Za g. Matušeka može se reći da je jedna od onih osoba koje cijeloga života traže Boga i žele ga s drugima podijeliti. Po zanimanju je profesor glazbene kulture i nedavno je postao ravnatelj I. osnovne škole Bartola Kašića u Zagrebu. Prošao je kroz nekoliko kršćanskih zajednica, da bi danas, kao katolik, pisao o novim religioznim pokretima. Kao dugogodišnji prosvjetni djelatnik ima dosta toga reći i o izazovima koji se postavljaju pred naše školstvo.
Jesmo li se ikada zapitali znademo li dovoljno toga o Crkvi i o Bogu? Jesu li svi naši odgovori, koje smo kroz život naučili, stvarno istiniti i potpuni? Mnogi se ne žele zaustaviti na pronađenim rješenjima već traže i dalje te si dopuštaju i nekoliko prekretnica u životu. I sve to samo da bi bili bliže Bogu. Često se pitam koliko čovjek zapravo mora riskirati da bi učinio takve velike korake u životu.
Gospodine Matušek, u vrijeme svojih studentskih dana bili ste ateist i podržavali ste komunizam. Što Vas je najviše potaknulo da se približite vjeri?
– Smatrao sam se ateistom do 22. godine života. Taj moj ateizam se možda jedno vrijeme zasnivao na stanovitoj simpatiji prema tadašnjem socijalističkom uređenju, iako nikad nisam pristupio Savezu komunista. Crkva mi je bila daleka. Smatrao sam da mi religija nema što reći i da će, prije ili kasnije, biti pokopana pred naletom društvenog napretka. To se malo promijenilo kada sam otišao studirati u Češku, u Prag, gdje sam boravio od 1979. do 1984. godine. Tamo sam imao prilike pročitati ponešto Marksovih i Lenjinovih djela, ali i upoznati rigidniji tip komunizma, kojeg su u Češku donijeli ruski tenkovi i koji mi se nimalo nije dopao. Tad sam se udaljio od marksizma, a moj ateizam poprimio je agnostičke crte. No, nije bilo dovoljno sumnjati u ponuđene istine, na tome ne možete sagraditi dosljedan svjetonazor. Stoga sam u svojim studentskim danima tragao dalje, iskušavao neke životne ponude, sve dok mi jedan prijatelj nije predložio: “Pokušaj se moliti Bogu. Možda nekako jasnije nađeš svoj put u život i ono za čime tragaš.” Tako sam se jednom spontanom molitvom pokušao obratiti Bogu, iako nisam previše vjerovao da postoji. Mislio sam, ako postoji čut će me i nešto vjerojatno reći. I nakon te molitve spontano su se neke stvari počele drugačije događati. Prekinuo sam s nekim svojim lošim navikama koje sam do tada radio. Počeo sam intenzivnije čitati Bibliju i nekako te 1983. godine primio sam Boga u svoj život. Na temelju tog prvog susreta s Bogom mogu i danas sasvim jasno reći da je Bog uistinu predivan i da ga vrijedi nasljedovati, slušati, govoriti o njemu i istraživati njegova djela.
Ipak, to Vas nije privuklo Katoličkoj Crkvi, nego protestantima. Kako se to zbilo?
– Prvi vjernici s kojima sam ozbiljno razgovarao o Bogu i koji su mi, u biti, predložili molitvu, bili su neki moji frendovi koji su tada studirali u Zagrebu i okupljali se oko ljudi iz američke protestantske misije “Navigatori”, koja je u to vrijeme djelovala u Hrvatskoj. Kontaktirao sam i s češkim studentima iz Češkobratske evangeličke crkve, ali ovi naši su na mene najviše utjecali. Bili su evangelikalno usmjereni. Najvažnijim su smatrali osobni odnos s Bogom i primjenu biblijskih istina u svakodnevnom životu, što me jako privuklo kao obećavajuća alternativa onome što sam smatrao crkvenim beživotnim tradicionalizmom. Činilo mi se da je to to i tako sam nekoliko godina čvrsto iza toga stajao. Uglavnom, ljudi oko mene su prepoznali da sam promijenio ponašanje. Bio sam puno više zainteresiran za duhovne stvari nego prije.
Poznato je da ste pisali u baptističkom glasilu “Glas Evanđelja”. Kada ste pristupili baptistima?
