Vrati nas k sebi, Jahve, obratit ćemo se,
obnovi dane naše kao što nekoć bijahu (Tuž 5,21).
U svojoj autobiografiji „Nada“, objavljenoj 14. siječnja 2025., Jorge Bergoglio opetovano vrijeđa katolike.[1] Optužuje nas za „nazadnjaštvo“ i „sektašku svjetovnost“. Prema Bergogliju, oni koji se drže Tradicije su „rigidni“, „nazadni“, „ideološki obojeni“, „sektaški nastrojeni“, „mentalno poremećeni“ i štošta još slično.
Sveta predaja i lex orandi
Određeni obrazac za prinošenje svete beskrvne Misne Žrtve razvio se u prvim desetljećima nakon smrti Isusa Krista, obrazac koji se nastavio i nakon završetka prvog stoljeća, i koji se još uvijek jasno može razaznati u latinskoj misi.[2] Tradicionalna latinska misa, ili vetus ordo, kakvu danas poznajemo, datira još iz četvrtog stoljeća: „Već u četvrtom stoljeću u Crkvi se mogu naći ustaljeni liturgijski obredi. I, zapravo, možemo vidjeti da je srž kanona tradicionalne mise postojala barem od kraja četvrtog stoljeća“.[3] Rimski misal reformiran je za vrijeme pontifikata pape sv. Grgura Velikog (590.-604.), ali su njegove reforme bile vjerne predaji, odnosno Tradiciji. Njegovo djelo ostalo je gotovo nepromijenjeno sve do Drugog vatikanskog sabora.[4] Možemo dakle slobodno reći da se liturgijski obred, tj. vetus ordo, organski razvijao od apostolskih dana sve do dana današnjeg zahvaljujući Tradiciji. Očuvanje Tradicije, tj. Svete predaje,[5] bilo je uvijek od iznimnog značaja za katolike. Tradicija je čak važnija od Svetog pisma, jer nemojmo zaboraviti, Sveto pismo je kodificirano oslanjajući se baš na Tradiciju tek 382. godine. Stoga, kada ne bi bilo Tradicije, ne bi bilo ni vjere ni Svetog pisma.
Važnost Tradicije naročito se naglašava u Svetom pismu. Sv. Pavao piše Korinćanima: „Hvalim vas što me se u svemu sjećate i što držite predaje kako vam je predadoh“ [lat. Laudo autem vos fratres quod omnia mei memores estis et sicut tradidi vobis praecepta mea tenetis](1 Kor 11,2). Solunjane također upućuje: „Braćo, budite postojani i držite predaje koje ste od nas primili, bilo usmeno, ili pismeno!“ [lat. Itaque fratres state et tenete traditiones quas didicistis sive per sermonem sive per epistulam nostram] (2 Sol 2,15). Ne samo da upućuje već i naređuje: „Naređujemo vam, braćo, u ime našega Gospodina Isusa Krista da se klonite svakoga brata koji besposliči i ne slijedi predaju koju ste primili od nas“ [Denuntiamus autem vobis fratres in nomine Domini nostri Iesu Christi ut subtrahatis vos ab omni fratre ambulante inordinate et non secundum traditionem quam acceperunt a nobis] (2 Sol 3,6). Dakle, prema riječi Božjoj katolici bi se trebali kloniti onoga koji ne drži do Tradicije. Prvi kršćani su čuvali Apostolsku predaju kao zjenicu svoga oka i radije su dali svoj život nego je zatajili. Za katolike je tradicionalna latinska Misa iznimno važan dio Tradicije.
Papa Benedikt XVI. je jasno ukazao na činjenicu da „ono što su raniji naraštaji smatrali svetim, ostaje sveto i veliko i za nas, i ne može se odjednom posve zabraniti ili čak smatrati štetnim“.[6] Ostaje onda pitanje zašto Bergoglio ne podnosi ono što je katolicima sveto, zašto želi zatrti tradicionalnu liturgiju Crkve, svetu Misu svih vremena? Mnogi spekuliraju odgovor na ovo pitanje, misleći da je odgovor težak. A odgovor je vrlo lagan, i ako ćemo iskreno, očigledan. Bergoglio mrzi latinsku Misu iz jednostavnog razloga jer nije katolik, o čemu smo već podrobnije pisali. Tradicionalna latinska Misa je bastion katoličanstva – lex orandi, lex credendi, lex vivendi – kojeg treba razoriti. Tako misli svaki neprijatelj Crkve.
