Dvojba
Pontifikat pape Franje je obilježen velikim brojem dubia (dvojbi) upućenih njemu. Nažalost, on nije niti na jednu dvojbu (dubium) odgovorio na u Crkvi uvriježeni način s odgovorom „da“ ili „ne“ te je tako izazvao samo još veću pomutnju u Crkvi.
Podsjetimo se da su četiri kardinala Carlo Caffara, Walter Brandmüller, Joachim Meissner i Raymond Burke 2016. godine nakon objave pobudnice Amoris laetitia, koja je prouzročila dosta kontroverzi, sročili dvojbe koje su uputili papi Franji, ali na postavljena pitanja nikada nisu dobili odgovore. A 21. kolovoza 2023. grupa od pet kardinala, Walter Brandmüller, Raymond Leo Burke, Juan Sandoval Íñiguez, Robert Sarah i Joseph Zen Ze-kiun, poslala je svoje dvojbe u svezi nekih pitanja koja su se odnosila na Sinodu o sinodalnosti.
I nas obične vjernike muče neke dvojbe, a naročito u posljednje vrijeme, kada mnoge stvari postaju sve jasnije. Mene već odavno muči jedna dvojba koju sam odlučio poslati papi Franji, iako sam znao da su mi šanse male da ću dobiti odgovor, s obzirom na to da ni kardinali nisu dobili odgovore. Možda sam pogriješio što sam Dubium (dvojbu) potpisao s „jednostavni laik katolik“, a iz pisma je razvidno da sam vjenčan u Crkvi i da imam normalnu obitelj. Da sam možda istospolac koji živi u „braku“ s drugim istospolcem te da imam usvojenu djecu surogatskih majki, možda bi mi šanse bile veće. Naime, kada je Papa dobio jedan upit od takvog istospolca, on je odmah dobio odgovor.[1]
No, danas 18.12.2023., baš pred sam Božić, nakon što je papa Franjo dao objaviti deklaraciju Fiducia supplicans[2] u kojoj službeno odobrava blagoslivljanje istospolnih parova, čime praktički normalizira sodomiju, slijedeći sekularno društvo, izgleda da više i nemam dvojbe. Odgovor mi je postao jasan pa ću ga ovdje podijeliti s vama.
Ovdje se može vidjeti originalno pismo na španjolskom, a ovdje prijevod na hrvatski.
Dvojbu koju sam postavio glasi:
- Može li netko tko nije katolik biti papa?
Iako nisam dobio odgovor od Pape na postavljenu dvojbu usuđujem se kao običan laik, po vjerničkoj dužnosti, pozivajući se na kanon 212,[3] predložiti odgovor sljedećeg sadržaja:
Responsum:
- Negativan
Obrazloženje:
Netko tko nije katolik ne može biti papa iz jednostavnog razloga jer ako netko nije katolik onda taj nije član Crkve te ne može biti niti glava Crkve.[4] Ako netko nije dio tijela (u ovom slučaju Mističnog Tijela Kristova) ne može biti onda ni njegova glava. Ne može magareća glava postati glava lava jer nije dio lavljeg tijela. U nekim horor filmovima bi se to moglo i dogoditi ali bi onda taj lav, od kralja životinja, postao čudovište. Tako bi i Katolička Crkva (barem u svom izvanjskom dijelu) postala čudovište kada bi joj glava bio netko tko nije katolik.
Čak i u običnim ljudskim organizacijama nije moguće postati čelnikom neke organizacije ako čovjek nije prvo član te organizacije. Nešto suprotno od ovog načela bilo bi protunaravno. Tako bi isto bilo protunaravno kada bi netko tko nije član Mističnog Tijela Kristova, bio njegova glava. A ništa što je protunaravno ne može biti u skladu s pravom vjerom, s jednom, svetom, katoličkom i apostolskom Crkvom.
Važno je sada razjasniti tko je član Crkve. Nauk Crkve je o tome vrlo jasan. Član Crkve je onaj tko
- je kršten
- ispovijeda pravu vjeru
- nije se odvojio od tijela (Crkve)
- nije isključen od strane legitimnog autoriteta (ekskomuniciran).[5]
Dakle, iz crkvenog nauka jasno proizlazi da nije svatko tko je kršten ujedno i vjernik (mnogi masoni, sotonisti i sl. su kršteni u Katoličkoj Crkvi). Da bi krštenik bio i vjernik, tj. član Crkve, on mora ispovijedati pravu vjeru, što znači da svojim riječima i djelima mora ispovijedati ono što Crkva naučava (stavak br. 2). Papa, koji ima vrhovnu vlast u Crkvi, sam nije izuzet od autoriteta Crkve, u skladu s božanskim i crkvenim pravom. On je obvezan prihvatiti i poduprijeti definitivno učenje svojih prethodnika u papinskoj službi.[6] Sv. Robert Bellarmino, crkveni naučitelj, potvrđuje isto načelo: „Svakako je istina da je potrebna iskrena vjera, a ne njezino puko izvanjsko ispovijedanje, ako želimo biti iznutra sjedinjeni s Tijelom Kristovim, a to je Crkva… Ali čak i čovjek koji s ostalim vjernicima čini samo izvanjsko ispovijedanje vjere pravi je član, iako suhi i mrtvi član Tijela Crkve“.[7] Očito onda da onaj tko ne posjeduje čak niti to vanjsko ispovijedanje vjere ne može biti član Crkve.
Svaki katolik, član Crkve, pod uvjetom da poznaje nauk Crkve, ima pravo i može s apsolutnom sigurnošću ustanoviti tko nije član Crkve kada se radi o otvorenom otpadništvu.
