Zasluge Drage Hedla

Antikatolicizam – pojava koju doista možemo pratiti još od početaka kršćanstva – u današnjoj Hrvatskoj najlakše možemo uočiti u medijima. U njima se ‘profilira’ jedan broj novinara koji antikatolicizam apsolviraju ili dalje razrađuju, uvijek sigurni da se na nj mogu osloniti u trenucima kada im nedostaje inspiracije za svakodnevni novinski rad: kod mnogih urednika rutinersko „lupanje“ po Crkvi uvijek prolazi. Neke takve novinare smo već spomenuli. U broj takvih dežurnih medijskih antikatolika ulazi svakako i Drago Hedl, novinski profesionalac koji još tamo od pada komunističkog režima u javnosti – hrvatskoj i međunarodnoj – gradi lik jednog borca „protiv Nečega“ i „za Nešto“. U takvoj djelatnosti, moramo mu priznati, ostao je rijedak primjerak osobe koja je ostala dosljedna ljutitom gardu provincijskog borca protiv hrvatskog nacionalizma i tzv. “klerikalizma” – koji ga je još tamo 1980.- ih učinio „podobnim“ (malo stariji se sjećaju, što je termin „podobnost“ u ono vrijeme značio) za funkciju glavnog urednika osječkog „Glasa Slavonije. Tom svojom borbom protiv hrvatskog nacionalizma i katolicizma se Hedl bavi vrlo dugo i uspješno; Komisija Hrvatske biskupske konferencija „Iustitia et Pax“ zapaža da u takvoj svojoj karijeri on proizlazi kao jedna “osoba koja se često prikazivala žrtvom, a nikada nije dokazano da je bila ugrožena”.

Drago Hedl – komunistički urednik “Glasa Slavonije” iz starih dobrih vremena – desetljećima se bori protiv “nekoga” i za “nešto”. Primjerice se svojedobno borio protiv svećenika koji se usudio imati dobro mišljenje o Alojziju Stepincu i Ivanu Merzu.

 

Takve Hedlove „zasluge“, eto, zapažaju čak i necrkvene ustanove. Tako je predsjednik Josipović za osobite (takve) zasluge odlikovao 7. prosinca 2011. godine novinara Dragu Hedla visokim državnim odlikovanjem. 

 

Komisija HBK Iustitia et Pax se opravdano protivi takvoj dodjeli odličja, te traži povlačenje odlikovanja (cjelovit tekst priopćenja prenosimo dolje u ovom članku). 

 

Drago Hedl se od zahtjeva komisije Iustitia već klasično ‘brani’ zamjenom teza; i ovoga puta sebe prikazuje žrtvom, a Crkvu krivcem. Skoro nevjerojatno predvidljivo, zamjenu teza čini premještanjem fokusa spora sa sebe na stare crkvene mitološke grijehe – na Inkviziciju. Inkvizicija je, kako smo već pisali, najsigurnija batina kojom je dobro opaliti Crkvu kada god uzmanjka pametnijeg argumenta. Zbog toga, katolici koje se i dalje žele smatrati katolicima i ne posramljivati se dalje lažno, trebaju dobro zapamtiti riječi Agostina Borromea; taj je profesor na rimskom sveučilištu “La Sapienza” predstavljajući knjigu o Inkviziciji izdvojio: “Istraživači sada imaju dostupne materijale za istraživanje povijesti Inkvizicije bez predrasuda. Ona se više ne može koristiti kao sredstvo za napad na Crkvu.” Katolici također trebaju ući u samu povijesnu perspektivu Inkvizicije i dalje učiti. Tada neće časovito gutati fantazije kao “kad su u vrijeme inkvizicije na lomačama spaljivani oni koji nisu dijelili svjetonazor Crkve”, kako možemo “naučiti” od g. Hedla. Slijedeća ‘batina’ sazdana od laži – od koje se onda valja obraniti štitom istine – su Križarski ratovi. Tako radeći, možemo malo po malo učiti razotkrivati najčešće “legende, mitove i laži“, koje i danas žive, i zbog kojih se i danas može biti odlikovan…

 

Slijedi tekst priopćenja Komisije „Iustitia et Pax“:

 

G. Hedl je (tipično) istrajao sa još nekoliko istupa nakon izjave komisije Iustitia et pax:

„Dok je trajala cijela ta priča s Glavašom, bio sam na potpuno suprotnoj strani od onoga što je činila Crkva. U vrijeme kad sam ja isticao činjenicu da je  u Osijeku počinjen teški ratni zločin, njemu je u zatvor pohrlio biskup Marin Srakić. Istodobno, biskup Srakić nije, recimo, primio nijednu obitelj žrtava, čiji su muževi, sinovi ili očevi bili ubijeni u Osijeku u sklopu onoga za što se sudilo Glavašu. Dakle, bili smo tu na sasvim različitim pozicijama”¹

