Što ne valja s „Jovanovićevim“ Građanskim odgojem

U tijeku je javna rasprava[1] o prijedlogu Građanskog odgoja – novog predmeta kojim ministar znanosti i (š)sporta Željko Jovanović želi usrećiti dragu nam hrvatsku naciju.

Za razliku od „slavnog“ Zdravstvenog odgoja koji se ugrađuje u satnice već postojećih predmeta, ova se novost uvodi na skuplji i organizacijski kompliciraniji način: imati će naši osnovnoškolci i srednjoškolci novi predmet, sa vlastitom satnicom, nastavnicima i profesorima.

Kako saznajemo iz Zaključaka sa Konferencije o uvođenju Građanskog odgoja i obrazovanja održane u Vodicama 18. lipnja 2013. godine[2] (uz sudjelovanje ministra Jovanovića i drugih ključnih aktera uvođenja građanskog odgoja iz središnjih državnih institucija), ovo bi bio glavni razlog uvođenja novog predmeta u hrvatske škole:

„Rezultati istraživanja i dalje pokazuju visok stupanj apolitičnosti mladih kao i nisku participaciju u životu zajednice. Stavovi mladih su konzervativniji i isključiviji od starijih generacija. Prisutni akteri Građanski odgoj i obrazovanje vide kao put ka promjeni te situacije.“

Pozivamo čitatelje da malo meditiraju nad ovim citatom kojega nalazimo na prvoj stranici Zaključaka, na čijem kraju doznajemo da je uvođenje Građanskog odgoja neraskidivo povezano sa projektom „Novo doba ljudskih prava i demokracije u školama“ (koristi se također naziv „ZNAMRAZMIŠLJAMSUDJELUJEM“). Projekt sufinanciraju Ured za udruge Vlade RH, Europska unija, Američko veleposlanstvo i Nizozemsko veleposlanstvo. Glavne nevladine/provladine udruge uključene u projekt su GONG, Mreža mladih Hrvatske i Centar za mirovne studije.

Priručnik za nastavnike Građanskog odgoja[3] su ti isti akteri povjerili grupi autora koji su predano radili polazeći od premise da je konzervativizam nešto a priori negativno (bizarno, u situaciji kada se vodeća grupa u Europskom parlamentu zove „Konzervativci/Kršćanski demokrati").

Trezvenom ocjenom tih sadržaja, možemo ocijeniti da ni novi Građanski odgoj nema za cilj odgoj mladog naraštaja koji bi bio domoljuban i siguran u svojem nacionalnom i vjerskom identitetu: riječ je o nacrtu odgoja za kakvog se zalažu pobornici ljevičarskih i feminističkih skupina – tj. o takvom odgoju kakav je u suprotnosti sa shvaćanjem velike većine hrvatskih roditelja.

U tom se priručniku – gdje nalazimo također i stranice bez društveno prijepornih sadržaja – primjerice jako ohrabruje multikulturalizam, kao tobože neprikosnovena vrijednost (usp. npr. str. 44);  te se promovira ljevičarsko – feministička ideologija i govor o „rodu“ kao pojmu koji nije istoznačan sa spolom (str. 31. i dalje).

A nije multikulturalizam nipošto neprikosnoven u današnjoj Europi – najugledniji „mainstream“ europski državnici tu ideju na najjavniji način proglašavaju potpunim promašajem.[4]

Nisu, znamo, ni ljevičarski feminizam i ljevičarenje općenito, nešto što bi uživalo posvemašnju  podršku u Europi današnjice.