Zaključno, onaj tko nije katolik ne može biti ni papa. Drugačija tvrdnja bila bi nerazumna, a Crkva ne može biti nerazumna jer je ustanovljena od Boga živoga, izvora svake razumnosti. Svatko tko poznaje katoličku vjeru može utvrditi je li netko otpao od vjere, tj. je li netko nije katolik, ukoliko je otpadništvo javno (nije skriveno).
Franjino javno otpadništvo
U Franjino javno otpadništvo od vjere izrazili su sumnju već odavno mnogi visoko rangirani prelati. Kardinal Gerhard Müller, do jučer drugi čovjek Crkve, tvrdi da bi „naučavanje protivno apostolskoj vjeri automatski papu lišilo njegove službe“[8] te da je papa Franjo „već izrekao dosta materijalnih hereza,“ ali da nije izgubio svoju papinsku službu jer nije naučavao formalnu herezu.[9]
Moje mišljenje kao laika po ovom pitanju sigurno nema nikakvu kanonsku mjerodavnost, ali kao običan laik mogu konstatirati da papa Franjo nije katolik, baš kao što to mogu konstatirati za bilo kojeg drugog čovjeka čije riječi i djela stoje u suprotnosti s naukom Crkve. Posljedično tome, ako nije katolik, ne može biti ni papa. Vrlo jednostavno.
Prvo ćemo pokazati zašto papa Franjo nije katolik, a zatim kratko prikazati određene teorije koje se bave nevaljanošću ovog pontifikata, zatim što kaže redovito crkveno Učiteljstvo o tome, i na kraju pokazati što nam valja činiti.
Već smo utvrdili da se ispovijedanje vjere ne sastoji od toga da netko kaže: „Ja sam katolik“. To može reći svatko. Ispovijedanje vjere se sastoji od svjesnog prihvaćanja i svjedočenja, riječima i djelima, cjelovitog nauka Crkve po pitanjima vjere i morala. Na primjer, ako netko kaže „ja sam katolik“ ali javno govori da je uporaba kontracepcije moralno opravdana onda ta osoba realno i objektivno nije katolik.
Zakonik kanonskog prava Crkve naziva krivovjerjem „uporno nijekanje, poslije primljenog krštenja, neke istine koja treba da se vjeruje božanskom i katoličkom vjerom ili uporno sumnjanje u nju“ (kan. 751). Kanon 749 proglašava da je „nauk o vjeri i ćudoređu obvezatan“. Nadalje, isti dokument navodi da „krivovjernik ili raskolnik upada u izopćenje unaprijed izrečeno“ (kan. 1364). Drugim riječima, ako netko ne vjeruje makar i samo u jednu proglašenu istinu vjere on sebe automatski izopćuje iz Crkve te time nije više katolik (iako toga možda nije svjestan). Biskup Thomas Paprocki (SAD, Illinois, Springfield), doktor kanonskog prava, predsjednik Komisije za kanonske poslove Američke biskupske konferencije, u svojoj kritici krivovjernih kardinala kaže: „Kardinal Katoličke Crkve, kao i svaki drugi katolik, ako poriče ustaljeni katolički nauk, prihvaća krivovjerje, čiji je rezultat automatska ekskomunikacija iz Katoličke Crkve“.[10] Ovo se odnosi na sve, pa i na papu. Nitko nije izuzetak.
Papa Franjo je nebrojeno puta pokazao da njegovi govori, pisanja i djelovanja nisu katolički. Važno je naglasiti da se ovdje ne radi o njegovoj sumnji u jednu istine vjere što je obično bio slučaj s hereticima iz crkvene povijesti, već se radi o činjenici da je papa Franjo u ovih 10 godina pontifikata kristalno jasno demonstrirao da se njegovo vjerovanje gotovo ni u čem ne podudara s vjerovanjem Katoličke Crkve. O mnogim krivovjerjima pape Franje smo već dosta pisali u rubrici pseudokatolicizam. Tko hoće imati uvid u manje-više kompletnu zbirku Papinih krivovjerja može pročitati dobro dokumentiranu knjigu Heinrich Denzinger – Jorge M. Bergoglio (1769 stranica).[11] Zbog ograničenosti prostora ovdje ćemo navesti samo neka, iako bi bilo dovoljno odbacivanje i samo jedne istine vjere da netko prestane biti katolik kao što smo već naveli.
Papa Franjo kategorički, riječima i djelima, odbacuje samo poslanje Crkve, a time i svrsishodnost Crkve uopće, najtemeljitiju istinu vjere i izravnu zapovijed Isusa Krista: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ (Mt 28,19-20). Prvi i najvažniji cilj Crkve je obraćenje i spasenje duša (kan. 1752) a to proizlazi upravo iz ove Isusove zapovijedi. Međutim, papa Franjo je u više navrata opominjao katolike kako ne smiju obraćati ljude na katoličku vjeru.[12] U jednoj video poruci 2013. godine Papa kaže: „Hoću li nekoga uvjeriti da postane katolik? Ne, ne, ne! Srest ćeš ga, on ti je brat! To je dovoljno!“[13]
Franjo se u mnogo čemu stavlja iznad Krista (usp. 2 Sol 2,4). U svom govoru na općoj audijenciji 4. listopada 2017. papa Franjo je izjavio da će na svršetku svijeta doći „milosrdni Isus… [i] sve će biti spašeno. Sve“.[14] Ovdje predočena slika drugog dolaska milosrdnog Isusa koji će svima sve oprostiti i na kraju sve spasiti potpuno je iskrivljena. Sveto pismo nagoviješta potpuno suprotnu stvarnost: „…kad se u plamenom ognju objavi Gospodin Isus u pratnji svoje anđeoske vojske koji će se osvetiti onima koji neće da priznaju Boga i koji se ne pokoravaju Radosnoj vijesti o našem Gospodinu Isusu. Oni će biti kažnjeni vječnom propašću“ (2 Sol 1,7-9; usp. i 2Pet 3,10; Mt 13,40-42; Mt 25,41; 30; Otk 20,15; itd.). U enciklici Amoris Laetitia (297) papa Franjo piše: „Nikoga se ne može zauvijek osuditi, jer to nije logika Evanđelja!“[15] Dakle, Franjo zna bolje od Isusa, jer prema Franji nitko neće biti zauvijek osuđen, što je u oštroj suprotnosti s Isusovim proročkim riječima kada na posljednjem sudu razdvoji ‘ovce od jaraca’: ,,Tada će reći i onima s lijeve strane: ‘Idite od mene, prokleti, u oganj vječni što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim!’…Ovi će otići u muku vječnu, a pravednici u život vječni” (Mt 25,41-46; usp. i Otk 14,9-11; Mt 18,18; Mk 9,43; Jd 1,7; itd.).
