećao sam se k’o lastavica. Nakon tri dana, kad sam odlazio sa seminara, bio sam druga osoba. Sve se promijenilo, način gledanja na život, na ljude, na rat, nestalo je moje agresivnosti, uspio sam oprostiti… Alkohol više nikad nisam kušao, nestali su košmari, suicidalne misli, više nikoga ne mrzim, nema agresije u meni, a tikovi i mucanje su minimalni, možda 1% od onoga što su bili. Od tada ponovo živim. Svaki dan molim i meditiram. Prije godinama nakon rata nisam mogao suzu preko oka pustiti, sada kad me nešto dirne, slobodno plačem… Otvoren sam čovjek. Sada se znam nositi sa životom i sa svime što mi je na putu.
Nije čarobnjak
Mariova supruga Marija Jukić dodaje: – Čuda se uvijek događaju nekome drugome, to se priče iz filmova, iz novina… Sada kad mi se film vraća, još ne vjerujem da se toliko promijenio, da se to čudo dogodilo stvarno nama, mom suprugu. On je od toga seminara drugi čovjek. Imala sam puno povjerenje u velečasnog Zlatka. Nije on čarobnjak, ćiribu-ćiriba pa te začara, on ti pokaže put, a ti onda sam radiš i ideš tim putem.
(Karmela Devčić, Jutarnji list, 4. 4. 2009.)
