Svjedočanstvo hoda prema katoličkoj vjeri Vibora Čuljka
Zovem se Vibor Čuljak. Rođen sam u Zagrebu, uz brata blizanca i kršten mjesec dana nakon rođenja u vjeru roditelja / Crkve. Ona je kod majke bila skroz nezaživljena, a kod oca zapuštena nakon prijelaza života u veću sredinu, grad Zagreb, iako potiče iz ozbiljne i mnogobrojne hercegovačke katoličke obitelji. Tako roditelji ni sami nisu sklopili sakramentalni brak, iako ga je moj otac htio, uz slabost vlastite vjere bio je sablažnjen od lokalnog župnika, tako da je do njega došlo mnogo kasnije.
Obitelj je vrlo skrbila o egzistenciji i sticanju, naročito za djecu, jer su roditelji kao djeca i sami mnogo propatili u neimaštini, naročito majka. U rodnom selu majke također je važno spomenuti da su uvjeti nakon II sv. rata za život vjere bili vrlo otežani, jer je crkva spaljena, a župa prestala funkcionirati. Također su prilike društvenog uređenja, to jest socijal realizma bile kršćanskom životu nesklone. Iako smo kršteni, nikada nismo pohađali vjeronauk, niti molitveni život. Fokus je bio na materijalnom, i nešto malo na psihičkom, duhovno je sasvim izostalo. Također smo se za životnu borbu odgajali sustavom nagrada, i kazni – kad bi bili dobri, bili bi nagrađivani, kad bi bili ‘nedobri’, bili bi kažnjavani. Ističem da se tada u odgoju još uvelike prakticiralo fizičko kažnjavanje, i u obitelji, sve od vrtića, te u svim nižim razredima osnovne škole. Preseljenjem u novi stan, i u tada novi zagrebački kvart Jarun, primjetili smo neku djecu koja su išla na vjeronauk. Bili smo i sami pozvani od nekih jer smo čuli „da ima stolni nogomet“. Nagovarali su nas i na Ispovjed, i da kažemo u Ispovjedi „da smo psovali Boga“. Izdržali smo jedno dva sata vjeronauka, jer ništa nismo razumjeli, i jer je previše podsjećalo na uobičajeno školsko učenje – klupe, olovke, knjige i zvono. Dobili smo i par udžbenika koji su bili potpuno nerazumljivi, a o kojima nam ni roditelji nisu znali puno reći. Kad se u mladoj duši začelo prvo pitanje „Ima li Boga?“, a ona pitala majku, majka je odgovorila: „a, nešto ima..“ to jest praktično ništa, ali opet nešto, ili točnije sve, zato jer je krsni Savez ipak bio sklopljen, a Bog neizmjerno milosrdan u davanju prilika i šansi da ga se spozna i nađe.
Još godinama nakon ostajali smo na psihofizičkoj razini, bez ikakvih duhovnih spoznaja ili iskustva, osim možda što smo od nekih vršnjaka čuli za zazivanje duhova, a ne sjećam se za pokušaje, ali s obzirom na živost života koju smo stalno prakticirali, vjerovatno smo i to pokušali, ili je barem do naše spoznaje kao prvo sjeme došlo, da uopće nešto duhovno postoji. U roditeljskom domu je bilo nježnosti, ali nije bilo i pravih stepenica ka sazrijevanju. Također je u kući egzistirala i misao na bludništvo. Ili kao ideja na nešto tajnovito privlačno, ili kao predmet šala, ili nešto pozitivno, ali o čem se iz nekog također tajnovitog razloga ne komunicira. Komunikacija je i inače bila vrlo problematična u kući, iz čega su se kasnije pokazale mnoge nevolje, iako u samoj kući nije bilo incidenata, tipa otac alkoholičar, ili majka preljubnica, ili tome slično. Umjesto nas svih je komunicirala televizija, kao najomiljeniji izvor opuštanja i zabave, kako za od posla umorne roditelje, tako i za svijet slika zainteresiranu djecu. Također je u našim prvim razmišljanjima o kvaliteti odgoja u roditeljskom domu dolazilo do previda da roditelji jednostavno nisu znali komunicirati sa nama, i da škola za roditeljtvo ne postoji. Prostor duha, prostor srca koji postoji u svakom biću, pa i nekrštenom, tako je godinama u meni ostajao neupražnjen, ono mjesto koje postoji samo za Boga, ono nešto što neispunjeno uvijek ostavlja prostor i raspoloženje praznine koju valja nečim ispuniti i to nesvjesno, neracionalno. Isprva se to ispoljavalo u zadovoljavanju roditelja dobrim ocjenama, zatim u natjecanju s vršnjacima ili u učenju ili u sportu ili u dječjim igrama, zatim u prvim dječačkim ljubavima. Na negativan način, prvi puta u nedopuštenim ili bizarnim stvarima. Kako ni našim vršnjacima prijateljima nitko nije objasnio ulogu spolnosti u ljuskom životu, mi smo već vrlo mali kao dečki od 7, 8 g napravili jednu simulaciju seksualnog odnosa polugoli, a slično se dogodilo i s nekom drugom djecom kod bake na selu. Vidjeli smo da stariji stalno nešto uz neke šale i poluobijest šapuću ili veselo šumore o tome. Nismo ni čuli za deset Zapovijedi, a kamoli za značenja i posljedice formiranja duše, ili kako bi psiholozi rekli podsvjesti koja je sve bilježila, i dobro i loše. Paralelno sa neispunjavanjem onog spomenutog prostora za Boga u duši, rapidno je raslo i nezadovoljstvo koje se počelo reflektirati u prvim poludelikventskim ponašanjima, ili među vršnjacima u ulici kao dječje tučnjave, ili krađe iz tuđih poštanskih kaslića, ili uništavanje neke javne imovine, ili kao neposluh i incidenti u školi, ili početci slušanja moderne pop rock glazbe uz promjene stila ponašanja i oblačenja, što je sve počelo djelovati vrlo upadljivo u sustavu gdje se odgajala socijalistička omladina, i nosile školske kute i šlape. Tako sam već u 5 razredu imao promjene u ponašanju, i zaticao se u situacijama gdje sam bio zatečen kao loš primjer, i počeo skupljati prve ukore i to napismeno, i razrednika, i razredničkog vijeća. Sjećam se da mi je mama došla na prvi razgovor o mom ponašanju, i bilo joj je vrlo neugodno, i plakala je, a razrednica mi je još uvećala osjećaj zbunjenosti i krivnje pitajući me „zar mi nije žao/neugodno što majka plače“. Centar svijeta nije mi bio nikakav Bog, pa ni roditelji, niti škola, pa je to u meni izazivalo malo sažaljenje, a veću brigu kako se iz toga izvući. Međutim, imao sam i još imam vrlo jak emocionalni doživljaj i sebe i stvarnosti, i problemi se nisu razriješavali, već uvećavali. Tako bi me već zbog tako reći. privatnih tučnjava oko zgrade dolazili tuđi roditelji prijavljivati mojima gdje bih opet dobijao batina, ili čak u školu. Moji su roditelji također pomišljali da se jačinom i učestalošću fizičkog kažnjavanja može nešto razriješiti na bolje, ali nije.