Papa u svojim porukama neprestano upućuje na jednakost svih religija iako Isusova poruka govori nešto sasvim drugo: „Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni“ (Iv 14,6). U veljači 2019. Franjo potpisuje „Dokument o ljudskom bratstvu za svjetski mir i suživot“ u kojem piše da ,,su pluralnost i raznolikost religija, boje, spola, rase i jezika izraz mudre Božje volje, s kojom je stvorio ljudska bića“.[16] Uoči Bogojavljenja 5.01.2021. Papa ne govori o Bogu koji se objavio svim ljudima dobre volje, već lansira video uradak u kojem iznova potiče jednakost religija.[17] Izjednačavanje religija je osuđeno od Crkve kao hereza religioznog indiferentizma. U enciklici pape Pija XI. Mortalium animos religiozni indiferentizam se naziva lažno mišljenje „koje sve religije smatra manje ili više dobrim i hvale vrijednim“ (Mortalium animos, 2; usp. Mirari vos, 13; Dominus Iesus, 22; Redemptoris missio, 36).[18]
U apostolskom pismu o liturgiji, Desiderio desideravi, papa Franjo piše: „Svi su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu (Ot 19,9). Sve što je potrebno za dolazak na gozbu je svadbeno ruho vjere koje dolazi iz slušanja njegove Riječi.” (Desiderio desideravi, 5).[19] Ovdje se Papa poziva na knjigu Otkrivenja, poglavlje 19, međutim, stih na koji se Papa poziva zapravo glasi: „Blago onima koji su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu!“ Izraz „blago onima koji su pozvani“ govori potpuno suprotno od onoga što Papa sugerira u Desiderio desideravi, naime, ne govori na tom mjestu Sveto pismo da su svi pozvani – nego suprotno, da nisu svi pozvani. Drugi dio citata iz ovog dokumenta koji smo naveli kaže: „Sve što je potrebno za dolazak na gozbu je svadbeno ruho vjere“. Ne znamo točno što bi „ruho vjere“ trebalo značiti ali u slobodnom prijevodu vjerojatno ovom rečenicom hoće reći da je dovoljno vjerovati u Isusa kako bi se moglo pristupiti svetoj pričesti (sve što je potrebno… ruho vjere). Takva propozicija, da je dovoljna samo vjera kako bi se netko pričestio, u suprotnosti je sa Svetim pismom, Svetom predajom i s Učiteljstvom Crkve. Osim toga, na trinaestom zasjedanju Tridentskog sabora, Dekret o najsvetijem sakramentu Euharistije, kanon 11 izričito navodi takvo mišljenje kao herezu: „Tko kaže da je sama vjera dovoljna priprava za primanje sakramenta presvete Euharistije, neka bude anatema. [Si quis dixerit, solam fidem esse sufficientem praeparationem ad sumendum sanctissimum eucharistiae sacramentum, anathema sit.]“[20]
Svakako jedna od najšokantnijih izjava pape Franje je ona njegova podrška istospolnim zajednicama kada je Papa rekao: „Ono što trebamo stvoriti je zakon o građanskim partnerstvima. Na taj su način pravno pokriveni. Borio sam se za to.“[21] Dakle, papa Franjo se bori za legalizaciju sodomije, dok nas sv. Pavao upozorava: „Ili zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici [autorovo isticanje], ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega“ (1 Kor 6,9-10). Papa pokazuje podršku sodomiji i svojim djelima kao što su njegove česte potpore „katoličkim“ grupama koje se zalažu za normalizaciju homoseksualnosti, npr. pismo podrške o. James Martinu,[22] ili časnoj sestri Jeannine Gramick,[23] osnivačici udruge „New Ways Ministry“, čije djelovanje je 1999. godine zabranio kardinal Joseph Ratzinger, tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere,[24] te učestalo, upravo napadno primanje u audijenciju za vrijeme Sinode o sinodalnosti i poziranje s disidentskim katoličkim grupama koje propagiraju normalizaciju sodomije, ili pozivanje transseksualnih prostitutki na večeru za Dan siromašnih. Deklaracijom Fiducia supplicans,[25] kojom se otvara mogućnost blagoslova istospolnih parova, Franjo nastoji, slijedeći sekularno društvo, normalizirati sodomiju.
