Blažena Djevica Marija: Co-Redemptrix et Mediatrix

Dikasterij za nauk vjere objavio je 4.11.2025. doktrinarnu bilješku Mater populi fidelis o marijanskim naslovima.[1] Bilješku je potpisao kardinal Víctor Manuel Fernández, prefekt Dikasterija i tajnik mons. Armando Matteo, a Lav XIV. je odobrio bilješku 7.10.2025. Bilješka ukazuje na to kako je navodno blaženu Djevicu Mariju neprikladno nazivati Suotkupiteljicom (Co-Redemptrix) i Posrednicom (Mediatrix).

Uvod

Već u samom uvodu Fernández otkriva pravi razlog i pozadinu ovog dokumenta: „Iako pojašnjava u kojem smislu su određeni nazivi i izrazi koji se odnose na Mariju prihvatljivi ili ne, ovaj tekst također ima za cilj produbiti prave temelje marijanske pobožnosti specificirajući Marijino mjesto u njezinom odnosu s vjernicima u svjetlu Kristovog otajstva kao jedinog Posrednika i Otkupitelja. To podrazumijeva duboku vjernost katoličkom identitetu, a istovremeno zahtijeva i poseban ekumenski napor“. Dakle, pozadina ovog dokumenta je „ekumenski napor“, što ćemo kasnije razjasniti.

Isto kao što dekret Fiducia supplicans nije napisan radi utvrđivanja katoličkog nauka o braku između muškarca i žene, već radi normalizacije sodomije kako bi se dodvorili svijetu, tako i ovaj dokument nije napisan radi utvrđivanja jedinstvene uloge Isusa Krista u spasenju svijeta, jer to katolici znaju i bez Fernándeza, već radi obezvrjeđivanja Marijine uloge u ekonomiji spasenja kako bi se dodvorili protestantima i drugim lažnim religijama.

Prvi ustupak protestantima, kada je u pitanju Djevica Marija, učinjen je još na Drugom vatikanskom saboru kako to Fernándezov dokument Mater populi fidelis i navodi: „Neki su pape koristili naslov 'Suotkupiteljica' bez da su previše objašnjavali njegovo značenje. Općenito su taj naslov predstavljali na dva specifična načina: u odnosu na Marijino božansko majčinstvo (u mjeri u kojoj je ona, kao Majka, omogućila Otkupljenje koje je Krist ostvario) ili u odnosu na njezino sjedinjenje s Kristom na otkupiteljskom križu. Drugi vatikanski koncil suzdržao se od korištenja tog naslova iz dogmatskih, pastoralnih i ekumenskih razloga“ (18).

Suotkupiteljica i Posrednica: dio Svete predaje

U godinama prije Koncila se bez zadrške pisalo o Mariji kao Suotkupiteljici, Odvjetnici i Posrednici svih milosti. Tako i kod nas u Hrvatskoj glasoviti teolog Tomislav Šagi-Bunić 1952. godine piše posve u skladu s tada aktualnim duhovnim strujanjima u katoličkom svijetu:

„Krist je otkupitelj, a Marija je suotkupiteljica. Dakako suotkupiteljica u ovisnosti, u potpunoj ovisnosti i podložnosti Kristu... zato imamo pravo kazati, da je Blažena Djevica sasvim blizu sudjelovala u našem spasenju, dakako ne onako, kao njezin Sin, koji je jedini kao Bog i čovjek u jednoj Osobi mogao pravo i dostatno zaslužiti naše spasenje, ali ipak je i Marija zaslužila u tom smislu, što je bilo Sina dostojno, da i njezinu žrtvu primi i poveže je sa žrtvom svoga Sina. Tako je i ona po Božjoj volji doprinijela svoj dio za otkupljenje svijeta! Ona nije doduše povećala Kristove zasluge, jer je i sama bila po Kristu otkupljena, ali je ipak Gospodin i nju uključio, da je po snazi svoga Sina i u ovisnosti od njega i ona sudjelovala u otkupiteljskom djelu. Marija je dakle suotkupiteljica naša, radi toga je ona postavljena također za posrednicu svih milosti. Kao što je bila s Kristom povezana u stjecanju otkupljenja, tako je s Kristom povezana i u dijeljenju milosti“.[2]

