Klica razdora: Drugi vatikanski sabor

Objavljeno: 14. studenoga 2025.

Crkva ove godine slavi 60. obljetnicu Drugog vatikanskog sabora. Mnogi će pravovjerni klerici citirati neke lijepe i pravovjerne rečenice iz koncilskih dokumenata. Istodobno će i heretici u istim tim dokumentima naći izričaje koji su njima dragi jer su prikladni za širenje krivovjerja.

Može li se skup crkvenih dokumenata koji koristi i katolicima i hereticima za promicanje svojih stavova zaista nazvati katoličkim? Može li dobra juha u koju se dodaju kapi otrova biti jestiva? Bez obzira na određen katolički sadržaj takvi dokumenti su opasni za dušu jer sadrže heretičke tvrdnje, baš kao što je i najbolja juha opasna za tijelo ako se u nju doda koja kap otrova.

KATOLIČKI STAVOVI

Predaja se mora čuvati kao najveće blago

Katolici znaju da nitko u Crkvi, pa niti papa, nema ovlasti naučavati neki novi nauk, što nas razlikuje od protestanata. Crkva je po nalogu Krista dužna čuvati i prenositi na nove naraštaje polog vjere onako kako ga je primila od apostola. Ona je nezabludiva baš zato što naviješta božansku Objavu a ne neke ljudske „istine“: „Ova nezabludivost, koju po volji Božanskog Spasitelja treba da ima Crkva u definiranju nauke o vjeri i moralu, odnosi se samo na one stvari koje se nalaze u izvorima božanske Objave, koje treba sveto čuvati i vjerno tumačiti. Rimski biskup, glava kolegija biskupa, ima tu nezabludivost snagom svoje službe kada kao vrhovni pastir i učitelj svih vjernika, koji svoju braću utvrđuje u vjeri, definitivno proglašuje koju nauku vjere i morala. Zato se njegove definicije s pravom nazivaju nepromjenjive, i to po sebi, a ne po pristanku Crkve, jer su izrečene uz pomoć Duha Svetoga obećana mu u blaženom Petru, i zato ne trebaju nikakvog odobrenja drugih, niti dopuštaju bilo kakav priziv na koji drugi sud“ (Lumen gentium, 25).[1]

„Sveta predaja i Sveto pismo sačinjavaju jedan sveti poklad riječi Božje povjerene Crkvi… A zadaća vjerodostojno tumačiti pisanu ili predanu riječ Božju povjerena je samo živom crkvenom učiteljstvu: ono to dostojanstvo vrši snagom imena Isusa Krista. To učiteljstvo, dakako, nije iznad riječi Božje, nego riječi Božjoj služi učeći samo ono što je predano: time što – po božanskom nalogu i uz prisutnost Duha Svetoga – to odano sluša, kao svetinju čuva i vjerno izlaže te iz ovog jednog poklada vjere crpi sve ono što kao Bogom objavljeno predlaže na vjerovanje“ (Dei verbum, 10).[2]

Vidimo da se ovdje saborski oci drže Predaje, brižno je čuvaju i potvrđuju učenje prijašnjih sabora: „Tu časnu vjeru naših predaka u životnu zajednicu s braćom koja su u nebeskoj slavi ili se poslije smrti još čiste, ovaj Sveti Sabor prima s velikim pijetetom i ponovno propisuje odluke svetih sabora Nicejskog II, Firentinskog i Tridentskog“ (Lumen gentium, 51).[3] Vjerujte mi heretici neće ovaj dio citirati jer dobiju živčani slom kada čuju za Tridentski sabor.

