Jedan od osnovnih načina razumske spoznaje Božje opstojnosti polazi od uzročnosti u svijetu i traži prvi uzrok svemu što postoji.
Promotrimo bilo koju stvar oko sebe. Zapitajmo se kako je nastala i zbog čega uopće postoji? Sasvim sigurno, ne postoji sama od sebe. Mora postojati uzrok. Svakodnevno iskustvo nam svjedoči: ograničeni predmeti koje vidimo oko sebe, imaju uzrok, tj. stvoreni su od nekoga ili nečega drugoga. A i taj uzrok, ako je ograničen, opet ima svoj uzrok, itd. Lanac uzroka i učinaka, međutim, ne može biti beskonačan. To znači da mora postojati prvi uzrok svega postojećega.
Taj prvi uzrok je, međutim, sasvim sigurno bitno različit od svih drugih pojava u svijetu. On, samim time što je prvi, postoji sam od sebe, nije stvoren od drugoga. Takvo biće, koje nije uzrokovano a ipak postoji, je nužno biće; ono “ne može ne postojati”. Ono je zato i vječno – postoji oduvijek i zauvijek.
Nadalje, ovaj prvi uzrok ne može biti ni na koji način ograničen, jer bi svako njegovo ograničenje moralo i samo imati uzrok, koji bismo morali tražiti u nečemu drugom. A to je nemoguće ako govorimo o prvom uzroku. Prvi je uzrok, dakle, u svakom pogledu neograničen.
Iz neograničenosti slijedi i zaključak da je prvi uzrok nematerijalan, jer materija je uvijek sastavljena od ograničenih djelića i o njima ovisna, a sve je to suprotno neograničenosti i apsolutnoj neovisnosti prvoga uzroka. To ne može biti ni bilo kakav prirodni zakon, jer i prirodni zakoni su “oganičeni”, definirani točno određenim faktorima i konstantama. Tako zaključujemo da prvi uzrok jedino može biti duh. Konačno, iz neograničenosti možemo zaključiti i to da je prvi uzrok jedinstven. Jer, ako bismo pretpostavili da postoje dva (ili više) takvih uzroka, oni bi se morali nekako razlikovati jedan od drugoga, što znači da bi jedan morao imati nešto što drugi nema, i obratno. Time bi oba postala ograničena, što bi bilo proturječno prethodnom zaključku o neograničenosti.
Vidimo dakle da iz uzročnosti u svijetu možemo sa sigurnošću zaključiti opstojnost jedinstvenog, vječnog i neograničenog duhovnog bića koje je stvoritelj svega postojećega. A to odgovara pojmu Boga. Razumski je, dakle, posve izvijesno da Bog postoji.
Razmotrimo, konačno, i nekoliko tipičnih prigovora koji se upućuju izloženom dokazu.
Prigovor 1: Ne mora sve imati uzrok. Možda nešto naprosto postoji, tek tako, bez uzroka.
Odgovor: Slažemo se da nešto može postojati bez uzroka; štoviše, tako nešto sigurno i postoji, a to je Bog. Ovom primjedbom, međutim, obično se želi insinuirati nešto drugo: da možda postoji nešto ograničeno i nenužno, što bi postojalo bez uzroka. A to ne može biti, ako ljudski razum imalo vrijedi. Ako bi samo jedna ograničena stvar mogla nastati ili postojati bez uzroka, zašto onda ne bi mogla i druga, i treća, itd? Tada bi bilo moguće i da se cigla stvori u zraku iznad naše glave, sama od sebe, bez uzroka, i padne nam na glavu. Ali to nitko ne vjeruje. To bi bio i kraj svake spoznaje. Jer tada možda i vidni utisci nastaju sami od sebe, pa ne bismo možgli biti sigurni da postoji ono što vidimo. Isto tako i za sva ostala osjetila. To bitakođer bio kraj svakoj znanosti, jer svaka znanost pita “zašto”, “što je uzrok”? Tada ne bi bilo moguće ni bilo kakvo planiranje i svrsishodno djelovanje, jer svako planiranje pretpostavlja uzročno-posljedičnu vezu između akcije i željenog učinka. Više ne bi imalo smisla istraživati zločine, jer možda se zločin dogodio “sam od sebe”, ne bi imala svrhe medicinska dijagnostika, jer i ona traži uzrok bolesti – uzrok kojega pod ovakvom pretpostvkom možda nema; ne bi imalo svrhe ni liječenje, jer i ono se temelji na vezi između uzroka (u ovom slučaju lijeka) i učinka (ozdravljenja). Konačno, ovakva pretpostavka je i proturječna, jer kazati da nešto postoji bez uzroka znači kazati da to postoji samo od sebe. No ono što postoji samo od sebe, to postoji uvijek, to je dakle nužno biće, i ima sve atribute Boga. Zato, čak ako u nekim situacijama i ne znamo što je uzrok određenim pojavama (npr. u kvantnoj fizici), time još nemamo pravo reći da uzroka nema.
Prigovor 2: Ipak, možda nema prvog uzroka, možda je lanac uzroka i učinaka beskonačan.
Odgovor: Koliko god bio dug lanac uzroka i učinaka, on ne može biti beskonačan. Jer beskonačan lanac ne objašnjava ništa, samo odgađa u beskonačnost odgovor na pitanje “zašto”. Takav odgovor jednako je besmislen kao i tvrdnja da nema uzroka, izrečena u prethodnom prigovoru. Takva tvrdnja bila bi slična tvrdnji da će kist slikati sam od sebe, čak i bez slikara, samo ako ima beskonačno dugu dršku. Ili da džepni sat može funkcionirati bez opruge, samo ako pretpostavimo da ima beskonačan broj kotačića. Razumnom čovjeku je jasno da su ovakva objašnjenja besmislena.
Prigovor 3: Ako i postoji prvi uzrok svega, to ne mora biti Bog o kakvome govore vjernici. Možda je riječ tek o nekom temeljnom prirodnom zakonu kojeg će znanost jednom otkriti.
Odgovor: Kao što smo vidjeli gore, to je nemoguće. Svaki prirodni zakon je konačan, ograničen, definiran točno određenim faktorima i konstantama. Stoga se za svaki, pa i “najtemeljniji” prirodni zakon možemo i trebamo dalje pitati: zašto je on baš takav kakav je; koji je njegov uzrok? Budući da je ograničen, sigurno nije sam od sebe baš takav. Svaki prirodni zakon zapravo je dio našeg svijeta. Prvi pak uzrok, kao što smo vidjeli, nalazi se izvan svijeta, posve je neograničen, vječan i nematerijalan.
Viktor Verić
viktor.veric@katolik.hr