– Nakon povratka u Hrvatsku još sam kontaktirao sa tim svojim frendovima okupljenim oko Navigatora, ali smo se susretali i s vjernicima drugih protestantskih zajednica pa tako i s baptistima. Meni je tako, negdje tijekom kasnih ’80-tih, nedostajalo crkveno zajedništvo, s obzirom da oko Navigatora nije bila ustrojena Crkva, već se radilo na principu kućnih grupa. I nekako od Univerzijade, 1987. godine, počeo sam češće ići baptistima, jer su oni tada imali evangelizaciju i privukli su me svojim zajedništvom. Tamo su se organizirano slavili Božić i Uskrs. Djelovali su ozbiljno, a zajedništvo među njima bilo je jako dobro. Ta ustrojenost crkvene zajednice je bilo to što me privuklo k njima, tako da sam se 1989. godine krstio kod njih i postao njihov punopravni član.
Kako to da je došlo do promjene Vašeg mišljenja o Katoličkoj Crkvi?
– U protestantskom svijetu, a tako i među vjernicima s kojima sam bio, postoje dva temeljno različita stajališta o Katoličkoj Crkvi. Oba stajališta imaju brojne varijante i podnijanse. Jedno je ekumensko, koje prihvaća mogućnost suradnje s Katoličkom Crkvom, kao ipak kršćanskom u svojoj biti, unatoč teološkim postavkama koje protestanti i dalje smatraju pogrešnim i nebiblijskim (npr. papino prvenstvo, štovanje Blažene Djevice Marije, čašćenje svetaca, nauk o čistilištu i misnoj pretvorbi i slične stvari). Drugo stajalište se obično naziva fundamentalističkim i prikazuje Katoličku Crkvu kao neprijateljicu iskonskog kršćanstva, skupinu u kojoj Bog ne djeluje i u kojoj nitko ne može doći do spasenja. Kako između katolicizma i protestantizma, Bogu hvala, ima dosta dodirnih točaka, tako je ekumenski dijalog učinio puno na poboljšanju međucrkvenog razumijevanja i na utihnuću spomenutih fundamentalističkih koncepcija – bar na razini najvećih denominacija. Ja sam jedno vrijeme bio sklon fundamentalizmu, ali se on nasukao na mojem zanimanju za katoličku literaturu. Pročitao sam sve knjige o. Celestina Tomića, gutao sam tisak i malo po malo stvorila mi se pozitivnija slika Katoličke Crkve. Tako sam se spontano priklonio ekumenskom pravcu u protestantizmu. Svoju ulogu imalo je i upoznavanje s New Ageom te činjenica da ni Katolička Crkva nije slijepa na tu pojavu i vrlo dobro na tom polju razlikuje duhove. Svakako su mi i neki katolički laici dali jako dobar primjer vjere, te sam od početka devedesetih godina katolicizam promatrao u puno vedrijim bojama.
Je li postojalo nešto što Vas je konkretno potaknulo na prelazak u Katoličku Crkvu?