Izvan Crkve nema spasenja

Izvan Crkve nema spasenja dogma je Crkve. Ona je potvrđena i na Drugom vatikanskom saboru, samo danas o njoj nitko ne govori: „Razlog ovoj misijskoj djelatnosti proizlazi iz volje Boga 'koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do potpune spoznaje istine. Jer jedan je Bog, jedan je posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus, koji dade samog sebe kao otkup mjesto sviju, i spasenja nema ni po jednom drugom'. Potrebno je dakle da se svi obrate k njemu koga su spoznali iz naviještanja Crkve, i da se krstom pritjelove i njemu i Crkvi, koja je njegovo Tijelo. Sam je naime Krist, 'naglašavajući izričito, potrebu vjere i krštenja, potvrdio time i potrebu Crkve, u koju ljudi ulaze po krštenju kao kroz vrata. Zato se ne bi mogli spasiti oni ljudi koji, iako im nije nepoznato da je Katolička Crkva od Boga ustanovljena po Isusu Kristu kao potrebna, ipak ne bi htjeli ili u nju ući ili u njoj ustrajati'. Premda bi dakle Bog, putovima koje on zna, mogao ljude koji bez svoje krivnje ne znaju za evanđelje privesti k vjeri, bez koje nije moguće ugoditi mu, ipak na Crkvu pada obaveza a ujedno i sveto pravo da propovijeda evanđelje. Stoga misijsko djelovanje danas kao i uvijek zadržava potpuno svoju snagu i potrebu“ (Ad gentes, 7).[4]

„Sveti Sabor obraća se dakle prije svega na katolike. On pak uči, oslanjajući se na Sveto Pismo i Predaju, da je ova putujuća Crkva potrebna za spasenje. Jedino je naime Krist Posrednik i put spasenja, prisutan među nama u svome tijelu, koje je Crkva; a On naglašavajući izričito potrebu krštenja, potvrdio je time i potrebu Crkve, u koju ljudi ulaze po krštenju – kao kroz vrata. Zato se ne bi mogli spasiti oni ljudi, koji, iako im nije nepoznato da je Katolička Crkva od Boga ustanovljena po Isusu Kristu kao potrebna, ipak ne bi htjeli ili u nju ući ili u njoj ostati“ (Lumen gentium, 14).[5]

Za spas duše nije dovoljno samo krstiti se već u vjeri i ustrajati, te prihvatiti cjelovit nauk Crkve i život mu podrediti: „Krst je dakle sakramentalni vez jedinstva među svima koji su njime preporođeni. No ipak je krst po sebi početak i polazište, jer je on sav ustremljen na postizanje punine života u Kristu. Stoga krst smjera k cjelovitom ispovijedanju vjere, cjelovitom uklapanju u ustanovu spasenja kakvu je sam Krist htio i, konačno, k cjelovitom ucjepljenju u euharistijsko zajedništvo“ (Unitatis redintegratio, 22).[6]

I liturgija mora biti ucijepljena u tradiciju

Tradicionalna latinska misa se organski razvijala od apostolskih dana, a barem od šestog stoljeća je gotovo ista kao i danas. Saborski oci su bez sumnje imali namjeru zadržati taj organski razvoj: „Napokon, Sveti Sabor, slijedeći vjerno predaju, izjavljuje: sveta Majka Crkva smatra ravnopravnima i jednako časnima sve zakonito priznate obrede, te hoće da se oni i dalje čuvaju i na svaki način njeguju… (Sacrosanctum concilium, 4). U latinskim obredima treba sačuvati latinski jezik… (Sacrosanctum concilium, 36.1). Crkva smatra gregorijansko pjevanje vlastitim rimskoj liturgiji; ono dakle u liturgijskim činima, uz jednake uvjete, ima prvo mjesto (Sacrosanctum concilium, 116). U latinskoj Crkvi treba uvelike cijeniti orgulje sa sviralima kao tradicionalno glazbalo kojega zvuk može crkvenim obredima dodati divan sjaj te srce veoma uzdići k Bogu i k nebeskim stvarima“ (Sacrosanctum concilium, 120).[7] Nema tu govora o rušenju oltara i klecala, pričesti na ruku, okretanja svećenika prema puku i drugih novotarija koje je nakon Koncila u suradnji s protestantima u Novus ordo ugradio Annibale Bugnini, član masonske lože.