Predugačka je lista Papinih krivovjerja da bi sve ovdje mogli nabrojiti. Jednostavno njegov način razmišljanja i vjerovanja nema gotovo ništa s katoličkom vjerom. Čak niti u moralnim pitanjima ne drži niti do jedne katoličke istine. Stav prema sodomiji smo već spomenuli, ali njegovi stavovi nisu puno bolji niti prema drugim moralnim istinama vjere. Za kontracepciju je rekao da je dopuštena u određenim situacijama.[26] Protukatolički stav! (vidi Humanae vitae[27]). Za pobačaj uvijek govori istu priču: „O pobačaju, mogu vam reći ove stvari, koje sam već rekao. U bilo kojoj knjizi o embriologiji kaže se da su netom prije mjesec dana nakon začeća organi i DNK već ocrtani u sićušnom fetusu, prije nego što majka toga postane svjesna. Dakle, postoji živo ljudsko biće. Ne kažem osoba, jer o tome se raspravlja, nego živo ljudsko biće. I postavljam dva pitanja: je li ispravno riješiti se ljudskog bića da bi se riješio problem? Drugo pitanje: Je li ispravno angažirati ‘ubojicu’ da riješi problem?“[28] Protukatolički stav! Prvo, ovdje Papa implicitno kaže da fetus sve do kraja prvog mjeseca nije ljudsko biće, jer eto znanstvenici kažu da je tek pred kraj prvog mjeseca to ljudsko biće. Za njega je važnije što kažu znanstvenici nego Crkva! Drugo, Papa kaže da fetus nije osoba, tj. da je to diskutabilno. No, Crkveni dokumenti, naprotiv, nikada nisu razdvajali ljudski život od osobe, nego je npr. u instrukciji Kongregacije za nauk vjere Donum vitae iz 1987. (I, 1),[29] i u enciklici pape Ivana Pavla II. Evangelium vitae iz 1995. god. (br. 60)[30] jasno naglašeno da se ljudsko biće mora poštovati i s njim valja postupati kao s osobom od samog njegova začeća te mu se zato od toga istog časa moraju priznati prava osobe.
Jednostavno ovoj listi nema kraja. Teško je pronaći i jedan njegov duži govor ili dokument a da se ne protivi katoličkom nauku. Zato ne smatram da je papa Franjo heretik u užem smislu riječi, već on jednostavno nije katolik, on je otpadnik. To može svaki laik i klerik bez ikakve sumnje sa sigurnošću spoznati, za to nije potrebno nikakvo sudište, niti ikakva obznana. To su mnogi već i spoznali, i zato se ove godine (2023.) razbuktala rasprava o tome može li Jorge Mario Bergoglio biti papa.
Teorije koje osporavaju Franjino papinstvo
Ima nekoliko teorija koje osporavaju Franjino papinstvo. Jedna teorija polazi od toga da je abdikacija pape Benedikta XVI. bila nevaljana. Ako bi se to pokazalo točnim, a sve izgleda tako, onda je i konklava na kojoj je Jorge Bergoglio izabran za papu bila nevaljana te Bergoglio ne može biti papa. Naime, tvrdnja se sastoji u tome da papa Benedikt XVI. nije dao ostavku na munus (službu), već samo na ministerium (služenje) . Ako se analizira tekst ostavke ova tvrdnja je točna. A i sam papa Benedikt XVI. potvrđuje da nije u potpunosti abdicirao službu sv. Petra. U odgovoru na Seewaldovo pitanje je li slabija sposobnost obavljanja dužnosti dovoljan razlog za abdikaciju, papa Benedikt XVI. odgovara: „Može se izreći takva optužba, ali to bi bio funkcionalni nesporazum. Petrov sljedbenik nije samo vezan uz funkciju; služba ulazi u samo vaše biće. U tom smislu, ispunjavanje funkcije nije jedini kriterij“.[31] Problem je u tome što se munus i ministerium ne mogu razdvojiti, tj. ako bi se razdvojili abdikacija ne bi bila valjana (kan. 332.2; Universi dominici gregis, 76). O ovome je napisano puno rasprava pa čak i knjiga, a činjenice ukazuju na to da papa Benedikt XVI. nije abdicirao u stvarnom smislu riječi.[32] No, iako ja kao laik mogu o tome imati svoje mišljenje, crkveno sudište bi trebalo biti ono koje će donijeti takvu presudu.
Druga teorija polazi od toga da je sama konklava bila nevaljana jer se nije držalo propisane procedure, npr. utjecaj tzv. St. Gallen mafije na izbor, glasovalo se više puta nego je to bilo dopušteno u jednom danu, i sl. No, za sada nemamo izjave nekog od kardinala da procedura nije bila ispoštovana.
Treća teorija pretpostavlja da Jorge Bergoglio i prije nego je izabran za papu nije imao namjeru čuvati vjeru i „pasti svoje stado“ onako kako to zahtjeva papinska služba, što bi onda značilo da je i sam izbor ništavan, slično kao što se čin vjenčanja proglašuje ništavnim ako jedan od supružnika prije samog čina vjenčanja potajno nije imao namjeru ispuniti jednu od specifičnih dužnosti braka, npr. dužnost otvorenosti životu. Problem s ovom teorijom je to što bi bilo teško dokazati da Bergoglio prije izbora za papu nije imao namjeru obnašati službu Svete Stolice onako kako to Crkva nalaže, tj. da je prihvatio papinsku službu s namjerom da uništi Crkvu.
Četvrta i u posljednje vrijeme najčešće diskutirana teorija je o tome je li netko tko je heretik može biti papa, tj. može li papi heretiku biti suđeno. U dogmatskoj konstituciji Pastor aeternus (pogl. 3) iz 1870. god. stoji da papi nitko ne može suditi. I Zakonik kanonskog prava iz 1983. god. kan. 1404 kaže: „Prvoj stolici ne sudi nitko“, gdje se izraz „Prvoj stolici“ odnosi naravno na papu. Drugim riječima, papi nitko ne može suditi. Ali razmislimo što to znači. U svojoj suštini to znači: „Papi koji je katolik nitko ne može suditi“. Apsolutno! Ako bi istu rečenicu netko interpretirao u smislu: „Papi koji je musliman, ili budist, ili nevjernik, nitko ne može suditi“, takva bi interpretacija bila sigurno apsurdna. A Crkva Isusa Krista nije Crkva apsurda, već „Crkva Boga živoga, stup i temelj istine“ (1 Tim 3, 15). To načelo da papi nitko ne može suditi nije nastalo na Prvom vatikanskom saboru kako neki misle, već njegovi korijeni vuku porijeklo još iz prvih stoljeća kršćanstva.[33] Ali ovaj aksiom je UVIJEK shvaćen u prvotnom smislu, da papi koji je katolik nitko ne može suditi. To potvrđuju mnogi teolozi i sveci koje je Crkva uzdigla na pijedestal naučitelja, a na koncu to potvrđuje i redovito Učiteljstvo Crkve što ćemo pokazati kasnije.