U pripremi za Drugi vatikanski koncil hrvatski mariolog, dr. Karlo Balić (1899.-1977.), franjevac, predsjednik Papinske akademije u Rimu, bio je zadužen za tekst u kojem bi se formulirala dogma o Mariji Suotkupiteljici i Posrednici. Ono što je fra Karlo Balić u spomenutom nacrtu dokumenta o Mariji napisao bio je odraz svijesti i poimanja većine biskupa onoga doba. Međutim, taj nacrt je kasnije odbačen uglavnom iz „ekumenskih razloga“. Fra Bruno Pezo to objašnjava ovako: „Očito je da Balićeva ponuđena shema iznosi tradicionalnu nauku o Mariji, kao i onu crkvenog Učiteljstva i ne dira ni u jednu dotadašnju istinu koju je Crkva zastupala čime bi zasluživala, na prvi pogled, uvrštavanje u koncilske dokumente. Ali, orijentacija II. vat. sab. je išla u drugom smjeru i težila je svoj pogled usmjeriti prema naprijed, a ne prema natrag. Želja najnovijeg sveopćeg crkvenog Sabora nije bila jednostavno ponavljanje dotadašnjih istina i prihvaćanje postojećeg pologa vjere o Mariji nego hod naprijed; traženje suvremenijeg i prihvatljivijeg puta; govor o Mariji s jačim naglaskom na Sv. pismo; pastoralno usmjerenje i ekumenska orijentacija. Tako zauzetom stavu Sabora Balićevo čvrsto opredjeljenje za polog prošlih vjekova nije odgovaralo, pa je onda i jasno zbog čega njegova shema, usprkos opširnih razjašnjenja i odgovora na postavljene primjedbe u kojima je iznio dogmatske, crkvene i praktične razloge za svoje viđenje dokumenta o Mariji, nije prihvaćena od koncilskih otaca“.[3]

Da je glavni razlog odbacivanja proglašenja dogme o Mariji Suotkupiteljici i Posrednici bio isključivo „ekumenske“, a ne i dogmatske prirode kako to sugerira Fernández (18), svjedoče i službeni dokumenti Koncila:

„Izostavljeni su određeni izrazi i riječi koje su koristili vrhovni svećenici [pape], a koje bi, iako su same po sebi istinite, s teškoćom razumjeli odijeljena braća (u ovom slučaju protestanti). Među ostalim riječima mogu se nabrojati sljedeće: 'Suotkupiteljica ljudskog roda' (Sveti Pio X., Pio XI.), 'Obnoviteljica cijeloga svijeta' (Leon XIII.), 'odrekla se majčinskih prava nad Sinom za spasenje ljudi' (Benedikt XV., Pio XII.), 'zasluženo se može reći da je Ona s Kristom otkupila ljudski rod' (Benedikt XV.), i tako dalje“ (autorovo isticanje).[4]

Dakle, posve je jasno da dogmatskih problema nije bilo. A i Sveto pismo je prožeto instancama iz kojih je razvidan Božji plan otkupljenja koji će uključivati, prije svega, suradnju dviju osoba: jedne božanske i jedne ljudske, „ženu“ i njezino „potomstvo“ (Krista). To je otkriveno već na samom početku u knjizi Postanka: „Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: on će ti glavu satirati...“ (Post 3,15). Ovaj odlomak iz Svetog pisma proročki nagovještava Marijino sudjelovanje s njezinim božanskim Sinom u pobjedi nad zmijom. Iz ovoga jasno proizlazi Božja volja da „žena“ sudjeluje u istom „neprijateljstvu“ između sebe i svog potomstva (Isusa Krista) s jedne strane i zmije i njezinog potomstva (neprijatelja Crkve) s druge strane.

U toj suradnji Marija je ta koja cio svoj život podređuje Bogu: „Veliča duša moja Gospodina i duh moj klikće u Bogu, Spasitelju mojemu“ (Lk 1,47). Tako i mi s Marijom, kada je častimo prema zaslugama koje joj pripadaju, veličamo Boga i postajemo bliže Kristu.

Ideja o Mariji kao Suotkupiteljici i Posrednici nije nastala u 15. stoljeću kako Fernández to ovdje želi prikazati (17), već je, kao i ostale četiri istine o Mariji (koje su u međuvremenu proglašene i dogmama), postojala od najranijih dana kršćanstva: o tome možemo (npr.) čitati kod sv. Justina Mučenika (Dijalog s Trifunom Židovom, 155. g.), sv. Ireneja (Protiv krivovjerja, 180. g.), Tertulijana (Tijelo Kristovo, 208. g.), sv. Augustina (Različita pitanja Simplicijanu, 396. g; Sveto djevičanstvo, 401. g.). Tako sv. Irinej u svom poznatom apologetskom djelu navodi: „Postavši neposlušna, [Eva] je postala uzrok smrti, i sebi i cijelom ljudskom rodu; tako je i Marija, imajući zaručenog muškarca [s njom], a ipak djevica, poslušnošću postala uzrok spasenja, i sebi i cijelom ljudskom rodu“.[5]

