Zar u Katoličkoj crkvi istina nije više važna?

Uvod

Sv. Toma Akvinski definira istinu na sljedeći način: „Veritas est adequatio rei et intellectus“ (istina je suglasnost stvari i uma).[1] Naravno, ovdje govorimo o istini, o onome što postoji izvan nas i mimo nas i bez obzira na nas.[2] Svaki čovjek po svojoj prirodi traži istinu. No, istina je posebno važna za katolike jer je glava Crkve, Isus Krist, živa istina (usp. Iv 14,6), te iz toga razloga njegova Crkva posjeduje puninu istine (usp. 1 Tim 3,15). Stoga nemar prema istini nikako ne odražava katolički duh. Svako skrivanje istine ili njezino zataškavanje nikako ne služi katolicima na čast.

U svakodnevnom životu istina odražava stvarnost (stvari „rei“ koje sudjeluju u događaju), tj. ono što se zbilja dogodilo, za što postoje dokazi, bilo pismeni, usmeni, audio ili video zapisi i sl. Istina je odraz stvarnosti koja postoji neovisno o onome što netko mislio o njoj. Na primjer, ako neki ubojica bude oslobođen zatvorske kazne uslijed nedostatka dokaza, za pravosudnu vlast on je nevin, ali to ne može promijeniti istinu da je dotični čovjek ubojica. Može se dogoditi i obrnuti slučaj da se osudi nevin čovjek. U tom slučaju istina je da je čovjek nevin iako ga je sud proglasio krivim (sjetimo se samo našeg blaženika Alojzija Stepinca). Na koncu, i Isus Krist je nevin razapet na križu.

Istine se odnose i na stvari koje nisu povezane s događanjem, događajima. Tako su na primjer istine da je 4 x 2 = 8; da površinu kruga opisuje formula r2π; da je cjelina veća od njezina dijela; da ne može postojati okrugli četverokut, itd. Do raznovrsnih istina možemo doći umovanjem i iz zadanih istinitih premisa – koje se mogu odnositi na događaje, stvari ili proizvode ljudskoga uma – ispravnom uporabom logičkih pravila.

Razmotrimo dvije tvrdnje: Isus je uskrsnuo i Isus nije uskrsnuo. Logika nam kaže da prva tvrdnja proturječi drugoj (načelo proturječnosti se primjenjuje), te zajedno ove dvije tvrdnje iscrpljuju sve mogućnosti (u stvarnosti nema treće mogućnosti, vrijedi načelo isključenosti srednjeg). Dakle, jedna od tih dviju tvrdnji je istinita, a druga nije. Obje ne mogu biti istinite, niti obje mogu biti neistinite. Čovjek koji prihvaća prvu tvrdnju kao istinitu jest kršćanin, a onaj koji prihvaća drugu tvrdnju kao istinitu, nije kršćanin. Čovjek koji kaže ne znam, jest agnostik ne-kršćanin; a svojim stavom ne znam on ni na koji način ne utječe na logički odnos gornje dvije tvrdnje. On svojim stavom ne znam nije otvorio neku treću logičku mogućnost između dvije proturječne tvrdnje.

Nažalost, danas u crkvenom životu često svjedočimo kako neki vrlo visoko pozicionirani prelati javno iznose tvrdnje koje proturječe istinama katoličke vjere, dakle istinama koje su dio Objave ili Crkvenog učiteljstva, koje su vrijedile uvijek i svugdje. Logičkom analizom zaključujemo da takve tvrdnje nisu istinite, već da kao neistine znače herezu, pa da je stoga svatko onaj tko izriče takvu tvrdnju heretik.

Trebamo li mi šutjeti i čekati da neki crkveni autoritet službeno proglasi tu osobu i formalnim heretikom? Potpuno je neupitno da samo crkveno tijelo može nekoga službeno i formalno proglasiti heretikom, ali iz te istinite konstatacije neki pak izvlače krivi zaključak kako vjernici nemaju pravo ukazivati na heretika unatoč očitom krivovjerju koje dotična osoba naučava.