HERETIČKI STAVOVI

Međutim, neki dokumenti istog tog koncila, za koje su glasovali isti ti saborski oci, u najmanju ruku su problematični. Tko to ne priznaje ili ne poznaje katoličku vjeru ili ne poznaje dokumente Koncila. Kao što je papa Ivan XXIII. dao naslutiti, nagovještavajući „aggiornamento“ (prilagodbu) svijetu, pri otvaranju Drugog vatikanskog koncila, tako je i papa Pavao VI. u završnom govoru stavio do znanja da je Crkva u neku ruku podlegla pritisku svijeta: „Sekularni humanizam, otkrivajući se u svojoj strašnoj antiklerikalnoj stvarnosti, u određenom je smislu prkosio Koncilu. Religija Boga koji je postao čovjekom susrela se s religijom (jer takva jest) čovjeka koji sebe čini Bogom. I što se dogodilo? Je li došlo do sukoba, bitke, osude? Moglo je biti, ali nije je bilo. Stara priča o Samarijancu bila je model duhovnosti Koncila. Osjećaj bezgraničnog suosjećanja prožimao je cijeli Koncil. Pažnju našeg koncila zaokupilo je otkriće ljudskih potreba (a te potrebe rastu proporcionalno veličini koju sin zemlje prisvaja za sebe). Ali pozivamo one koji sebe nazivaju modernim humanistima i koji su se odrekli transcendentalne vrijednosti najviših stvarnosti, da koncilu odaju priznanje barem za jednu kvalitetu i da prepoznaju naš vlastiti novi tip humanizma: i mi, zapravo, više od bilo koga drugog, poštujemo čovječanstvo“.[8] Ali da je nešto ipak pošlo po zlu dao je naslutiti isti papa vrlo brzo nakon završetka Koncila 1972. godine na blagdan sv. Petra i Pavla: „Dim Sotonin je kroz neku pukotinu ušao u hram Božji“.[9]

Čovjek je centar svih stvari, a ne Bog

Da, kroz neku pukotinu, a ta pukotina je bila Drugi vatikanski koncil, uvuklo se krivovjerje koje se sve više širilo, a u samom vodstvu Crkve od dolaska Bergoglija 2013. godine jedva da se više mogu čuti katoličke istine. Glavne teme su upravo sekularne, humane prirode možemo reći, koje se dobro uklapaju u globalističku ideologiju Ujedinjenih naroda: klimatske promjene, ekologija, imigracija, sve i svašta, samo ono što je najvažnije – spas duše, više se ne spominje. A zapanjujuće je to da se vjerni sinovi Crkve kao i heretici pozivaju na isti koncil. Međutim, za heretike više nije Bog u središtu svega već čovjek: „Po gotovo istom uvjerenju vjernika i nevjernika sve na zemlji treba biti uređeno prema čovjeku kao svom središtu i vrhuncu“ (Gaudium et spes, 12).[10] Vidimo ovdje jasni pomak s kristocentričnosti k antropocentričnosti. Centar svega treba biti Bog a ne čovjek, to je uvijek naučavala Crkva. Mogli bi ovdje nabrojati mnoštvo crkvenih dokumenata pa ćemo se ograničiti samo na jedan citat pape Lava XIII.: „Kao i s pojedincima, tako je i s narodima. I oni nužno teže propasti ako skrenu s 'Puta'. Sin Božji, Stvoritelj i Otkupitelj čovječanstva, Kralj je i Gospodar zemlje i drži vrhovnu vlast nad ljudima, i pojedinačno i kolektivno… Stoga bi Kristov zakon trebao prevladavati u ljudskom društvu i biti vodič i učitelj javnog kao i privatnog života“ (Tametsi futura, 8).[11] Ivan Pavao II. je također više puta podsjećao kršćane da je Krist, a ne čovjek, centar i vrhunac svega (usp. Redemptor hominis).[12]

