Tobožnji katolici koji su na svoje pozitivne stavove o kulturi smrti kao što su kontracepcija, pobačaj, umjetna oplodnja ili homoseksualizam vrlo ponosni, jer misle kako su do tih ‘vrlih’ spoznaja došli vlastitim razmišljanjima, neugodno bi se iznenadili kada bi saznali kako to uopće nisu njihovi vlastiti stavovi, već ustvari brižno isplanirane i do tančina razrađene ideološke premise velikih korporacija, koje su putem masovnih medija, koristeći se najmodernijim tehnikama pranja mozga, preoblikovale svijest tih ljudi.
Termin ‘pranje mozga’ skovao je novinar Edward Hunter 1951. godine, posluživši se kineskim izrazom hsi nao (prati mozak), kako bi opisao proces kojem su bili podvrgnuti zarobljeni američki vojnici u Korejskom ratu. Za vrijeme tog procesa američki vojnici su potpuno promijenili svoje prvobitno gledište o ratu i prihvatili ideološku matricu neprijatelja.[1] Vojni psiholozi i psihijatri Margaret Singer, Robert Lifton, Louis West i Edgar Schein dobili s zadatak da istraže proces pranja mozga kako bi ubuduće mogli zaštiti vojnike. Isprva se mislilo da je za pranje mozga neophodna prisila, međutim, kasnije se došlo do spoznaje da za pranje mozga ona nije nužna. Od tada pa sve do danas mnogi znanstvenici su proučavali ovaj fenomen, te o tome postoje mnoge teorije i studije. Prema Stevenu Hassanu, vodećem stručnjaku za destruktivnu kontrolu uma, postoje četiri komponente u procesu pranja mozga: informacija, razmišljanje, emocije i ponašanje (IREP).[2] Prema teoriji kognitivne disonance[3] ako se bilo koja od ovih komponenti promijeni, druge će se također pokušati prilagoditi kako bi se umanjila kognitivna disonanca. Na primjer, ako se netko ponaša glupo ili nemoralno, on će promijeniti svoje razmišljanje i stav kako bi povjerovao da je njegovo ponašanje razumno i opravdano (racionalizacija), a na taj način će onda i emocije ‘pripitomiti’ kako ne bi bio u raskoraku. Ili ako netko sebe smatra humanom osobom, a dovede sebe u situaciju da naudi nedužnim ljudima, on će smanjiti disonancu tako što će omalovažavati svoje žrtve ili ih marginalizirati. Naravno, ovo je pojednostavljeno objašnjenje jednog vrlo kompleksnog fenomena.
Pranje mozga je često sinonim za kontrolu uma, iako se u znanstvenim krugovima pranje mozga više odnosi na uporabu prisile, dok se kontrola uma odnosi na suptilno ispiranje mozga pri čemu se na ‘perače mozga’ gleda blagonaklono, kao na prijatelje ili mentore, što ljudima smanjuje oprez i čini ih ranjivim. Ključ uspjeha kontrole uma leži u suptilnosti, tj. u iluziji, tako da čovjek povjeruje kako on sam donosi odluke, kako je on sam došao do neke spoznaje, dok se ustvari perfidnim tehnikama pranja mozga postiže stanje u kojem su njegovo kritično razmišljanje i sposobnost odlučivanja bili isključeni.