Sv. Efrem Sirac, crkveni naučitelj četvrtog stoljeća piše o blaženoj Mariji Djevici: “S Posrednikom ti si Posrednica cijelog svijeta”.[6] Drugi naučitelj Crkve sv. Ćiril Aleksandrijski u petom stoljeću piše: „Zdravo Marijo, Bogorodice, časna blaga cijeloga svijeta... po tebi se slavi i klanja Presveto Trojstvo,... po tebi se s neba zbacuje kušač, đavao, po tebi se palo stvorenje uzdiže na nebo, po tebi je cijelo stvorenje, nekoć zatočeno idolopoklonstvom, doseglo spoznaju istine, po tebi je sveto krštenje došlo vjernicima... po tebi se narodi dovode do pokajanja...“[7] Dakle, očito da je uloga Marijina u otkupljenju bila posve jasna već u ranoj Crkvi.

Naučitelj Crkve sv. Bernard iz Clairvauxa (12. stoljeće) kaže: „Bog je želio da nemamo ništa što ne bi prošlo kroz Marijine ruke“.[8] Sv. Anselm (11. st.), sv. Bonaventure (13. st.), jedan od najvećih teologa nakon sv. Toma Akvinskog, Francisco Suarez (16. st.), sv. Maksimilijan Kolbe i mnogi drugi su naučavali da je Marija Posrednica svih milosti i Suotkupiteljica.

Stoga, nisu teolozi i pape koji su govorili i pisali o Mariji kao Suotkupiteljici ti koji se udaljuju od vjekovne katoličke vjere, nego su Fernández i njemu slični, koji tvrde da Marija te naslove ne zaslužuje, oni koji niječu neprekidnu katoličku vjeru o ulozi koju je Bog povjerio Svetoj Bogorodici u spasenju ljudskog roda. Dakle, Marijine titule Suotkupiteljice i Posrednice dio su Svete predaje.

Učiteljstvo Crkve: Marija je Suotkupiteljica i Posrednica svih milosti

Ne samo crkveni oci, crkveni naučitelji i sveci već su i pape naučavali ovu doktrinu tako da je ona praktički postala dio redovitog Učiteljstva Crkve. Tako su pape Benedikt XV., Pio VII., Pio IX., Pio X., Pio XI., Pio XII., Lav XIII. i sv. Ivan Pavao II. naučavali da je Marija Posrednica svih milosti i Suotkupiteljica.[9] Sveti papa Pio X. u enciklici Ad diem illum kaže:

“Kad je došao krajnji čas Sina, pokraj Isusova križa stajala je Marija, Njegova Majka, ne samo zaokupljena razmatranjem okrutnog prizora, već radosna što je njezin Jedini Sin prinesen za spasenje čovječanstva, i tako potpuno sudjelujući u Njegovoj Muci, da bi, kad bi bilo moguće, rado podnijela sve muke koje je njezin Sin podnio. I iz tog zajedništva volje i patnje između Krista i Marije zaslužila je postati najdostojnija Posrednica izgubljenog svijeta i Djeliteljica svih darova koje je naš Spasitelj otkupio za nas svojom smrću i svojom Krvlju. […] Uzvišenoj Djevici dopušteno je da bude najmoćnija Posrednica i zagovornica cijelog svijeta sa svojim Božanskim Sinom. Izvor je, dakle, Isus Krist. Ali Marija, kako sv. Bernard ispravno primjećuje, je kanal (Serm. de temp on the Nativ. B. V. De Aquaeductu n. 4); ili, ako hoćete, spojni dio čija je funkcija spojiti tijelo s glavom i prenijeti tijelu utjecaje i volje glave – mislimo na vrat. Da, kaže sv. Bernardin Sijenski, 'ona je vrat Naše Glave, kojim On svom mističnom tijelu komunicira sve duhovne darove' (Quadrag. de Evangel. aetern. Serm. 10., a. 3, c. 3). […] Budući da Marija sve nadmašuje u svetosti i u sjedinjenju s Kristom, te jer ju je Krist pridružio djelu ljudskog spasenja, zaslužuje za nas po prikladnosti (lat. de congruo), jezikom teologa, ono što je Isus Krist zaslužio za nas po pravednosti (lat. de condigno), i ona je vrhovna Posrednica dijeljenja milosti.…”[10]

Papa Benedikt XV. piše: „Ona pati sa svojim sinom koji pati i umire, gotovo kao da bi i sama umrla. Za spasenje čovječanstva odrekla se svojih prava kao majka svoga sina i, u određenom smislu, prinijela je Kristovu žrtvu Bogu Ocu koliko joj je bilo dopušteno. Stoga se može reći da je s Kristom otkupila ljudski rod“.[11]

