Prisjetimo se, da bismo ispitali jesu li evanđelja i djela apostolska povijesno pouzdani dokumenti, trebamo ispitati:
(i) jesu li današnja evanđelja i Djela apostolska po sadržaju jednaka originalima;
(ii) jesu li njihovi autori znali istinu o događajima koje opisuju;
(iii) jesu li istinito prenijeli ono što su znali, ili su možda svjesno lagali;
(iv) jesu li pisali s namjerom da se njihov izvještaj doslovno shvati?
U ovom tekstu razmatramo drugo pitanje: jesu li autori evanđelja i Djela apostolskih, u trenutku pisanja ovih dokumenata, uopće znali istinu o događajima koje opisuju. Preostala pitanja razmotrit ćemo u zasebnim tekstovima.
Da bismo ustanovili jesu li autori u trenutku pisanja ovih dokumenata znali istinu o događajima koje opisuju, trebamo najprije znati tko su sami autori. Ako se ispostavi da su autori sami prisustvovali događajima koje opisuju – dakle da su očevici ili neposredni svjedoci događaja, ili ako se ispostavi da su bili u neposrednom kontaktu s očevicima i da su sve informacije saznali od njih, tada će biti posve sigurno da su autori poznavali informacije o kojima su pisali.
Tko su autori istražili smo u prethodnom tekstu Tko je i kada napisao evanđelja i Djela apostolska, gdje smo ustanovili da su autori ovih tekstova Matej, Marko, Luka i Ivan. Ovdje polazimo od tog zaključka kao dokazanog; autori su dakle navedena četvorica. Matej i Ivan bili su Kristovi apostoli koji su ga slijedili tijekom njegovog trogodišnjeg javnog djelovanja i osobno svjedočili njegovom naučavanju i njegovim djelima. Marko i Luka, pak, bili su pratitelji dvojice apostola: Marko pratitelj Petrov, a Luka Pavlov, a povijesni zapisi svjedoče da se nalazio u kontaktu i s drugim apostolima i sv. Marijom, majkom Isusovom; Marko i Luka zapisali su ono što su saznali od ovih neposrednih svjedoka. Iz ovoga zaključujemo da su Matej, Marko, Luka i Ivan sasvim sigurno dobro poznavali istinu o događajima koje opisuju u svojim tekstovima.
Među kritičarima kršćanstva bila je svojevremeno popularna jedna teorija prema kojoj su ipak apostoli došli u zabludu glede činjenica: teorija o halucinaciji. Prema toj teoriji, apostoli su došli u zabludu glede činjenica o Isusovu životu tako što su halucinirali. To se prije svega odnosi na Kristovo uskrsnuće: prema ovoj teoriji, nije Krist stvarno uskrsnuo nego su to apostoli halucinirali. Naravno, takvo što je potpuno besmisleno. Prije svega, kako bi bilo moguće da dvanaest apostola, plus čitavo mnoštvo učenika, halucinira jednu te istu stvar, i to kroz 40 dana (Dj 1,3)? Bio bi to doista jedinstven medicinski fenomen. I kako bi bilo moguće da u svoju halucinaciju uvjere toliko mnoštvo koje će doskora učiniti kršćanstvo najbrojnijom religijom? Nema, dakle, mogućnosti da su apostoli došli u zabludu glede činjenica.
Drugi mogući prigovor na poznavanje činjenica od strane evanđelista je prigovor o zaboravu. Netko bi, naime, možda mogao prigovoriti da su naši autori ipak pisali nekoliko desetljeća nakon samih događaja, pa nije li onda moguće da su ih zaboravili, čak ako su im nekada davno i bili svjedoci? Nije li moguće da su onda te “rupe u sjećanju” popunili maštom i izmišljotinama? Ne. Držimo da bi takvo “zaboravljanje” bilo apsolutno nemoguće, i to barem iz tri razloga:
(i) Ako je i istina da obične, svakodnevne događaje lako i brzo zaboravljamo, to ne vrijedi za one neobične i nesvakidašnje. Njih pamtimo doživotno. A ono što evanđelisti opisuju o Isusu doista je neobično i nesvakidašnje, u što će se uvjeriti svatko tko ove tekstove pročita. Takvi događaji se ne zaboravljaju.
