U Nebo ili Raj dolaze svi koji hoće!
Vječna blaženost ovisi o našoj slobodnoj volji. Tko želi doći u Nebo mora ozbiljno, u pravo vrijeme i postojano htjeti to i ostvariti. Ozbiljno htjeti znači da moramo svu svoju snagu i silu upotrijebiti da dobijemo Nebo. Da se Nebo lako ne osvaja i dobiva na to nas Gospodin upozorava kada kaže:
”Kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe.”(Mt 11,12)
Dakle, tko svu svoju snagu i silu ne upotrijebi uzalud se nada da će Nebo osvojiti. Kršćani koji bi rado došli u Nebo a za Nebo ne žele maknuti ni ruke ni noge neka dobro i ozbiljno promisle i shvate ove Gospodinove upozoravajuće riječi:
”Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori:’Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.” (Mt 7,21)
Bog nam ozbiljno daje Nebo i želi da svi budemo blaženi. Ali, želi i traži da mi sami učinimo što je do nas te da postojanom gorljivošću ispunjamo uvjete uz koje nam je Nebo osigurano.U Nebo vode samo dva puta i to put nevinosti i put pokore. Ako želimo u Nebu biti blaženi moramo krsnu nevinost do groba sačuvati odnosno ako smo je grijehom izgubili moramo se što prije pravom pokorom s Bogom izmiriti. Na to stalno misli gorljivi kršćanin koji želi u Nebo doći. Zato se on brižno čuva grijeha, izbjegava koliko je moguće svaku zlu priliku, daleko je od svih mjesta i zabave na kojima bi mogla stradati njegova krepost, kroti svoja sjetila, bdije nad mislima i sklonostima srca i vrši razne pokore da uvijek zadrži gospodstvo nad putenošću. Da uspije u svome nastojanju on stalno moli i razmatra, rado sluša riječ Božju, često prima sv. sakramente i jako marljivo upotrebljava spasonosna sredstva Crkve. Svaki dan moli Gospodina da od njega odvrati zlo i grijeh te da ga uvijek sačuva u svojoj ljubavi i milosti. U svojoj nemarnosti ako i sagriješi odmah čini ozbiljnu pokoru, čisti svoju savjest skrušenom ispovijedi, ostavlja svoje zle navike, potiskuje svoje strasti i nastoji temeljitim poboljšanjem i pravom pokorničkom gorljivošću po mogućnosti popraviti učinjenu nepravdu prema Bogu i bližnjemu. On zna da u Nebo ne vodi udobna cesta već uska i teška staza te da se ne smije bojati nikakve muke ni žrtve ako hoće njegove vječne i dragocjene radosti uživati. Odlaže svaku lakoumnost i gorljivo radi oko svoga spasenja imajući uvijek pred očima važnu istinu koja govori da u Nebo dolazi samo onaj koji to ozbiljno hoće. Eto to je ponašanje kršćanina koji gorljivo misli na Nebo. Čini sve što se od njega traži jer ozbiljno hoće u Nebo doći.
Nadalje, tko želi u Nebo doći mora to ne samo ozbiljno nego i u pravo vrijeme htjeti. Da u pravo vrijeme moramo htjeti u Nebo doći vidimo po primjeru mudrih i ludih djevica iz Evanđelja. U Evanđelju čitamo o pet ludih djevica koje nisu imale ulja u svojim svjetiljkama kad je došao zaručnik i stoga nisu bile puštene na svadbu.
