Kaže se da je Bog sveznajući. Time se hoće reći da Bog zna apsolutno sve: ne samo sve ono što sada jest, nego i sve što je ikada bilo, i sve što će ikada biti. To znači da Bog već sada točno zna što će svatko od nas činiti u budućnosti: sutra, idući tjedan, za 10 godina. Ova spoznaja navodi mnoge na sljedeću kritiku: ako Bog već sada zna što će čovjek učiniti (odlučiti) u nekoj budućoj situaciji koja se čini kao slobodni izbor, onda to znači da će čovjek u toj situaciji sigurno učiniti baš to, dakle da mora učiniti baš to i da ne može učiniti drukčije. A ako ne može učiniti drukčije, onda nema slobodnu volju. Dakle, ako Bog sve zna, čovjek zapravo nema slobodnu volju; sloboda je samo privid. Ako pak tvrdimo da čovjek ima slobodnu volju, onda Bog ne može biti sveznajući.
Iako na prvi pogled zvuči uvjerljivo, ova primjedba nije opravdana; u njoj se skriva suptilna logička pogreška.
Primijetimo najprije da nam za takvu primjedbu uopće nije potrebno pretpostaviti postojanje sveznajućeg Boga. Dovoljno je razmotriti naše vlastito znanje o nekoj prošloj ili sadašnjoj slobodnoj odluci. Npr, vi sada čitate ovaj tekst i posve sigurno znate da ga čitate. A ako posve sigurno znate, onda to mora biti tako i ne može biti drukčije. A to znači, nemate slobodu izbora. Dakle dolazimo do istog problema i bez spomena sveznajućeg Boga. Kao što primjedba tvrdi da Božje znanje o budućnosti prividno negira slobodu budućih čovjekovih odluka, tako naše znanje o sadašnjosti i prošlosti prividno negira slobodu sadašnjih i prošlih odluka.
Naravno da je takvo zaključivanje pogrešno. Greška je u miješanju aktualnosti i mogućnosti (odnosno nemogućosti). Jedna je, naime, stvar kazati da nešto činjenično jest; posve je druga stvar kazati na nešto mora biti, i da ne može biti drukčije. I ne samo da su to dvije različite stvari, nego iz prve nikakvom logikom ne slijedi druga. Ako znam da čitam ovaj tekst, iz toga slijedi samo da ga činjenično čitam, ne slijedi da ga moram čitati i da ne bi moglo biti drukčije. Kolokvijalno, doduše, možemo reći da “mora biti” tako, kao sinonim za potpunu intelektualnu sigurnost da tako jest, no ne i za nužnost same aktivnosti, odnosno odabira. Taj “mora biti”, dakle, nije istog smisla kao onaj “mora biti” koji bi nijekao slobodnu odluku. Verbalni izrazi su isti, ali je značenje različito. Pomiješamo li ih, činimo logičku pogrešku ekvivokacije.
Isto razmatranje vrijedi i za budućnost. Ako netko, poput sveznajućeg Boga, zna što ću ja u budućnosti odlučiti, onda to samo znači da ću ja činjenično odlučiti upravo to. Ne slijedi da ja to moram odlučiti, nego samo da ću odlučiti. Ne slijedi čak ni da ne mogu odlučiti drukčije. Slijedi samo da, iako mogu, ja neću odlučiti drukčije. Imam stvarnu mogućnost odlučiti i drukčije, ali činjenično, netko zna da usprkos toj mogućnosti, neću odlučiti drukčije, nego ću odlučiti baš tako-i-tako.
Usprkos gornjem objašnjenju, nekima će se možda i dalje činiti da sigurno poznavanje budućnosti negira slobodnu volju, premda ne vide nikakav problem u posve analognom primjeru koji se odnosi na naše znanje o sadašnjosti ili prošlosti. Razlog za ovo je psihološke naravi. Oni polaze od našeg, ljudskog načina prikupljanja znanja, pa onda olako tako dobivene zaključke projiciraju na Boga. Kad je u pitanju budućnost, mi ljudi nemamo načina saznati ishode budućih slobodnih odluka; sa sigurnošću možemo znati samo ono što je determinirano, neslobodno, predodređeno. Odatle se lako upada u zamku generalizacije, da sigurna spoznaja budućnosti nužno znači predodređenost ili negaciju slobode. No u općem slučaju to ne mora biti, to je samo ljudsko ograničenje koje za Boga ne mora važiti – i ne važi.
Još ćemo bolji uvid u problematiku dobiti ako se sjetimo da Bog nije u vremenu kao mi. On je izvan vremena, i cijelo mu je vrijeme (naša prošlost, sadašnjost i budućnost) prisutno pred očima “odjednom”, baš kao što je nama prisutna naša sadašnjost. Ono što je iz naše perspektive budućnost, njemu se pred očima odigrava već “sada”, odjednom s našom sadašnjošću i našom prošlošću. On tako jednostavno već vidi što mi činimo u budućnosti, bez da nas time prisiljava na odluke koje u budućnosti donosimo, baš kao što mi vidimo ono što nam se pred očima zbiva sada, bez da time prisiljavamo stvari da se odigraju upravo tako kako ih vidimo.
Viktor Verić
viktor.veric@katolik.hr
