Vatikan posvećen sv. Mihaelu Arkanđelu i sv. Josipu

Na svečanosti održanoj u Vatikanu 3. srpnja 2013. godine papa Franjo je posvetio Državu Vatikanskog grada Svetom Mihaelu Arkanđelu i sv. Josipu. Svečanost u kojoj je sudjelovao i papa emeritus Benedikt XVI. uključila je blagoslov vrijedne statue sv. Mihaela koji pobjeđuje Sotonu (na slici uz ovaj članak), što ju je načinio talijanski kipar i slikar Giuseppe Antonio Lomuscio.

Papa Franjo je uz sudjelovanje okupljenih kardinala i puka,  te pape emeritusa Benedikta XVI. (kojega u video – reportaži možemo vidjeti radosnog i u boljem zdravlju[1]) izvršio čin posvete Vatikana ovim nebeskim zaštitnicima. U kratkom nagovoru[2], papa Franjo govori da nova statua predstavlja više od umjetničkog prikaza, da je riječ o „jednom pozivu na razmatranje i molitvu, koji se dobro uklapa u Godinu vjere. Mihael – što znači: ‘Tko je kao Bog?’ – je uzor prvenstva Božjega, njegove transcendencije i snage. Mihael se bori da nanovo uspostavi božansku pravdu; čuva Narod Božji od njegovih neprijatelja i osobito od najvećeg neprijatelja, đavla. I sv. Mihael pobjeđuje jer je u njemu Bog koji djeluje. Ova skulptura nas tako podsjeća da je zlo pobijeđeno, optužitelj je razotkriven, njegova glava zgažena, jer je  spasenje postignuto jednom zauvijek po krvi Kristovoj. Makar đavao uvijek nastoji pandžama dohvatiti lice Arkanđelovo i lice čovjekovo, Bog je jači; njegova je pobjeda i njegovo spasenje je ponuđeno svakom čovjeku. U hodu i iskušenjima života nismo sami, nego nas prate i podržavaju Anđeli Božji, koji nude, takoreći, svoja krila da nam pomognu nadići mnoge opasnosti, da mognemo nadletjeti one stvarnosti koje mogu učiniti naš život tegotnim ili nas oboriti. Posvećujući Državu Vatikanskog Grada sv. Mihaelu Arkanđelu, ištemo da nas brani od Zloga i da ga izbaci van… Posvećujemo Državu Vatikanskog Grada također i sv. Josipu, skrbniku Isusovom, skrbniku Svete Obitelji. Neka nas njegova prisutnost učini još jačima i hrabrijima u otvaranju mjesta Bogu u našem životu, što činimo pobjeđujući zlo dobrim. Njega ištemo da se skrbi za nas, kako bi život u Milosti rastao svakim danom u svakome od nas“.

Na drugoj strani zgrade „Palazzo del Governatorato“ već se od 2010. godine nalazi fontana posvećena sv. Josipu, sa u bronci odljevenim prizorima iz njegovog života sa Kristom (rad skulptora Franca Murera); sv. Josip je, rekli smo, svetac kojemu istom prigodom papa Franjo posvećuje Vatikan.

Duhovni boj: „za Crkvu!“

Autor novog Arkanđelovog prikaza G. A. Lomuscio (r. 1955.) je poznat kao poštivatelj starih majstora – u prvom redu renesansnih. Premalo je reći da se Lomusciov umjetnički izričaj na prirodan način uklapa u stoljetno bogatstvo sakralne umjetnosti u Rimu: riječ je o pravoj svetoj umjetnosti[3].

Na vrhu koplja Lomusciovog Mihaela, ispisano je: QUIS UT DEUS („Tko je kao Bog?“, jedan način da se iščita Arkanđelovo ime). Na sferi u podnožju statue ispisan je tekst iz Evanđelja po Mateju 16,18: „… et portae inferi non praevalebunt“ („… i vrata pakla neće nadvladati“, Isusova riječ o Crkvi sagrađenoj na Petru). Ljudska ruka sa znakom Kristove rane je odljevak što ga je umjetnik uzeo od svećeničke ruke kardinala Lajola: ona predstavlja ruku Kristovu utjelovljenu u Crkvi, u svećeniku i čovjeku koji čini volju Božju.[4]

Dojmljivi prikaz svetog Mihaela Arkanđela koji vraća mač u korice nalazimo na vrhu Anđeoske tvrđave u Rimu, suverenog papinskog područja što je sa ostatkom Vatikanskog grada povezan bedemom namijenjenim da se njime može Papu u slučaju opasnosti evakuirati u sigurnost monumentalne građevine iz 2. stoljeća; u tu svrhu su i Anđeoska tvrđava i taj prolaz („il passetto“) u više navrata tijekom povijesti i bili korišteni. Tvrđava je dobila svoje ime nakon što je  sv. papa Grgur I. imao 590. godine viziju sv. Mihaela Arkanđela na njenom vrhu – ondje gdje danas možemo vidjeti dojmljivi krilati kip Arkanđela.