U modernom, civiliziranom, demokratskom društvu odvija se upravo takvo suptilno pranje mozga, i to u prvom redu putem masovnih medija, kao što su televizija, radio, filmovi, novine, časopisi, pjesme, spotovi, video igre i internet. Ako se kontroliraju informacije koje određena osoba prima, onda se toj osobi ograničava sposobnost neovisnog razmišljanja. Riječi su kao alat koji koristimo pri razmišljanju. Ako netko može kontrolirati taj alat, tj. riječi koje ljudi koriste, on može kontrolirati i njihovo razmišljanje. Walter Lippmann, jedan od prvih koji je proučavao uporabu masovnih medija, razvio je koncept tzv. proizvodnje suglasja, tj. prihvaćanja programa skrivenih, tj. nevidljivih društvenih elita. Prema tome konceptu, javnost nije kvalificirana donijeti zaključke o važnim pitanjima, te je stoga važno za elitu da donese određene stavove radi vlastitog dobra, i onda te stavove da proda masi.[4] Ne samo Lippmann, već i Edward Bernays i Harold Lasswell, prominentni teoretičari komunikacijskih znanosti, ustvrdili su kako svjetina nije u stanju odlučivati o svojoj sudbini, što bi bio cilj demokracije, pa su zato oni definirali kriptokraciju, tj. sistem u kojem će skrivena vladajuća klasa, ili elita, voditi ‘obezglavljenu rulju’. Pranje mozga putem masovnih medija pokazalo se kao izvrsno sredstvo za održavanje kriptokracije – današnje demokracije. Eksperimenti koje je proveo znanstvenik Herbert Krugmann otkrili su da se čovjeku moždana aktivnost prebaci iz lijeve u desnu hemisferu kada gleda televiziju. Lijeva hemisfera je zadužena za logička razmišljanja, tu se informacija secira, probira i kritički analizira, dok desni dio mozga nekritički procesuira informaciju kao cjelinu, što dovodi do emocionalnih, a ne racionalnih reakcija.[5]
Ne ulazeći dublje u analizu pranja mozga putem masovnih medija, navest ćemo nekoliko eklatantnih primjera. U prošlom stoljeću Hitler i njegova propagandna mašinerija uspjeli su zavesti, inače radišan, razborit i analitičan njemački narod, i sunovratiti ga u propast. U novijoj povijesti, Srpska akademija znanosti i umjetnosti (čitaj skrivena elita), nakon osamostaljenja Hrvatske, uvjerila je svoj narod u ugroženost Srba u Hrvatskoj kako bi mobilizirali Srbe u osvajačkom pohodu na Hrvatsku. Američka nevidljiva elita[6] je uspjela uvjeriti prosječnog Amerikanca da Irak vrvi od oružja za masovno uništenje, kako bi opravdala rat i slanje američkih vojnika na drugi kontinent. Danas je pak na djelu masovno pranje mozga na globalnoj razini, gdje je pučanstvo izloženo agresivnom i sustavnom pranju mozga od strane skrivenih elita, koje žele zagospodariti vašim umom. Uzet ćemo nekoliko primjera iz naše svakodnevnice.
Katolik koji danas vjeruje kako žena ima pravo na pobačaj jer je fetus dio njezinog tijela, a sa svojim tijelom ona može raditi što hoće, kao što može na primjer sjeći nokte ili šišati kosu, samo je uspjeli pokusni kunić. Taj katolik ne misli tako zato što je sam došao do tog uvjerenja, već zato jer mu je to na tisuće puta sugerirano kroz suptilne poruke masovnih medija. Da je sam racionalno razmišljao o pobačaju, on bi došao do zaključka da fetus ne može biti ženino tijelo već i radi toga što od samog trenutka začeća fetus ima potpuno drugačiji genetski kod (DNK) od svoje majke. Dakle, fetus nije dio majčinog tijela, već je fetus novo, jedinstveno i neponovljivo ljudsko biće, u majčinom tijelu.
Katolici koji drže da je umjetna oplodnja opravdana, jer se time samo želi pružiti medicinska pomoć neplodnoj ženi, odnosno muškarcu, nasjeli su na sublimirane poruke koje slušaju već mjesecima. Neki čak uspoređuju postupak umjetne oplodnje s odlaskom kod zubara. Ako vas boli zub bili bi glupi ako ne biste iskoristili dostignuća medicinske struke i otišli kod zubara izliječiti zub. Ovakve i slične usporedbe samo su perfidno servirane informacije, koje imaju za cilj otupjeti oštricu analitičkog razmišljanja i time relativizirati istinu. Prvo, odlaskom kod zubara možete izliječiti zub, umjetnom oplodnjom ne možete izliječiti neplodnost, drugo, odlaskom kod zubara ne ugrožavate drugog čovjeka, dok u procesu umjetne oplodnje ubijate nekoliko nedužnih ljudskih bića da bi ste zadovoljili svoju egocentričnost, a o pravu samog djeteta da i ne govorimo, gdje je tu pravo djeteta da bude začeto na prirodan način, pravo na život, pravo na oba roditelja, itd.