Godine 1914. u Dekretu pape Pija X., tiskano u Acta Apostolicae Sedis (Službeni akti Crkve) nalazimo molitvu Majci Božjoj u kojoj nalazimo naslov „Suotkupiteljice“:

„O Blažena Djevice, Majko Božja, pogledaj milosrdno s neba, gdje sjediš kao Kraljica, na mene, bijednog grješnika, svog slugu. Iako svjestan svoje nedostojnosti, kao zadovoljštinu za uvrede koje su ti počinili bezbožni i bogohulni jezici, iz dubine svoga srca blagoslivljam te i uzvisujem kao najčišće, najljepše i najsvetije od svih stvorenja. Blagoslivljam tvoje sveto ime, blagoslivljam tvoje uzvišene povlastice kao istinske Majke Božje, vazda Djevice, začete bez ljage grijeha, suotkupiteljice ljudskog roda (autorovo isticanje). Blagoslivljam Vječnog Oca koji te je na poseban način izabrao za svoju kćer; Blagoslivljam Utjelovljenu Riječ koja je u tvom naručju uzeo na sebe našu prirodu i tako te učinio svojom Majkom; blagoslivljam Duha Svetoga koji te je uzeo za svoju zaručnicu. Sva čast, hvala i zahvala vječno blagoslovljenom Trojstvu, koje te je predodredilo i toliko ljubilo od vječnosti da te je uzvisilo iznad svih stvorenja do najuzvišenijih visina.

O Djevice, sveta i milosrdna, isprosi svima koji te vrijeđaju milost pokajanja i milostivo primi ovaj bijedni čin poštovanja od mene, svoga sluge, isprosivši i meni od svoga božanskog Sina oproštenje i otpuštenje svih mojih grijeha. Amen.“[12]

Fernández citira selektivno samo ono što njemu odgovara. Tako u 19. poglavlju citira kardinala Josipa Ratzingera koji, dok je bio prefekt Kongregacije za nauk vjere, nije imao potvrdno mišljenje o proglašenju dogme Suotkupiteljice i Posrednice. No, ne citira njegovo pismo nadbiskupu Zimowskom kasnije kada je postao papa Benedikt XVI. u kojem piše: „Nos denique Te, Venerabilis Frater, in tua missione implenda precibus comitamur atque intercessioni Beatae Virginis Mariae Immaculatae, Mediatricis omnium gratiarum, commendamus, Tibi Benedictionem Apostolicam libentes impertientes, quam omnibus celebrationum participibus rite transmittas cupimus [Naposljetku, Tebe, Časni Brate, pratimo molitvama u ispunjavanju tvoje misije i povjeravamo zagovoru Blažene Djevice Marije Bezgrješne, Posrednice svih milosti, rado Ti udjeljujući Apostolski Blagoslov, kojeg želimo da propisno preneseš svim sudionicima proslava]“.[13]

Papa Benedikt XVI. je samo smatrao da još nije sazrelo vrijeme za proglašenje dogme, ali nije tvrdio da je „neprikladno“ koristiti tu titulu. Tako se cijela Fernándezova teologija oslanja na samo jednog papu – bolje rečeno – antipapu, Bergoglija:

„Papa Franjo je u najmanje tri navrata izrazio svoje jasno protivljenje korištenju titule 'Suotkupiteljica', tvrdeći da Marija 'nikada nije htjela prisvojiti ništa od svog Sina za sebe. Nikada se nije predstavila kao suotkupiteljica. Ne, učenica.' Kristovo otkupiteljsko djelo bilo je savršeno i ne treba mu dodavati; stoga 'Gospa nije htjela oduzeti Isusu nikakvu titulu... Nije tražila da bude kvazi-otkupiteljica ili suotkupiteljica: ne. Postoji samo jedan Otkupitelj i ta se titula ne može duplicirati.' Krist 'je jedini Otkupitelj; nema suotkupitelja s Kristom'“(21).

Ovako govore protestanti, a nije ni čudo kada znamo tko je bio Bergoglio. Već smo u više navrata dokumentirali da Bergoglio nije bio katolik i sada vidimo posljedice gromoglasne šutnje biskupa, koji su čekali da Franjo umre, jer su mislili kako će se nakon toga sve vratiti u normalu. Kao što sam napisao dva dana prije konklave, ako novi papa ne proglasi Bergoglija heretikom i ne poništiti sve njegove (masonske) pamflete agonija Crkve će se nastaviti.

I sada dragi biskupi gledate taj film.

