Agresivni sekularizam i raznorazne manipulacije

Ateizam je ponovo agresivan. Doduše gospoda i dame nekad same sebe nazivaju „angostici“, čak i „skeptici“ (nisu uopće svi ateisti, agnostici i skeptici „agresivni“, ali očito ima popriličan broj i takvih), pa je možda ispravno danas koristiti termin „sekularizam“. Dakle, imamo posla sa agresivnim sekularistima (koji su, uzgred, uglavnom i pobornici „rodne ideologije“, tj. dženderisti).

Primjer takve zapjenjene agresivnosti – po prilici na razini kako je Drago Hedl običavao pisati u novinama kao „marksističko – lenjinistički „kadar“ 1980.- ih godina –  možemo iščitati iz teksta kojega novinar „Slobodne Dalmacije“ Vladimir Matijanić piše 11.03.2013. za „tportal.hr“[1], perjanicu agresivnog medijskog sekularizma i liberalističke pristranosti u korist krupnog međunarodnog kapitala.

V. Matijanić zamjera hrvatskim zdravstvenim radnicima koji se pozivaju na prigovor savjesti – te ne žele sudjelovati u pobačajima i ne žele propisivati kontraceptivna sredstva. Prema ovom bivšem „Feralovcu“, to je vrlo loše: državne vlasti trebaju katolicima oduzeti „luksuz“ da postupaju prema svojoj savjesti.

Evo, zapravo, podužeg citata Matijanićevih riječi, u kojemu možemo prepoznati karakteristični stav agresivnih sekularista-dženderista u Hrvatskoj (i šire):

„O prigovoru savjesti, kao institutu koji je vojnicima dopuštao izuzeće od nošenja oružja, uz ostalo i iz vjerskih razloga, u Hrvatskoj se govorilo početkom devedesetih. U praksi, malobrojni su prizivatelji bili brutalno šikanirani, prokazivani kao državni neprijatelji, a o crkvenoj potpori nisu ni sanjali. Istodobno, profesionalni je vojni pogon nesmetano funkcionirano. Čak i previše.

Danas su se uloge promijenile. Državu utjelovljuju njezini profesionalci, liječnici i ljekarnici s naglo uzbibanim savjestima u sferi kontracepcije, sakralizacija se provodi u državnoj bolnici i u ljekarni koja s državnim zavodom ima sklopljen ugovor. Država, dakle, posredstvom svojih službenika, prekorava građane zbog manjkave privrženosti vjeri, a ona, pak, prestaje biti osobni odabir i postaje sredstvo prisile. Pravo religioznih liječnika i ljekarnika na osobni prezir prema svakom legalnom obliku kontracepcije trebalo bi biti jednako vrijedno kao i pravo pacijenata da ne znaju za njihova privatna nagnuća. Konačno, država u čijoj se bolnici i ljekarni, umjesto pomoći i lijekova, nudi nerazblažena dogma, sve manje je zajednica slobodnih građana, a sve više zona vjerske prisile.

Sloboda vjeroispovijesti znači i slobodu nevjerovanja. Kada bi opisana vjerska isključivost dobila recipročan odgovor, liječnici ili ljekarnici ateisti hladno bi otpravljali pacijente vjernike, kojima bi, tako, ostala tek mogućnost zadovoljenja potrebe za zdravstvenom skrbi moljenjem kurativnih količina Zdravomarije i Očenaša. 

U pamet države, kao mogućeg arbitra, nikad i nigdje, a posebno ovdje, ne valja vjerovati. Najavljujući ovih dana obračun s homofobnim sadržajima u udžbenicima školskog vjeronauka, vlast je propustila shvatiti kako njezin posao nije mijenjati kršćansku ili islamsku doktrinu o istospolnosti, nego zaustaviti trend potiskivanja sekularnosti iz javnih ustanova i vjeronaučnu nastavu konačno udaljiti iz svojih škola. Bilo bi sjajno da samo to nije shvatila.“

Znamo, inače, da kršćanstvo posve stameno brani pravo na slobodu savjesti: evo zapravo kako Katekizam Katoličke Crkve u toč. 1782 god. ukratko iznosi pravovjerni nauk: „Čovjek ima pravo djelovati po savjesti i u slobodi, da bi osobno donosio moralne odluke. Čovjeka se ne smije siliti da radi protiv svoje savjesti, ali se ne smije ni priječiti da radi po svojoj savjesti, osobito u vjerskoj stvari.“

Ateisti su se više od jedanput u relativno kratkoj političkoj povijesti ateizma iskazali masovnim kršenjem prava na slobodu savjesti: zapravo nema ni danas neke osobite slobode u onim zemljama koje su „usrećene“ činjenicom da njima upravljaju nekakve militantnoateističke partije. Čovjek bi se ponadao da će barem u ovom demokratskom dijelu svijeta ateisti manje prigovarati tom jednom civilizacijskom luksuzu da se građanima dade takva vrst slobode – ali Vladimir Matijanić očito na tu stvar gleda drugačije. Nije on sa takvim stavom, uostalom, neka osobita iznimka.

O.K., vratimo se na ovaj naš konkretni slučaj: jako je loše što smo u ratu „brutalno šikanirali“ dezertere, te je vojni pogon nesmetano funkcionirao („previše“, kaže Matijanić, valjda stoga što je uspio obraniti Hrvatsku od agresije). Doduše se nešto ne sjećam da se u vrijeme Franje Tuđmana dezertere strijeljalo ili slalo u zatvore, kakav je bio običaj npr. za vrijeme Josipa Broza, ali dopuštam da je Vladimir Matijanić bolje upućen u osobne priče ljudi koji su izbjegavali vojnu službu za vrijeme Domovinskog rata.

