Svijet oko nas pun je mudrosti, reda i plana. A gdje god postoji red i plan, postoji i autor tog reda i plana, umno biće koje je uredilo i isplaniralo. Tako zaključujemo da postoji, izvan svijeta, biće silne inteligencije i moći, koje nazivamo Bogom.
O tome da je red i plan prisutan u svijetu na svim razinama, od najsitnijih čestica do svemirskih galaksija, lako se uvjeriti. Prema shvaćanju suvremene fizike, primjerice, sva je materija, sastavljena od osnovnih čestica. Stvari koje vidimo građene su od atoma, atomi su građeni od protona, neutrona i elektrona, a protoni i neutroni od kvarkova. A sve istovrsne čestice savršeno su uniformirane (jednake) po svojim karakteristikama. Masa jednog elektrona, primjerice, iznosi točno 9.11×10-31 kilograma i to je pravilo kome se podvrgava apsolutno svaki elektron, bez iznimke. Već ova temeljna činjenica odražava jedan red u svijetu materije. Tko o ovome razmišlja s pravom se može zapitati: a zašto je tome tako, zašto je sav materijalni svijet sastavljen od jednoobraznih čestica, kad možemo lako zamisliti svijet u kome to ne bi vrijedilo, u kome bi elementi materije bili proizvoljni, najrazličitijih karakteristika i bez ikakve stalnosti?
Sva se materija, nadalje, bez iznimke podvrgava točno određenim i preciznim prirodnim zakonima. Tko je odredio da tako mora biti? Zašto se svaki, ama baš svaki elektron, bez iznimke, uvijek jednako podvrgava zakonu gravitacije i zakonima elektrostatike? Zašto njihovo ponašanje nije nepravilno i nepredvidivo, nego savršeno pravilno, poput kotačića u najfinijem satnom mehanizmu? Opet uviđamo taj čudesni svjetski red i plan. Bilo bi besmisleno tvrditi da je to sve slučajno, šansa da tako nešto neizmjerno je malena.
I ne samo to. Ovi prirodni zakoni ne samo da postoje, nego su vrlo fino ugođeni. Znanstvenici su izračunali kako bi izgledao svijet da su prirodne konstante samo malo drukčijih vrijednosti nego što jesu. Došli su do zapanjujućih rezultata: cjelokupna kemija i fizika kakve ih poznajemo, urušili bi se, svijet bi bio sasvim drukčiji, a nikakav život ne bi bio moguć.
Još dublje zadiru čuda u svijet živoga. Već sam život u najopćenitijem obliku podrazumijeva čudesno uređenje svojih sastavnih dijelova, u svrhu samoodržanja, rasta i reprodukcije. I najprimitivnija živa stanica genijalni je kemijski laboratorij. Tvari strane životu tamo se u visoko kompliciranim kemijskim spojevima mijenjaju i pretvaraju u organske spojeve nužne za život. Nikakva sprava na svijetu nije u mogućnosti izvršiti ono što stanica od šale, igrajući se, svladava: ona se naime dijeli i od jednog uređaja nastaju dva – stanica raste. A što su organizmi složeniji, red i plan sve su čudesniji. Oko je, primjerice, najsavršenija kamera, koja prima tisuće snimaka u minuti. Tko je isplanirao to čudesno djelo?
Tamo gdje postoji red i plan, postoji i onaj tko planira i provodi plan u djelo. Ugledamo li u svojoj okolini funkcionalan mehanizam, primjerice sat ili automobil, nećemo pomisliti da je nastao sam od sebe. S pravom zaključujemo da postoji autor koji je dijelove posložio u funkcionalnu cjelinu. Ostavimo li sobu u neredu, a vrativši se nađemo je uređenu, nećemo pomisliti da se sama od sebe pospremila; s pravom zaključujemo da ju je netko pospremio u međuvremenu, dok nas nije bilo. Zašto bi onda svijet ili svemir kao cjelina bio iznimka? Prirodan je stoga zaključak o Bogu koji se nameće svakome tko promatra ljepotu i uređenost prirode.
Dva su prigovora koja se najčešće upućuju ovom argumentu.
Prigovor 1: Ono što je na prvi pogled čudesan red u prirodi, može u dovoljnoj mjeri objasniti teorija evolucije; nema dakle potrebe uvoditi soluciju Božje opstojnosti.
Odgovor: Nije nam ovdje namjera upuštati se u ocjenu teorije evolucije. No bila ona točna ili ne, izneseni argument za Božju opstojnost nije ugrožen, jer:
(1) Teorija evolucije ne može objasniti red i plan u neživom materijalnom svijetu koji smo također izložili.
(2) Teorija evolucije nastoji objasniti razvoj složenijih organizama iz jednostavnijih. No ona sama pretpostavlja da već postoji život i sposobnost razmnožavanja. Ali kako je uopće nastao prvi život i kako se razvila prva sposobnost razmnožavanja, dakle kako su nastali ovi nužni preduvjeti da bi teorija evolucije mogla i početi išta objašnjavati, sama teorija nam ne može odgovoriti.
(3) Teorija evolucije zasniva se i sama na većem broju dobro podešenih zakona i preduvjeta (npr. činjenica da su mutacije uopće moguće, zatim zakon nasljeđivanja, zakon prirodne selekcije, samoodržanja, prilagodbe okolini…). Kad nešto od toga ne bi vrijedilo, evolucija ni ne bi bila moguća. No pretpostavka da ovi preduvjeti i zakoni vrijede, da su upravo takvi i da su tako dobro podešeni, već sama po sebi predstavlja jedan zapanjujući red i plan; opet se dakle nameće pitanje kako bi zakoni prirode mogli biti takvi da omogućuju funkcioniranje evolucije – netko bi ih i u tom slučaju morao tako dobro urediti i posložiti.
Prigovor 2: Osim reda, u svijetu postoje i odstupanja od reda. Rađaju se, primjerice, defektni organizmi; vrebaju opasnosti i uvjeti vrlo neprijateljski za život, i slično. Sve ovo govori protiv neizmjerno mudrog dizajnera svijeta, protiv neizmjerne inteligencije koja je svijet isplanirala, organizirala i uredila.
Odgovor: U razrađenijem obliku, ovaj argument vodi na poznati “problem zla”. Potpuni odgovor na problem zla zahtjeva detaljniji osvrt u zasebnom članku. Ovdje se stoga nećemo upuštati u analizu zašto postoji zlo u svijetu, nego ćemo samo primijetiti da izneseni prigovor ni na koji način ne ugrožava izloženi argument za Božju egzistenciju. Jer bez obzira na zlo i povremena prividna odstupanja od reda, ostaje činjenica da nekakav red i plan u svijetu postoji i da on zahtijeva objašnjenje. Činjenica je također da to objašnjenje ne može biti ništa što bi i samo bilo dio svijeta, te da je stoga očito riječ o duhovnom biću neizmjerne inteligencije i moći.
Viktor Verić
viktor.veric@katolik.hr