– To je jako duga priča, ali pokušat ću sve pojasniti ukratko. Ta je odluka sazrijevala dobrih pet-šest godina. Ekumenizam mi je sam po sebi nametnuo neka temeljna pitanja na koja nikako nisam mogao naći odgovor. Primjerice, ako je Katolička Crkva kršćanska Crkva, u kojoj se ljudi spašavaju, zašto onda mi kao protestanti djelujemo u Hrvatskoj među katolicima, kao da je to naše misijsko polje? Zašto postoji konkurentski odnos i zašto u našim evangelizacijskim nastojanjima među katolicima, u biti, idemo za tim da oni prijeđu k nama? Ne bi li bilo dovoljno da im navijestimo ono najbolje što protestantizam naglašava – važnost osobnog odnosa s Bogom – pa da se dalje izgrađuju kao osviješteni katolici? S druge strane, ako je Katolička Crkva neprijateljica Bogu (kako u biti tvrde fundamentalisti) zašto službene protestantske denominacije s njom imaju ekumenski dijalog? Nastojao sam načeti taj katoličko-protestantski odnos u svojim napisima u baptističkom i pentekostnom glasilu, ali do pravog odgovora nisam uspio doći. To mi je pričinjavalo konkretne probleme u komunikaciji s katolicima, kojima upravo na to pitanje nisam mogao uvjerljivo odgovoriti, a da ne ispadnem intelektualno nepošten. Jednako tako nisam mogao uvjerljivo objasniti protestantsku koncepciju jedinstva Crkve prema kojoj su one, unatoč razlikama, grane istoga stabla. Kako to katolicima objasniti kada se, primjerice, anglikanac, luteran, metodist ili reformirani protestant moraju ponovo krstiti kod baptista, ako im žele pristupiti, jer baptisti smatraju pogrešnim krštenje male djece? Jedno je nasljedovanje Krista i svijest o duhovnom jedinstvu i o pripadnosti jednom Ocu nebeskom, ali nešto sasvim drugo je činjenica da nema jedinstva u sakramentima, i da pod euharistijom pojedine protestantske denominacije podrazumijevaju nešto poprilično različito, zbog čega teoretski nije moguća interkomunija između, primjerice, luterana i pentekostalaca. Meni je to bio problem u savjesti. To me dovelo i do uvjerenja da tražim onaj oblik kršćanstva koji sve to ima, koji ima integralno jedinstvo u sakramentima i koji ima integralno jedinstvo u nauku, jer je to temeljno obilježje jedne Crkve. Na koncu mi je pred očima iskrsnula Katolička Crkva, kao ona Crkva koja sve to ima, unatoč slabostima pojedinih svojih članova. Odlučujući poticaj za prijelaz dala mi je moja supruga, koja me na to poticala već dulje vrijeme. Želim naglasiti i to da iz svoje bivše zajednice nosim lijepe uspomene i mogao bih mnogo toga lijepog reći o onome što sam tamo doživio.
Što Vas je potaknulo na pisanje o novim religioznim pokretima?
– Bila su tu tri odlučujuća poticaja. Kao prvi navodim knjigu Mile Glavurtića “Sotona – uvod u demonologiju”, koju sam pročitao još koncem osamdesetih godina. Jednim dijelom me zainteresirala za povijest raznih ezoterijskih i okultnih strujanja na zapadu, a ujedno mi približila sliku Katoličke Crkve, kakvu nisam poznavao, kao Crkve koja se odlučno protivi okultizmu i raskršćanjivanju društva. Nedugo zatim bio sam razrednik jednoj učenici, koja je ušla u neku sotonističku sektu. Tad sam vidio da to postoji među živim ljudima i u mojoj okolici. Na New age, kao globalnog religijskog konkurenta kršćanstvu, upozorio me 1991. godine pastor zagrebačke Baptističke Crkve, u jednoj svojoj vrlo sadržajnoj propovijedi. Moram reći da su protestantska istraživanja o New ageu vrlo duboka i utemeljena i da u svakom slučaju imam od njih štošta naučiti. Sve to potaklo me da se i sam pokrenem, pa sam o tome pisao i u baptističkom časopisu “Glas evanđelja” i u pentekosnom časopisu “Izvori”. Koncem devedesetih, po ekumenskoj liniji, počeo sam surađivati u “Pogledu”, katoličkom listu za mlade, sve do nedavno. Ne smatram se nekim osobitim istraživačem, više onim novozavjetnim “slugom beskorisnim” koji je u protestantskom tisku nastojao popuniti temu o kojoj nitko drugi nije pisao, a u katoličkom listu senzibilizirati čitatelje za kritičko stajalište prema vjerskom sinkretizmu koji se danas nudi gotovo kao pravovjerje. Uvijek sam nastojao razlikovati ideju od njena nositelja, pa do danas imam dobrih prijatelja i znanaca, od kojih su neki izrazito skloni novodopskoj duhovnosti, ali unatoč tome znaju da se moja kritika New agea ne odnosi na kritiku njih kao mojih bližnjih.
Vi ste profesor glazbene kulture. U prosvjeti radite od 1986. godine pa imate dosta iskustva. Mogu li te nove duhovnosti bitno utjecati na promjene u školstvu u nekoj daljnjoj budućnosti?