Marijino posredništvo je dio Božjeg plana

Krist je jedini posrednik između Boga i ljudi u apsolutnom smislu, ali opet kao i kod spasenja Krist dozvoljava suposredništvo svim članovima Crkve. Zašto? Sv. Pavao objašnjava: „Jer Božji smo suradnici: Božja ste njiva, Božja građevina“ (1 Kor 3,9). Protestanti misle da je zabranjeno moliti se svecima za posredništvo, ali Biblija nam govori suprotno: „Dakle, preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti. To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“ (1 Tim 2, 1-4). I na drugim mjestima sv. Pavao izričito traži da se vjernici mole (usp. Rim 15,30-32; Ef 6,18-21; Kol 4,3; 1 Sol 5,25; 2 Sol 3,1). Sam Isus je zahtijevao da se molimo za druge (Mt 5,44). Toliko o protestantskom (i Fernándezovom) razumijevanju posredništva.

Anđeo Gabrijel pozdravlja Mariju ovim riječima: „Zdravo, milosti puna!“ (Lk 1,28) (vulgata: Ave, gratia plena). „Milosti puna“ je prijevod grčkog gerunda (glagolske imenice) κεχαριτωμένη (kečaritomene), koji kad bi se doslovce preveo, morao bi se prevesti kao vlastito ime: Milostipuna. Anđeo ne pozdravlja Mariju: 'zdravo milosti puna'; već, 'zdravo Milostipuna'. Nijedno drugo stvorenje u Bibliji nije oslovljeno s Milostipuna. Ovo ime dano Mariji označava njenu bitnu karakteristiku, koja se sastoji od punine Božje milosti, kao integralnog dijela Marijine naravi. Marija je začela po Duhu Svetom i rodila Sina Božjeg. Ona je jedino stvorenje koje je bilo u tako intimnom odnosu s dvije Božanske osobe, zbog toga je morala biti i bez grijeha začeta. Sva ta milost Božja se izlila i izlijeva se preko Marije na nas. Nije Marija izvor milosti, već Bog, ali je ona posrednica svih milosti, jer je tako Bog htio. Marijino posredništvo je dio Božjeg plana. Zato prihvaćanjem Marijine titule „Posrednica svih milosti“ mi ustvari prihvaćamo Božji plan spasenja i time još više veličamo Boga i postajemo bliže Kristu po Mariji. To je za protestante nuklearna fizika, ali to je njihov problem, ne trebamo se mi zbog njih odricati naše vjere.

Naravno, svakom katoliku je jasno da je Blažena Djevica Marija naša najveća zagovornica te da ima posebnu ulogu u djelu spasenja kao niti jedno drugo stvorenje. Ako običan vjernik može na neki način sudjelovati u spasenju i posredovanju, kao što sv. Pavao kaže, zar onda Marija, jedino stvorenje bez grijeha začeto, nema na to pravo? Naravno da ima, i to je svakom katoliku jasno. Zato je Fernándezovo inzistiranje, kako titule Suotkupiteljica i Posrednica mogu kod vjernika izazvati konfuziju, patetično (uvod i 22). Naročito kada znamo da je on potpisnik i dekreta Fiducia supplicans kojim se odobrava blagoslov istospolnih parova. Blagoslov istospolnih parova kao ne izaziva konfuziju. Titule Posrednica i Suotkupiteljica izazivaju konfuziju kod protestanata, tj. heretika, i u tom je cijela poanta. Fernández i marksističko-socijalistička klika iz škole tzv. teologije oslobođenja koja je okupirala Vatikan od Bergoglijeve uzurpacije Petrove stolice 2013. godine naovamo uopće ne razumije katolički nauk.

U istom paragrafu (22) Fernández kaže: „Uvijek je neprimjereno koristiti naziv 'Suotkupiteljica' za definiranje Marijine suradnje“. To predmnijeva da su mnogi sveci, crkveni oci i pape „neprimjereno koristili“ taj naziv. Koje li drskosti da Fernández „Tucho“ okrivi toliko svetaca i papa za „neprimjerno“ korištenje titule Suotkupiteljice.

Dalje u istom paragrafu (22) piše: „Kada neki izraz zahtijeva mnoga, ponovljena objašnjenja kako bi se spriječilo da odstupi od ispravnog značenja, ne služi vjeri Božjeg naroda i postaje beskoristan“. Naravno da treba mnoga objašnjenja kada su protestanti u pitanju, jer oni ne razumiju katoličku vjeru, ali isto tako bi trebalo puno objašnjenja npr. i za transupstancijaciju. Hoćemo li se onda odreći i „stvarne prisutnosti“ Krista u euharistiji zato što treba puno objašnjavati onima koji to ne razumiju?