Zamjenom teza – a to je ne pričati o blaćenju Stepinca, već  o Crkvinim kvazi grijesima – po Hedlovoj logici ne bi primjerice trebalo podržavati niti se boriti za generala Gotovinu, jer je i on osuđen za “udruženi zločinački pothvat”. U Hedlovim izjavama nalazimo ono što je nažalost često viđeno – da nevjernik uči vjernike njihovoj vlastitoj vjeri. Tako po Hedlu pravo na posjet svećenika ili biskupa imaju samo osobe koje nisu lišene slobode. Stoga valja podsjetiti na evanđosko načelo da Crkva čini kao i Bog “koji daje da sunce sije i dobrima i zlima” pa zato ide u posjete svim ljudima koji to traže, bilo u staračkim domovima, bilo kome drugom mjestu, pa i osuđenicima. Trebalo bi se osvrnuti i na Hedlovu prozivku mons. Srakića za nazovi luksuzno renoviranje ordinarijata u Đakovu i pojasniti javnosti da to nije uređenje privatnog stana mons. Srakića, već renoviranje ustanove od općeg značaja, koju se usto mora renovirati prema propisima koji vrijede za zaštitu kulturne baštine tj. po pravilima konzervatorske struke. Taj će se ordinarijat predati budućim generacijama i dolikuje da to bude uređeno na visokom nivou. Hedl takve stvari namjerno zaobilazi i uči katolike vlatitoj vjeri, tj. on kazuje nešto tipa da je to “mimo kršćanske poruke” – makar znamo da kršćanska poruka ne obvezuje na materijalno siromaštvo, niti se od biskupa ikad tražilo da žive u šupama.

U ovom je kontekstu prilično važno dotaknuti još jednu osobu – a to je novinar Inoslav Bešker. O njemu lucidno progovara autor Zvonimir Hodak, pa ćemo te Hodakove retke i prenijeti:

„Kako svaka krpa ima zakrpu, tako se iz Rima u Jutarnjem odmah javio i Inoslav Bešker koji je svojim raskošnim talentom za mržnju Crkve u Hrvata zdušno stao u obranu svog ideološkog istomišljenika Hedla. Naslov Beškerovog pamfleta dovoljno govori sam za sebe: “Komisija pravda i mir podržala ratni zločin” … Svi stari novinarski ortodoksni partijski kadrovi kao Bešker i Hedl odjednom su jedini istinski borci za demokraciju i novinari svjetskog glasa. Tako si danomice infantilno međusobno tepaju dok na kraju iskreno ne povjeruju u takvu narcisoidnu glupost.“

Zašto je ovo važno? Zato jer u toj kakofoniji kvaziprofesionalizma i uzajamnog laskanja usku suradnju sa spomenutim g. Inoslavom Beškerom imaju i valjda (?) katolički novinari koji nas redovito in-formiraju sa Državne dalekovidnice, kojima smo također posvetili članak.² To su g. Augustin Bašić i kolegica Petra Pajdaković. Oni učestalo imaju u emisijama priloge „dopisnika iz Rima“, g. Beškera, a g. Augustin Bašić je također poput g. Hedla nedavno primio ovogodišnje „odlikovanje“ HHO-a za „promicanje međureligijskog dijaloga i tolerancije“³. Uočiti nam je kako u obrazloženju nagrade postoji i dodatak, koji g. Bašića očito prikazuje kao protestanta kome ne treba klerikalno vodstvo: „Ekumena i Augustin Bašić trudili su se širiti vjersku toleranciju striktno pazeći da odvoje religiju od dnevne politike, točnije politikantstva, te da religijski fenomen distanciraju od pokušaja klerikalne zlouporabe religije i vjere…“. Ovdje se dobro sjetiti da je HHO – ta čudnovata organizacija – jedini u Hrvatskoj imao protuizjavu na izjavu Komisije Iustitia et pax o diskriminaciji katolika u RH iz srpnja o.g.

