Ovo pitanje koje je Isus postavio svojim učenicima i sama sebi često postavim. Naravno da se u mojem životu podrazumijeva da je Isus moj Bog i da želim svoj život usmjeravati snagom Njegovih riječi. Živjeti s Njim. Biti blizu Njemu. To se toliko puta podrazumijeva a u međuvremenu, u životu, a život nije uvijek jednostavan, kao da zaboravim da je moj Bog svemoguć. I svaki put kada se nađem pritisnuta i malaksala ostajem zbunjena, prolazim svoju borbu u srcu a istovremeno nemam osjećaj da sam se udaljila od Gospodina. I dalje sam s Njim. Molim. Čitav Njegovu riječ. Ali opet….kao da se ništa naročito ne događa. Težina ostaje. I onda se sjetim ovih riječi iz evanđelja. I sve što mi se događa, u čemu se osjećam nemoćna, sve to od mene traži da zastanem usred poslova koje ne stižem obaviti, usred vremena kojeg čini mi se nikada nemam dovoljno, i baš tada trebam stati i zapitati se «Tko je za mene Isus?» «Vjerujem li mu?» I činim se samoj sebi smiješna, pa znam tko je Isus, pa naravno da mu vjerujem.
Ali kada ostanem u dubokoj tišini srca onda moram priznati da mi je mnogo puta Isus netko tamo negdje, i da su moji strahovi dobili zamah zbog nevjere da mi On može pomoći. I težak mi je taj trenutak spoznaje. A opet, taj trenutak je i dragocjen jer mi daruje novi početak, novu životnu radost, svjetlost na putu, vedrinu duha…kada shvatim da je moj Bog živ, stvaran, da mi želi pomoći, da mu je stalo do mene, i danas hoda ovom zemljom kao i prije dvije tisuće godine, čini čudesa, liječi, ima nježan pogled, sve mu je znano, ima razumijevanja, neće me osuditi, sve mi oprašta, jako mu je važno da budem sretna. Da to je moj Bog, Isus. Neka nas on u svemu blagoslovi!
Marina Periša