Više nije bitno naviještati riječ Božju, već paziti da ne bi nekoga uvrijedili: „Svaka skupina mora voditi brigu o potrebama i zakonitim težnjama drugih skupina, dapače o općem dobru čitave ljudske obitelji. No u isto vrijeme raste i svijest o uzvišenom dostojanstvu koje pripada ljudskoj osobi; ona nadilazi sve stvari i njezina su prava i dužnosti univerzalna i nepovrediva“ (Gaudium et spes, 26).[13]

Neki od klerika se iz petnih žila trude doprinijeti Novom svjetskom poretku, a inspiraciju su našli, vjerovali ili ne, baš u Koncilu: „Svi neka uzmu k srcu da među glavne dužnosti suvremenog čovjeka ubroje društvene obaveze i da ih obdržavaju. Što se svijet više ujedinjuje, to dužnosti ljudi očitije prerastaju zasebne skupine i pomalo se proširuju na čitav svijet. A to se ne može ostvariti ako i pojedinci i skupine ne budu u sebi uzgajali i u društvu širili moralne i socijalne vrline. Tako će, uz nužnu pomoć Božje milosti, postati zaista novi ljudi i graditelji novog čovječanstva“ (Gaudium et spes, 30).[14]

Crkva više ne posjeduje puninu istine

U istom dokumentu saborski oci pozivaju na „unutarnji osjećaj pravednosti“. Odmah mi na pamet padnu LGBT i druge devijantne skupine koje svoje stavove baziraju baš na tom unutarnjem osjećaju pravednosti: „Da se uspostavi doista humani politički život, nema ništa bolje nego njegovati unutarnji osjećaj pravednosti, dobrohotnosti i služenja općem dobru i učvršćivati temeljna uvjerenja o pravoj naravi političke zajednice, o njezinu cilju, o ispravnom izvršavanju i granicama javne vlasti“ (Gaudium et spes, 73).[15] Borci za „reproduktivna prava žena“ (eufemizam za pobačaj) upravo se oslanjaju na taj „unutarnji osjećaj za pravdu“. Tako eto u Hrvatskoj imamo baš „pravu političku zajednicu“, jer eto čitali su dokumente Koncila, pa je shodno tome legalan pobačaj, istospolna partnerstva – sjetite se da se i „papa“ Franjo, oslanjajući se na „unutarnji osjećaj pravednosti“, zalagao za legalizaciju sodomije. Nije više bitna objektivna istina ni Božji zakon, već „unutarnji osjećaj“.

Katolička Crkva je uvijek naučavala da posjeduje puninu istine po pitanju vjere i morala (KKC 868, 2625; 1 Tim 3,15), ali čitajući Gaudium et spes može se doći do zaključka kako je katolička vjera jednako daleko od istine kao i druge religije: „Time što su vjerni savjesti, kršćani se povezuju s ostalim ljudima u traženju istine i istinskom rješavanju tolikih moralnih problema koji nastaju u životu pojedinaca i u životu društva“ (Gaudium et spes, 16).[16] Robert Prevost, Lav XIV., je u više navrata rekao da će u stopu slijediti Bergoglija, a vidimo iz dana u dan da to najozbiljnije misli. Tako je 26.10.2025. u propovijedi rekao: „Vrhovno pravilo u Crkvi je ljubav. Nitko nije pozvan dominirati; svi su pozvani služiti. Nitko ne bi trebao nametati vlastite ideje; svi moramo slušati jedni druge. Nitko nije isključen; svi smo pozvani sudjelovati. Nitko ne posjeduje cijelu istinu; svi je moramo ponizno tražiti i tražiti je zajedno… Biti sinodalna Crkva znači prepoznati da se istina ne posjeduje, već se traži zajedno, dopuštajući da nas vodi nemirno srce zaljubljeno u Ljubav“.[17] Ono što Prevost gubi iz vida jest pak činjenica da prava ljubav ne postoji bez istine, a istina je ta da Crkva posjeduje puninu istine. Ljubav bez istine postaje šuplja parola sodomista: „ljubav je ljubav“. A vrhovni cilj Katoličke Crkve je istinska ljubav: spasenje duša (kanon 1752), zato Crkva treba naučavati istinu, koju posjeduje, a ne tražiti „istinu“ među poganima.