Osim toga, zapitajte se, kome ćete vjerovati. Fernándezu zvanim „Tucho“, piscu erotsko-pornografskih knjiga, čovjeku koji zagovara kontracepciju i sodomiju, heretiku, i Lavu koji kaže da Crkva ne posjeduje istinu, ili papama, crkvenim naučiteljima i svecima koje smo (samo jednim malim dijelom) spomenuli u ovom uratku.

Mistično Tijelo Kristovo

Kardinal Fernández na početku svog teksta (4) spominje razliku između subjektivnog i objektivnog Otkupljenja, ali kasnije u potpunosti ignorira bogatu baštinu o Gospinoj ulozi u našem Otkupljenju. Kardinal „Tucho“ zatim nastavlja s davanjem povijesnih referenci na upotrebu titule „Suotkupiteljica“, sugerirajući na brojne načine da ni titula ni teološki koncept zajedničkog djela Otkupljenja ne prethode 15. stoljeću. Međutim kao što smo vidjeli ovaj nauk doista seže do rane Crkve.

Svi katolici čine Mistično Tijelo Krista i svatko od nas ima svoju ulogu u tom Tijelu: „Jer kao što u jednom tijelu imamo mnogo udova, a nemaju svi isto djelovanje, tako smo i mi, mnogi, jedno tijelo u Kristu, a pojedinci udovi jedan drugomu“ (Rim 12,4-5). Katolicima je posve jasno da je Isus Krist jedini otkupitelji i posrednik između Boga i ljudi. Međutim, katolici, za razliku od protestanata, znaju da je Bog u svojoj ljubavi prema ljudskom rodu dopustio i naše sudjelovanje u djelu otkupljenja. Drugim riječima, Bog se služi i nama kao sredstvom otkupljenja.

Sv. Pavao u dva navrata govori o vlastitom sudjelovanju u djelu spasenja: „Vama pak, poganima, velim: ja kao apostol pogana službu svoju proslavljam ne bih li na ljubomoru izazvao njih, tijelo svoje, i spasio neke od njih [καὶ σώσω τινὰς ἐξ αὐτῶν] (Rim 11,13-14). „Bijah nejakima nejak da nejake steknem. Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim [ἵνα πάντως τινὰς σώσω]” (1 Kor 9,22). U oba slučaja sv. Pavao koristi σώσω što znači „ja spasim“. Je li sv. Pavao umro na križu i spasio nas? Naravno da ne. Krist je jedini spasitelj u apsolutnom smislu, ali ostali „udovi Tijela“ mogu spasiti nekoga u relativnom smislu, tj. mogu poslužiti kao Božje sredstvo spasenja. Bog se može poslužiti svakome od nas da se neka duša obrati i spasi. Da li to onda nas čini spasiteljem? Ne, ali nas čini sudionikom Kristovog otkupljenja. Ako se netko obrati zahvaljujući našim riječima, nije to naša zasluga, već zasluga Božje milosti, koja je djelovala kroz nas kao posrednika.

U hrvatskom jeziku prefiks „su-“ ima dvostruko značenje, može značiti ravnopravnost ili podređenost. Npr. kao suigrač vi ste ravnopravni igrač na terenu, ali kao suvozač vi ste podređeni vozaču, tj. možete pomoći ukoliko vozač to dozvoli, možete namjestiti neku lijepu pjesmu na radiju, pogledati mapu ako vozač zatraži itd., ali jedino je vozač apsolutni i odgovorni subjekt za vožnju. Tako je i Suotkupiteljica podređena Kristu i ovisna o Kristu. To je nama svima jasno. Ali nam je isto tako jasno da je Marijina uloga u spasenju bila posebna. Bog je mogao i na druge načine spasiti ljude ali je odlučio baš na način, da se Sin, utjelovi po Djevici Mariji, i kao što je Eva bila sugrješnica tako je Marija, druga Eva, postala sa svojim „fiat“ suotkupiteljica jer je rodila Sina, drugog Adama, po kojem je svijet spašen. To je nama katolicima posve jasno, i nije potrebno objašnjavati.

Sensus fidei nasuprot minimalističko-maksimalističkoj teoriji

Katolicima nije potrebno objašnjavati vjerske istine jer posjeduju kolektivnu memoriju – sensus fidei – koju duh II. vatikanskog koncila (skraćeno: duh koncila) nastoji potisnuti. Pod duhom koncila se uglavnom podrazumijevaju određena teološka stajališta koja nisu izrijekom definirana na Drugom vatikanskom saboru, ali odražavaju duh, odnosno težnje tog sabora. Tako su u tom duhu (sigurno ne u Svetom Duhu) nastala razna krivovjerja koja su se polako i neprimjetno uvlačila i širila u Crkvi.

