Kao novodoseljenik u predivni grad Lipik, odmah sam uočio masovni, ne samo hrvatski, – nazvat ću ga ‘sindrom loš svećenik’. Ne da sam uočio kako je loš svećenik sadašnji lipički župnik, g. Bošnjak, kako ste možda na prvi mah pomislili, već sam mislio na nešto drugo. Što? Načelno imati ‘sindrom lošeg svećenika’ znači bitno vezati svoju vjeru uz primjer, najčešće, svog lokalnog župnika. Ako je on dobar, i sama vjera nam je bolja, angažiraniji smo, dublje nas zanimaju duhovne teme, više nas ima u crkvi itd. Ako je on pak loš, naša vjera kao da erodira, slabiji je i naš interes, ugibamo se od duhovnog prema drugim domenama u životu, crkvu posjetimo za Božić, i Uskrs, i to je to. Ovo je logično, zar ne? Ta svećenik je naš duhovni primjer. Ako on ne odaje primjer koji bi trebao davati, zašto bismo to činili mi? Ta na njemu je da nas uči, pokaže primjerom i vodi, zar ne? Ako to ne čini, sve se pretvara u duhovnu farsu, te se i mi ne trebamo toliko baš truditi. Je li tako?
Za nadam se ne prevelik broj čitatelja, moram reći da nije tako. Onaj manji dio (nadam se opet) čitatelja je već to sam shvatio. Pokušajmo razložiti ovo stajalište:
Kada bi nam imućniji rođak na samrti oporučio veće nasljedstvo, sve legalno oko ostavnine verificirao, a na nama bilo samo da odemo u općinu potpisati, dobiti dokumenat i preuzeti svoje novo vlasništvo; i kada bismo mi pored svega toga znali da je općinski referent koji nam to izdaje razbojnik, mi ne bi imali obzira na njegovu privatnu moralnu konfiguraciju, već bismo jednostavno podigli svoje. Pečat u njegovoj ruci vrijedi jednako kao i moralna službenika, je li tako? Kada bismo ne daj Bože od liječnika trebali primiti spasonosno skupo inozemno cjepivo za naše smrtno bolesno dijete, ne bi nam smetalo kad bi se eventualno znalo da je taj liječnik dokazani varalica, ili moralna nula, je li tako? Mi bismo jednostavno odijelili njegovu profesiju od njegove osobe.
Svakako da analogija ova dva primjera i svećenika koji bi već po pozivu trebao biti moralna figura nije istovjetna, to jest zahtjevnija je za svećenika, ali složit ćete se „pečat“ u njegovoj ruci vrijedi za sve svete sakramente. Usput, ako niste znali teološki pojam za to kada netko kroz svoj osobni primjer pogrdi dobru stvar (kao u ovom slučaju vjera i Crkva) zove se sablazan. Nekoga sablazniti. On ne vrijedi samo za vjersko područje, ali se većinski u njem koristi. Doduše, ni ne postoji područje života koje vjera ne pokriva. Sve što se tiče života, tiče se i davatelja i zbrinjavatelja života – Boga, našega Trojedinog Boga, i našega Gospodina Isusa Krista.
O njemu vam želim propiskariti koje slovo. Zašto? Jednostavno. Sve o njemu u životu zavisi. On je doktor života. Učitelj života. Ako želite učiti neke domene, ili specijalizirati se školovanjem u životu, postoje bezbrojne mogućnosti. No tako nije i sa samim životom. Ne postoji previše škola života, osim samog života i Crkve – Isusove škole. Zato treba dnevice prilaziti Isusu Kristu, jedinom davatelju i učitelju života. Zato nam je on tako izvanredno važan i krajnje interesantan. To je centralna figura povijesti svijeta. Jedina osoba koja je prepolovila povijest. Njegov život je toliko važan, da mi svi brojimo vrijeme od njegova rođenja da ne bismo zaboravili ovu centralnu istinu života. Isus je sve. Isus je i vrijeme, i „put, i istina, i život.“ Svatko tko se udalji ili otpadne od njega, ne čini toliko nešto grešno, koliko tragično i žalosno. Ali opet i toliko učestalo, i toliko ljudski. Jer mnogi su sablažnjeni.
Cilj je stoga ove kolumne vratiti povjerenje u Njega, pozvati krštenike koji svi zajedno predstavljaju Crkvu da mu se vraćaju i obnove svoju vjeru. Cilj je i pozvati nekrštene da uplate svoju prvu „srećku“ vjere na njegovu adresu. Čak i ako ne vjeruju, On im to neće uračunati, dovoljna će biti i mršava nada, On će im se očitovati. Pokušajte! Ne postoji ni jedan čovjek koji je prišao Isusu, a da bi mu se ovaj oglušio, ili da čovjek nije ništa čuo / doživio. Ni jedan! Takvoga nema! On poziva sve, on kaže onima koji su sigurni da „imaju Boga uhvaćena za bradu“ – „bludnice i carinici pretekoše vas u Kraljevstvo Božje! Nema izgubljenih za njega, nema zaboravljenih ili prezrenih. Kad mi kažemo riječ Spasitelj mislimo upravo na to, a ne samo na načelno spasenje izvršeno na križu po otkupljenju naših i svih prekršaja. On se osobno brine za svakoga, spašava nas, naročito se brine za onoga koji ga osviješteno to zatraže. Zanimaju ga sve dnevne čovjekove prilike i neprilike, i to tijekom čitavoga života. Vjerujete li ovo? Hoćete li dati šansu (sveto iskušavanje) Isusu? – da upravo tako – Vi njemu, ne on vama. Dajte mu šansu vjerom ili nadom, pa ćemo na našim kavama uskoro prepričavati čudesa. Zato pusti Sruka, Firšta, Klarića, Ivana, Đuru ili Peru, uzmi Evanđelje koji put umjesto televizije i sigurno ćeš susresti njega, a onda prava avantura života kreće. Ok brate i sestro?