I na kraju, najčešće u praksi primjenjivana teorija je „priznaj i odupri se“ što znači da se Jorge Bergoglio prizna za papu ali da se odupiremo njegovom učenju jer bi inače izdali Crkvu, Krista i prethodnih 265 Kristovih namjesnika. Ovu teoriju prihvaćaju većina katolika i mnogi prelati kao što su kardinal Müller, kardinal Burke, kardinal Zen, biskup Strickland, biskup Schneider, biskup Eleganti, i mnogi drugi. Ova teorija se u praksi pokazala kao jedini izlaz za katolike koji su htjeli ostati vjerni Kristu, pogotovu na početku ovog pontifikata kada još nije bilo jasno je li papa Franjo heretik ili ga to samo „zločesti“ mediji krivo interpretiraju.
Nakon deset godina njegova pontifikata, međutim, postalo je bjelodano da nije problem u medijima već u učenju pape Franje koje jednostavno nije katoličko. Iako je na početku ova teorija u praksi bila na neki način izlaz iz ove situacije bez presedana, dugoročno ovakav način odupiranja „papi“ dovodi do šizofrenične situacije koja se mora okončati ako hoćemo da se Crkva spasi od pogibelji. Bergoglio je promaknuo veliki broj heretika u kardinale te je ljudski gledano velika vjerojatnoća da će sljedeći „papa“ biti još gori. Zamislite situaciju u kojoj će vam sljedeći „papa“ reći „Isus nije Bog“ (mada je i Bergoglio to već rekao,[34]), a mi ćemo ga i dalje oslovljavati sa „Sveti Oče“ ili „papa“, ali ćemo odbijati njegovo učenje. To bi bilo jedno šizofrenično ponašanje koje ne priliči katolicima, već duševnim bolesnicima. Mi se već nalazimo u takvoj situaciji, gotovo ništa što uči Bergoglio nije katoličko. Postali smo objekt podsmjeha i izrugivanja i došli smo u apsurdnu situaciju da su neki heretici i šizmatici bliže katoličkom nauku nego sam poglavar Katoličke Crkve. Zato je došlo vrijeme kada moramo pogledati istinu u oči i priznati jasno i glasno da ovako ne može dalje. Bergoglio se ne može uspoređivati niti s antipapama, jer su i antipape bili katolici, iako iz ovog ili onog razloga nisu bili pravi pape.
Može li očiti heretik biti papa?
Ivan od sv. Tome (+ 1644.), jedan od najcjenjenijih profesora teologije svog vremena, piše: „Svi [crkveni] naučitelji se slažu da papa može biti svrgnut zbog hereze… papa ne može biti svrgnut ili izgubiti papinstvo osim ako su istovremeno ispunjena dva uvjeta: naime, da krivovjerje bude javno i pravno ozloglašeno, a ne skriveno; i da bude nepopravljiv i uporan u svojoj herezi. Kada su ova dva uvjeta ispunjena Papa može biti svrgnut.“[35]
Jedan od najvećih teologa nakon sv. Toma Akvinskog, Francisco Suarez (+1617.)[36] kao i sv. Roberto Bellarmino (+1621.) slažu se da se heretički papa može svrgnuti. Sv. Robert Bellarmino, koga je Crkva uzdigla na pijedestal naučitelja Crkve, veli: „Ovo načelo je najsigurnije. Nekršćanin [nekatolik] ni na koji način ne može biti papa, kao što sam Cajetan priznaje (ib. c. 26). Razlog tome je što on ne može biti glava onoga čega nije član; sada, onaj tko nije kršćanin [katolik] nije član Crkve, a očiti krivovjerac nije kršćanin [katolik], kako jasno naučavaju sveti Ciprijan (lib. 4, epist. 2), sveti Atanazije (Scr. 2 Protiv Arija.), sveti Augustin (lib. de great. Christ. cap. 20), sveti Jeronim (contra Lucifer.) i drugi; stoga očiti heretik ne može biti papa.“[37]
Ovo učenje nije samo jedna teološka teorija već je ono dio i redovitog crkvenog Učiteljstva. Naime, dekret (preteča Zakonika kanonskog prava) „Si Papa“ iz 1150. god. kaže: „Čije se grijehe [pape] niti jedan smrtni čovjek ne usuđuje prekoriti, jer on će suditi svima i nitko ne smije njemu suditi, osim ako iznenada bude uhvaćen u odstupanju od vjere [nisi deprehendatur a fide devius]” (Dekret, I, dist. 60 (sic), pogl. 6.). Drugim riječima, to znači da je hereza jedini grijeh pape koji se smije suditi. Očito da se na ovo oslanja i papa Inocent III. (+1216.), jedan od najvećih kanonista svog vremena, kada kaže: „Bez vjere nemoguće je ugoditi Bogu… U tu svrhu vjera mi je toliko potrebna da, iako za druge grijehe imam jedino Boga kao suca, samo za grijeh počinjen protiv vjere mogu biti suđen od strane Crkve. [propter solum peccatum quod in fide commititur possem ab Ecclesia judicari.] Jer ‘tko ne vjeruje već je osuđen’.” (Sermo 2: In Consecratione, PL 218:656). I drugom prilikom: „Vi ste sol zemlje… Još se manje rimski papa može hvaliti, jer mu mogu suditi ljudi — ili bolje rečeno, može mu se pokazati da mu se sudi, ako očito ‘izgubi okus’ u herezi. [quia potest ab hominibus judicari, vel potius judicatus ostendi, si videlicet evanescit in haeresim.] Jer tko ne vjeruje, već je osuđen.” (Sermo 4: In Consecratione, PL 218:670)
Papa Pavao IV. (+1559.) također naučava da: [Ako] je papa… odstupio od katoličke vjere ili pao u herezu… ustoličenje, čak i ako je to bilo jednoglasnim pristankom svih kardinala, bit će ništavno, nevažeće i bezvrijedno… neće biti moguće zadobiti valjanost prihvaćanjem službe… ili posvete… ili poslušnosti koju su svi dali takvoj osobi“.[38]
Dakle, učenje, da se heretičkom papi može suditi dio je redovitog Učiteljstva kojemu se vjernici trebaju pokoriti umom i voljom.[39] Ovo učenje je također posve u skladu s razumom: budući da nekatolik ne može biti papa.[40] Bog nije ostavio svoju Crkvu bez izlaza u situaciji kada na Petrovu Stolicu zasjedne heretik! Samo trebamo svete biskupe, ništa drugo.
