Značenje grijeha
Mediji – posebno neki – posvećeni su izvještavanju svih nesreća koje se događaju i ukazuju na protagoniste koji se čine odgovornima za ta zla. Sudari vozila, na primjer, izazvani pijanstvom vozača. Pljačke, oružane pljačke, zločini raznih vrsta: ubojstva, posebno ubojstva žena. Tradicionalno se u Argentini govorilo o „chorros“ (lopovima), a sada se govori i o „motochorros“ (lopovima na motorima), koji obično djeluju u skupinama. Motocikl tako može biti oruđe koje ljudska sloboda koristi za činjenje zla. Stoga, naglašavam ulogu slobode i volje u vršenju zla. Ali nije dano ime koje korespondira odgovornosti: grijeh. Ne želi se priznati da je čovjek sposoban počiniti grijeh; ova sposobnost činjenja grijeha je prikrivena tako što se prikazuje kao nesreća. Nesreća, koja se događa – slučajno.
Međutim, pravo objašnjenje je grijeh, koji je stari katekizam već definirao kao dobrovoljnu uvredu protiv Božjeg zakona. Ako se ne prizna postojanje grijeha, u stvarnosti se ne priznaju ni Bog i ni Njegov Zakon. Biblija opisuje podrijetlo grijeha: „Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih“ (Post 3, 10). Prepoznati da griješimo znači prepoznati i prihvatiti svoju golotinju; i da više nismo u Vrtu – Raju – već u džungli, svijetu nakon grijeha.
Suvremena kultura, kako racionalistička, agnostička, pa tako čak i ateistička, odbacuje mit o postanku i tako se zatvara spoznaji Boga, čovjeka i odnosa između njih oboje. Logično je, dakle, da onda ne može prepoznati grijeh kao uzrok nesreća koje izaziva ljudska sloboda. To je problem koji izmiče novinarskoj površnosti, a može ga razumjeti samo filozof. To je razumjela klasična grčka tragedija, u kojoj se odvija ljudska drama. Biblija pripada tom svijetu mudrosti predaka. To je dar židovskog naroda cijelom čovječanstvu. U Bibliji i u grčkoj tragediji suvremena kultura može ponovo otkriti kršćanstvo, od kojeg se distancirala. I na taj će način moći pronaći smisao grijeha.
Katolička Crkva je u svojim katehetskim tekstovima uvijek točno definirala ljudsku stvarnost grijeha. Tako je u Katekizmu od 93 pitanja s odgovarajućim odgovorima, koji je desetljećima bio na snazi kao službeni tekst Argentinske biskupske konferencije, definicija bila (jest) vrlo točna: „grijeh je dobrovoljna krivnja protiv Božjeg zakona“. Ovo pozivanje na božanski Zakon označava Deset zapovijedi koje je Bog priopćio Mojsiju; Isus ih uzima i sažima: ljubiti Boga iznad svega, a bližnjega kao samoga sebe. To je sinteza onoga što je Crkva proširila i ustanovila kao odgojni projekt za sve naraštaje.
"Dobrovoljna krivnja", to je ustrajnost volje ili ostvarivanje slobode, koja pretpostavlja poznavanje božanskog Zakona ali želi ga prekršiti kako bi se dobilo ono što se preferira i želi. Tko griješi, želi to učiniti, pa traži nešto što smatra dobrim. Dobro i zlo dvije su metafizičke dimenzije, pred kojima se mora odlučiti ljudska sloboda.
Katekizam Katoličke Crkve objavio je 15. kolovoza 1997. godine Ivan Pavao II. kroz apostolsko pismo Laetamur magnopore. Poznato je da je sastavljanju doprinio ugledni teolog Joseph Ratzinger, koji je kasnije bio nasljednik Ivana Pavla II. kao papa Benedikt XVI. Zapazimo, dakle, definiciju grijeha koju ovaj tekst donosi, a koja je vrlo aktualna. Nalazi se u brojevima 1849, 1850, 1851, s citatima svetog Augustina i svetog Tome Akvinskog. Grijeh je krivnja protiv razuma, istine i ispravne savjesti; to je „nedostatak“ – pad, dakle, istinske ljubavi prema Bogu i bližnjemu zbog izopačene naklonosti prema određenim dobrima.
Grijeh je uvreda protiv Boga (Psalam 51, 6), koja ranjava narav (to jest, rekli bismo „contra naturam“) i potkopava ljudsku solidarnost; odvraća naše srce od Boga i uzdiže nas protiv Božje ljubavi prema nama. Zato Katekizam govori o prvom grijehu, koji je prototip pobune protiv Boga zbog želje da budemo „poput Boga“ (Post 3, 5). Tu je i citat iz „Grada Božjeg“ svetog Augustina: to je ljubav prema sebi do točke prezira prema Bogu (amor sui usque ad contemptum Dei). Kao ponosno uzvišenje samoga sebe, grijeh je dijametralno suprotan poslušnosti Isusu koji je donio spasenje, kao što uči sveti Pavao u svojoj Poslanici Filipljanima (2, 6-9). Kristova žrtva je izvor iz kojeg izvire oproštenje naših grijeha. Ta se činjenica temelji na vjeri Crkve u oproštenje grijeha i praksi koju slijedimo, na primjer, u sakramentu pomirenja.
Katehetski tekstovi namijenjeni su poučavanju vjernika. Oni prihvaćaju pouku (katehezu) i žive je. Na taj način pojam grijeha postaje „osjećaj grijeha“ i ostvaruje se kao življena kultura; nedostatak te kulture navodi čovjeka da misli da je „sve dopušteno“. Ovo nije samo teološki zaključak; nalazi se, kao što smo već istaknuli, u klasičnoj tragediji i, na primjer, u romanima Dostojevskog, koji su nesumnjivo kršćanski, odraz Svete Rusije.
+ Héctor Aguer, nadbiskup emeritus La Plate.
Buenos Aires, srijeda, 24. rujna 2025.
Gospa od Milosrđa
Slika: Adam i Eva, Lucas Cranach stariji, 1526. Wikimedia