Roditelji su mi bili zapravo vrlo brižni, ali i povodljivi. Često je bilo ili važno ili presudno što će tko misliti o nama, ili rodbina, ili znanci i susjedi, pa se često pazilo na vanjski dojam. Kada bi nas u gostima pitali kako smo, kako je u školi, roditelji bi odgovarali umjesto nas. Imao sam duhovna čula već i tada, iako nesvjestan ih, i cijelo vrijeme znao da nešto nije u redu, i zbog toga to ispoljavao na krivi način. Kao emocionalan, imao sam i velikih nutarnjih boli zbog neuzvraćenih dječačkih ljubavi. S dolaskom puberteta curama sam izgledao po njihovim doživljajima i dosta privlačan i sladak, pa ipak kao da sam liječio ranjenu nutrinu zbog neuzvraćene ljubavi, pa sam prema njima znao biti grub, riječima, pa čak i nasiljem, a prema onoj u koju bi se zaljubio, neobično smeten ili plah, što me sve skupa dalje činilo nezadovoljnim. U učenju nisam imao problema, jer sam dosta toga mogao zapamtiti, ali ne i analizirati ili razrješavati kako to na primjer zahtijeva matematika. Imali smo i razrednicu koja je polagala pažnju na odgojni vid pohađanja škole, ali ja nisam znao značenje mnogih riječi koji bi izrekla, a sram me je bilo pitati, a kasnije ne bi ni znao potražiti. Tata je često gledao televiziju, i često na značenje nekih pojmova odgovarao sa „ne znam“. Razrednica nam je čak dopuštala da se za vrijeme ispita iz matematike šećemo pod satom, tako da smo mogli sve prepisati. Čak sam imao iz matematike ocjenu 4. od 5 – 8. razreda iako je moje znanje ostalo na razini 4. razreda, a na ploči nismo morali odgovarati. Sjećam se da je proročki govorila da „će nam se to (prepisivanje) osvetiti u srednjoj školi“, a tako je i bilo. No prije toga, moram reći da su se kućne živosti nastavile, ne znam zbog čega, a nagađam zbog ‘one’ praznine, pa smo se moj brat i ja hrvali gotovo svakog dana, izluđivali roditelje, među prijateljima vrlo slično, sjećam se da smo neke uz obijesne šale, i jedva sa granicom, neke i fizički mučili. Prema životinjama nismo bili okrutni, čak naprotiv vodili ih kući, ali s ljudima nam nije išlo… Veliki svijetli lik u našem životu bila je baka koja je znala 10 000 istinitih životnih priča i tako punila naš nutarnji svijet neviđenim dubinama i širinama mašte, dočaravanja i zamišljanja. I nju smo jednom pitali zezajući ju kao vrlo staru „Bako što ti misliš o tome što su ljudi išli na mjesec?“ da čujemo što će nam ona kao neuka, a mudra reći, a ona je rekla, „A vraga će tamo, da se još i sa Bogom tamo hrvu“. Poslije sam također uvidio u ovim riječima snagu i mudrost Duha Svetoga, koji je u malenima, vidjevši da su stvarno bitne stvari na zemlji u ljudskoj rasi neriješene, a mi kao ljudi hoćemo nekuda dalje u svemirska prostranstva. Mislim da sam negdje u 5 ili 6 razredu probao i prve poljupce i prve dodire, i da su krenula masturbiranja, tako da se u meni snažno začeo i počeli razvijati požuda egoizam, jer ja nisam u tome gotovo nikad razmišljao o sreći drugoga, već svojoj. Eventualno o sreći one u koju bi bio zaljubljen, a koja me redovito nije htjela.