Obični vjernik može prepoznati očitog krivovjerca

Dakle, zabluda jeste da obični vjernik ne može prepoznati očitog krivovjerca (haereticus manifestus) zato što samo crkveno tijelo može nekoga službeno proglasiti heretikom. Ovdje se, naime, čini logička pogreška „pogrešno postavljenog kriterija“ jer se poistovjećuje pravosudni (kanonski) postupak sa spoznajnim postupkom. No, uvjet za prepoznavanje očitog krivovjerca nije kanonski proces, već poznavanje vjere, tj. crkvenog nauka, kao i sposobnost logičkog razmišljanja. Moglo bi se reći: obični vjernik ne može prepoznati očitog krivovjerca ako ne poznaje nauk Crkve. Ali ako poznaje nauk Crkve, i zna logički razmišljati, onda zadovoljava uvjete potrebne za prepoznavanje heretičkih izjava. Na primjer, ako netko kaže da je grijeh ljude obraćati na katoličku vjeru, onda svatko tko poznaje katoličku vjeru može spoznati u toj izjavi herezu, jer ta izjava proturječi izravnoj naredbi Isusa Krista našega Gospodina (usp. Mt 28,19).

Naravno, u slučaju kada je potrebno nekomu oduzeti jurisdikciju zbog hereze, nužna je presuda određenog crkvenog autoriteta, ali to je opet pravosudni (kanonski) aspekt. Međutim, svetci i naučitelji Crkve su jednoglasni u tome da očitog krivovjerca može prepoznati i običan vjernik. Ideja da bi za prepoznavanje očitog heretika, ili očite hereze, trebao neki crkveni tribunal, jer su vjernici navodno nedovoljno obrazovani, ne raspolažu s dovoljno znanja, spada u gnosticizam, staro krivovjerje koje drži da samo određena grupa „prosvijetljenih elita“ ima pristup „tajnom“ znanju.

Kardinal Tommaso de Vio Cajetan (1469.-1534.), jedan od najpoznatijih teologa svoga vremena, naučava: „Po prirodnom zakonu također je nužno da čovjek može razlučiti ono što se očituje izvana (1 Kr 16,7); stoga, ako se uoče očito heretička djela (poput izjava koje nedvosmisleno izražavaju herezu), i ako su ta djela i izjave učinjeni na način da se, s ljudskog gledišta, može prosuditi da savjest na njih pristaje, u takvim se okolnostima mora zaključiti da je ta osoba heretik.“[3]

Uostalom, i Sveto pismo potvrđuje da običan vjernik može prepoznati heretika. Sv. Ivan obraćajući se baš običnim vjernicima piše: „Ako tko dolazi k vama i ne donosi tog nauka, ne primajte ga u kuću i ne pozdravljajte ga.“ (2 Iv, 1,10). Ne piše sv. Ivan, ako tko dolazi k vama i ne donosi tog nauka smatrajte ga i dalje dobrim vjernikom sve dok ga crkveni tribunal ne proglasi heretikom. Dakle, sv. Ivan piše o nužnosti čuvanja vjerskih istina (crkvenog nauka), čije krivotvorenje može prepoznati svaki vjernik, i ne manje važno, piše o tome kako se trebamo odnositi prema krivovjercima.

Katolici imaju dužnost braniti istinu

Postoji još jedan problem kada se istina gura pod tepih, tj. kada se niječe. Jer ako niječemo istinu, onda niječemo i Isusa Krista jer On jeste Istina. Papa Lav XIII. u enciklici Inimica vis citirajući svog prethodnika sv. papu Felixa III. (483.-492.) kaže sljedeće: „Zabluda kojoj se ne protivi odobrava se; istina koja se ne brani potiskuje se... Tko se ne protivi očiglednom zločinu, izložen je sumnji u tajno suučesništvo.“[4] Kako bi se pak vjerske istine obranile, potrebno je najprije jasno uočiti njima proturječne neistine, u čemu laici imaju dužnost pomoći kleru (kanon 212).[5] A kler ne može ostati ravnodušan, ako želi izbjeći onaj isti prijekor kojim se Isus obratio tadašnjim vjerskim vođama: „Leglo gujinje!“ (Mt 3,7).