Promoviranje drugih religija

Katolici trebaju promicati katoličku vjeru, međutim, neki koncilski oci očito misle drugačije: „Ona [Katolička Crkva] stoga bodri svoje sinove da razborito i s ljubavlju putem razgovora i suradnje sa sljedbenicima ostalih religija, svjedočeći kršćansku vjeru i život, priznaju, čuvaju i promiču ta duhovna i moralna dobra kao i te socijalno-kulturne vrednote“ (Nostra aetate, 2).[18] Molim? Katolici trebaju promicati lažne religije?! Pod liderstvom Lava XIV. Vatikan je 28.10.2025. baš to učinio, promovirao je religije koje štuju lažne bogove i demone.[19] Jer prema Nostra aetate hinduizam navodno „izražava božanski misterij“ a u budizmu „ljudi pobožna i zaufana srca“ postižu stanje „savršenog oslobođenja“ i dopiru „do vrhunskoga rasvjetljenja“:

„A religije, povezane s napretkom kulture, nastoje raščlanjenijim pojmovima i profinjenijim jezikom odgovoriti na ista pitanja. Tako u hinduizmu ljudi istražuju i izražavaju božanski misterij neiscrpivom plodnošću mitova i oštroumnim pokušajima filozofije te traže oslobođenje od tjeskobe naše egzistencije, bilo u oblicima asketskog života bilo dubokim razmatranjem, bilo utjecanjem Bogu u ljubavi i pouzdanju. U budizmu se, već prema njegovim različitim oblicima, priznaje korjenita nedostatnost ovoga promjenjivog svijeta te se naučava put kojim će ljudi pobožna i zaufana srca postići stanje savršenog oslobođenja ili će uspjeti, svojim vlastitim snagama ili višnjom pomoći, doprijeti do vrhunskoga rasvjetljenja. Tako i ostale religije širom svega svijeta nastoje različitim načinima priteći u pomoć nemiru ljudskoga srca predlažući putove, tj. nauke i pravila života i svete obrede. Katolička crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta. S iskrenim poštovanjem promatra te načine djelovanja i življenja, zapovijedi i nauke koji, premda se umnogome razlikuju od onoga što ona sama drži i predlaže, ipak nerijetko odražavaju zraku one Istine što prosvjetljuje sve ljude“ (Nostra aetate, 2).[20]

Zapazite, ovdje dokument kaže da se hindusi utječu „Bogu“, dok ustvari znamo da se utječu lažnim bogovima. Dalje se kaže da dotične religije imaju „svete obrede“. Zato je Bergoglio u Singapuru, oslanjajući se na Nostra aetate, mogao izreći herezu: „Svaka je religija put kojim se dolazi do Boga“.[21]

Naravno, Biblija ne može potkrijepiti ove tvrdnje. Naprotiv, u Bibliji ćemo naći suprotne tvrdnje, Bog strogo kažnjava one koji štuju tuđe bogove: „'Pohvataj sve vođe ovog naroda' reče Jahve Mojsiju, 'Objesi ih Jahvi usred bijelog dana da se Jahvin gnjev odvrati od Izraela'. Onda Mojsije rekne izraelskim sucima: 'Neka svatko pobije one svoje ljude koji su se osramotili s Baalom peorskim“ (Br 25, 4-5)? Bog nije rekao: „Promičite njihova duhovna i moralna dobra kao i socijalno-kulturne vrednote“, no, oci Sabora, Bergoglio, i sada Lav, upravo to govore i čine. Možda bismo umjesto Biblije trebali početi čitati Vede i Tripitaku.[22]