Onu sam prazninu, poistovijetio s ispunjenjem uz neku curu, uz neku osobu. Nisam se u tim danima nikako pitao o fundamentalnim pitanjima “Tko sam ja, odakle dolazim, kamo idem, i što trebam raditi, koji je moj smisao?“. Živio sam kako sam vidio da i drugi čine. I išlo je tako danima, mjesecima, godinama. Srednja škola je donijela zaista nova iskustva. Ja sam još dobar dio prve godine funkcionirao s prekopiranim modelom iz osnovne škole. – Učenje dobrim djelom na pamet, donošenje dobrih ocjena, ustajanje, odlaženje, nastava, učenje, vraćanje, nešto malo privatnog pa iz početka. Ali počela su pitanja i o smislu izraženo kroz neke stvarnosti kao moral među prijateljima, ili snažno zanimanje za prva seksualna iskustva, prvi proboji u svijet odraslih kroz izgled tijela, ili ponašanje, ili riječi i sl. Imao sam u razredu u tom pogledu i par ‘naprednijih’ koji su među prvima pušili, ili aktivno slušali, svirali, ili presnimavali muziku. Drukčije govorili, čak i neke knjige pored lektire čitali, izazivali svojevrsno ili poštovanje, ili divljenje. U drugom polugodištu htio sam i ja imati nekog, jer ni brat više nije bio uz mene, otišao je u drugu školu, a tako gotovo i svi drugi prijatelji iz osnovne. Počeo sam pušiti, piti kave, a uskoro i prva napijanja i produbljivanje incidentnog ponašanja. Znao sam i u tramvaju kasnije, i piti, i pušiti. Ono s matematikom i općenito s računanjem iz osnovne se počelo osvećivati, dobio sam iz matematike i fizike kroz oba polugodišta prvog razreda po 30 jedinica, a mislim da je i s kemijom bilo vrlo slično. No, roditelji su platili instrukcije, pa sam se na produžnoj nastavi izvukao od svega i prošao mislim s 3. Ali isto to ljeto, pred polazak u drugi, sam eksplodirao u negativnom smislu. Već sam par mjeseci intenzivno slušao heavy metal, pusio kosu, skoro svaki dan izlazio ne samo u kvart već u centar grada, prvi put hodao s djevojkom ozbiljnije i sagriješio bludno, jedino je još droga falila, ali ni to nije dugo bilo odsutno. Kad su izlasci intenzivirali, i produžili, uz stare frustracije i škola je počela od početka drugog rapidno ići na lošije. I u meni je bilo gomila promjena i u emotivnom i u spoznajnom djelu ličnosti. Ali tata je pokušao probleme u školi riješiti sa mnom na stari način, fizičkim kažnjavanje, a ja lud od priča sa ulice, frustriran iznutra zbog ne znam čega, i već prilično fizički ojačao (a do tad sam bio strašno frustriran zbog malog stasa) , odlučio sam mu jednom uzrvatiti, kad mi je počeo čupati kosu s glave, i desilo se nešto prestrašno. Ne znam kako mi se ruka tada nije osušila kad sam je digao na njega, ali do danas mislim da mi je to jedan od najsramotnijih poteza u životu. To je završilo tako ružno, da je završio u bolnici, a zbog psihičkog šoka, to još ni dan danas ne znam, mama me je kasnije krivila za to, stvorio mu se jedan ugrušak u krvi koji je počeo putovati prema srcu, naime dobio je emboliju pluća. Ja sam od te nesnosne situacije pobjegao gotovo fizički, iako sam ga tada gotovo mrzio, uz mamine suze došao sam ga posjetiti u bolnicu, ali nisam mogao okrenuti glavu prema njemu. On je došao iz jedne tradicionalno patrijarhalne obitelji gdje je već riječ protiv roditelja, bila veliki zločin, i to je njemu bio toliki šok, da sam ja bio kao mrtav na nogama od srama, bijesa, krivnje i zbunjenosti, sve vrlo jakih i negativnih osjećaja u jednom miksu. Gruda koja je krenula s vrha brda nije se više mogla zaustaviti… Nastavi sam širiti krug tzv. lošeg društva, prespavljivati kod prijatelja, izostajati sa nastave, a učiti jednom tjedno. U školu sam išao još samo po inerciji. Nastavljao sam sa masturbacijom obogaćenom promiskuitetnim životom. Konačno drugi razred sam pao, mislim sa 8 jedinica, a ponavljajući opet nisam uspio, te sam ga treći put nastavio u večernjoj. Tamo sam sreo jednog bliskog prijatelja, sa sličnim problemima iz Splita, ali je on sa sobom iz St, donio i marihuanu, a pridružio nam se i treći iskusan, pa čak već i u kriminalu. To je već sve bilo prije toga začinjeno stotinama koncerata, a i utakmica, a mi smo nastavili haračiti sada već dan noć, jer je dalmatinac imao iznajmljenu kuću, jer mu je otac bio dosta situiran. Za drogu tako nije nedostajalo novaca, nedostajalo je možda koji puta dilera, iako sam se ja već uz staru heavy metal ekipu naučio već prodati po koji komad zlatnine, ili uzeti roditeljima iz novčanika. Prvi puta sam s njima i zatečen u kaznenom djelu – nasilničkom ponašanju, premlatili smo u pijanom stanju neke stvarne i neke navodne homoseksualce, a zbog nekih stvari kao skrnavljenje groblja nismo ni uhvaćeni. Kada su na sudu vidjeli moj totalno stihijski životni stil dali su mi PbiN (mjera pojačane brige i nadzora), ali to nije dalo rezultata jer nisam htio surađivati. Čak su moji roditelji potpisali socijalnom radniku da pristaju da idem živjeti u đački dom u Osijek pod njihovom brigom, a ja sam to doživio kao veliku izdaju i počeo ih mrziti obadvoje. Duša mi je bila tako nezadovoljna i bijesna, da je imala sve manje povjerenja u ljude i