Jedno od tih je minimalističko-maksimalistička teorija, koju danas drže neki biskupi, kada je blažena Djevica Marija u pitanju. Ova teorija polazi od zamisli da minimalisti daju premalu važnost Mariji, ne priznaju sve četiri dogme (Bogorodica, Djevica, bez grijeha začeta, i na nebo uznesena), a maksimalisti osim što priznaju četiri marijanske dogme časte Mariju još i kao Suotkupiteljicu i Posrednicu svih milosti. Naravno, ako tako postavite premisu onda dolazite do zaključka kako treba zauzeti neku sredinu, što bi značilo da treba odbaciti naslov Suotkupiteljice i Posrednice jer navodno ne smijemo griješiti neque per excessum (ni po višku) neque per defectum (ni po manjku).

Iako ova teorija u filozofiji može biti validna i na prvi pogled uvjerljiva ona ipak ne odražava katoličko, već protestantsko načelo, kada su u pitanju istine vjere. Zamislite da su biskupi u četvrtom stoljeću tako razmišljali. Ustvari, bilo je biskupa koji jesu tako razmišljali, ali to su bili heretici, a njihov predvodnik je bio biskup Arije koji se vodio tim načelom pa je za Isusa htio pronaći „zlatnu sredinu“ tako de ne bude niti Bog niti čovjek, već nešto između, jedno uzvišeno stvorenje.

Katolička vjera pak ne funkcionira na taj način jer mi vjerujemo u ono što nam je Bog objavio. Za razliku od protestanata mi ne mislimo da ljudskim umovanjem možemo doći do istine već se oslanjamo na Božju objavu koja je Crkvi dana kroz usmenu predaju (Sveta predaja), Sveto pismo i Učiteljstvo Crkve. Sva ta tri stupa istine moraju biti utemeljeni na pologu vjere koju smo primili od apostola i moraju biti u apsolutnoj harmoniji. Zato katolici kao Božji narod imaju u memoriji usađen sensus fidei (osjećaj vjere). To je nadnaravni instinkt vjere kojim je obdaren cijeli narod Božji, i svećenici i laici. To je kolektivna sposobnost raspoznavanja i prihvaćanja vjerskih istina. Sensus fidei nije iznad Učiteljstva ali je s Učiteljstvom usko povezan jer je uvijek u skladu s tri stupa Crkve u kojoj je punina istine (usp. 1 Tim 3,15). Crkva nema potrebu proglasiti dogmu o svakoj istini vjere, ali kada i proglasi neku dogmu, onda ta dogma mora biti u skladu sa sensus fidei – kako se uvijek vjerovalo. Tako katolici vjeruju u anđele, demone, u zabranu pobačaja, kontracepcije, nerazrješivost braka itd., iako ništa od toga nije dogmatski definirano, ali sva ta vjerovanja su dio kolektivnog osjećaja vjere.

Marijina titula Suotkupiteljice i Posrednice spada u sensus fidei i uvijek će tako ostati bez obzira proglasio neki papa ovo vjerovanje dogmom ili ne. Zato biskupi koji zagovaraju „zlatnu sredinu“ razmišljaju kao protestanti. Katolici vjeruju u ono što nam je po Kristu predano od otaca, a ne u ljudske umotvorine. Marija ne nosi ove naslove zato jer smo mi došli do toga svojim umovanjima, tražeći „neku sredinu“ ili „maksimalnost,“ već zato jer je to Bog tako htio, i jer nam je to objavio, te zbog toga ti naslovi njoj pripadaju. A Fernández i Prevost, koliko god se trudili, ne mogu nikakvim dekretima izbrisati tu memoriju Božjeg puka – sensus fidei.

Zaključak

Da se još kratko vratimo na početak, na „ekumenski napor“, jer to je ključni razlog nastanka ovog dokumenta. Što znači kada klerici govore kako nešto treba učiniti zbog ekumenizma? U Crkvi nakon Drugog vatikanskog sabora postoji težnja promovirati ekumenizam što se tumači približavanjem protestantima kako bi postigli jedinstvo. Jedini ispravni ekumenizam znači pozvati odijeljenu braću da se vrate majci Crkvi, ali nažalost ekumenizam Drugog vatikanskog sabora podrazumijeva odricanje istine vjere da bi se katolici približili protestantima, tj. hereticima. Naravno, ne treba posebno nikom objašnjavati da je to velika hereza, točnije „sinteza svih hereza“ kako se izrazio sv. papa Pijo X. kada je osudio modernizam. Sada živimo u vremenu kada modernisti vladaju Crkvom i malo po malo razgrađuju katoličku vjeru i nadaju se da vi to nećete primijetiti. Žele vas prevesti žedne preko vode.

