ŽUPE: MALE ZAJEDNICE ili OPASNE SEKTE?
Ima stvari pred kojima nema smisla zatvarati oči! Mogu na primjer zatvoriti oči i vikati: joj što je tamno! Zdravi mi ljudi neće vjerovati; reći će mi: ti si slijep! Tu je istina!
Ono što izgleda vidljivo svakom zdravom oku, ne mora biti i prihvaćeno.
Netko je rekao: ako bih vidio i čudo – ne bih vjerovao! Ili kao što je izliječena bolesnica u Lurdu pisala romanopiscu Emilu Zoli: Glavno lice o kojem pišete u svom romanu “Lurd” – sam ja, živa i zdrava. Vi ste u romanu pisali da sam uskoro nakon ozdravljenja u Lurdu umrla! Romanopisac je ogovorio: “Ja sam književnik i pišem što hoću!”
Zašto ovo pišem? U NAŠIM SE CRKVENIM REDOVIMA (čini se) NE VIDI “POJAS ZA SPASAVANJE” ŠTO GA DUH SVETI “BACA” CRKVI ŠIROM SVIJETA! Mi i dalje mudrujemo i uporno se upinjemo u pronalaženju NOVIH OBLIKA EVANGELIZACIJE! Stoga čitamo koncilske dokumente i ljutimo se na one koji ih ne čitaju (na Tečaju u Zagrebu) – DRŽEĆI DA ĆE ČITANJE DOKUMENTA POVESTI CRKVU U NOVOST!
Taj isti Duh u kojem su Koncilski oci donijeli Crkvi te važne dokumente i DALJE JE NA DJELU. Ali On se nije ZAUSTAVIO 1965.godine sa zatvaranjem Koncila! OVO JE VRIJEME DUHA SVETOGA – rekao je netko i NJEGOVO SU DJELO “MALE” ili “BAZIČNE” ili “MOLITVENE” ili…ZAJEDNICE! Još ima mnogo vjernika u Kristovoj Crkvi koji u NICANJU TAKVIH MALIH ZAJEDNICA – PREPOZNAJU OPASNE SEKTE!!
Sekta – znači trag, put, pravac koji se slijedi; može značiti i religioznu grupu koja se je odcijepila od vodeće Crkve; ili zatvorenu grupu koja se otuđuje od šire zajednice (Klaić).
Danas u našoj Katoličkoj Crkvi ima mnogo takvih DUHOVNIH ZAJEDNICA kojima je isti cilj; POMOĆI VJERNIKU DOŽIVJETI BOGA i PREDATI MU SVOJ ŽIVOT.
Naša katehizacija, crkveni navještaji Božje riječi, obiteljske pouke – najviše indoktriniraju odgajanima u vjeri. Mi ne možemo reći da naša djeca ili mladi nisu “poučeni u vjeri”; nisu možda dovoljno, ali kad bi ono što znaju proveli u život, imali bismo drukčiju mladež, drukčije obitelji! Svima nam je mnogo lakše POUČAVATI U VJERI nego li PRENIJETI VJERU i k tome, danas u novim prilikama, Crkva nije više (ono što je bila u prošlosti): GLAVNI OKUPLJAČ MASA. Župna misa u našim selima nije više glavno tjedno okupljalište jednog mjesta ili župe. Naši župski oglasi u crkvi ne dopiru do većeg broja ušiju. Sredstva društvenog priopćenja nisu u našim rukama. ZATO SE NAŠ (osobito mlađi vjernik) OSJEĆA IZGUBLJENIM na našim crkvenim okupljanjima…Moderni se čovjek osjeća nezainteresiranim u crkvenim obredima. DALI JE TO ZNAK DA GA NIŠTA NADNARAVNO NE ZANIMA? Ne! O tome upravo svjedoče “MALE ZAJEDNICE” koje su očito “mig Crkvi” kojim putem treba ići. Sa strane Vrhovnog auktoriteta – Sv. Oca Pape – NEMA ZAPREKE! Pače! Podozrivost, neki potajni strah od takvih zajednica, ulazi u niže slojeve Crkve, ne isključivši tu i tamo i po kojeg višeg pastira Crkve a pogotovo mnoge župnike i još više njihove vjernike.
