Biskup Eleganti: Inkluzivnost je pokazala pravo lice

Ovogodišnja zabrana pristupa bazilici sv. Petra u Vatikanu tradicionalističkim hodočasnicima „Ad Petri Sedem“, 24. listopada 2026., graniči s neprijateljstvom prema pravovjernim katolicima odanim papi te nema nikakve veze s brigom za jedinstvo Crkve ili s operativnim poteškoćama u organizaciji liturgijskih slavlja u bazilici sv. Petra.

Obredi koji postoje u Katoličkoj Crkvi svojim mirnim suživotom s Novus ordom pokazuju da je moguće i tako živjeti. Istočne katoličke crkve čak su i samostalne (sui iuris) partikularne crkve unutar sveopće Katoličke Crkve. Nitko ih ne smatra prijetnjom jedinstvu Crkve. Nitko im ne bi uskratio oltar niti im zabranio ulazak u neku katoličku crkvu. Nitko, osim Vatikana, koji uskraćuje pristup pravovjernim katolicima koji su, uostalom, vjerni papi. Time se licemjerje sinodalnosti (inkluzivnosti) razotkrilo u svom pravom svjetlu. Hodočasnici „Ad Petri Sedem“ nisu FSSPX (Svećeničko bratstvo sv. Pija X.) No, to odavno znamo: određeni su ljudi inkluzivni samo dok je riječ o ostvarivanju njihovih vlastitih ciljeva. Drugačije mišljenje i drukčiji pastoralni i duhovni pristup beskompromisno i hladnokrvno isključuju. To je moje trajno iskustvo. Isti obrazac prepoznajemo i u politici.

Dakle, takozvana inkluzivnost pokazala je svoje pravo lice. Ona bira koga ili što će uključiti. Izraz „todos, todos, todos“ (svi, svi, svi) zapravo ne znači sve, nego samo određene.

Poznati su nam napori i zahtjevi takozvanog reformnog katolicizma još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Njegovi su se protagonisti smjenjivali u različitim generacijama i često mijenjali ruho, a da pritom nikada nisu odustali od svojih uvijek istih ciljeva. Rezultat je današnja sinodalnost, koja nije sinodalnost od jučer, odnosno sinodalnost utemeljena na Tradiciji. Sve se jasnije pokazuje da je ona, u konačnici, zakašnjela strukturalna reforma po uzoru na protestantizam te ukidanje dokumenata Familiaris consortio (1981.) i Veritatis splendor (1993.). Oni koji prelaze iz Anglikanske Crkve lako će prepoznati taj obrazac.

Interkulturalno učenje i slušanje (intercultural learning and listening) – ja sam misionar benediktinac – pojmovi su koje poznajem još od ranih devedesetih godina, a koji su desetljećima paralizirali našu misionarsku dinamiku. Deklaracija Kongregacije za nauk vjere Dominus Iesus od 6. kolovoza 2000. već je bila odgovor na takav pristup, ali nije naišla na odgovarajući prijam. Zato danas imamo sinodalni pretjerani višak riječi i procesa. A istina je pritom tako jednostavna: DOMINUS IESUS!

Duh nas je, dakle, već prije više od 25 godina pozvao da narodima (ponovno) predstavimo ISUSA KRISTA kao isključivu i apsolutnu Istinu, kao jedina vrata OCU, kao univerzalnog i uvijek važećeg Učitelja te kao jedinog Otkupitelja svijeta. Umjesto toga, sjedimo u krugovima i na sastancima kako bismo slušali. Koga? No, od svega toga nema ništa. Mislim: nema ničega novoga osim postupne provedbe zahtjeva jučerašnjeg reformnog katolicizma (demokracija i sudjelovanje u odlučivanju; nadzor nad vlašću; laici na vodećim položajima; žene u crkvenim službama; revizija spolnog morala; normalizacija razvoda i ponovnog sklapanja braka; priznavanje homoseksualnih životnih stilova i partnerstava; transrodnost; očuvanje stvorenoga odnosno klima; socijalistički nadahnut univerzalizam: otvorene migracije i univerzalno bratstvo; međureligijski suživot umjesto misije). Slon u sobi – povezanost zlostavljanja i homoseksualnosti u katoličkom kleru (Dariusz Oko; Paul Sullins) – i dalje se ignorira.

Rasprave za okruglim stolovima usmjeravaju se unaprijed. Povjerenstva iznose heterodoksne prijedloge. Iz Rima ne stižu valjani odgovori na probleme u Crkvi koje je izazvao liberalni progresivizam. Izostaje poštena i objektivna procjena liturgijske obnove, bez namjere da se vratimo u razdoblje prije 1965. godine. Ni okretanje mladih ljudi konzervativnim stajalištima, uključujući ona unutar Crkve, ne razmatra se objektivno kao znak vremena.

U međuvremenu na ulicama europskih gradova svjedočimo djelovanju islamističko-ljevičarskih, migrantskih i kaotičnih snaga, koje na simptomatičan način pokazuju kako izgleda raspad tradicionalnog kršćanskog poretka i neuspjeh vrijednosno neutralne sekularne države. Njezini vodeći političari nemaju ni vjerodostojnosti ni vrijednosti, odnosno kreposti; u postkršćanskom svijetu jednostavno nemaju što ponuditi. Neshvatljivo je da je jedan papa nedavno pozvao mlade da izazivaju kaos. Kaos nikada nije bio kategorija Duha, nego upravo demonskih, revolucionarnih sila. Poznato je da je Duh onaj koji je već na početku kaos doveo u red. Ondje gdje kaos prevladava, vlada đavao.

Znakovi raspadanja društva i Crkve u našim krajevima više se ne mogu previdjeti. Prvo (društvo), po mojem mišljenju, nema izgleda opstati bez kršćanstva, dok drugo (Crkvu) Bog doduše uzdržava, ali ona propušta naviještati ekskluzivnost (u dvostrukom smislu te riječi!) ISUSA KRISTA (Put, Istina i Život). On služi još samo kao potpora čovječnosti, što se rado opisuje pojmom „otvorenosti“. Kategoriju grijeha zamjenjuje kategorija krhkosti. U prvom je planu prije svega blizina. Hereza i zabluda ne nazivaju se svojim pravim imenom. Zato, međutim, cvjeta dijalog. Crkva već godinama nalikuje beskonačnoj radionici ispunjenoj raspravama u krugovima i za okruglim stolovima, bez ikakvih održivih rezultata, osim onih kojima se u praksi, ali i na semantičkoj razini, potkopavaju njezin nauk, njezino naviještanje i njezina hijerarhijsko-sakramentalna struktura.

Za kraj, nešto što raduje:

Približavamo se 2033. godini. Nakon 2000 godina to će biti posebna godina. ISUS KRIST je isti jučer i danas. ON ostaje OČEV odgovor na sve naše probleme i zadovoljština za naše grijehe. Upravo ovo potonje osobito je važno imati na umu. Ondje gdje ON uđe u neko srce, sve postaje novo! ON je biser koji Crkva ima ponuditi narodima. Tko je prepoznao njegovu vrijednost, više ne želi ništa drugo. Takav čovjek ne može ISUSA KRISTA staviti u isti red s bilo kim drugim. Radost što ga je pronašao zasjenjuje sve ostalo. Utjelovljeni BOG doista je jedinstvena pojava! I to za sve ljude!

+ Marian Eleganti

Biskup emeritus

Slika: Michel Haynes, hodočasnici privrženi Tradiciji kojima je zabranjen ulaz u baziliku sv. Petra