Odgovornost biskupa
Da bi se neki papa heretik svrgnuo vidjeli smo da njegova hereza mora biti javna (ne može biti skrivena) i uporna, što je kod „pape“ Franje i slučaj. I sada dolazimo do onog možda najvažnijeg – do biskupa. Nije dovoljno da mi kao laici javno konstatiramo da Jorge Bergoglio nije katolik, iako na to imamo pravo, već je potrebno da biskupi to javno kažu (a ne samo potajice u četiri oka). Laik odgovara pred Bogom za svoje grijehe, ali biskupi su nasljednici apostola i oni imaju puno veću odgovornost, oni neće odgovarati samo za svoje grijehe u ponašanju već i za propuste u vođenju Crkve i očuvanju prave vjere. Zato su biskupi ti koji o ovako važnom pitanju ne smiju šutjeti (jer bi to za njih bio veliki grijeh propusta) već su dužni javno reći (kao što je i Bergoglijevo krivovjerje javno) da Jorge Mario Bergoglio nije katolik te s toga ne može biti papa. Kada bi biskupi javno rekli da Bergoglio nije katolik, on bi ipso facto prestao biti papa jer bi izgubio sav autoritet. Vidjeli smo sada s ovom deklaracijom Fiducia supplicans kada su stotine biskupa odbili poslušnost „Papa“ im nije mogao ništa – posve je izgubio autoritet nad njima – dok je kod pojedinačnog odbijanja poslušnosti odmah kažnjavao biskupe.[41] Naravno, dokle god biskupi priznavali lažnog papu on će imati lažni autoritet nad njima. Tehnike svrgavanja mogu biti različite, u čega ovdje ne ulazimo jer nemamo prostora (u načelu prvi korak bi trebao biti da biskupi konstatiraju da Bergoglio nije katolik[42]), ali sve dok biskupi javno ne kažu istinu ništa se neće dogoditi, Crkva će i dalje propadati.
Ovo propadanje predviđa i Katekizam Katoličke Crkve: „Prije Kristova dolaska Crkva mora proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika. Progonstvo što prati njezino putovanje na zemlji otkrit će ‘otajstvo bezakonja’ pod oblikom religijske obmane koja će ljudima nuditi prividno rješenje njihovih problema po cijenu otpada od istine“ (KKC 675).[43] Danas smo svjedoci tog velikog otpada od vjere. Znači li to da trebamo ostati po strani i samo promatrati? Nipošto!
U ovoj stvari posebnu odgovornost imaju biskupi koji trebaju iskazati pravo poštovanje prema Bergogliju, a pravog poštovanja nema bez istine. „Bratsko ispravljanje je duhovna milostinja ukoravanja grješnika; to je djelo milosrđa“, kaže sv. Toma Akvinski i nastavlja, „doista, ponekad okolnosti čine dužnost subjekta da ispravi i svog nadređenog“.[44] Svaki biskup koji oslovljava Bergoglija s „papa“ ili „Sveti Oče“ iskazuje mu lažno poštovanje, čije su karakteristike strah od ljudskog autoriteta, dodvoravanje i čuvanje privilegija. Nekada su biskupi davali svoje živote za Krista a danas Ga mnogi prodaju za šaku srebrnjaka. Čini mi se da je danas najveći problem s biskupima to što su mnogi izgubili darove Duha Svetoga, a naročito strah Božji. Boje se sveg i svakog, samo Boga ne. Istinsko poštovanje je potrebno iskazati svakome, a posebno prema Bergogliju i to iz dva razloga: radi očuvanja prave vjere,[45] i spasenja njegove duše,[46] a na koncu i radi spasa vlastite duše, jer svaki biskup koji u ovoj stvari šuti odgovarat će pred Bogom.
Lijepo i potrebno je moliti se za Bergoglijevo obraćenje, ali su potrebna i djela milosrđa, a najveće djelo milosrđa je kada bližnjemu kažemo istinu. „Svi su ljudi dužni tražiti istinu o Bogu i njegovoj Crkvi, a, pošto je spoznaju, snagom božanskoga zakona obvezni su i imaju pravo prigrliti je i čuvati“ (kan. 748).
„Do smrti se bori za istinu, i Gospod će se boriti za te“ (Sir 4,28). Zašto bi Bog intervenirao ako su biskupi kukavice, ako pristaju živjeti u laži?! „Nemojte se zavaravati: Bog se ne da izrugivati! Ono što čovjek sije, to će i žeti“ (Gal 6,7). Prema tome, osim molitve, moramo i sami nešto poduzeti ako želimo da nam Bog pomogne.
