BOG JE STVORITELJ, ČOVJEK JE STVORENJE
Protiv izvantjelesne oplodnje i njezinih posljedica
I. O BOŽJEM PORETKU ŽENIDBE, RAĐANJA i LJUDSKOG ŽIVOTA
„Tako stvori Bog čovjeka na sliku svoju. Na sliku Božju stvori ga. Stvori ih kao muža i ženu.“[1]
„I blagoslovi ih Bog. Tada im zapovjedi Bog: »Rađajte se i množite se! Napunite zemlju i podvrgnite je sebi! Vladajte nad ribama morskim, nad pticama nebeskim i nad svakim živim bićem, što se miče na zemlji!«[2]
Uvod
Izvantjelesna oplodnja, surogatno majčinstvo i s njima povezani oblici medicinski pomognutoga začeća otvaraju ozbiljna pitanja o dostojanstvu ljudskoga života, ženidbi, roditeljstvu i granicama čovjekove tehnološke moći. Ovim člankom želimo razmotriti temeljna pitanja koja se pritom nameću, polazeći od Svetoga pisma, trajnog nauka Katoličke Crkve i moralnoga poretka koji iz njega proizlazi.
Već na prvim stranicama Svetoga pisma Bog blagoslivlja čovjeka i daje mu poslanje: „Rađajte se i množite se!” No kako treba razumjeti tu Božju zapovijed? Ispunjava li se ona svakim postupkom kojim čovjek tehnički nastoji proizvesti potomstvo — pa i laboratorijskim i kirurškim zahvatima — ili rađanje djece ipak mora ostati unutar poretka koji je Bog ustanovio za ženidbu i ljudsko začeće?
Da bismo na ta pitanja mogli odgovoriti, potrebno je najprije razmotriti odnos između Boga Stvoritelja i čovjeka kao stvorenja, narav ženidbe i značenje ljudskoga života kao Božjeg dara.
1. Bog je ustanovio poredak ženidbe i rađanja
Zašto je nadbiskup Ivan Evanđelist Šarić ovu izrazito važnu rečenicu iz knjige Postanka preveo: „kao muža i ženu“, a ne: „muško i žensko stvori ih“? Šarićev prijevod ovdje osobito ističe muža i ženu kao stvarnost i posebnost koju je Bog ustanovio u svojem stvaralačkom naumu. Iako različiti prijevodi donose različite formulacije, tekst nam jasno pokazuje da je Bog stvorio čovjeka kao muško i žensko. Bog nije najprije stvorio čovjeka kao neko neodređeno biće, a zatim mu naknadno dodijelio ženidbeni poredak. On je čovjeka od početka stvorio kao muško i žensko te ih blagoslovio i pozvao na zajednicu i rađanje potomstva. Bog je najprije stvorio Adama, a zatim od njega oblikovao Evu, ženu, kako bi njih dvoje bili muž i žena u zajednici koju je sam ustanovio. Oboje ih je stvorio na svoju sliku: muškarca i ženu, različite po spolu, ali jednake u ljudskom dostojanstvu pred svojim Stvoriteljem.
„Zato ostavlja muž oca i mater i prianja za ženu svoju, i budu jedno tijelo.“[3] Tako govori Sveto pismo. Muž i žena, ostajući dvije ljudske osobe, sjedinjuju se u bračnoj zajednici koju je Bog ustanovio od početka. Među krštenima Krist je tu naravnu ustanovu uzdigao na dostojanstvo sakramenta ženidbe. Iz te zajednice, prema Božjem stvaralačkom naumu, rađa se novi ljudski život. Dijete nije proizvod ljudske volje ni predmet roditeljskog posjedovanja, nego ljudska osoba koju Bog poziva u postojanje i koju roditeljima povjerava na ljubav, odgoj i odgovornost. Supružnici, muž i žena, u tom Božjem stvaralačkom naumu svjesno i svesrdno surađuju: primaju dar života, rađaju i odgajaju djecu koju im je Bog povjerio. Pozvani su ih odgajati u vjeri, istini i ljubavi, kako bi upoznala svoga Stvoritelja i slobodno težila vječnomu životu s Njim.
Katolička je predaja uvijek jasno razlikovala prvotnu i drugotne svrhe ženidbe. Zakonik kanonskog prava iz 1917. godine određuje: „Prvotna svrha ženidbe jest rađanje i odgajanje djece; drugotna je uzajamna pomoć i lijek protiv požude” (kanon 1013. § 1.)[4]. Papa Pio XI. isto tako u enciklici Casti connubii, br. 17[5], potvrđuje da je prvotna svrha ženidbe prokreacija i odgoj potomstva. Ovaj je poredak duboko ukorijenjen i u Svetom pismu. U Knjizi o Tobiji Bog po svom arkanđelu Rafaelu poučava Tobiju da se ženidba ne smije primati tako da se Bog isključi iz čovjekova života, niti da se bračni odnos podredi požudi poput nerazumnih životinja. Naprotiv, Tobija treba svoju zaručnicu primiti „u strahu Gospodnjem k sebi, više iz čežnje za djecom, negoli gonjen požudom, da dobiješ među potomstvom Abrahamovim blagoslov u djeci” (Tobit 6,11–22)[6]. U njihovoj zajedničkoj molitvi prije bračnoga sjedinjenja vidimo da se ženidba i rađanje potomstva stavljaju pred Boga kao predmet molitve, zahvalnosti i njegova blagoslova (Tobit 8,4–8.15–17).[7]
To ne znači da su uzajamna ljubav, pomoć i zajedništvo supružnika nevažni, nego da se njihovo mjesto mora razumjeti unutar Božjega poretka ženidbe, a ne odvojeno od njezine naravne usmjerenosti prema rađanju i odgoju djece. U kasnijim teološkim i pastoralnim formulacijama, osobito u razdoblju nakon Drugoga vatikanskog sabora, snažnije se naglašavalo uzajamno zajedništvo supružnika, dok je jasna razlika između prvotne i drugotnih svrha ženidbe u mnogim prikazima ostajala u drugom planu. Potrebno je stoga ponovno jasno istaknuti cjelovitost katoličkoga nauka, u kojemu bračna ljubav i rađanje djece nisu suprotstavljeni, ali nisu ni proizvoljno odvojeni od naravnoga i božanskoga poretka ženidbe.