Navest ćemo samo nekoliko primjera očitih krivovjerja. Papa Franjo je promovirao u kardinala Timothya Radcliffa za kojeg je sodomija „izraz Kristovog sebedarja“ (očito krivovjerje),[6] i još ga je postavio da vodi „duhovne vježbe“ na sinodalnom okupljanju. A kardinal Jean-Claude Hollerich, glavni relator Sinode o sinodalnosti, kaže da „u vrijeme svetoga Pavla ljudi nisu imali pojma da bi mogli postojati muškarci i žene koje privlači isti spol“ kao opravdanje za muškoložništvo (očito krivovjerje).[7] Sam papa Franjo je na općoj audijenciji 4. listopada 2017. rekao da će na kraju svijeta milosrdni Isus sve spasiti: „Sve će biti spašeno. Sve.“ (očito krivovjerje),[8] jer eto on bolje zna od Isusa koji je rekao suprotno: mnogi će zauvijek biti osuđeni (usp. Lk 13,24). Također je drugom prilikom rekao kako voli misliti da je pakao prazan (suprotno od onoga što misli Isus Krist).[9] Papa Lav XIV. kaže da Crkva ne posjeduje istinu (očito krivovjerje)[10], dok Riječ Božja kaže suprotno: „Crkva je stup i uporište istine“ (1 Tim 3,15, usp. Mortalium animos, 12; KKC 830). Kardinal Víctor Fernández, prefekt najvažnije kongregacije u Crkvi, koja je stoljećima bila zadužena za očuvanje vjere, otvoreno zagovara uporabu kontracepcije (očito krivovjerje),[11] a „proslavio“ se i s deklaracijom za normalizaciju sodomije (Fiducia supplicans).

Dakle, naš zaključak o spomenutim krivovjerjima se temelji na proturječju između tvrdnji pojedinih crkvenih dostojanstvenika i nepromjenjivih istina katoličke vjere. Ono što proturječi istini jest neistina, a onaj čija tvrdnja proturječi istini vjere jest krivovjerac, heretik. No, da ne bi bilo zabune, važno je reći i sljedeće:

a) Kad za nekoga kažemo da je krivovjerac, taj se zaključak temelji na logičkoj analizi njegovih riječi i/ili djela.

b) Kad za nekoga kažemo da je krivovjerac, to ni u kom smislu nema pravosudnu (kanonsku) vrijednost niti implikacije.

c) Kad za nekoga kažemo da je krivovjerac, dozvoljavamo mogućnost da on to više nije u trenutku izričaja našeg zaključka – ako se je u međuvremenu valjano pokajao za svoje riječi i/ili svoja djela.

No, danas mnogima istina jednostavno smeta. A one koji iznose istinu često se optužuje da vrijeđaju, ili da imaju neku osobnu agendu. Mnogi katolici više ne mare za istinu, nego se zgražavaju ne zbog izrečenog krivovjerja (što bi inače trebao biti glavni uzrok zgražanja), već zbog toga što netko ima hrabrosti reći istinu, razotkriti krivovjerje. U svojoj konačnici takvi stavovi poručuju da za Katoličku crkvu istina nije više važna. Međutim, takva crkva u kojoj istina nije važna ne može biti katolička. Stoga nukamo te katolike koji ne mare za istinu da si odgovore na sljedeća pitanja:

• Imaju li vjernici pravo iznositi činjenice na svjetlo dana? Imaju li pravo govoriti istinu?
• Je li katolicima zabranjeno razmišljati svojom glavom?
• Smiju li vjernici utemeljeno kritizirati djela i riječi crkvenih dostojanstvenika, uključujući papu?
• Jesu li vjerske istine, izražene u Objavi i pologu vjere, promjenjive?
• Ima li papa autoritet naučavati nešto što proturječi ijednoj istini iz Objave ili pologa vjere?
• Ima li takva novoproglašena „istina“ obvezujuću snagu (pristanak uma i volje)?
• Je li moguće logički braniti takve novoproglašene „istine“ u svjetlu katoličke vjere?
• Ima li papa autoritet naučavati bilo što u suprotnosti s učenjima prethodnih papa?
• Nije li šutnja na očite hereze koje dolaze iz Vatikana ustvari suučesništvo u zločinu?
• Kad se započne s odbacivanjem istina, gdje je kraj, i tko je pozvan podvući crtu?
• Vodi li zbunjenost i sumnja u valjanost vjerskih istina jačanju ili otpadu od vjere?
• Je li potreban iznadprosječni IQ za prepoznavanje očitog krivovjerja?
• Nije li dužnost svakog katolika upozoriti na čimbenike koji uzrokuju otpad od vjere?
• Smije li katolik zatvoriti oči pred ovim pitanjima?