Za muslimane Koncil kaže: „Oni se svom dušom nastoje podložiti njegovim [Alahovim] skrovitim odlukama, kao što se Abraham, na koga se islamska vjera rado, poziva, podložio Bogu. Oni Isusa, istina, ne priznaju Bogom, ali ga ipak časte kao proroka.“ (Nostra aetate, 3).[23] Istina da se neki muslimani često podlažu „skrovitim odlukama“ njihovog boga, naročito kada slijedeći Kuran, njihovu svetu knjigu, poubijaju nevine ljude vjerujući da time izvršavaju „skrovitu odluku Alaha“. Upravo posljednjih desetljeća smo svjedoci terora protiv kršćana poglavito u Africi i Aziji. Za sada nismo primijetili da bi neka od islamskih škola tvrdila da bi takvo što bilo suprotno nauku njihove vjere, iako poneki islamski vođa zna osuditi takve napade.

Da bi bolje shvatili pozadinu dokumenta Nostra aetate važno je znati i tko je bio njegov duhovni otac. Naime, Gregory Baum, sodomist i ex-svećenik, izradio je nacrt ovog dokumenta kojim se katolička vjera na perfidan način potkopava. U svojoj knjizi Ulje nije presušilo Baum priznaje da je bio sodomist: „Nisam javno priznao vlastitu homoseksualnost jer bi takav čin iskrenosti smanjio moj utjecaj kao stručnog teologa… Želio sam biti saslušan kao teolog koji vjeruje u Boga kao spasitelja svijeta i posvećen socijalnoj pravdi, teologiji oslobođenja i globalnoj solidarnosti.“[24] Osim što je prakticirao sodomiju, kasnije je napustio svećenički red i oženio jednu časnu sestru, zagovarao je kontracepciju, istospolne brakove, a kao što i sam priznaje bio je pobornik „singularne hereze“[25] tzv. teologije oslobođenja. Naravno, heretici ga slave kao velikog teologa. Zar netko stvarno pri zdravoj pameti može misliti da nam heretici trebaju pisati crkvene dokumente?

Crkva nije više važna za spasenje

Dok smo vidjeli da jedni dokumenti jasno naučavaju doktrinu prema kojoj izvan Crkve nema spasenja, drugi pak, kao npr. Nostra aetate, promiču lažne religije. Spomenutoj doktrini proturječi i Unitatis redintegratio: „Povrh toga, mnogi i izvrsni elementi ili dobra, od kojih se – uzetih zajedno – izgrađuje i oživljuje sama Crkva, mogu postojati također izvan vidljivih ograda Katoličke Crkve: pisana Božja riječ, život milosti, vjera, nada i ljubav te drugi unutrašnji darovi Duha Svetoga i vidljivi elementi; sve to, što od Krista proizlazi i k njemu vodi, s pravom pripada jedinoj Kristovoj Crkvi. Od nas odijeljena braća obavljaju također mnoge svete čine kršćanske religije, koji na razne načine, već prema različitom stanju svake Crkve ili zajednice, bez sumnje mogu stvarno roditi život milosti te valja reći da su prikladni za otvaranje pristupa u zajedništvo spasa. Stoga te odijeljene Crkve ili zajednice, iako smatramo da trpe od onih nedostataka, nipošto nisu lišene značenja i važnosti u otajstvu spasenja. Kristov se, naime, Duh ne ustručava poslužiti njima kao sredstvima spasenja; njihova snaga potječe od one punine milosti i istine koja je povjerena Katoličkoj crkvi“ (Unitatis redintegratio, 3).[26]