Veza papinstva i sv. Mihaela Arkanđela je dodatno produbljena mističnim viđenjem kojega je 1884. godine imao papa Lav XIII. On je na kraju jutarnje mise ostao nepomičan i užasnut, stojeći oko deset minuta pred zbunjenom pratnjom, kao da nešto sluša iz pravca oltara. Potom se, blijed i odsutan, bez riječi povukao u svoj ured, gdje je odmah sastavio tekst molitve za zaštite Crkve od napada iz Pakla:

Sveti Mihaele Arkanđele, 

brani nas u boju;

protiv opakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon.

Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo:

i Ti, Vojvodo vojske nebeske,

sotonu i druge zle duhove,

koji svijetom obilaze na propast duša,

božanskom krjepošću u pakao strovali.

Amen.

Suradnicima je Lav XIII. objasnio da je onih deset minuta jasno čuo razgovor dvaju glasova – jednoga blagoga, kojega je papa prepoznao kao glas Isusa, i drugoga grubog, koji je pripadao Đavlu. Đavao se hvalisao da može uništiti Crkvu, ako mu se dade 75 do 100 godina i dopusti veća moć nad onima koji mu se predaju u službu; Isus je odgovorio: „Imati ćeš vrijeme i moć; čini sa njima što hoćeš.“ Nakon razmišljanja i savjetovanja papa Lav XIII. je 1886. godine zapovjedio da se ova molitva moli na kraju svake tihe mise, zajedno sa „Zdravo kraljice“; ova je zapovijed bila ukinuta 1964. godine.

1994. godine je bl. papa Ivan Pavao II. potaknuo kršćane da i nadalje mole ovu dragu molitvu: „Neka bi vas molitva snažila u duhovnom boju … o kojem govori Knjiga Otkrivenja, dovodeći nam pred očima sliku svetog Mihaela Arkanđela (Otkr 12,7). Zasigurno je tu sliku imao u vidu papa Lav XIII., kada je … u čitavu Crkvu uveo posebnu molitvu sv. Mihaelu: ‘Sveti Mihaele Arhanđelu čuvaj nas u boju …’ Ako se ovu molitvu više ne izgovara na kraju euharistijskog slavlja, pozivam sve da je ne zaborave, nego da je mole kako bi zadobili pomoć u boju protiv sila mraka i duha ovoga svijeta.“[5]

Duga tradicija 

Ivan Pavao II. je o sv. Mihaelu Arkanđelu održao sadržajnu propovijed još i 1987. godine, prigodom svojega hodočašća u svetište posvećeno Arkanđelu na talijanskom Monte Garganu (na talijanskoj obali Jadrana, nasuprot Splitu), prizivajući spomen na dramatične i čudesne događaje iz 5. stoljeća nakon kojih je sv. papa Gelazije I. 493. godine bio potvrdio status tog svetišta.[6] Između sv. Gelazija I. i bl. Ivana Pavla II., mnogi su pape i vrlo mnogobrojni sveci hodočastili do oltara u Pećini ukazanja – jedinog oltara u Crkvi kojega nije posvetila ruka ljudska, nego sam Arkanđeo Mihael.

Eto, lijepo je ovo znati.

A valja znati da je Lav XIII., autor puku drage molitve Arkanđelu Mihaelu, izdao 1889. godine encikliku „Quamquam Pluries“, o štovanju sv. Josipa – drugog zaštitnika kojemu je papa Franjo 2013. godine povjerio Vatikan.

U „Quamquam Pluries“ možemo čitati da je sv. Josip bio postavljen zaštitnikom Svete Obitelji i braniteljem dostojanstva Marijinog djevičanstva, te ga stoga – sukladno kršćanskoj tradiciji – trebamo smatrati svecem zaštitnikom i braniteljem Crkve.

Svekolika kršćanska tradicija, također, drži Arkanđela Mihaela čuvarom Crkve. Tako nas podučava i bl. Ivan Pavao II., u gore spomenutoj propovijedi iz 1987. godine: „U toj borbi, Arkanđeo Mihael je uz Crkvu da bi je zaštitio od svih ništavila svijeta,  da pomogne vjernicima da se odupru Demonu koji ‘kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre’ (1 Petr 6,8). Ovaj boj protiv Demona, koji je suprotstavljen liku Arkanđela Mihaela, aktualan je i danas, jer Demon je i sada živ i djelatan u svijetu. Ustvari zlo koje je u njemu, nered kojega susrećemo u društvu, nesklad u čovjeku, unutarnji lom kojega je žrtva nije samo plod istočnog grijeha, nego također i posljedica kužnog i mračnog djelovanja Sotone, tog opsjedatelja moralne ravnoteže čovjeka, kojega se sv. Pavao ne krzma nazvati ‘bogom ovoga svijeta’ (2Kor 4,4).

Ovo su duhovne stvarnosti, u čijem kontekstu trebamo iščitavati ovaj lijepi čin posvete Vatikana, kojega je izvršio Papa.

Slike: patheos; CANOSAVIVA.IT