Zaključak

Teško se je zaustaviti s nizanjem ovakvih pitanja i njima sličnima, jer su postala, nažalost, neizbježna u današnjoj vjerskoj stvarnosti. Katolička crkva je uvijek učila da je dovoljno poznavanje vjere, i zdrav razum naravno, kako bi se moglo prepoznati očito krivovjerje. A onaj koji prepozna takvo krivovjerje i hotimično šuti nipošto nije neutralan, jer svojom šutnjom prepušta druge obmani i tako pridonosi razgradnji istine i potkopavanju katoličke vjere. Zato nije dovoljno samo prepoznati krivovjerje, odnosno krivovjerca, već imamo i dužnost protiviti se onima koji šire krivovjerje, jer kao što je papa Lav XIII. rekao, ako se ne protivimo, onda odobravamo. Stoga mi o krivovjerju šutjeti ne možemo. I nećemo.

Ivan Poljaković

Slika: Pierre Le Gros mlađi (17. st.), Vjera uništava krivovjerje, Wikimedia Commons.

[1]Skolastička definicija podrazumijeva umovanje (rasuđivanje), koje mora slijediti pravila logike. A svaku pojedinu stvar (supstanciju) možemo definirati ako spoznamo njezinu bȋt. S tim da ne smijemo zaboraviti kako se „rei“ odnosi ne samo na fizičke stvari, bića sastavljena od materije i forme, nego i na proizvode ljudskoga uma (entia rationis), stvari koje postoje samo u ljudskom umu, kao što su koncepti, uopćavanja, zaključci, sudovi, itd. Danas mnogi katolici zaziru od pojma bȋt – a ipak u Vjerovanju mole: „Rođena, ne stvorena, istobȋtna s Ocem, po kome je sve stvoreno.“ U što to oni vjeruju, ako misle da bȋti ne postoje?

[2]Aristotelova-tomistička (esencijalistička) filozofija ne priznaje podjelu na objektivnu i subjektivnu istinu, kao što je to danas u modi. Ta podjela na objektivno i subjektivno je dio Kantove filozofije, njegove epistemologije, koja se temelji na njegovoj pogrešnoj tezi da ljudi ne mogu spoznati bȋt stvari. Unatoč ovoj fundamentalnoj pogrešci, mnogi se još uvijek drže Kantove epistemologije. Cijelih tisućljeće i pol, do protestantskog raskola, esencijalističko shvaćanje istine je vrijedilo u teologiji. Po njemu ne postoje dvije vrste istina, subjektivne i objektivne, nego postoji samo istina, neistina i ne znam (neznanje, neodlučnost, zbog raznih razloga). Mnogima je ovo nepodnošljivo – ne samo protestantima – pa žele imati svoju istinu. Rezultate vidimo svuda oko nas, kaos.

[3]Final nail in the Bellarmine 'resistance quote' coffin? Cajetan's context (27.3.2026.)

[4]Inimica vis, 7.

[5]„Vjernici imaju pravo, dapače, katkada i dužnost, prema znanju, stručnosti i ugledu koji imaju, svetim pastirima očitovati svoje mišljenje o onome što je za dobrobit Crkve i to mišljenje, čuvajući cjelovitost vjere i ćudoređa i poštovanje prema pastirima, te pazeći na zajedničku korist i dostojanstvo osoba, priopćiti i drugim vjernicima“ (kan. 212).

[6]Cardinal Timothy Peter Joseph Radcliffe, O.P. - The College of Cardinals Report (25.3.2026.)

[7]https://www.glas-koncila.hr/generalni-relator-biskupske-sinode-kardinal-jean-claude-hollerich-duh-sveti-ponekad-uzrokuje-veliku-pomutnju-kako-bi-donio-nov-sklad/ (26.3.2026.)

[8]Kateheza Pape Franje, Na Općoj Audijenciji: Budno očekivanje (4. listopada 2017.) (26.3.2026.)

[9]Pope Francis: 'I like to think of hell as empty', EWTN News, 15 January 2024. (29.3.2026.)

[10]Holy Mass - Jubilee of the Synodal Teams and Participatory Bodies (26 October 2025) (26.3.2026.)

[11]Víctor Manuel Fernández: La dimensión trinitaria de la moral, II. Profundización del aspecto ético a la luz de „Deus caritas est“ [Trojstvena dimenzija morala, II. Produbljivanje etičkog aspekta u svjetlu „Deus caritas est“]. Revista Teología. Vol. XLIII, Nr. 89, travanj 2006., 133-163. Str. 150. U digitalnom formatu: La dimensión trinitaria de la moral II: profundización del aspecto ético a la luz de "Deus caritas est" - Dialnet (29.3.2026.)