Naši su biskupi u jednom svom dokumentu definirali ŽUPU – KAO “ZAJEDNICU ZAJEDNICA”! Prema tome – sve je riješeno! Da u principu, ali ne u praksi. Pojava “malih vjerničkih zajednica“ izaziva neki iracionalni strah; pače one se s indignacijom odbijaju, neki ih zovu posprdno i – sekte!
Na svećeničkim sastancima (npr. ni na Teološko – pastoralnom tečaju u Zagrebu) o tome se ne čuje ni riječi! Govori se o mnogim teškoćama u naviještanju evanđelja, o velikom indiferentizmu među katolicima, vjerskoj pasivnosti…ALI SE NE ŽELI VIDJETI ŠTO DUH ČINI PREKO MALIH ZAJEDNICA! Zašto?! E to je misterij!
Osvrnut ću se (danas) samo na jednu takvu “zajednicu”, koju donekle poznam. Riječ je o NEOKATEKUMENSKOJ ZAJEDNICI, ili točnije “PUTU!”
Od prvog dana – priznajem – sam naziv mi nije bio simpatičan. Zašto? Ni sam ne znam. Kad su me pak “odgovorni” odnosno katehisti stali obilaziti i “nuditi mi svoju robu”, odlučno sam ih odbijao. Još malo, pa sam (kao pred cigankom) htio zatvoriti im vrata. Priznajem, fascinirala me je jedna grupa mlađih bogoslova iz Pule koji su me, nenajavljeno, posjetili u Sv. Vidu jedne nedjelje. Morao sam priznati: ovi se bogoslovi razlikuju od “naših”. Ipak, i njih sam odbio – uz “hvala”!
A onda sam došao u Njivice za župnika. Nebo visoko – more duboko! Ne znam što bih radio: oko crkve manji, stariji dio župe; nešto podalje elitna četvrt bogatijih sezona i na kraju GRAD, u osebujnom stilu američke gradnje…daleko od crkve, dokle ne dopire zvuk slabašnog zvona Sv. Marije…a još manje župnikov glas. U Kijcu nije potrebna crkva (za većinu stanovnika). Što sada? Zatvorit se u kuću, čitati novine…nedjeljom slaviti jednu sv. Misu u maloj crkvi, u župi koja broji 1200 stanovnika!?? I dođe mi nadahnuće: pozovi one koje si do sada tjerao sa svog praga! I bi tako.
U Njivicama su održane VELIKE PUČKE MISIJE od 14 DANA: dva tjedna, svake večeri okupljali su se Njivičari, u hladnim danima mjeseca ožujka 2001 u 20.00 sati. I Bog je pohodio svoj narod! Njivice – su ostale Njivice, ali Njivice nisu više bile “neplodna njiva” (njivica). Poseban kameni križ svjedoči toliko ponavljanu rečenicu ekipe katehista (iz Ljubljane i Pule): BOG TE LJUBI! Nikada više neće biti u Njivicama – kao što je bilo prije Navještaja Neokatekumenskog puta!
Zanimaju vas plodovi? Oni su jedino Bogu, do kraja, poznati. Ali ima i vidljivih plodova: formirana je nova NEOKATEKUMENSKA ZAJEDNICA od tridesetak članova i KRENULA JE NA “PUT”. Tri sam je godine osobno vodio kao prezbiter; sada to nastavlja moj nasljednik na župi. Zajednica se je ponešto smanjila, ali – tu je! Zajednica ima mladih, roditelja, po koju stariju osobu i – djecu! Kad bi naši redoviti nedjeljni polaznici sv. mise doživjeli njihovu liturgiju (sv. misu) – možda se ne bi prepoznali. Treba li spomenuti i to: Njivice koje su u povijesti imale samo jedno jedincato duhovno zvanje, ovog časa imaju čak dvojicu bogoslova – plod ove MALE ZAJEDNICE (ne sekte!).
(vlč. Anton Barbiš, 19. 2. 2005.)