Vrijeme je došlo da se kaže istina. Iz ove talačke krize u kojoj se Crkva našla jedino nas istina može osloboditi (usp. Iv 8,32). Ako mi kao katolici ne smijemo naglas reći istinu, kako onda možemo slijediti Isusa Krista koji je „Put i Istina i Život“ (Iv 14,6)?! Tek kada biskupi glasno kažu istinu: Jorge Mario Bergoglio nije katolik, onda će nam i Bog pomoći.
Ivan Poljaković
Slika: Fotomontaža, Katolik.hr
[1] Pope Backs ‘Married’ Gays Who Rented Uterus (churchmilitant.com) (18.12.2023.)
[2] Dichiarazione “Fiducia supplicans” sul senso pastorale delle benedizioni del Dicastero per la Dottrina della Fede (vatican.va) (18.12.2023.)
[3] „Vjernici imaju pravo, dapače, katkada i dužnost, prema znanju, stručnosti i ugledu koji imaju, svetim pastirima očitovati svoje mišljenje o onome što je za dobrobit Crkve i to mišljenje, čuvajući cjelovitost vjere i ćudoređa i poštovanje prema pastirima, te pazeći na zajedničku korist i dostojanstvo osoba, priopćiti i drugim vjernicima“ (kan. 212).
[4] Ovdje se misli na vidljivu glavu, namjesnika Kristova, poglavara Crkve, a ne na nevidljivu i stvarnu glavu Crkve, Isusa Krista.
[5]Mystici Corporis Christi, 22: https://www.vatican.va/content/pius-xii/en/encyclicals/documents/hf_p-xii_enc_29061943_mystici-corporis-christi.html (20.12.2023.)
[6] Prvi vatikanski sabor, Pastor aeternus, 4; Drugi vatikanski sabor, Dei verbum, 10.
[7] Bellarmine, De Conciliis, lib. III., cap. 10.
[8] The Church Is Not a Democracy | Gerhard Cardinal Müller | First Things (archive.org) (20.12.2023.)
[9] EXCLUSIVE: Cardinal Müller says Francis has uttered ‘material heresy’, but is still the Pope – LifeSite (archive.org) (20.12.2023.)
[10] https://www.firstthings.com/web-exclusives/2023/02/imagining-a-heretical-cardinal (22.12.2023.)
[11] https://denzingerbergoglio.wpcomstaging.com/ (18.12.2023.)
[12] https://catholicherald.co.uk/why-is-proselytism-a-problem/ (19.12.2023.)
https://www.lifesitenews.com/opinion/pope-to-teen-girl-proselytism-is-the-strongest-poison-against-the-ecumenica (19.12.2023.) Čak je jednom prilikom rekao i da je obraćanje na katoličku vjeru smrtni grijeh: https://www.lifesitenews.com/news/pope-very-grave-sin-for-catholics-to-try-to-convert-orthodox (20.12.2023.)
[13] https://www.vatican.va/content/francesco/es/messages/pont-messages/2013/documents/papa-francesco_20130807_videomessaggio-san-cayetano.html (19.12.2023.)
[14] http://www.vatican.va/content/francesco/hr/audiences/2017/documents/papa-francesco_20171011_udienza-generale.html (19.12.2023.)
[15] https://www.vatican.va/content/francesco/en/apost_exhortations/documents/papa-francesco_esortazione-ap_20160319_amoris-laetitia.html (21.12.2023.)
[16] http://www.vatican.va/content/francesco/en/travels/2019/outside/documents/papa-francesco_20190204_documento-fratellanza-umana.html (20.12.2023.)
[17] https://www.youtube.com/watch?v=RwxECzuOotQ (21.12.2023.)
[18] http://www.vatican.va/content/pius-xi/en/encyclicals/documents/hf_p-xi_enc_19280106_mortalium-animos.html (19.12.2023.)
https://www.papalencyclicals.net/Greg16/g16mirar.htm (19.12.2023.)
https://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/documents/rc_con_cfaith_doc_20000806_dominus-iesus_en.html (20.12.2023.)
http://www.vatican.va/content/john-paul-ii/en/encyclicals/documents/hf_jp-ii_enc_07121990_redemptoris-missio.html (20.12.2023.)
[19] https://www.vatican.va/content/francesco/en/apost_letters/documents/20220629-lettera-ap-desiderio-desideravi.html (20.12.2023.)
[20] https://www.ewtn.com/catholicism/library/thirteenth-session-of-the-council-of-trent-1479 (20.12.2023.)
[21] https://www.repubblica.it/vaticano/2020/10/21/news/papa_unioni_civili_gay-271344386/ (20.12.2023.)
[22] https://www.lifesitenews.com/news/on-eve-of-lgbt-catholic-conference-pope-francis-praised-fr-james-martin-sjs-pro-lgbt-ministry/ (20.12.2023.)
[23] https://www.lifesitenews.com/news/pope-once-again-praises-dissident-nun-for-years-of-lgbt-activism/ (20.12.2023.)
[24]https://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/documents/rc_con_cfaith_doc_19990531_gramick-nugent-notification_en.html (20.12.2023.)
[25] Dichiarazione “Fiducia supplicans” sul senso pastorale delle benedizioni del Dicastero per la Dottrina della Fede (vatican.va) (18.12.2023.)
[26] Pope suggests contraception can be condoned in Zika crisis | Pope Francis | The Guardian (20.12.2023.)
[27] Humanae Vitae On the Regulation of Human Births – Papal Encyclicals (20.12.2023.)