– Budući da škole na djecu djeluju obrazovno i odgojno, moralo bi najprije doći do dubokih promjena na polju znanosti i etike, da bi se bitno promijenili nastavni programi i da bi sve to odjeknulo u školskim klupama. Ne isključujem u budućnosti čak i takvu mogućnost. Na zapadu su službene prirodne znanosti pod sve većim pritiskom da promijene svoju stoljetnu paradigmu, da odstupe od isključivo racionalnog i spoznajnog pristupa i da uz njega uključe iracionalni, jer, kao, bez toga nije moguće doći do potpune istine. Primjerice, ako bi znanost prihvatila postavku prema kojoj je svemir prepun nevidljivih živih duhovnih bića, s kojima je moguće komunicirati, ili da je cijela Zemlja zapravo živo biće (hipoteza Gaia), tad bi obrazovna komponenta škole doživjela lom bez presedana. S druge strane imamo proboj čisto individualističke situacijske etike koja ne računa s odgovornošću pojedinca prema Bogu, pa tako niti prema postizanju zrelosti, kao jednom od životnih ciljeva, a kamoli s izgradnjom karaktera koji će biti na korist našim bližnjima. Mi u školama još uvijek živimo na naslijeđenom obrascu odgoja za obitelj, odgoja hrvatskog gentlemana, sućutnog prema slabijima od sebe, željnog svega što je dobro i spremnog uklopiti se u društvo. Čak ni komunizam tu nije ništa bitno promijenio, osim što je u odgoj ubacio prihvaćanje politike partije. U obrazovanju se naslanjamo na tradicionalnu racionalističku paradigmu znanosti. Osobno, ne bih mogao zamisliti drukčiju ulogu škole i nekakvu newageovsku školu u skladu s onim što maločas rekoh. Već i sada, u uvjetima kad nas mediji i društveni utjecaji pritišću situacijskom etikom, a roditelji se ni sami ne snalaze, nije lako nama prosvjetarima sa svim time izići na kraj. Često se osjećamo prepušteni samima sebi i izloženi više-manje nemogućim zahtjevima, bez prave potpore u javnosti i u onim činiteljima koji oblikuju javno mnijenje. No, nadam se da će biti bolje i da će naše školstvo ostati na tragu onog najboljeg što su mu namirili prethodni naraštaji, usvajajući ono što je dobro danas i što će biti dobro sutra.
Koliko je pogodno uvođenje spolnog odgoja, kao zasebnog predmeta, u osnovne škole, kako se spominje u novinama?
– O tome znam samo nešto iz medija. Vjerujem da je naše Ministarstvo odradilo posao vrlo ozbiljno, a nadam se da ćemo uskoro saznati što bi to sve trebalo donijeti. Čuo sam i to da se razmišlja o modelu istodobnog uvođenja programa MEMOAids i Teen Star kao izbornih predmeta, pa tko koji voli, neka bira. Moći ću nešto konkretnije reći tek kad vidim projekt na papiru. Zasad mogu reći samo ovo: nisam protiv spolnog odgoja u školama kao takvog, ali bi ga trebalo predstaviti na način potpuno primjeren uzrastu djece i u kontekstu razvijanja maksimalno humanih odnosa među spolovima. Iz rasprava u javnosti stekao sam pomalo uznemirujući utisak da se oko spolnog odgoja sukobljavaju dva različita etička sustava: s jedne strane onaj uvjetno nazvan katoličko-tradicionalni, s druge strane liberalistički. Ne bih se usudio spomenuti baš riječ metafizički ponor, ali bojim se da je konsenzus oko spolnog odgoja teško ostvariv, što nam u školama može napraviti dodatni pritisak, u smislu svrstavanja uz ovakav ili onakav pristup spolnosti, pa u skladu s tim i uz određeni etički sustav. Svakako svoj posao trebaju odraditi i roditelji, možda više nego ikad, jer odgoj njihove djece ne može biti isključivo u nadležnosti škole. Možda bi nam dobro došla kakva udruga roditelja katolika na nacionalnoj razini? Kako god bilo, tu ćemo svi trebati doktorirati na toleranciji, jer mi smo ipak u biti pluralističko društvo, a tu stvarnost ne može izbjeći niti školstvo. Novo vrijeme, novi običaji! Nama vjernicima ostaje da u tome djelujemo najbolje i najpozitivnije koliko možemo, imajući u vidu prije svega ljubav prema bližnjem, bez obzira na njegovo uvjerenje, a jednako tako i na nasljedovanje Božjih primjera i poticaja.
(Veritas, br. 3, 2005. god.)