”Dok one otiđoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ‘Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’ A on im odgovori: ‘Zaista, kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijete dakle jer ne znate dana ni časa!” (Mt 25, 10-12)
Iz ovih Gospodinovih riječi vidimo da tko hoće u Nebo doći nikako ne smije zakasniti jer ako zakasni bit će u pogibelji i iz Neba isključen. To osobito vrijedi za one koji posao oko svog spasenja na dugo odgađaju i govore kako im još nije stalo do toga da Bogu služe te da će to činiti poslije kad više ostare i kad urede svoje zemaljske poslove i okolnosti. Tko tako govori taj gradi svoje spasenje na vrlo nesigurnoj mogućnosti te se mora bojati da svoga mjesta neće naći u Nebu nego u Paklu. Tko nam može jamčiti da ćemo još biti živi u vremenu kada mislimo započeti djelo našeg spasenja? Možda nam to jamči Sveto Pismo? Ne, nikako, naprotiv ono nam govori:
”Ne oklijevaj vratiti se njemu, i ne odgađaj iz dana u dan; jer će iznenada njegov gnjev planuti, i u čas osvetni ti ćeš propasti.” (Sir 5,7)
Ili nam možda povijest i iskustvo jamči? Ne, jer nas povijest i iskustvo uči da grešnike smrt često usred njihovih grijeha pokosi. Kako je Bog s ljudima u vrijeme Noe i sa stanovnicima Sodome i Gomore dugo vremena bio strpljiv te pošto se ne obratiše nenadano posla svoju srdžbu na njih te ih predade vremenitoj i vječnoj propasti. Grešnici koji odgađate sa svojim obraćenjem zar se i vama ne može tako dogoditi? Zar ste osigurani od nagle i nepredvidive smrti? Ili, ako sada nećete raditi na svome obraćenju zar ćete htjeti poslije u starosti ili na smrtnom krevetu? To je vrlo nestalno i nesigurno jer čim ste duže u grijehu grijeh će vas jače obuzeti i slabija će biti vaša volja te se može dogoditi da umrete u potpunoj neskrušenosti. Kako čovjek živi tako i umre. Ali, ako grešnik na kraju svoga života i pokaže neke znakove da ima volju raditi oko svoga spasenja da li je to prava ozbiljnost? Ne to nije prava ozbiljnost nego strah od smrti.
Tada se nastoji lišiti svojih grijeha ne zbog toga što ih mrzi već zbog toga što se boji da će zauvijek biti proklet.
Tada se grešnik boji gorjeti u paklu a ne griješiti više. Grijeh njega ostavlja a ne on grijeh. Uzmimo da se on ozbiljno misli popraviti odakle mu sigurnost da će ga Bog milostivo primiti. Zar se ne mora bojati da će pripadati broju onih o kojima govori Mudrost:
”Nego ste odbacili svaki moj savjet i niste poslušali moje opomene; zato ću se ja smijati vašoj propasti, rugat ću se kad vas obuzme tjeskoba: kad navali na vas strah kao nevrijeme i zgrabi vas propast kao vihor, kad navali na vas nevolja i muka. Tada će me zvati, ali se ja neću odazvati; tražit će me, ali me neće naći.” (Izr 1, 25-28)
Grešnik koji svoje obraćenje odgađa ne nalazi ni na jednom mjestu u Svetom Pismu da će mu Bog na kraju života još uvijek biti milosrdan. Istini za volju u Evanđelju čitamo o desnom razbojniku da je još na samrti milost našao i u Raj ušao ali također čitamo da je uz njega lijevi razbojnik u pakao dospio. Desni je primjer kako grešnik nema pravdanje kada u svojoj oholosti misli da je njegov grijeh toliko velik i da mu ga Bog ne može oprostiti. Tu je oholost posve jasno pokazao Juda i znamo kako je završio. I najveći grešnik ima zadnju priliku na samrti da se ponizi i da iskrenim kajanjem zatraži Božje milosrđe. Samo je pitanje da li će ga i dobiti. O tome odlučuje Bog u svojoj pravednosti. Lijevi je primjer da se ne smije biti preuzetan i nadati se u milost Božju na samrti jer nam nitko ne garantira da ćemo je i dobiti. Po njegovu primjeru se vidi da je nerazborito i nesigurno gajiti nadu da ćemo zatražiti Božje milosrđe dok se nismo riješili svoje oholosti. Lakše je cijeli život nevinost sačuvati nego li na smrtnom krevetu pravu pokoru činiti. Iz navedenog se da zaključiti da kršćani koji u Nebo žele doći moraju to u pravo vrijeme htjeti i ne smiju posao oko svoga spasenja odgađati u nesigurnu budućnost ili pak do samrti. U pravo vrijeme htjeti znači trenutno sada htjeti i raditi na svome spasenju jer samo sadašnji čas je u našoj moći dok na sljedeći se više ne smijemo zanositi i na njega računati jer ne znamo što nam donosi.