Najeklatantniji primjer ispiranja mozga putem masovnih medija je stav stvoren kod nekih katolika da homoseksualnost nije bolest. Ne treba se ni čuditi kada znamo koliko je agresivna ta propaganda. U najgledanijoj televizijskoj emisiji, Dnevniku, u samo dvije minute ‘izvješća’ o homoseksualnoj povorci ponosa vi čujete deset puta ponavljanje riječi kao što su ‘manjina’, ‘tolerancija’ i homofobija’. Time se vrlo otvoreno sugerira kako su homoseksualci jedna skupina obespravljenih i ugroženih ljudi, dok su pak ljudi koji ne podržavaju takve parade netolerantni, zaostali, i povrh toga bolesni, jer fobija je bolest koja se očituje u strahu od nerealne opasnosti, pri čemu se čovjek znoji, podrhtava i sl. Osim toga, tu je i prijetnja tužbom ako kažete da je homoseksualnost bolest, dakle, ulijevanje straha ako se ne povinujete ideologiji elite – sve su to karakteristike najmodernijih tehnika pranja mozga. Ne treba biti nikakav psihijatar da bi znali kako seksualna privlačnost među istim spolovima nije normalna pojava, te da se radi o poremećaju. Ako bi iole racionalno razmišljali, shvatili bi da ako voajerizam, egzibicionizam, fetišizam, pedofilija i slični poremećaji spadaju u duševne bolesti, da onda i homoseksualnost tamo spada.[7] Zar itko pametan može reći da je, na primjer, fetišizam bolest, a homoseksualnost nije!? Svakako nisu svi ovi poremećaji iste težine, i ne snose iste posljedice za pojedinca i društvo, ali spadaju u istu kategoriju bolesti. Uostalom, homoseksualnost se uspješno liječi, baš kao i sve druge duševne bolesti.[8] Ako pak neki homoseksualac želi vjerovati da je zdrav, to je druga stvar, na to ima pravo, isto kao što šizofreničar ima pravo vjerovati da je s njim sve u redu.
Međutim, za katolika kome je opran mozak postavlja se ovdje jedno krucijalno pitanje. Da li će ga činjenica da mu je mozak opran opravdati pred Gospodinom, tj. da li će se moći spasiti? Odgovor je ne, i to iz tri razloga: prvo, obzirom da se ne radi o prisilnom pranju mozga (kada ste stavljeni u potpunu izolaciju) vi se ne možete opravdati nesavladivim neznanjem,[9] drugo, oglušivši se o majku Crkvu, u kojoj je punina istine, izravno ste odbili poslušnost Isusu (,,Tko vas sluša, mene sluša. Tko vas prezire, mene prezire”- Lk 10,16), treće, niste iskoristili razum, dar Božji, te radi toga niste došli do logički jedino ispravnog zaključka.
Kako se oduprijeti pranju mozga? To je tema za poseban uradak, ali ukratko možemo reći da katolici u svojoj majci Crkvi, koju vodi Duh Sveti u istini (Iv 16,12-13), imaju najbolja antidot sredstva, a ona se zovu sakramenti, ponajprije sakrament sv. ispovijedi i sv. pričesti. Jedini način da se odupremo obmanama i zabludama jest da živimo sjedinjeni s onim koji je Istina, a to jedinstvo postiže se ponajviše u sakramentu svete pričesti. Doduše, ima i onih koji, iako ne prihvaćaju nauk Crkve, u svojoj oholosti primaju sakrament svete pričesti, igrajući se tako svojim životom, jer ,,tko god nedostojno pije ovaj kalež Gospodnji, bit će odgovoran za Tijelo i krv Gospodnju’”(Kor 1, 11,27).
Ivan Poljaković
Slika: deesillustration.com