Bogohuljenje Duha Svetoga
Razmotrimo sada pojedinosti Bergoglijeve „Nade“. Sa sociološkog stanovišta, kaže Bergoglio, „zanimljivo je razmotriti fenomen tradicionalizma, to ‘nazadnjaštvo’ koje se redovito vraća svako stoljeće, ovo pozivanje na navodno savršeno doba koje je svaki put drugo doba. S liturgijom na primjer. Sada je odlučeno da mogućnost slavljenja mise na latinskom jeziku, prema misalu prije Drugoga vatikanskog sabora, mora izričito odobriti Dikasterij za bogoštovlje, koji će to dopustiti samo u posebnim slučajevima. Iz razloga što je nezdravo da liturgija postane ideologija“.[7] Znači, tradicionalna latinska Misa kojoj su nazočili gotovo svi sveci za njega predstavlja ideologiju. Ovo je suvišno komentirati. Kaže se: slika govori više od tisuću riječi. Pogledajte ovdje koja to misa predstavlja ideologiju.
Jorge M. Bergoglio vidi revnu pobožnost kao bolest: „Zanimljivo je vidjeti tu fascinaciju za ono što se ne razumije, za ono što se čini pomalo skrivenim, a ponekad se čini da zanima i mlađe generacije. Ovu rigidnost često prate elegantni i skupi krojevi, čipka, otmjeni ukrasi, rokete. Ne sklonost tradiciji nego svećeničko razmetanje, koje onda nije ništa drugo nego crkvena verzija individualizma. Ne povratak svetom nego upravo suprotnom, sektaškoj svjetovnosti. Ovi načini odijevanja ponekad prikrivaju mentalnu neuravnoteženost, emocionalnu devijaciju, poteškoće u ponašanju, osobni problem koji se može izrabljivati.“[8]
Nejasno je otkuda njemu ideja da katolici ne razumiju što se zbiva na tradicionalnoj sv. Misi kojoj su stoljećima prisustvovali naši preci te koju su Bogu prinosili mnogi sveti pape kao što su npr. sv. Pio V, VI,… XII, biskupi sv. Bellarmin, sv. Franjo Saleški, bl. Alojzije Stepinac, svećenici kao što je sv. Padre Pio i mnogi drugi. Oni koji redovito odlaze na latinsku Misu vrlo dobro sve razumiju. Ne bi loše bilo da ih je barem pitao, nego donosi ovako paušalne tvrdnje, bez ikakvog uporišta. A osuda svećenika da pate od „razmetanja“ je u najmanju ruku licemjerna kada se vrlo dobro zna da se latinske mise najvećim dijelom danas, zahvaljujući baš njemu, drže u barakama ili malim kapelicama.[9] Sveta majka Crkva i katolici su uvijek nastojali dati najbolje od sebe i sve najljepše koliko su u određenoj situaciji mogli, kada je u pitanju bogoslužje, ili Bergoglio misli da bi se svećenici za sv. Misu trebali oblačiti kao da idu na vašar. Oni koji su privrženi Rimskom obredu prema Bergogliju pate od „mentalne neuravnoteženosti“ i „emocionalne devijacije“. Ovo ne samo da vrijeđa katolike već spada u izrazito blasfemične izjave. Ako su katolici privrženi Rimskom obredu duševni bolesnici, onda su bolesnici i gotovo svi sveci Crkve, svećenici, biskupi, kardinali i svi pape barem od šestog stoljeća na ovamo (od kada imamo praktično isti obred). Ali nije to samo uvreda cijeloj Crkvi – Tijelu Kristovu – već i Bogu. Povrh toga to je bogohuljenje Duha Svetoga iz razloga što je sveta liturgija Crkve pun izražaj njezinog života, koji je animiran i podržavan Duhom Svetim.[10] Posljedično, ako smo bolesni mi, katolici, onda je bolestan i Duh Sveti.
