Glumci Gavelle potpisali su izjavu za medije čija je temeljna poruka društvu da bi nam se nakon zabranjivanja plakata moglo dogoditi i zabranjivanje predstava. Kazalište je kao sredstvo umjetničkog izražavanja oduvijek bilo prostor u kojem su umjetnici u ime dobrih pravila svojega zanata bili pozvani na društvenu kritiku. Ta ista društvena kritika od kazališta se i očekivala, a ono je zbog nje uvijek držalo povlaštenu poziciju, imalo svojevrsnu zaštitnu auru nedodirljivosti i nedostupnosti. Kada je predstava u tijeku, ona šalje poruku, a nakon što završi na drugima je da se njome bave. Glumci, redatelj, dramaturg i cijela mašinerija nakon završetka uobičajenih sat-dva, napuste taj vanvremenski prostor, svatko ode svojim putem i na neki način sve im se oprašta. Daje li to za pravo nekome da u predstavi prikaže što želi, mislim da ne jer ipak postoji umjetnička odgovornost, ali činjenica je da biti dijelom teatra pruža jednu nevjerojatno povlaštenu društvenu poziciju – u koju plakati ne spadaju.
Plakat kao svojevrsna produžena ruka predstave, kao nešto što predstavu najavljuje i poziva na nju, nije predstava sama i ne može podlijegati istim zakonitostima, tj. beneficijama ako hoćete. Posebice ako se lijepi, oslanja, vješa ili preša po javnim površinama. Plakat, oko ukinuća kojeg se digla cijela strka, je prije svega sredstvo oglašavanja za koje je poželjno da u sebi sadrži elemente umjetničkog promišljanja, no čiji je prvotni cilj privući što veći broj gledatelja na predstavu.
Predstava se gleda u točno određenom prostoru u unaprijed određenom vremenu, najavljivana je i otprilike se zna o čemu je u njoj riječ, ergo ljudi mogu donijeti odluku žele li je ići pogledati kao i film, izložbu ili poslušati koncert. Plakat se nalazi u posve javnom prostoru koji konzumiraju i mali i veliki, i ružni i lijepi i glupi i pametni i katolici i oni koji to nisu i svi oni pritom u pravilu nemaju mogućnost izbjeći konzumiranje poruke koju plakat šalje. Ona im se jednostavno nameće. Plakat za predstavu jednako tako nije ni umjetnička intalacija niti čin protesta (osim ako je kao takav najavljen ili naknadno objašnjen). Plakat je naprosto reklama s manje ili više umjetničke vrijednosti.
Kada se nešto izlaže u javnom prostoru onda ono mora podlijegati određenim zakonitostima, a suzdržavanje od vrijeđanja bilo koga spada u to. Da je neka kazališna kuća na plakat predstave koju reklamira primjerice stavila fotografiju spaljivanja nekog lezbijskog para i da se u toj predstavi šalje jasna poruka koja kaže da je lezbijski odnos društveno neprihvatljiv, svi bi se digli na noge s time da bi taj čin bio u ime demokracije, a ne protiv nje, kao što je navodno ovaj. Tu vjerojatno ni sama predstava više ne bi smjela imati sve one elemente zaštićenosti koju inače ima, osim možda za pokojeg umjetnika koji ne bi podlegao masovnoj histeriji.
Dalibor Matanić, redatelj predstave rekao je kako je cilj predstave senzibilizirati javnost, a da tiskanje ovakvog plakata nije bilo sa ciljem da se ikoga uvrijedi. Da bi to bilo istinito, moguća su dva scenarija. Ili Matanić uopće ne zna tko je Gospa za katolike i što ona predstavlja, pri čemu mu onda svako učestalo kritiziranje Crkve pada u vodu ili je njegova izjava bila upitno iskrena. Osobno mi ne pada na pamet neka treća varijanta, ali dopuštam da ona postoji. Dakle, staviti uvredu na plakat i pritom reći da su nečiji povrijeđeni osjećaji krajnje neočekivani je apsurdno i teško za povjerovati.
Akcija slanja mailova protesta s ciljem micanja plakata dviju Gospi u lezbijskom zagrljaju, a koju je pokrenula udruga Vigilare sasvim je opravdana i upravo jest dokaz da živimo u demokraciji. Plakat je mogao i nije morao biti skinut. I obje varijante su jednako demokratske jer je za očekivati da je osoba koja odlučuje o tome spremna stajati iza svoje odluke i zbog nje odgovarati u kojem god da se demokratskom smjeru priča nastavila.
Kritičari Crkve i katolika najčešće prozivaju da isti ne žive Isusove poruke koje i sami kritičari smatraju dobrima. Možda je vrijeme da jednu od njih, onu da ne činiš drugome što ne bi htio da tebi netko učini, i sami povremeno počnu primjenjivati. Nije stvar u tome da se svijet treba srušiti jer je netko stavio dvije Gospe u uvredljivoj pozi na plakat, (već će se naći neka sveta katolička duša koja će tu uvredu u tišini preuzeti na svoja leđa), nego da to intimno stvara bol koju je, dok je zadajete, nenormalno prikazati kao poziv na dijalog u dobroj vjeri.
Hrvoje Župarić
IZVOR: dnevno.hr