okretala se sve agresivnijim stvarima kao još žešći heavy metal, ili još raskalašenije seksualno ponašanje, ili češći i žešći eksperimenti sa drogama. Prvi put sam ušmrkao heroin također uz dalmatinca, ali on je otišao nazad u Split, a drugi prijatelj i ja smo nastavili haračiti, znači uz centar grada, još dodatno u mom matičnom kvartu koji je bio najglasovitiji za nabavku droge u cijelom gradu. On je uz neke ranije protuzakonite stvari ne znam da li nastavio ili počeo s prvim provalam u automoblile, a počeo se družiti i s već ovisnicima koji su provaljivali u stanove. Čak je nekog čovjeka izbo nožem koji je navodno njegovog brata ozlijedio čekićem. Kod mene se nije ništa razriješavalo, već kompliciralo kako nisam htio suradnju sa sudovima pa su oni pojačali mjere. Kako sam kazneno djelo učinio alkoholiziran i neke probleme još uz slično pokazao, dali su me na bolničko liječenje gdje sam išao preventivno. Ali i tamo sam se osjećao kao izdan, kao da ne spadam tamo, bio sam najmlađi i ništa me to nije naučilo protiv alkohola, jer nije bilo razriješeno pitanje mog smisla, samo sam sažaljevao te ljude tamo i nekako sve više relativizirao svoj mutni stav o smislu svega to jest o besmislu svega. Ne znam više da li je to bilo prije ovoga ili nakon bolnice i alkohola, roditelji su mi potpisali da idem na opservaciju ponašanja u dom za preodgoj u Zg, što sam doživio kao drugo veliko veliko izdajstvo i ostavljenost, mada sam ja polusvjesno bio taj koji nije želio biti odgovoran, i samo tražio neka svoja prava koristeći roditeljsku ljubav. Napominjem kako u kući nije bilo navike razgovora, slabim pokušajima razgovora nije se ništa ni moglo razriješiti. Čak su jednom roditelji rođaka policajca doveli da sa mnom razgovara, ali to je bila ona najružnija alarmma situacija kada sam udario oca. Krenuo sam i u treći razred, ali samo nakratko jer još ni drugi nisam riješio, i kako nisam morao sam stati sa trećim i skroz odustao od škole. Sjećam se i drugih ružnih incidentnih situacija uz takav stil života kao privođenje u policijsku stanicu zbog huliganskog ponašanja ili odlasci od kuće bez ikakvog javljanja danima.. U to vrijeme sreo sam prijatelja iz kvarta, iz osnovne škole , koji je bio već na fakultetu, jer su me svi prestigli, i zbog toga sam u tom teško natjecateljskom svijetu imao sve teže osjećaje srama i krivnje, promašenosti, i sve se više zatvarao za razgovore i planove o zrelom i odgovornom životu. Tim gore je bilo što je taj prijatelj bio poluintelektualac i upoznao me s takvim društvom, koje je bilo uspješno ili na fakultetima, ili na radnim mjestima, ali sa vrlo raskalašenim životom. Ja sam se u tom djelu koji je njima bio omiljen, vrlo okretno snašao zbog iskustva od ranije i bio prihvaćen, a to je bilo jedino što mi je i bilo važno. Roditeljskoj kući sam se vraćao ušuljavajući se, i živio totalno stihijski, što sutradan donese, donese, ja sam imao gdje spavati i jesti, mada sam proživio nešto i sa pravim pravcatim klošarima bez igdje išta i ikog. Na moj veliki sram, već sam bio i kožno spolno bolestan, dobio to od ne znam koga i prenio još nekima, jer je ovisnost o seksu već bila stvorena, a savjest već jako omamljena, nisam se išao zbog srama tražiti pomoć liječiti na vrijeme, tako da je to i vrlo dugo i vrlo bolno potrajalo i bilo jako teško za riješiti. Izbjegavao sam i vojnu obvezu, te sam na regrutaciju došao našminkan kao žena, duge kose, da misle da nisam normalan. Dobio sam odgodu, i želio biti primjećen, pa skoro po bilo čemu, makar i lošem, samo da netko zna za mene, samo da me neko primjeti, da budem nekome zanimljiv ili važan. Bio sam zapravo i jako usamljen, jer je brat imao djelomično slične brige, ali ipak različite, ali i drugo društvo, a i obojica smo izgubili i društvo iz starog kvarta, i ovo iz sadašnjeg, pa se život svodio na neuspjelo programiranje vlastitih života.
Nadošao je i rat, stvarnost je postala sa svom tom atmosferom još puno više ‘betonski sivlja’, zapravo mi se nebo iznad glave takvim činilo, ili moj život tako reći, jer nikako da se razvedri, kao da mi je neko ukrao mladost. Imao sam tada 18,5 godina. Počeli su i prvi izvještaji o smrtima ili ranjavanjima poznatih. Smrt je postala kao neka normalna stvar. Onaj prijatelj intelektualac upoznao me je i sa jednim prijateljem koji se bavio okultnim, sa tarotom. Ja sam već uz heavy metal glazbu imao nekih polusotonističkih iskustava kao zazivanje Sotone u pjesmama, i par stvarnih zazivanja duhova, i kada se sve to negativno – naravno i nadnaravno spojilo, uz već neku raniju negativnu bazu kao noćne more od djetinjstva ja sam skoro doslovno poludio, nešto kao slom živaca, zatijm se intenziviralo u paranoidne suicidalne misli kao jedino riješenje. Totalno izmožđen nakon 11 noći i dana nespavanja, sazrijela je i odluka o vješanju. Ali tijelo i volja su bili tako slabi da čak nisam moga naći štrik, niti ga kupiti u dućanu jer nisam imao kune, a roditelji su već odavna sav novac sakrili. Već sam se tada počeo gorko gorko kajati za sve zlo učinjeno, ali totalno