Nova sekta
Malo dalje Bergoglio velebno razmišlja: „Naša je zadaća svakako razlučivati, razumjeti što današnjica traži od nas, ali u spoznaji da rigidnost nije kršćanska, jer niječe ovo kretanje Duha. Rigidnost je sektaška. Rigidnost je samoreferentna. Rigidnost je svakodnevna hereza. Ona Crkvu pogrešno smatra tvrđavom, dvorcem koji stoji visoko, koji distancirano i samovažno gleda na svijet i život, umjesto da živi u njoj.”[11] Zanimljivo je da Bergoglio u svom pisanju često spominje nekog duha, ali rijetko Duha Svetoga.
Ovako razmišljaju protestanti, jer njih neprestano pokreće „Duh“, pitanje je samo koji duh. Duh Sveti sigurno nije, jer inače ne bi postojalo preko 50 tisuća raznoraznih protestantskih sekta, kojima se sada pridružila i Bergoglijeva sinodalna crkva. Oni mijenjaju svoju vjeru onako kako „Duh“ svijeta puše. Ali Duh Sveti naučava samo jednu istinu, koja se ne mijenja, koja je rigidna, jer Bog je uvijek isti, jučer, danas i sutra (usp. Heb 13,8). Zato katoličku vjeru resi upravo čvrstoća, postojanost, ustrajnost u vjeri i nepopustljivost prema svjetovnim uplivima. Papa Pio XII. izjavljuje da oni koji napadaju vjernike zbog rigidnosti ustvari napadaju Krista: “Uzimajući, dakle, riječi Krista i apostola [Pavla] kao strogo pravilo, zar ne bi netko trebao reći da je današnja Crkva sklonija popustljivosti negoli strogosti? Tako se događa da optužba za ugnjetavačku rigidnost koju je protiv Crkve iznio ‘novi moral’, u stvarnosti napada prije svega divnu osobu samog Krista.”[12] Bergoglio kaže da je naša „zadaća svakako razlučivati, razumjeti što današnjica traži od nas“, međutim, Krist nije ustanovio Katoličku Crkvu zato da sluša što svijet traži, već obrnuto, da bude svjetlo svijetu (usp. Mt 5,14). Jer Isus nije rekao apostolima idite slušati što svijet traži, što svijetu treba, već suprotno, „idite i učinite sve narode mojim učenicima, krsteći ih u ime Oca, Sina i Svetog Duha i učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio“ (Mt 28, 19-20). Ne trebamo se čuditi što je Crkva u rasulu kada imamo „papu“ koji razmišlja kao protestant i koji predvodi sinodalnu crkvu, jednu novu protestantsku sektu. Bergoglio pomno sluša što svijet traži te stoga ne iznenađuje što se iz petnih žila trudi normalizirati sodomiju – između ostalog.
Da bi potkrijepio svoje tvrdnje, kako sve treba mijenjati, Bergoglio iznova izvrće riječi sv. Vinka Lerinskog tvrdeći da „napredovanje znači promjenu… Naša je odgovornost putovati u vlastitom vremenu, nastaviti rasti u umijeću zadovoljavanja i ostvarivanja potreba kreativnošću Duha, što je uvijek razlučivanje na djelu… S Drugim vatikanskim saborom Crkva je postala znak i oruđe jedinstva cijelog ljudskog roda“.[13] Ovo su prilično blasfemične riječi u kojima se jasno nazire Bergoglijeva želja za jednom svjetskom religijom, lišenom Krista. Posebno je zlokobno što Bergoglio izvrće riječi sv. Vinka i tvrdi upravo suprotno od onoga što sv. Vinko zapravo govori: „Doista mora biti razvoj vjere, a ne promjena vjere. Razvoj znači da se svaka stvar širi kako bi bila vlastita, dok promjena znači da se stvar mijenja iz jedne stvari u drugu. Razumijevanje, znanje i mudrost jednoga i svih, pojedinaca kao i čitave Crkve, trebaju onda s prolaskom vjekova i stoljeća napredovati jako i snažno, ali samo na vlastitoj liniji razvoja, tj. s istom doktrinom, istim značenjem i istim smislom“.[14] „Jer, doktrina vjere koju je Bog objavio nije predana kao filozofska izmišljotina ljudskom umu na usavršavanje, nego je kao božanski polog povjerena Zaručnici Kristovoj [Crkvi], da je vjerno čuva i nepogrešivo tumači.“ (Dei Filius, 4)[15]