Doduše se u Nacrtu Nastavnoga plana i programa Građanskog odgoja i obrazovanja za osnovne i srednje škole[5], koji je 25. travnja 2014. god. objavljen na mrežnoj stranici MZOS-a,  među ciljevima uvođenja novog predmeta navodi: „nastaviti sustavno poticati unaprjeđenje znanja, vještina te usvajanje vrijednosti i stajališta koji su učenicima potrebni za učinkovito ostvarenje uloge građana Republike Hrvatske; u učenika/ca učvrstiti svijest o sebi kao političkim subjektima na temelju prava i odgovornosti koje im jamči Ustav; osigurati stjecanje znanja o vrijednostima i načelima na kojima se Republika Hrvatska razvija kao demokratska zajednica ravnopravnih građana“ i drugih znanja i sposobnosti korisne za sudjelovanje građana u javnom životu. U sklopu tih ciljeva se izrijekom spominje: „njegovati u učenika osjećaj domovinske pripadnosti, nacionalni identitet te otvorenost i poštovanje identiteta drugih“ (str. 16.)

I dobro, kako bi se takvi hvalevrijedni ciljevi trebali konkretno postizati?

Opazimo da  – ostavimo li postrani ove (tobožnje?) ciljeve koje smo ovdje podebljani – u Nacrtu Nastavnog plana i programa Građanskog odgoja (ni u Priručniku) čak niti ne spominje riječ „domoljublje“ ili „rodoljublje“/“patriotizam“. Srodni termini „pripadnost“ i „identitet“ se spominju (str. 18 i 19, „Ishodi 3. ciklusa“; str. 23 i 24 „Ishodi 3. i 4. ciklusa“ i str. 30 i 31, „Ishodi 4. ciklusa“) ali ISKLJUČIVO u kontekstu poduke o snošljivosti prema pripadnicima drugih rasa i naroda. 

Čak se ne spominje termin „domovina“. Ni u Nacrtu Nastavnog plana i programa, ni u Priručniku.

Na isti način se govori također i o vjerskoj pripadnosti: kao da bi pitanja nacionalnoga i vjerskoga identiteta bili samo nekakvi problemi, koje valja otkloniti kako ne bismo ugrožavali i diskriminirali one koji taj identitet sa nama ne dijele.

U programu se uopće ne potiče – zapravo i ne spominje – odnos prema državnim i nacionalnim simbolima (hrvatska himna, zastava, grb) i predstavnicima Hrvatske (od službenih predstavnika države do sportskih reprezentacija).

U Nacrtu Nastavnoga plana i programa Građanskog odgoja se uopće ne spominju termini „vrlina“ ili „krjepost“. Ne samo da ne postoji taj generični pojam, nego se baš ništa ne govori – tj. se učenike ne potiče da smatraju važnima, da odobravaju kod drugih i da sami razvijaju bilo kakve vrline poput poštenja, radišnosti, pristojnosti, požrtvovnosti, snošljivosti.

Opazimo da su do sada sve stožerne ustanove u Hrvatskoj podupirale tradicionalnu ideju da odgoj odgovornoga građanina u prvom redu podrazumijeva odgoj za domoljublje; tako i od Hrvatskoga sabora možemo čitati takvo opredjeljenje u čl. 93. Obiteljskoga zakona (gdje se traži od roditelja da odgajaju dijete kao „domoljubnu, moralnu, marljivu, osjećajnu i odgovornu“ osobu), u čl. 12. Zakona o službi u oružanim snagama (gdje se traži da moraju pripadnici Oružanih snaga „razvijati i snažiti domoljublje“), te u čl. 4.5.2.1. Strategije obrane RH (gdje se propisuje dužnost Vlade RH da u sklopu tzv. psihološke obrane radi na jačanju domoljublja i morala naroda).

U Nacrtu Nastavnoga plana i programa Građanskog odgoja uopće se ne spominje vojna obveza. Ne spominju se ni Domovinski rat, niti branitelji.

Ne spominju se, također, ni obitelj, ni brak, ni materinstvo, čak se ne preporučuje ni obilježavanje Majčinoga dana.

Uglavnom, autori Nacrta Nastavnoga plana i programa Građanskog odgoja smjeraju jednom drugačijem pristupu odgoja mladih generacija, od onog kakav je uvriježen u hrvatskom narodu i zapravo u čitavoj tradiciji kršćanske Europe. Doista, riječ je o pristupu koji je karakterističan za tzv. „alternativce“.

Što da radimo, kad imamo „alternativnog“ ministra u „alternativnoj“ vladi.

Dario C.