Slijedi dio članka g. Zvonimira Hodaka:⁴

Stari novinarski ortodoksni partijski kadrovi

Predsjednik Ivo Josipović još jednom nas je iznova oduševio svojim nepogrešivim talentom za izbor osoba kojima svake godine daje visoka državna odlikovanja. Tako je ove godine novinar Drago Hedl, povodom Međunarodnog dana ljudskih prava, odlikovan Redom Stjepana Radića za osobit doprinos u borbi za ljudska prava, promicanje pravde, demokracije i otkivanja istine. Oni koji ne znaju biografiju Drage Hedla uskliknut će: “Mali smo narod, ali vidi kako krasne ljude imamo među nama!” Zaista je taj novinar jedna krasna osoba. Drago Hedl je naime čisti recidiv najtvrđeg komunizma. Da je u Hrvatskoj bila na vrijeme provedena famozna lustracija, on bi danas, sa sebi sličnima, mogao pisati jedino u kupusovom listu. Naš je Drago zapamćen po tome što je pred otprilike 30 godina hrvatskog mitskog kardinala Alojzija Stepinca proglasio ni više ni manje nego krvnikom. Nadalje je blaženog Ivana Merza proglasio ustašom iako je ovaj bio umro davne 1928. godine. Naravno, Drago Hedl nas je tako, pišući s puno prave i nepatvorene mržnje u doba jednoumlja, pozivao na progon katolika kojih je i onda i danas bilo blizu 80%. U hrvatskoj državi, čija je uspostava Hedlu sigurno prouzročila nekoliko čireva na želucu, Hedl je pravomoćno osuđen zbog klevete. Postao je poznat i po tome što je neprekidno tvrdio i cvilio kako je progonjen, kako ga progone iste one ustaše čijim je članom dvadesetih godina prošlog stoljeća bio i pok. bl. Ivan Merz. Sve je to obznanila Komisija Justitia et Pax Biskupske konferencije Hrvatske. Tada se Hedl pojavio u trećem Dnevniku HRT-a. Za sve što je tamo izvalio Predsjednik Republike bi ga stvarno trebao odlikovati dvostrukim, ako ne i trostrukim Redom Stjepana Radića. Kaže tako Hedl u TV Dnevniku kako ga čudi naknadna hrabrost klerikalaca. On je taj tekst pisao pred trideset godina, pa što se nisu tada javili i osporili njegove dijalektičko-marksističke teze kako je Crkva u Hrvata krvnička i analogno tome Stepinac je krvnik. Stvarno genijalna izjava! Misli lukavi Drago da su se svi kojima je digao tlak tvrdnjom kako je Stepinac krvnik trebali odmah hrabro javiti tako da danas više ne bi bilo nijednog živog svjedoka Hedlovih bljuvotina te se on ne bi sada osjećao progonjenim i žrtvom klerikalaca! Kako svaka krpa ima zakrpu, tako se iz Rima u Jutarnjem odmah javio i Inoslav Bešker koji je svojim raskošnim talentom za mržnju Crkve u Hrvata zdušno stao u obranu svog ideološkog istomišljenika Hedla. Naslov Beškerovog pamfleta dovoljno govori sam za sebe: “Komisija pravda i mir podržala ratni zločin”. Bešker nam se u članku obraća kao da smo retardirani članovi njegove partijske ćelije i prodaje nam tezu iliti bozu “skandaloznost izjave Komisije Justitia and Pax leži u činjenici da je Hedl vrhunski istraživački novinar svjetskog glasa…. zato jer je istraživao i prokazivao ratne zločine i ,naših’ protiv ‘njihovih’.” Tu nesuvislu papazjaniju od misli potrebno je ipak malo proanalizirati. Prvo tvrdnja da je Hedl novinar svjetskog glasa. Svi stari novinarski ortodoksni partijski kadrovi kao Bešker i Hedl odjednom su jedini istinski borci za demokraciju i novinari svjetskog glasa. Tako si danomice infantilno međusobno tepaju dok na kraju iskreno ne povjeruju u takvu narcisoidnu glupost. Istina je da je Hedl postao novinar “svjetskog glasa” prokazujući ratne zločine “naših” protiv “njihovih”. Međutim Hedl se ne sjeća ratnih zločina agresora protiv napadnutih! Zakazala mu je u tom slučaju memorija pamćenja. Je li ikada taj okoštali partijaš pokušao istražiti tko je na Plitvicama u zaseoku Sertić poljana u jesen 1991. godine, zapalio sve kuće i starce Hrvate u njima koji zbog godina i bolesti nisu uspjeli pobjeći. Nije to tema za jednog takvog novinara “svjetskog glasa”! Tko je u Hrvatskoj u doba Domovinskog rata pobio preko 15 000 civila? Naši ili njihovi? Ako Hedl i Bešker otkriju da su to bili naši neće ih odlikovati samo Josipović već i Vojislav Šešelj. Tako dva “svjetski poznata” novinara vjeruju da uz ovaj svijet postoji još jedan, njihov, postkomunistički u kojem oni očekuju odlikovanja. Svejedno je dijele li im ta odlikovanja Tito, Mesić ili Josipović. Je li kardinal Stepinac doista bio krvnik ili nije, to naše novinare Hedla i Beškera uopće ne zanima i ne žele to ni istražiti. Za Beškera i Hedla su potpuno irelevantni, stari i senilni svi oni istaknuti hrvatski Židovi koji su svjedočili kako ih je pok. Kardinal spašavao i kao njihov “krvnik” omogućavao im da prežive rat. Za naše novinare njihov iskaz nije vrijedio ni trule jabuke. Hebrejska poslovica glasi: ”Za crva u jabuci jabuka je čitav svijet!” Za naša dva novinarska crva njihova trula jabuka je jedini svijet i žele da sve jabuke postanu trule makar izvana i izgledale crvene!

Mario Šudić

Slika: Oko

---

¹http://www.danas.org/content/odlikovani_novinar_pod_paljbom_crkve/24417126.html
²http://katolik.hr/aktualnomnu/kolumnamnu/506-tv-ekumenizam-ili-kranski-sinkretizam
³http://www.hrt.hr/index.php?id=enz&tx_ttnews[cat]=486&cHash=e886305835 (prilog počinje u 4:58min)
⁴http://www.dnevno.hr/kolumne/zvonimir_hodak/poznajem_mnoge_kojie_se_prekrize_prije_nego_jadranku_pogledaju_u_oci/486453.html