Uistinu, dogma se može razvijati, ali samo u smislu sve boljeg razumijevanja osnovnog polazišta, ali nikada tako da preraste u svoju suprotnost. Vatikanski dokument „Interpretacija dogme“ potvrđuje ovo pravilo: „Čak i u Novom zavjetu postoje dokazi da su postojale faze u dolasku do istine: ovi izrazi istine međusobno se jačaju, idu iz dubine u dubinu, ali nikada ne proturječe“.[16] Isti dokument izričito tvrdi: „Razvoj [dogme] postaje korupcija kada je u suprotnosti s izvornom doktrinom ili ranijim razvojem. Istinski razvoj čuva i štiti razvoj i formulacije koje su postojale prije“[17]
Todos, todos, todos
Vrlo je znakovito da se Bergoglio protivi Tradiciji unutar Katoličke Crkve dok u isto vrijeme na sva usta hvali tradicije drugih religija. Tako je nedavno primio u posjet budiste iz Mongolije te ih pohvalio: „Oživljavanjem tradicionalnih duhovnih praksi i njihovim integriranjem u razvoj nacije, Mongolija je povratila svoje bogato vjersko nasljeđe“.[18] Mogli bi tu nabrojiti barem još desetak pohvala očuvanju tradicija pripadnicima raznih sekta i religija, samo tradicionalni katolici pate od „mentalne neuravnoteženosti“. Svi su drugi super zdravi, samo smo mi bolesni. Sve su tradicije predivne, samo je katolička Tradicija nazadna.
Bergoglio je najveći promotor sveopće inkluzivnosti, poznat je njegov slogan: todos, todos, todos (na španj. svi, svi, svi) – svi su dobro došli osim stvarnih katolika. Sodomisti, transvestiti, budisti, protestanti, muslimani, hindusi, svi su super, samo su katolici „retrogradni“. U svojoj „Nadi“ opetovano izlazi s tezom: „Bog Otac ih [sodomiste] voli istom bezuvjetnom ljubavlju, voli ih takve kakvi jesu. On ih prati na isti način kao i sve nas, budući da je blizu, milosrdan i nježan“.[19] Da Bog voli sodomiste takve kakvi jesu podrazumijeva prihvaćanje i odobravanje grijeha sodomije, što naravno nema nikakve veze s katoličkom vjerom. Bergoglio kao i obično namjerno (ili slučajno) ne razlikuje one koji pate od istospolne privlačnosti od onih koji promoviraju sodomiju te tako tvrdi da se u više od šezdeset država svijeta istospolci tretiraju kao zločinci, a u nekima se čak osuđuju i na smrt. To naravno nije istina jer se nikomu ne sudi samo zbog toga što osjeća privlačnost prema istom spolu. Međutim, javno promoviranje i upražnjavanje sodomije jest uistinu tretirano kao kazneno djelo u nekim državama, i to s pravom. Tako se Bergoglio zgražava jer tobože istospolnost „nije zločin, to je ljudska činjenica te Crkva i kršćani ne mogu ostati indiferentni pred ovom zločinačkom nepravdom, niti smiju malodušno reagirati“.[20] Ako ćemo o ljudskim činjenicama onda tu spadaju i ubojstvo, pedofilija, silovanja, bludništvo, krađa, itd. Zar pedofilima, bludnicima, silovateljima i sličnima trebamo reći da ih Bog voli takve kakvi jesu jer se radi samo o ljudskoj činjenici? Zašto je tako teško reći toliko jednostavnu istinu vjere: istospolna privlačnost je duševni poremećaj, sam osjećaj privlačnosti prema istom spolu nije grijeh, ali istospolni čin je teški grijeh. A javno promoviranje sodomije je i zločin jer razara cijelo društvo i uništava opće dobro. Naravno, to je teško reći onome tko u to ne vjeruje.