Međutim je argument da bi liječnici ili ljekarnici ateisti pozivom na prigovor savjesti valjda imali pravo uopće ne liječiti pacijente vjernike jedna takva glupost, da neću čak niti pokušavati pojmiti perverznu logiku prema kojoj bi ta rečenica mogla isplaziti iz nečijeg mozga. „Meni savjest ne dopušta da liječim vjernike od reumatizma, jer se vjernici ne slažu s abortusom?!“

Na kraju, zaključak koji navodno proizlazi iz činjenice da su ljudi koji nisu htjeli braniti domovinu od agresije navodno bili pred dvadesetak godina jako šikanirani, te da se V. Matijaniću više sviđa prigovor savjesti dezertera nego prigovor savjesti katoličkih liječnika i ljekarnika jest – da treba država „vjeronaučnu nastavu konačno udaljiti iz svojih škola“.

To je naravno prilično bijedan silogizam – ali moramo opaziti da je Vladimir Matijanić ipak nekakav intelektualac i nadasve prekaljeni novinarski veteran. Nije, naprosto, riječ o „provalama“ nekog forumaša: ovo piše plaćeni profesionalac, na profesionalno uređenim stranicama „mainstream“ internetskog portala u vlasništvu velike i visokoprofitabilne internacionalne kompanije. I nije nipošto  V. Matijanić usamljen[2] na stranicama tportala.

Pritom, vrijedi prepoznati da djelovanje militantnih sekularista ne ostaje na tekstovima poput ovog citiranog Matijanićevog.

Drugo karakteristično područje je manipuliranje statistikama.

Evo nam primjera, gdje „index.hr“[3] donosi člančić u kojem olako tvrdi da je „u samo sedam godina broj Iraca koji se deklariraju kao katolici pao sa 69 na 47 posto te se ta država više ne može nazvati većinskom katoličkom zemljom“. Navodi se da to proizlazi iz Gallupove ankete.

Strašno, rekoh dok sam to čitao: Katolička crkva u samo sedam godina izgubila trećinu vjernika – i čitav jedan narod koji je stoljećima bio vjeran katoličanstvu.

Ali, ipak, tko smije ovakve dramatične vijesti primiti zdravo za gotovo?

Sam izvor tog teksta se također može čitati na internetu[4];  u prezentaciji organizacije imenom „WIN-Gallup International“, pod imenom „Global Indeks of Religiosity and Atheism – 2012“ vidimo da je u Irskoj intervjuirana ukupno 1001 osoba (str. 18). U svakoj zemlji je intervjuiranje obavljeno na drugi način – negdje telefonom, negdje „licem u lice“; za Irce je intervjuiranje obavljeno „online“ (str. 23), to jest putem nekakve internetske ankete. Nije baš jasno na koji su način autori mogli postići da im se „online“ javi neka reprezentativna grupa od 1001 Irca. Također je vrlo neobično da autori tog istraživanja o učestalosti ateizma misle da se mogu uspoređivati podaci koje su od zemlje do zemlje prikupljani na nestandardizirani način, ali to možda ja previše zanovijetam.

I da, na početku te prezentacije imamo „disclaimer“: „Gallup International Association i njeni članovi nisu povezani sa Gallup Inc. sa sjedištem u Washingonu D.C, koji više nije član Gallup International Association.“

Hajdemo dakle provjeriti da li postoji neka službena, državna statistika.

I stvarno, možemo na internetu čitati podatke iz popisa stanovništva Republike Irske provedenoga 2011. godine[5]. Tu (državni) Central Statistic Office prezentira podatke iz recentnog popisa stanovništva – dakle istraživanja koje je provedeno na maksimalno rigorozni način i na najvećem mogućem uzorku stanovništa („uzorak“ se sastoji od 100% stanovnika Irske). O religioznosti imamo na str. 42 tabelu br. 35, koju pojašnjava slijedeći tekst:

            Katolička zemlja

Irska ostaje predominantno katolička zemlja, bez obzira na snažni porast drugih vjera u novijem razdoblju. Nijedna druga religija ne zauzima ni približno tako važno mjesto koje zauzima 84 posto onih koji se izjašnjavaju kao rimokatolici. Grafikon dolje pokazuje da je ukupni broj katolika porastao za 179.889, ili 4,9 posto od 2006. godine; međutim mnogo od tog porasta dolazi iz ne-Irskih (uglavnom europskih) nacionalnih zajednica.

Dakle, možemo uočiti da broj katolika u Irskoj NE pada – nego raste.

I da katolika ima čak dvostruko više, od onoga što nam predočuje Index.hr i njegovi izvori.

Naravno, popis stanovništva obuhvatio je SVE stanovnike Irske.

Analizu sličnu ovoj mojoj – samo u pogledu podataka koji se odnose na Izrael i na Židove – donosi i ugledni izraelski dnevnik „Haaretz“[6]: oni pokušaj priređivača „WIN-Gallup“ studije da  na uzorku od „čak“ 106 Židova (v. str. 4 i 21 WIN-Gallupovog „Globalnog indeksa ateizma – 2012.) „utvrde“ tobože jako visoku raširenost ateizma među Židovima nalaze manje-više smiješnom.

Uglavnom, glede Gallupa, index.hr-a i srodnih “igrača”: “Maaafija, sused, mafija, niš ti ja njima ne vjerujem.”  

Kako rekoh, agresivni sekularizam – dženderizam.

 Piše: Dario C.