UNICEFOV „PRIMIJENJENI DŽENDERIZAM“

Hrvatski CitizenGO nas upozorava na ekstremnu (moramo koristiti taj termin – jer odgovara istini) akciju UNICEF-a koji – zloupotrebljavajući ime Organizacije Ujedinjenih naroda, većina čijih članica ne pokazuje baš nikakvu sklonost za propagiranje homoseksualnosti – promovira širenje homoseksualnosti među djecom.[1]

Ova aktivnost UNICEF-a predstavlja vrlo poguban pokušaj da se „dosezi“ tzv. queer teorije učine „mainstream“ načinom razmišljanja; točnije da dobijemo odgojno – obrazovne sustave koji će se truditi da dobijemo što veći broj osoba koje će biti involvirane u homoseksualni način života.

Poruka HBK „Muško i žensko stvori ih“, listopad 2014.

O rodnoj ideologiji/dženderizmu hrvatski su biskupi na iscrpan i intelektualno cjelovit način progovorili u svojoj Poruci „Muško i žensko stvori ih“ iz listopada 2014. godine[2].

U toč. 3 te svoje Poruke, biskupi govore o taktikama rodne ideologije. Citirajmo: „Rodna se ideologija ne uvodi odjednom, nego korak po korak. Cilj joj je da čovjek promijeni svijest o sebi kao o dvorodnom biću.“ (toč. 3.1.) „S taktikom postupnosti usko je povezano ideologiziranje pojmova i nasilje na jezičnom području. To se čini uvođenjem novih, često dvosmislenih pojmova, kao i prekrajanjem starih – nekim oblikom ‘lingvističkog inženjeringa’ s vrlo profinjenim metodama.“ (toč. 3.2.) „Rodna se ideologija obraća najvećim dijelom djeci i mladeži. Naime, nije lako urušiti prirodan i ‘stabilan’ rodni identitet zrelih muževa i žena…. Djeca i mladež izloženi su danas nebrojenim negativnim primjerima i utjecajima te planskim odgojno-obrazovnim programima i smjernicama koje oni nisu, u životnoj fazi u kojoj se nalaze, sposobni razumjeti, što u njima stvara osjećaj zbunjenosti i konfuziju. A to i jest cilj pobornika rodne ideologije. Naime, u takvom je kontekstu djeci i mladima otežano pravilno oblikovati vlastitu spolnost, što za posljedicu ima lutanje i traženje samih sebe unutar ‘kontinuuma roda’.“ (toč. 3.3.) „Njeni pobornici žele utjecati na zakonodavstvo i putem njega. To se čini preko različitih međunarodnih institucija, počevši od UN-a … Zajedno s nekim drugim suvremenim svjetonazorskim trendovima, rodna se ideologija etablira kao svojevrsna duhovna diktatura koja beskompromisno guši osobnu i društvenu slobodu. Tu se antropološku revoluciju nameće ‘odozgor prema dolje’, širi se od raznih centara moći i nastoji zahvatiti čitavo čovječanstvo … U svojim temeljnim postavkama rodna se ideologija ne samo razlikuje od temelja kulture i civilizacije u kojoj je čovjek tijekom mnogih tisućljeća rastao i u kojoj se društvo oblikovalo, nego je i u dubokoj suprotnosti sa zakonima ljudske naravi i s kršćanskom, odnosno biblijskom vizijom čovjeka.“ (toč. 3.4.)

UNICEF-ova Izjava „Eliminiranje diskriminacije protiv djece i roditelja zbog njihove seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta“

U svojoj izjavi iz studenog 2014. godine, UNICEF zauzima stajalište da društva ne smiju postupati „rodno – normativno“, tj. ne smiju „nametati“ djeci kako je poželjno da razviju muški ili ženski identitet: za pisce Izjave iz sastava „Jedinice za zagovaranje politika i koordinaciju Odjela UNICEF-a za podatke, istraživanje i politike“ takvo odgajanje djece da budu muško ili žensko predstavlja automatski – diskriminaciju.

Pisci su uložili vrlo mnogo truda, kako bi stvorili jedan dojmljiv dokument, u kojemu su izmiješali citiranje međunarodnih konvencije pravnog tipa, sa slikama o raznim diskriminatornim tehnikama koje su prepoznate u širokoj kulturi današnjice (bullying i dr.) i sa slikama o borbi protiv diskriminacije nastalima u povijesti 20. stoljeća: tu se čitatelju žele „upaliti lampice“ koje su u kolektivnoj imaginaciji vezane uz zlostavljanje Židova, crnaca i etničkih manjina širom svijeta.

Kako autori uspijevaju povezati Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima iz 1948. godine i druge međunarodne konvencije koje su kod Ujedinjenih naroda potpisivane u doba kada su skoro sve članice kaznenim zakonodavstvom zabranjivale upražnjavanje homoseksualnosti, s promoviranjem „prava“ djece da budu odgajana kao homoseksualci i da odrasli smiju legalno s djecom ulaziti u seksualne odnose, kada dosegnu dob od 14 ili 15 godina?