bez nade, jer sam ostao na tom gorkom doživljaju i sebe i stvarnosti, nisam vidio nikakav izlaz, vidio sam se kao najgoru osobu na svijetu, a Boga nisam ni znao zazivati. Sazrijela je i nova odluka za samoubojstvom rezanjem žila. Legao sam u kadu i pokušao, ali je i strah bio velik, i nije uspjelo, prerezao sam samo kožu, ali ne i vene. Preplašen zavio sam ruku, došao je tata, pitao me šta mi je, čak sam mu rekao da su mi živci otišli, pitao me da me vozi doktoru, a ja sam odbio. Zadnji je pokušaj kad su živci bili skroz stanjeni, a strahovi preveliki za ljudsko biće, bio bacanje s mosta, ali je tog ranog jutra vodostaj Save bio užasno nizak, a visina me je uvijek užasavala tako da je bacanje s nečeg visokog bilo nezamislivo. Znam jedino da sam imao vatreno oružje, da bi ga tada sigurno upotrijebio, jer sam se i boli bojao, ali kako mi mozak skoro nije ni radio, nisu ni smišljanja bila maštovita, a ja sam se kao prebijena zvijer dovukao opet do kreveta, bez jela i tako je prošlo 11 paklenih dana i isto toliko noći. Iako sam bio i kukavica za to, s druge strane bio sam i hrabar i misao na smrt je na žalost tada izgledala ‘normalnije’ jer smo imali svakodnevno izvještaje o smrti sa fronte, a već sam imao i jedno četvoricu prijatelja samoubojica u to vrijeme… Znam samo da sam u nekom mutežu misli ipak pomislio na postojanje Boga, i to je završilo nekom već dubljom spoznajom o postojanju nekog Boga, i nekom slabašnom nadom, ali i brzim zaboravom, kada sam se malo oporavio i fizički i psihički. Pokušao sam opet sa školom, opet se vratio u redovnu školu, a kao sam uvijek bio mladolik to se nije primjećivalo u izgledu među mojim mlađim kolegama, pa čak toliko ni u ponašanju. Opet je nekako bio peh da su u razredu bila nekolicina iz kvarta, a kvart je i dalje bio na glasu zbog droge, te sam sada nakon onog kraćeg oporavka nastavio sa drogiranje, i dolazio napušen na nastavu, što se nastavljalo u kvartu. Škola je ovaj put išla bolje, ali opet ne dovoljno za prolaz, radilo se o dvije, tri ocjene, pa sam se opet vratio u večernju. Koliko toliko sam stabilizirao samopouzadnje koje je bilo na 0 kada sam ipak uspio završiti treći razred, ali su se svi ostali problemi nastavili. Kako je moje biće bilo starije, sve je bila dublja bol i osjećaj gladi za smislom. Imao sam šul kolegu iz kvarta koji je bio i urednog socijalnog ponašanja, i koji je također tragao za većim smislom od psihofizičkog, za duhovnim, te je prešao sve lokalne knjižare, i pročitao oko 150 duhovnih knjiga, ali možda su dvije bile kršćanske. Imao je i dar prepričavanja, pa su se u meni počeli slagati prvi dojmovi o pojmovima duhovnog i nekim njihovim zakonitostima.
Počeo je rasti i interes i glad za smislenijim, za dubljim, za pravim, za duhovnim. Došao je i i bio položen i četvrti razred uz veliku pomoć moje majke, Bog je blagoslovio, iako sam i njoj priuštio 100ine neprospavanih noći, maturirao sam, i takav mi je kamen pao sa srca, da sam prvi put bio sretan nakon godina i godina, duže od dva dana, ali stvarno sretan. Iako su rane i oštećenja od silnih nevolja bile preduboke, pa mi je svako učenje bilo omrznulo, da na fakultet nisam ni pomišljao, ipak sam osjećao negdje da bi ja to mogao, a i zavidio sam malo onim vršnjacima koji su išli. Prvi put sam se zaposlio, i to kod oca u firmi, koji je bio suvlasnik jedne male, ali ne beznačajne firme. Napominjem, da ja nisam ona ‘poluklasična’ priča – dijete rastavljenih ili neodgovornih roditelja, otac pijanac, slaba majka, ženica žrtva agresivnog alkoholičara, neimaština i sl. Kod nas je sve bilo u redu na izvana, međutim nismo razvijali odnose, i puno smo se udaljili jedni od drugih, tako da smo znali biti zaključani u svojim sobama ‘pod normalno’. Kako sam imao brata, uvijek sam imao potrebu i za bliskošću, za druženjem, za nekim. Znao sam i čitati dosta rano, i to me formiralo. Uvijek bi me ganule i doticale priče ili primjeri o čovjekoljublju, humanosti, žrtvi, plemenitosti, suosjećanju. Osjećao sam uvijek bliskost prema životinjama, prema nemoćnima, starima, malenima. Razvijanjem života grijeha, to bi gasnulo, ali nije nikad nestalo, samo se fokus interesa premjestio previše na mene, na sebičnost. Sada se razvila druga opasnost, kako sam radio, prvi puta sam imao novac, i počeo ga neodgovorno trošiti. Počeo sam voziti očev auto i putovati na provode. Nastavio se život grijeha u drugom ruhu. Upoznao sam jednu ženu 10 godina stariju, koja mi je imponirala svojim mladalačkim i slobodnim ponašanje, a opet svojom samostalnošću i profesionalnošću, bila je novinarka. Ja sam radio, i počeo sam biti kao ‘svoj čovjek’, iako sam živio i dalje sa roditeljima. Međutim ubrzo sam se preselio k njoj i iako sam imao pauzu u drogiranju, opet sam nastavio jer je ona imala taj životni stil. Zaista često vrijedi ona ‘s kim si takav si’. Kad nisi s Bogom, preslab si da se održavaš svojim naravnim snagama i voljom. S ocem i njegovim kompanjonom sam se ubrzo razišao, i počeo raditi drugdje, a koliko sam pronalazio poslove, brzo sam ih i gubio, koliko