Zato je Bergoglio inzistirao da se protestanti ne trebaju vratiti Majci Crkvi, on je ispravno razumio ove retke. Zašto bi se vratili katoličkoj vjeri kada će se ionako spasiti, nema logike. Znao je on što govori. Nakon potpisivanja „Dokumenta o ljudskom bratstvu“[27] 2019. godine u kojem se praktično sve religije izjednačavaju Franjo je pri povratku u avionu rekao: „Želim jasno ponoviti: s katoličkog gledišta, ovaj dokument ne odstupa ni milimetar od II. Vatikanskog koncila“. I imao je pravo. Samo je problem što neki dokumenti Drugog vatikanskog sabora odstupaju od katoličke vjere. Znamo da je Crkva u više navrata osudila religiozni indiferentizam. Tako npr. papa Grgur XVI. u enciklici Mirari vos piše: „Sada razmatramo još jedan veliki izvor zala kojima je Crkva trenutno pogođena: ravnodušnost. Ovo izopačeno mišljenje širi se na sve strane prijevarom zlih koji tvrde da je moguće postići vječno spasenje duše ispovijedanjem bilo koje vrste religije, sve dok se održava moral“.[28]

Sveopće bratstvo

Kada sam prvi put pročitao Fratelli tutti, encikliku pape Franje, zapitao sam se otkuda mu ta ideja da su svi ljudi braća, kada znamo da Crkva naučava da smo mi katolici braća po Kristu (protestanti su odijeljena braća), a ostali nam nisu braća već bližnji, ili neprijatelji, koje svejedno trebamo ljubiti. Ali čitajući koncilske dokumente otkrio sam izvor te ideje: „Ne možemo naime zazivati Boga, Oca sviju, ako otklanjamo da se bratski ponašamo prema nekim ljudima, stvorenim na Božju sliku. Odnos se čovjeka prema Bogu Ocu s odnosom čovjeka prema ljudskoj braći tako povezuje da Pismo kaže: 'Tko ne ljubi, nije upoznao Boga'“ (Nostra aetate, 5).[29] Sveopće bratstvo je jedno od glavnih masonskih načela pa nije čudo što su masoni nakon objave enciklike Fratelli tutti čestitali papi Franji na prihvaćanju njihovog „velikog načela“.

Vjerska sloboda – i sotonisti imaju „pravo“ javno naviještati svoj nauk

Dokument o vjerskoj slobodi, „Dignitatis humanae“ naučava izravno oprečne stavove od dvijetisućljetnog nauka Katoličke Crkve: „Ovaj Vatikanski sabor proglašava da ljudska osoba ima pravo na slobodu vjeroispovijesti“ (Dignitatis humanae, 2).[30] „Očito je dakle da ljudi današnjeg vremena žele da bi mogli slobodno religiju privatno i javno ispovijedati; činjenica je, štoviše, da se vjerska sloboda u mnogim ustavima već deklarira kao građansko pravo i da se međunarodnim ispravama svečano priznaje“ (Dignitatis humanae, 15).[31] Sporno je ovdje „pravo“ koje Koncil poistovjećuje sa sekularnim pojmom prava, gdje svatko ima pravo javno propagirati svoja stajališta ma kako kriva bila. Istinsko pravo mora biti utemeljeno na naravnom zakonu (u skladu s prirodom koju je Bog stvorio) i/ili Božjem pozitivnom zakonu (danom kroz Objavu), inače pravo postaje proizvoljna kategorija. Zato danas, zahvaljujući i Koncilu, imamo poplavu svakojakih „prava“: pravo na pobačaj, na istospolne brakove, na eutanaziju, transrodnost, itd. Upravo je Odbor za prava žena i ravnopravnost spolova Europske Unije usvojio dokument kojim utvrđuje „pravo“ na ubojstvo nerođenog djeteta: „Pristup spolnom i reproduktivnom zdravlju i pravima, uključujući sigurnu, univerzalno dostupnu i legalnu skrb za pobačaj, predstavlja temeljno pravo“ (autorovo isticanje).[32]

Papa Pijo IX. je 1864. godine u Silabusu grešaka, koji je dio enciklike Quanta cura, osudio upravo tu tvrdnju da: „svaki čovjek je slobodan prihvatiti i ispovijedati onu vjeru za koju, vođen svjetlom razuma, misli da je prava vjera“ (br. 15).[33] Važno je ovdje napomenuti da osuda krivih vjerovanja navedenih u Silabusu grešaka spada u nezabludiv nauk Crkve (više o tome vidi ovdje).