Zaključak
U svojoj autobiografiji Bergoglio spominje siromahe gotovo na svakoj stranici, što je samo po sebi pohvalno. No, ako netko pomaže siromaha to ga još ne čini katolikom. I ateisti pomažu siromahe. Cijelo štivo se svodi, uz prepričavanje kojekakvih dogodovština, na pomoć siromasima, zaustavljanju rata i stvaranju „raja“ na zemlji. Bergoglijeva nada je utopistička nada bazirana na marksizmu (proleteri svih zemalja ujedinite se), sveopćem bratstvu (masonskom načelu) i teologiji oslobođenja (herezi[21]). To nije kršćanska nada, Isus nije došao donijeti raj na zemlju: „Nemojte misliti da sam došao donijeti mir na zemlju. Nisam došao donijeti mir, nego mač“ (Mt 10,34). Bergoglijeva „Nada“ je nada bez vjere, a nada bez vjere nije kršćanska nada. To nije naša nada. „Teološka krepost nade može postojati bez ljubavi, ali ne i bez vjere“.[22] Bez prave vjere ona prestaje biti kršćanska nada jer kršćanska nada je teološka krepost koja nas podsjeća na naš konačni cilj, zajedništvo s Bogom u vječnosti. A za to je potrebna katolička vjera, jer izvan Crkve nema spasenja (extra Ecclesiam catholicam nulla salus). „Ufanje (nada) je bogoslovna krepost po kojoj čeznemo za nebeskim kraljevstvom i vječnim životom kao za svojom srećom, stavljajući svoje pouzdanje u Kristova obećanja i oslanjajući se ne na svoje sile, nego na pomoć milosti Duha Svetoga“ (KKC 1817). Dakle, naša nada se zasniva na obećanju Krista i milosti Duha Svetoga, koji Crkvu već dva milenija vodi u Istini, a ne na „kretanju duha“ svijeta, kojemu se Bergoglio klanja.
Ivan Poljaković
Slika: Naslovnica knjige „Hope".
[1] Pope Francis, Hope, The Autobiography. New York: Penguin Random House LLC, 2025.
[2] Za detaljniji prikaz vidi:Michael Davies, A Short History of the Roman Mass, THE HISTORY OF THE MASS (12.2.2025.)
[3]https://www.mycatholicsource.com/mcs/pc/latin_mass_and_tradition/latin_mass_history.htm (12.2.2025.)
[4] Isto.
[5] Tradiciju hrvatski rječnik opisuje kao „prenošenje znanja, spoznaja, vjerovanja, legendi, običaja, kulturnih vrijednosti itd. s generacije na generaciju, iz jedne epohe u drugu, bilo usmenom ili pismenom predajom, odgojem i dr.“ Pisano velikim slovom riječ „Tradicija“ je istovjetna sa Svetom predajom preko koje smo primili vjeru (Novi zavjet je nastalo tek kasnije).
[6]Benedict Brought Peace To The Church With “Summorum Pontificum” (12.2.2025.)
[7] Napomena br. 1, str. 201.
[8] Napomena br. 1, str. 201-202.
[9] Biskupu Atanaziju Schneideru je bilo zabranjeno u mjesnoj crkvi u Zagrebu održati latinsku Misu na našoj konferenciji 2021. godine te je biskup sv. Misu morao služiti u hotelu.
[10] The Sacred Liturgy as a Monument or Witness of Tradition - Homiletic & Pastoral Review (14.2.2025.)
[11] Napomena br. 1, str. 288.
[12]RORATE CÆLI: Pius XII's Condemnation of Situation Ethics: "Accusations of rigidity first attack the adorable person of Christ" (14.2.2025.)
[13] Napomena br. 1, str. 202-204.
[14]Development of Doctrine - Vincent of Lerins - Crossroads Initiative (14.2.2025.)
[15]Dogmatic Constitution "Dei Filius" | Inters.org (14.2.2025.)
[16]https://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/cti_documents/rc_cti_1989_interpretazione-dogmi_en.htmlI. 3. (14.2.2025.)
[17] Isto.
[18]https://www.lifesitenews.com/news/pope-francis-praises-profound-buddhist-religious-revival-in-mongolia-without-mentioning-christ/?utm_source=featured-news&utm_campaign=usa (14.2.2025.)
[19] Napomena br. 1, str. 199.
[20] Isto.
[21] Liberation Theology | Catholic Answers Q&A (16.2.2025.).
[22] Ludwig Ott: Fundamentals of Catholic Dogma. TAN Books, Illinois, 1974. Str. 263.