[28] Exclusive: Pope Francis discusses Ukraine, U.S. bishops and more | America Magazine (14.12.2023.)
[29] Microsoft Word – donum_vitae.doc (academyforlife.va) (20.12.2023.)
[30] Evangelium Vitae (25 March 1995) | John Paul II (vatican.va) (20.12.2023.)
[31] Peter Seewald: Benedict XVI, Last Testament: In His Own Words. New York: Bloomsbury Publishing, 2016. (Papa Benedikt XVI. isto tako nikada nije prestao nositi prsten koji nosi papa, papinske cipele, papinsku bijelu odoru, nije nikad otišao iz Rima, davao je blagoslove koje jedino papa može davati).
[32] Njegov tajnik nadbiskup Georg Gänswein je 20.5.20216. na Papinskom Sveučilištu Gregoriana također potvrdio da papa Benedikt XVI. “nije napustio Petrovu službu”. Isto je Gänswein potvrdio i u intervjuu “Exklusives Interveiw mit Erzbischof Georg Gänswein“ Rom 51 direkt EWTN. 27.6.2016.
Rom direkt: Exklusives Interview mit Erzbischof Georg Gänswein (27. Juni 2016) (youtube.com) min. 11:01
[33] Zapisi o tome se mogu naći još u četvrtom stoljeću i kasnije: Synod of Parma (501. g.), Proposueramus Quidem (685. g.), u enciklici pape sv. Lava IX.: In Terra Pax Hominibus (1053. g.), pape sv. Grgura VII.: Dictatus Papae (1075. g.) itd.
[34] „Pogledajmo križ, izmučenog čovjeka, Boga, lišenog svog božanstva, umrljanog grijehom“ (Jutarnja meditacija, Domus Sanctae Marthae, 15.3.2026.); „Isus iz Nazareta, kad je jednom postao čovjekom, iako je bio čovjek iznimne vrline, nije bio Bog“ (intervju sa Eugeniom Scalfari, 9.10.2019.). Iako je glasnogovornik Vatikana demantirao da je papa Franjo izgovorio te riječi, sam Papa to nikada nije demantirao, i što je znakovito, nastavio je istom novinaru i dalje davati intervjue Pope’s favored interviewer claims Francis denies Christ’s divinity – LifeSite (lifesitenews.com) (22.12.2023.)
[35] True or False Pope: JOHN OF ST. THOMAS, O.P.: COMPLETE TREATISE ON THE LOSS OF OFFICE FOR A HERETICAL POPE (22.12.2023.)
[36] Suarez, De Fide, disp. X., sect. VI. no. 16.
[37] Bellarmine, De Romano Pontifice, Knj. 2, pogl. 30. On the Roman Pontiff (archive.org) (23.12.2023.)
[38] Papa Pavao IV., Cum Ex Apostolatus Officio, 1559.
[39] Lumen gentium, 25. Lumen gentium (vatican.va) (22.12.2023.)
[40] Slučaj Bergoglija se ne može usporediti s papom Ivanom XXII. niti s papom Honorijem I. Papa Honorije I. (625.-638.) je bio osuđen od njegovih nasljednika zbog toga što nije spriječio širenje hereze monoteletizma, ali nije Honorije širio herezu već Sergije, patrijarh Konstantinopola. Papa Ivan XXII. (1316.-1334.) je govorio da duše umrlih ne mogu vidjeti Božje lice prije posljednjeg suda, međutim, nakon što su ga neki teolozi ukorili on se odrekao svoje zablude. Obojica su bili katolici, iako su u određenom trenutku napravili pogreške. Jorge Bergoglio nije katolik.
[41] Za više detalja vidi: Tko unosi razdor u Crkvi?
[42] Svakako da je jedan od načina nesavršeni sabor kao što piše Arnaldo da Silveira „Gubitak papinstva, dakle, neće proizaći iz uklanjanja od nikoga, osim samog pape, koji će, tako što će postati formalni i zloglasni heretik, isključiti sam sebe iz vidljive Crkve i tako prešutno podnijeti ostavku na papinstvo. Apostolska Stolica je time upražnjena te crkveno tijelo poput kardinala ili nesavršenog sabora [bez prisustva pape] može zakonski proglasiti gubitak službe pape heretika te tu činjenicu službeno i nedvosmisleno obznaniti svima. Crkva tada može nastaviti na izboru novog pape.“ Arnaldo Xavier da Silveira: Two Timely Issues: The New Mass and the Possibility of a Heretical Pope. Foundation for a Christian Civilization: Spring Grove, Penn. 2022. Str. 234.
[43] Veliki otpad od vjere koji će poteći iz vrha Crkve prorokovano je u ukazanjima koja su službeno priznata od strane Crkve kao što su ukazanja Gospe od La Saletta, Gospe Fatimske, Gospe u Akiti, te ukazanja koja je imala blažena Anna Katharina Emmerick.
[44] Toma Akvinski: Summa theologiae, 2b, 33 Fraternal correction. Paul J. Glenn Collection [2 Books] – Paul J. Glenn , Aeterna Press – Google Books (20.12.2023)
[45] Očuvanje prave vjere je najviša dužnost biskupa. Biskup ima veliku odgovornost pred Bogom, i zadaća svakog biskupa je u prvom redu čuvati evanđelje „neiskvarenim i živim“ (KKC 77) te prenositi cijelom vjernom puku polog vjere primljen od apostola (usp. KKC 84). Biskupi su najodgovorniji pred Bogom jer su dužni držati vjeru kao najdragocjenije blago i prenositi je onako kako smo je primili od otaca (usp. KKC 175).
[46] Možda bi ga to trglo iz arogancije i oholosti u kojoj živi (on smatra da je pametniji od svih svojih prethodnika, pa i od Krista) te bi mu u konačnici to moglo spasiti život vječni.