sam radio, toliko i nisam, a cijelo sam vrijeme bio kod nje, pa me ona mogla uzdržavati. Roditelji su me i dalje pomagali, ali se odnos nije bitnije popravio. Ja sam naime i dalje bio divlji, i od početka imao sa tom ženom i svađe i fizičke obračune, i više prekida. To bi se uvijek na izvana zagladilo bludničenjem ili novim drogiranjem ili ignoriranjem. Došao je dan i kad se neplanirano začelo dijete. Bio sam već zreliji, i zbog toga osupnut. Ali ništa nije bilo dosta za konačni zaokret. Za radikalnu promjenu svjetonazora i ponašanja. Moram priznati da su se još godinama nastavila povlačenja po sudu, ako ne zbog neke gluposti, kao biti uhvaćen s hašišem, onda zbog prometnih prekršaja i slično. Nisam nikako shvaćao da je problem i u meni, da i ja griješim, da i ja moram puno toga priznati da radim krivo i loše, i da moram promjeniti, a nisam točno znao ni što ni kako iako je to izgledalo očito. Žena s kojom imam prvo dijete također je imala svojih problema, 4 godine je patila od bulimije. Pitao sam je kako se izliječila, kako je to prošlo? Odgovorila je, da joj je Bog pomogao, da je išla u crkvu i molila se, i da je ‘to’ jedino pomoglo, mada je poslije opet zapustila prakticiranje vjere. Onaj prijatelj iz osnovne koji je pričao o svemu duhovnome, došao je i do kršćanstva, i krenuo na katekumenat, objasnio mi je šta je to. Ja još nisam imao volje. Sklopio sam i građanski brak, i otišao u vojsku da to odradim, da ne moram kad mi dijete bude već veće. I tamo je bilo i obijesti, i droge i neodgovornosti napretek. Vojska mi je vrlo teško pala, i bio sam i jako fizički iscrpljen, ništa me to nije dovelo u red. Dijete je bilo predivno i počelo rasti, a odnos te žene i mene je živio samo na kratke intervale sreće. Kako me grijeh i duh bluda bio zarobio ja sam u prvom dijelu te veze i bio nevjeran, i kasnije kada sam i bio vjeran, više nikad kod nje nisam mogao steći povjerenje, a i ona nije imala snage za prekid i daljnje nemučenje. Svađe su eskalirale, a ja sam je i nakon obećanja, i nakon što sam to stvarno mislio, i opet više puta izudarao, tako da je jednom morala u bolnicu, a jednom je bježala i kod susjede. Ja isto nisam odavno bio sretan, što zbog sebe samog, što zbog nje, i kad je dijete bilo oko tri godine, i kad ga je ona pokušala prvi put upetljati u svađu i okrenuti protiv mene, u meni se što se nas tiče sve slomilo, i ja više nisam mogao. Po cijenu ne bivanja s tim djetetom, otišao sam i pokrenuo brakorazvodnu parnicu. Počelo je opet vrlo bolno razdoblje velike tuge, jer taj potez iako da nešto riješi, bio je zapravo vrlo bolan, naročito kada sam analizirao djetetovu poziciju. Jedino dobro u tom razdoblju bilo je što sam prvi put neko duže vrijeme imao jedan posao, radio sam par godina u cd shopu. Glazbu koju sam do tada jako konzumirao, sada sam potpuno apsolvirao.
Međutim bitnije promjene privatog životnog stila ipak nije bilo. Imao sam prijatelje koji su me cjenili zbog toga što sam uvijek znao nabaviti drogu, a djevojke su i dalje hrpimice dolazile, ali nije bilo nikakvih ozbiljnijih veza, tim više što sam sada kao rastavljenik sa djetetom bio više neprivlačan za nešto ozbiljnije. Milošću Božjom s onim duhovnim prijateljem nastavio sam se družiti, pa sam uz njegov primjer i ja poželio katekumenat. Znam samo da sam pomislio „ljude se može slagati, i oni mogu tebe slagati, ali se Boga nikada ne može slagati“. I to je bila okosnica moje prve vjere. Da znam da postoji netko tko je apsolutna istina, jer mi je bilo dosta svake vrste laži. Jednostavno sam znao da je Bog savršenstvo i autoritet u svakom pogledu. Još prije toga, iako neupućen počeo sam prisustvovati svetim Misama, iako nisam razumio obred, kamoli pretvorbu, ipak sam bio pozoran na propovijedanje, i počeo raspuhivati Duha Svetog sa vlastitog krštenja, te je počelo nicati gorušičino zrno vjere. Inače, toliko sam bio zabrazdio sa teškometalnom ikonografijom, da sam i svoju kršteničku sliku preuredio tako, da sam od svećenika nacrtao Sotonina svećenika nacrtavši mu rep i rogove, i oblačić sa riječima „In nomine satanas“, kao da me krsti u sotonino ime. Velika je velika milost što Bog svoje darove ne povlači, tako da je moje stvarno krštenje i dalje imalo snagu koju ja nisam koristio, ali ju nisam mogao ni osujetiti. Mada sam jako mogao nastradati u tom spiritizmu i okultizmu, i zamalo po onim pokušajima samoubojstva i nisam, što danas najviše tumačim da je zbog tog negativnog duhovnog uzroka. Počeo sam i ja biti katekumen, motiv je bio i vjera i da spasim brak. Ali nisam mogao spasiti ono što je od početka bilo sazdano na ljudskom sviđanju, na nečem neprirodnom – razlici u godinama, u naravi, na nečem što nije bilo sakrament. Katekumenat sam dosta ozbiljno shvatio, iako dosta toga od poučavanja i nisam ni shvatio, a nisam znao sam ni tražiti, a nisam ni postavljao puno pitanja, iako sam mogao, a bilo je i nekih koji su dosta toga kod drugih sabotirali, svojim non stop neozbiljnim zapitkivanjima i komentarima. Počeo sam sakramentalno živjeti, tu i tamo se ispovijediti i