Eto, putem „intelektualnih dosega“ koja im daje „queer teorija“, škola mišljenja koju su 1980.- ih godina osmislile lezbijske feministice okupljene u New Yorku, s filozofkinjom Judith Butler kao središnjom figurom. Među autorima te škole nalazimo Michaela Warnera (znanstvenik u području engleske književnosti i spisatelj koji velikim dijelom piše za čitateljstvo iz redova gay zajednice), koji od 1991. god. promovira termin „heteronormativnost“. Nakon što su njegovu ideju tijekom 1990.- ih godina raspravljali i dopunjavali brojni drugi queer teoretičari, on taj svoj termin u knjizi „Nevolja s normalnošću“ (The Trouble with the Normal“) iz 1999. godine uklapa na jedan zaokruženi način u svoj sustavni nazor o socijalnim i obiteljskim aspektima življenja homoseksualnosti.

Pa kad se nekoliko doktora znanosti različitog profila, dobro učitanih u djela iz pera queer teoretičara dohvati pisanja izjave koja tobože predstavlja mišljenje Ujedinjenih naroda … stvar nužno izgleda pametno i dostojno.

Makar bila monstruozna, kao ovaj UNICEF-ov dokument koji pokušava skrenuti povijest čovječanstva u doslovnom pravcu Sodome i Gomore.

Načelne greške

Moramo, međutim, znati da ideja koja polazi od krivih premisa – dovodi do krivih zaključaka.

A autori UNICEF-ove izjave svjesno ugrađuju u svoja umovanja više stvari čiju točnost ne mogu dokazati, ili koja su očito neistinite.

Na provom mjestu, kada govore o „LGBT djeci“, polaze od pogrešne ili barem posve nedokazane teze da predadolescentna („predpubertetska“, kako se ranije govorilo) djeca mogu biti lezbijke, homoseksualci ili transseksualci. Odnos djece prema vlastitoj spolnosti sasvim sigurno nije izgrađen do takve mjere da bismo kod njih mogli govoriti o nekakvim stabilnim seksualnim porivima (znadu se djeca za takve stvari privremeno zainteresirati, ali u principu na kraće vrijeme), a ako dečki imaju problem jer žele biti curice, ili obrnuto – medicinska struka im dijagnosticira oboljenje pod imenom „poremećaj spolnog identiteta u djetinjstvu“, koji se razlikuje od donekle sličnog mentalnog poremećaja imenom „transseksualnost“ kakav se dijagnosticira kod odraslih osoba i od kojeg mentalnog poremećaja dolazi „T“ u kratici LGBT.

Na drugom mjestu, razmišljanje jesu li sama homoseksualci, vrlo se učestalo nalaze kod djece koja su bila žrtvom istospolnog nasilja – kakvih je među djecom muškog spola približno 10%[3]: samo mali dio takve djece naposljetku postaju homoseksualcima u odrasloj dobi[4].

Na trećem mjestu, autori preskaču činjenicu da je homoseksualnost najviše vrlo slabo nasljediva (tj. ne postoje takve osobe koje baš nužno moraju biti homoseksualci – takva genetika ne postoji)[5], a da u znanosti ne postoji baš nikakav konsenzus o načinu razvijanja homoseksualnosti kod pojedinca.[6] U takvoj je situaciji u najmanju ruku neozbiljno „trčati pred rudo“ i zalagati se za ohrabrivanje razvoja homoseksualnosti kod djece.

Na četvrtom mjestu, autori uopće ne spominju znanstveno dokazanu tzv. seksualnu fluidnost – tj. pojavu promjene u spolnoj orijentaciji, koja se relativno rijetko bilježi kod heteroseksualaca, ali je česta kod LGBT osoba, osobito onih mladih.[7]

Na kraju, autori jednom strahovitom preuzetnošću proglašavaju cjelokupnu povijest ljudskog društva naopakom – jer ljudska društva (uključujući tu čak i ona najliberalnija društva današnjice) redom ohrabruju djecu da razviju stabilne muške i ženske identitete, tj. da ne budu ni „L“, ni „G“, ni „B“, ni „T“.

Naime nam je poznato da u današnjoj Americi i Engleskoj samo manji broj ljudi koji svjedoče o stanovitim svojim homoseksualnim porivima u mladosti – postaju kasnije u odrasloj dobi „LGBT“[8]: najveći broj takvih osoba u okružju „heteronormativnog društva“ postaju uredni heteroseksualci. Zacijelo bi autorima bilo drago da LGBT zajednica bude višestruko veća, nego što je danas.

Nama „normalnima“ (ili, kako mnogi hrvatski novinari vole reći, „zadrtima“) takvi njihovi ciljevi dragi nisu.

Uredništvo

Slika: Stefan Kühn