(ii) Tijekom nekoliko desetljeća koja su protekla od samih događaja do trenutka pisanja evanđelja i Djela apostolskih, apostoli nisu besposleno sjedili i čekali da im sjećanja izblijede. Odmah po Isusovu odlasku s ovoga svijeta oni su izišli u svijet i – propovijedali; danomice su, dakle, usmenim putem svojim slušateljima prepričavali te iste događaje koje će kasnije zapisati. Na taj način, konstantno su osvježavali i svoje pamćenje.
(iii) Što se tiče Isusovih govora, oni su bili lako pamtljivi i prilagođeni semitskom mentalitetu (ti govori, naime, koriste različite tehnike koje uvelike pripomažu njihovu pamćenju: usporedbe, paradoksi, antiteze, i slično); osim toga, u antička vremena bila je uobičajena metoda poučavanja učenjem učiteljevih riječi napamet. A riječi jednom naučene napamet lako ostaju u pamćenju i desetljećima, osobito ako se svakodnevno ponavljaju kroz neprestano propovijedanje i naviještanje, kao što su činili apostoli. Uostalom, za naše apologetske potrebe mi i ne tvrdimo da su govori morali biti zapisani doslovno, od riječi do riječi; mogli su biti i parafrazirani, ali tako da po biti, po značenju, po smislu i sadržaju, ne odstupaju od onoga što je Isus stvarno rekao. Ovo zdravorazumsko zapažanje potvrđeno je i novijim znanstvenim istraživanjima. Švedski bibličar Birger Gerhardsson, npr., dokazuje pouzdanost Isusovih izreka kako su zapisane u Evanđeljima iz metoda poučavanja i pamćenja koje su prakticirali židovski učitelji i učenici u Kristovo vrijeme. “Okrećući se Isusovom usmenom naučavanju, moramo računati s činjenicom da je on koristio metodu sličnu onoj židovskih i helenističkih učitelja: shemu teksta i interpretacije. Sigurno je od učenika tražio da izreke pamte napamet; ako je poučavao, morao je zahtijevati od učenika da memoriziraju”. Slične argumente prikazuju i Harald Riesenfeld, također iz Švedske, kao i Thorleif Boman iz Norveške. Francuski znanstvenik Marcel Jousse u vlastitom istraživanju pokazuje semitski karakter i ritam izreka Isusovih kakve su zapisane u evanđeljima. Drugi znanstvenici također ukazuju na široko rasprostranjenu uporabu skraćenog pisanja i nošenje bilježnica u grčko-rimskom svijetu, praksu cirkuliranja zabilješki u školama i uobičajenu praksu među rabinskim učenicima bilježenja njihovih govora. (B. Gerhardsson, Memory and Manuscript, Upsalla, 1961.; Prehistoire des Evangiles, Paris, 1981.; The Gospel Tradition, Lund, 1986.)
Rezime. Ispitivanjem niza argumenata uvjerili smo se su autori evanđelja i Djela apostolskih očevici Isusova života i djelovanja ili njihovi neposredni pratitelji, te da su stoga dobro poznavali istinu o događajima koje opisuju. Uvjerili smo se, također, da su se autori ovih dokumenata, u trenutku njihova pisanja, dobro sjećali događaja koje opisuju. Neizbježan je, stoga, sljedeći zaključak: evanđelja i Djela apostolska napisali su autori koji su vrlo dobro znali istinu o događajima koje opisuju. Da bismo te dokumente prihvatili kao vjerodostojne opise stvarnih povijesnih događaja, preostaje nam još ispitati je li moguće da su autori svjesno lagali iako su znali istinu, te je li moguće da su pisali u nekom nedoslovnom, prenesenom značenju. To je zadaća sljedećih tekstova.
Viktor Verić
viktor.veric@katolik.hr