Da u Nebo dođemo moramo to i postojano htjeti. Nužno je da sa svom ozbiljnošću krenemo na put u nebesku domovinu. Potrebno je da taj put uvijek gorljivo nastavljamo ali je također i nužno da se na tom putu ne umorimo već da putujemo dok svoj cilj uistinu ne postignemo. Za Nebo nisu sigurni oni koji duže vremena Bogu služe i oko svoga spasenja rade već samo oni koji u službi Božjoj ustraju do kraja svoga života. Gospodin nas uči:
”Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen.” (Mt 10,22)
Dobro početi jest nešto ali dobro završiti jest sve. Kralj Šaul, apostol Juda Iškariotski i mnoge tisuće drugih dobro su počeli ali su u svojoj gorljivosti popustili te nisu dobro završili nego su vječno propali. Zato nas Gospodin podsjeća i upozorava:
”Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje.” (Lk 9,62)
To je sudbina nestalnih i nepostojanih kršćana koji su danas puni gorljivosti te Gospodinu sa svom ozbiljnošću obećavaju da će ići putem njegovih zapovijedi a onda za kratko vrijeme postaju lakoumni pa sve donesene odluke zaborave te se vrate u stari grešni život. Takvi kršćani nisu sposobni za Kraljevstvo Božje jer ovako govori Gospodin:
”Isto tako, odvrati li se pravednik od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu, postavit ću mu zamku, umrijet će, i njegova se pravedna djela više neće spominjati.” (Ez 3,20)
Dakle, tko želi u Nebo doći mora to postojano htjeti, nikad ne smije postati nerazuman i nerazborit, nikad se ne smije bojati teške službe Božje, nikad ne smije popustiti ni jednoj napasti, odnosno Gospodinu mora sačuvati vjernost do zadnjeg daha. Mi kršćani prvi trebamo poznavati uvjete koje moramo ispuniti da u Nebo dođemo. Moramo ozbiljno, u pravo vrijeme i postojano htjeti da ostvarimo svoj cilj. Bog je Nebo za sve stvorio i njegova je želja da svi ljudi do blaženosti dođu. Ali Bog koji nas je bez nas stvorio neće nas bez nas i spasiti. Što se od nas traži dužni smo to učiniti i gorljivo raditi da postignemo svoj vječni cilj. Nebo je svega vrijedno. Čovjek se toliko žrtvuje i radi da svoju vremenitu sreću postigne koja danas jest a sutra nije te ljudskog srca ne može zasititi. A, zašto bi se mi bojali žrtve koja nam Nebo osigurava i u kojemu jedino možemo svoje srce zasititi. Zašto ne bismo sve učinili da postignemo ona dobra koja će nas kroz cijelu vječnost neizrecivo sretnima učiniti. Dakle, ako znamo da za Nebo moramo mnoge borbe i napasti podnijeti, mnoge teškoće trpjeti, zato ne zdvajajte i ne posustajte već se tješite mišlju da to sve neće dugo trajati. Kratak je naš život, samo još nekoliko godina, možda i kraće i naše putovanje bit će svršeno te ćemo doći do cilja svojih želja. Zato živimo, radimo, borimo se i trpimo za Nebo. Ovdje ćemo za kratko vrijeme završiti svoj posao te kao vjerni radnici u vinogradu Gospodinovu vječno počivati i uživati radosti Neba.