pričešćivati se. Ali u grijehu. Jer sam i dalje imao dosta mutnu sliku praktičnog života vjere i što to sve je. Također sam napravio selekciju života pobožnosti/posluha, što se meni sviđa, a što ne. Vratio sam se živjeti kod roditelja, ali mi je nakon toliko doživljenih i ovdje ispričanih, i doživljenih i ovdje neispričanih stvari nekako bilo dosta svega. Htio sam biti bolji, htio sam nešto, čak sam i vjerovao u Boga sve ozbiljnije, ali sam bio dosta paraliziran grešnim navikama od prije, neznanjem i dezorijentiranošću. Učinilo mi se da bi mogao studirati, a već me i zlovolja od knjige poprilično prošla. Htio sam nešto društveno što me oduvijek više privlačilo nego prirodni predmeti. Pokušao sam prvo na filozofskom fakultetu filozofiju i lingvistiku, nisam prošao prijemni, a onda sam uz rad upisao filozoriju kod isusovaca i počeo. Već sam na prijemnom upoznao jednu djevojku i jako se zaljubio. Činila mi se savršena. Bila je obrazovana, uz to je studirala još jedan fakultet, bila je vjernica, i bila je lijepa. I činilo mi se da me voli. Počeli smo hodati, i griješiti bludno skoro od prvog dana, pogotovo što se meni uz nju vjernicu koja je to cjeli život činilo još normalnije uz vjeru, i zbog moći moje navike. Sve dok jednom nismo čuli na misi protiv toga, i ja sam to poželio, uzdržavanje, ali kada sam joj predložio pristala je ali jako nevoljko, i ja sam se za čas pokolebao u strahu da je ne izgubim, jer sam cijeli život htio nekog. Ali nisam znao posložiti vrijednosti, tako da mi to nikako nije mogao biti Bog na prvom mjestu „JA sam Gospodin Bog tvoj, nemaj…“ Ima jedna slika u Bibliji, o prelijevanju srdžbe čaše Božje. Tako je i s grijehom. Grijeh je po sebi razoran, i svaki grijeh nosi posljedice. Veliko je milosrđe Božje, ali je Bog i pravedan. Nije bilo više načina da se zaustavim, pa je Bog počeo (moje mišljenje) prvo sa manjim upozorenjima. Prvo sam imao recidiv kožne spolne bolesti, iste one nakon 11 godina! Za ružno čudo, niti sam ja bio bolestan tada od nekog drugog ,i ona je bila zdrava. Liječnica mi je rekla da to još nije dovoljno istraženo od kuda to, da „može biti nešto psihološki“. Međutim, mi smo nastavili griješiti bludno svaki dan i dalje, i ja mogu danas svjedočiti da je to bila okosnica naše veze, iako ja zaista jesam pokušavao svim srcem voljeti tu osobu, ona mene ne toliko, ali ja nisam tada znao što je to prava ljubav, a naročito zaposlena kršćanska ljubav. A grijeh je sve još potamnjivao i ponižavao. Također smo se svetogrdno i pričešćivali. Došao je dan kada mi je noga u glešnju tako natekla ta da nisam mogao otići na posao. Slijedeći dan i u koljenu. Tako je natekla kao rukometna lopta. Završio sam na hitnoj. U to vrijeme sam se čak bavio kung fuom pa su mislili da sam se ozlijedio na treningu iako sam im rekao da nisam. Nisu me poslušali i stavili su mi nogu u gips gdje se upala u slijedeća dva tjedna još razbuktala. Tada su počele noćne more. Završio sam trajno u bolnici, ukupno dva mjeseca s tim da temperatura nije padala u dva mjeseca ispod 39, 38 te sam skoro umro. Uzrok nisu mogli naći. Ipak su nekako napipali prvo artritis, a zatim i bolest krvi trombozu, a obje bolesti imam i danas, i pijem lijekove. Ne boli me baš jako, ali moram biti uredan i ozbiljan sa lijekovima inače nije dobro. Mada sam Bogu jako zahvalan i na tome, jer je to ništa prema vječnoj propasti, i to je bilo za moje najveće dobro – vječnost s Njim. Brat mi je paralelno završio u jednoj sekti, za što sam i ja djelomično odogovoran jer je od mene dobio njihovu knjigu, Hare Krišna, pa mi on nije mogao pomoći, ali on isto kako se kuglao sa raznim duhovnostima, došao je nekako i do kršćanstva.
U našu je župu tako jednom došao Zlatko Sudac. Brat mi je došao i pozvao me. Dan prije sam iskusio jednu od najvećih emotivnih boli u životu, prekinuo sam s onom djevojkom, u koju sam bio jako zaljubljen, mislio sam i da ćemo se vjenčati. Pogledao sam Zlatkovu sliku u novinama, o njemu se već digla fama, i rekao u sebi, „sad ću se baš zagledati u tu sliku i pokušati proniknuti je li taj neki varalica“, sumnjao sam da je. Ali kad sam se zagledao u oči, nisam više to predumišljao, postalo mi je nekako čudno. Ja sam bio jako skrhan bolju, i baš sam nakon svega bio zreo za neku totalnu promjenu, za neku ‘bombu’. Tako je i bilo od Zlatkove prve, druge riječi. Svaka me pogađala, kao da je seminar napravljen samo zbog mene. Prvi, ali uistinu prvi puta sam se osvjedočio u savjesti o rugobi, opasnosti, i posljedicama grijeha, a dok još ni nisam, suze su počele prestizati jedna, drugu, jer se počeo orisavati smisao sveg života kojega nikako nisam mogao dohvatiti, ni izdaleka. Bog. Živi Bog. Ne daleki Bog. Bog čovjek. NE nekad, nego i sad. Uvijek. Isus Krist. Tako mi je postao stvaran preko Zlatkovih riječi, iako sam već i Zvjezdana već prije Zlatka slušao, ali još nije bio moj trenutak. Tako sam se pokajao za sve grijehe života, da sam tulio barem 6,7 sati, i na svim predavanjima, i na pauzama, i još kući. Vrhunac je bio kada je izloženo presveto, i kada