Navest ćemo samo nekoliko primjera na koje su se već mnogi katolici navikli a nisu ni svjesni koliko su zabrazdili u protestantizam. Nakon Koncila biskup Annibale Bugnini, za koga je dokazano da je bio mason, u suradnji s protestantima, sastavio je novu misu kako bi se približili protestantima. Zato novus ordo misa više liči na protestantsko „okupljanje oko stola“[14] nego na prinošenje Svete neokaljane žrtve. Većina katolika je prihvatila građansko „pravo“ na javno iznošenje svakojakih krivovjerja, moljenje zajedno s poganima i protestantima, Vatikan II. je postao super dogma (ostali koncili ne postoje), ekumenski dijalog umjesto crkvene misionarske zadaće, Mariologija kao prepreka ekumenizmu (ustvari je prepreka otpadu od vjere), sveopće bratstvo (glavno načelo masonerije) naspram bratstva u Kristu, smrtna kazna postaje intrinzično zlo (iako ju je sam Bog ustanovio), Židovi, muslimani, hindusi i drugi postaju „Božji narod“ (zato su ovom dokumentu dali naziv „Majka vjernog naroda“ umjesto „Majka Crkve“), sve religije vode do Boga, itd. I ovo je jako daleko od iscrpnog nabrajanja svih krivovjerja koja se promoviraju nakon Koncila.

Zaključno, iz svega izrečenog potpuno je jasno da ovim manipulativnim dokumentom Manuel Fernández i Robert Prevost, zvani Lav XIV., samo potvrđuju i cijelom katoličkom svijetu obznanjuju da nastavljaju raskid s Učiteljstvom Katoličke Crkve koji je službeno započeo uzurpator Petrove stolice, Jorge M. Bergoglio, iznjedren duhom II. vatikanskog koncila.

Marijo, Majko Crkve, Posrednice i Suotkupiteljice naša, moli za nas!

Ivan Poljaković

Slika: Michaelangelo, Pietà (1498.-1499.), Bazilika sv. Petra. Wikimedia

[1] Mater Populi fidelis - Doctrinal Note on Some Marian Titles Regarding Mary’s Cooperation in the Work of Salvation (4 November 2025) (9.11.2025.)

[2] Tomislav J. Šagi-Bunić: Veliki znak. Deset govora o katoličkoj mariologiji, Zagreb, 1952. Str. 18.

[3] Bruno Pezo: Uloga fra Karla Balića na II. vatikanskom saboru, Bogoslovska smotra, Vol. 63 No. 1-2, 1993. Str. 55-56.

[4] Acta Synodalia Sacrosancti Concilii Oecumenici Vaticani II: Periodus prima, pars IV: Catholic Church Str. 99, IV, 3, a.

[5] Sv. Irinej: Protiv krivovjerja, III, 22.4.

[6] Ephraem Syri Opera Omnia, Graece/Latine 3, ed. Guiseppe Simone Assemani, Rome, 1746. Str. 525, 528-9, 532. Digitalno izdanje: Ephraem Syri Opera Omnia, Graece/Latine 3, ed. Giuseppe Simone Assemani, Rome 1746 : Giuseppe Simone Assemani, Ephraem the Syrian : Free Download, Borrow, and Streaming : Internet Archive (9.11.2025.)

[7] Sv. Ćiril Aleksandrijski: Encomium in sanctam Mariam deipartem.

[8] William G. Most: Mary in our life, Chapter V: All Grace Through Her Hands. U digitalnom formatu:Library - The Father William Most Theological Collection | Catholic Culture (9.11.2025.)

[9] Zbog ograničenog prostora ne možemo citirati sve pape zato za više detalja vidi: Marija, Suotkupiteljica: Značaj njezine titule u Učiteljstvu Crkve. Mary, Coredemptrix: The Significance of Her Title in the Magisterium of The Church (9.11.2025.)

[10] Ad diem Illum Laetissimum 12,13,14 (12.11.2025.)

[11] AAS-10-1918-ocr.pdf Str. 182. (12.11.2025.)

[12] AAS-06-1914-ocr.pdf Str. 108. (15.11.2025.)

[13] Epistula data Sigismundo Zimozski, nominato misso extraordinario ad celebrationem XXI Diei Mundialis Infirmorum (die X mensis Ianuarii, anno MMXIII) (16.11.2025.)

[14] Ovdje možete vidjeti metodističku nedjeljnu liturgiju, zaključite sami kolika je razlika između ove protestantske liturgije i novus ordo mise: Holy Communion on Baptism of the Lord Sunday (17.11.2025.)