Biskupi se navodno čude i protestiraju kada razne sekte promiču rodnu ideologiju i druge perverzije te nastoje te programe ugurati i u škole,[34] a zaboravljaju da im je to „građansko pravo“ priznao upravo Drugi vatikanski koncil. Naravno, Crkva je uvijek poštivala ljudsku slobodu i nije ulazila u osobno vjerovanje neke osobe, ali velika je razlika između osobnog i javnog ispovijedanja vjere. Javno ispovijedanje, tj. naučavanje krivovjerja neminovno dovodi do urušavanja društva utemeljenog na kršćanskim vrijednostima. Naravno, Koncil nije izravno spomenuo kako i sotonisti imaju pravo javno podučavati, ali to jasno proizlazi iz spomenutog teksta.

Zaključak

Dakle, vidimo da se današnji heretici unutar Crkve uvijek pozivaju na isti Koncil, kao i pravovjerni katolici. Zato je Drugi vatikanski koncil nesumnjivo unio klicu razdora, koja je dugo sazrijevala, a svoju puninu je dosegla, kako kaže prof. Tonči Matulić, u pontifikatu pape Franje: „Može se reći da je papa Franjo, kao pojava, dozreo plod Crkve kakvu je svojim duhom i slovom posijao Koncil“.[35] Jedan koncil, dvije religije. Tog je očito bio svjestan papa Benedikt XVI. Na pitanje Petra Seewalda „Pripada li tragičnosti Sabora da na njemu započinje novi unutarcrkveni raskol, koji u biti traje do danas?“ papa Benedikt XVI. odgovara: „Rekao bih: da“.[36] Radi toga je svojim postupcima i odredbama polako nastojao vratiti Crkvu na pravi kolosijek. Spomenimo samo njegovu doktrinu hermeneutike kontinuiteta kojom je tražio da se svi dokumenti Drugog vatikanskog koncila moraju tumačiti u svjetlu tradicije, njegovo kritiziranje tzv. „Super dogme“ Koncila, motuproprij Summorum pontificum, kojim je dozvolio svakom svećeniku služenje tradicionalne latinske mise, itd. Međutim, prekratko je bio u Petrovoj službi, a nakon njegovog odlaska vukovi u ovčjem runu su preuzeli kormilo u Crkvi.

Radi svega ovoga, dok Vatikan slavi 60-u obljetnicu Drugog vatikanskog koncila ja predlažem komemoraciju na kojoj ćemo se s tugom sjećati početka velikog otpada od vjere.

Ivan Poljaković

Slika: Zasjedanje Drugog vatikanskog sabora, Wikimedia.

[1] Drugi vatikanski koncil, dokumenti, IV. izdanje. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1986. (dalje: DVK). Str. 131.

U digitalnom obliku na: Dokumenti Drugog Vatikanskog koncila – e-book – VJERONAUČNI PORTAL

[2] Isto, str. 401.

[3] Isto, str. 173.

[4] Isto, str. 503.

[5] Isto, str. 115.

[6] Isto, str. 233.

[7] Isto, str. 9 (početak dokumenta)

[8] Završni govor pape Pavla VI. na Drugom vatikanskom saboru Conclusion of the II Vatican Council: Speech at the last public session (December 7, 1965) (28.10.2025.)

[9] 29 giugno 1972: Santa Messa per il IX anniversario dell'incoronazione di Sua Santità nella solennità dei Santi Apostoli Pietro e Paolo (28.10.2025.)