je Zlatko rekao da ćemo zazvati Duha Svetoga i moliti. Svi smo kleknuli. Brat je bio pored mene. Zlatko je počeo moliti, ali tako konkretno da je moja vjera već tada bila narasla, zrela za vječnost. Početak obraćenja je bio u kulminaciji. Nisam ni znao da postoji Duh Sveti kao osoba, a kamoli neki darovi Duha Svetoga, a Zlatko je molio po spoznanju. Molio/govorio je sad se ovo dešava ovoj osobi, i neka učini to i to, ona osoba je u toj i toj situaciji, neka učini to i to. (Molio je po spoznanju, a ja nisam ni znao što je to dar spoznanja, niti što su to karizme uopće). Uzbuđenje je u meni pored tuge tako naraslo, da sam shvaćao u čudu, da je Bog tu na djelu sada, najkonkretnije moguće, Zlatko je i dalje molio. Ja nisam znao moliti, ali sam znao željeti. Poželio sam silno, najsilnije da i meni nešto progovori u tom Duhu Svetome, za moj slučaj, za moj život, nisam znao ku’ću, ni kome bi, ni kako bi. „Ovdje je među nama jedan mladić koji je upravo prekinuo vezu s jednom djevojkom. To je bila jedna vrlo jaka veza (ja sam poslije shvatio čvrstoću okova navezanosti jer ni to nije bila prava ‘veza’); Neka bude u miru (ili tako nešto), neka ide svojim ukućanima i dozvoli im da ga oni tješe, neka se ne vraća u tu vezu“. To su bile otprilike te riječi, taj smisao, ja sam bio toliko tužan i egzalitiran u isto vrijeme, da sam ih u jednom trenutku sve zaboravio, i kasnije molio brata da mi ponovi, ali sam konačno doživio Boga živoga, u brizi za moj život, istinskoga Boga, pravoga Boga, s kojim se može početi graditi odnos, i došlo je ono najvažnije. Moj život je napokon nakon puno godina dobio pravi i jedini smisao usklađen sa Stvoriteljem i stvorenjem. Vrlo je značajno, što sam noć prije seminara, i dok me brat još nije pozvao, imao uz suze u nekom stanju, ni sna , ni jave viđenje. Pravo pravcato viđenje. Prijatelju dragi koji čitaš, vjeruj mi da ja znam što je san, što je emocionalna egzaltiranost, što je java, što je nadrogiranost i halucinacije, ali ovo je bilo iz drugog svijeta. I to iz dobrog drugog svijeta. Iz Božjeg svijeta. Neću o puno detalja, jer je to neprepičljivo. Ali vidio sam čitav svemir, i to iz nekog rakursa, nekog koji nije ljudski, kao da ga se može čitavog sagledati. Onda sam vido površinu nekog planeta koja se pretvorila u srce, a ono pak u stražnji dio anđeoskih krila, a ona pak u osobu. Kadar je postao već i bliži. Ta je osoba duge kose stajala s leđa. Blago sam ju rukom okrenuo. A to je bio licem Zlatko jer sam taj dan vidio njegovu sliku i dobro je proučio. Zapravo bio je toliko isusolik, da još danas ne znam je li bio Zlatko, ili sam Isus. Za ono što se poslije događalo nije ni presudno. Preporodio sam se. Posato sam katolik životom. Kupio sam Bibliju. Napravio sam bar 3 životne ispovijedi, toliko je grijeha bilo. I ispovjednici su mi davale nekakve čudne pokore, i prvo su komentirali da je „ispovjed zaista bila prava“, i slično. Osjećao sam i ja da se stvari bitno i rapidno mijenjaju. Nisam samo htio biti kršćanin, sada sam i mogao jer sam otkrio tajnu molitve, i sakramentata, točnije počeo ih otkrivati i koristiti. Počeo sam tražiti blizinu drugih vjernika. Bog ih je stavljao na put. Počeli su seminari, počela su hodočašća, počele su molitvene zajednice. Trebalo je sazrijeti, očvrstiti, nadoknaditi. Doživljavala mi je duša „sad ili nikad“. Imao sam svakakvih iskustava nakon toga, pa i posebnih, očitovanja karizmi i slično. Bog mi je dao popravljen odnos i sa roditeljima i sa bratom. Oslobodio sam se bluda, pušenja, pijenja, psovke i drogiranja. Darovao mi je i novu vlastitu obitelj. Dobili smo i kćer prije tri mjeseca. Imam dobar odnos sa prvom kćeri koja sada ima već 11 godina, i sa roditeljima. Brat mi je bogoslov, svećenički kandidat, a roditelji su se vjenčali u Crkvi. Imam solidan posao. No nije sve u nekom ružičastom happy endu. Kraj je kad je kraj, a ja se borim za posvećenje i rast u krepostima. Nagle sam ćudi, pa mi često treba ispovjed, što zna i moja žena. Zajedno smo sa našim kumovima jednoj organizaciji za promicanje katoličkih vrijednosti. Idemo i u uličnu evangelizaciju, i od vrata do vrata, svjedočimo kako nam je Bog promijenio živote. Želimo pridonijeti za spas i sreću ljudi. Djelimo im katoličke knjige, brošure i letke. Savjetujemo im ono što znamo, i govorimo o konkretnim stvarima gdje se i kome mogu obratiti za pomoć ovisno o potrebi. Neki trebaju sakramente inicijacije. Neki trebaju toplu riječ i utjehu, neki znanje. Neki trebaju zajednicu vjernika da dalje njeguju i odgajaju vlastitu vjeru, ili da se negdje konkretno ugrade za služenje u ljubavi. Neki trebaju kompleksne odgovore na kompleksna pitanja, neki molitvu ili naučiti moliti. Ima svega. Jedno znam. I oni i mi, svi trebamo Njega i Njegovu i našu Majku. Zato neka Vas blagoslovi Onaj koji ima strpljenja za svakoga, i ako ga je imao za mene imat će ga i za Vas. Hvala Vam što ste ovo čitali. Neka vas sve blagoslovi Bog, po zagovoru naše drage majke Marije, i priljubi uz svoju „jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu“. Amen.