Ipak, čovjek je ponekad pozvan prihvatiti da mu neko dobro, premda ga iskreno želi i za nj moli, neće biti dano u ovom zemaljskom životu. Kršćanin nije pozvan pod svaku cijenu činiti sve kako bi ostvario svaku svoju želju, nego je pozvan svoj život prvenstveno podložiti Božjoj volji, znajući da se punina njegova dobra ne iscrpljuje u zemaljskim darovima. Kao što apostol Petar poziva vjernike da ne žive više prema ljudskim požudama, nego prema Božjoj volji (usp. 1 Pt 4,1–2), tako i bračni par koji se suočava s neplodnošću treba tražiti istinu, dopuštenu pomoć i snagu za prihvaćanje vlastitoga križa, ne dopuštajući da želja za djetetom preraste u pravo na njegovo proizvođenje bilo kojim sredstvom.
2. Život je Božji dar, a čovjek nije njegov gospodar
Muž i žena, dakle, koji vjenčanjem postaju jedno tijelo, surađuju s Bogom u rađanju novoga ljudskog života: djeteta koje Bog stvara kao jedinstvenu osobu, pozvanu na vječni život, a roditeljima ga povjerava na veliku radost, ljubav i odgovornost. U Božjem naravnom poretku rađanje djeteta ne odvija se tako da se prokreacija razdvaja na različite tehničke i komercijalne postupke, a u nju se prema potrebi uključuju darivatelji spolnih stanica, gestacijske nositeljice, laboratorijski stručnjaci i drugi sudionici. U određenim oblicima IVF-a često može biti uključeno više osoba čije se biološke, gestacijske, pravne i roditeljske uloge međusobno razdvajaju. Čovjek se tada više ne susreće samo s pitanjem liječenja neplodnosti, nego s dubokim pitanjem: smije li se ljudsko rađanje preoblikovati u tehnički postupak kojim se ljudski život proizvodi, odabire, zamrzava ili odbacuje prema ljudskoj odluci? Sjetimo se, nakon što ih blagoslovi, zapovjedi Bog svojim ljudima: „rađajte i množite se“. Bog nije čovjeku dao vlast da ljudske osobe proizvodi kao predmete prema vlastitim željama, planovima ili tržišnim potrebama. Pozvao ga je da u poslušnosti Njemu i njegovim zakonima surađuje u prokreaciji, poštujući poredak koji je sam Stvoritelj ustanovio. To ipak ne znači da je svaka ljudska intervencija u taj poredak nedopuštena. Kao i u drugim područjima života, postoji mjesto i mjera u kojoj je ljudska vještina i medicinska pomoć dobrodošla, ali i granica iza koje pomoć prestaje biti pomoć i počinje zamjenjivati ono što joj nije dopušteno zamijeniti. Upravo je tu granicu Donum vitae izrazio vrlo jasno: ako tehničko sredstvo pomaže bračnomu činu ili mu pomaže postići njegov naravni cilj, može biti moralno dopušteno; ako ga, naprotiv, zamjenjuje, tada je moralno nedopušteno.[8]
3. Vjera, ufanje i poslušnost Božjoj volji
„Jer si ti stvorio bubrege moje, satkao me u krilu matere moje.“[9] Tako psalmist hvali Boga, jedinoga Stvoritelja života. Čovjek može surađivati s Božjim stvaralačkim naumom, ali ne može preuzeti vlast koja pripada samomu Bogu. Sveto pismo svjedoči da Gospodin može podariti potomstvo i onda kada ljudske okolnosti izgledaju beznadno: tako je Abraham u starosti dobio sina Izaka, a Zaharija i Elizabeta sina Ivana Krstitelja. Crkvena predaja na sličan način govori o svetoj Ani, majci Blažene Djevice Marije. Takvi nas primjeri pozivaju na molitvu, ufanje i poslušnost Božjoj volji, a ne na uvjerenje da čovjek ima pravo ostvariti svaku svoju želju bilo kojim sredstvom. Ali gdje je naša vjera? Gdje je naša nada? Gdje je naše ufanje u Gospodina? Stoga, ne znamo li da mi, stvorenja, trebamo moliti Gospodina i u njega se uzdati, da uvijek i u svemu bude njegova sveta volja, kao što su to katolici od prvih vremena svakodnevno i molili. U onoj prelijepoj molitvi „Oče naš“, koju nas je sâm Sin Božji, naš Gospodin Isus Krist učio moliti. Molimo dakle, i ufajmo se u Gospodina uvijek, svagda i u svemu. Koristimo talente kojima nas je obdario. „Molite, i dat će vam se” — ne kao obećanje da će čovjek dobiti sve, ili odmah ono što i poželi, nego kao poziv da se s povjerenjem obrati Bogu i podloži njegovoj svetoj volji.
4. Tehnička moć ne daje čovjeku moralnu vlast nad životom
Suvremena kultura sve češće pokazuje obilježja nevjere ukorijenjene u oholosti: čovjek se ponaša kao da mu Bog nije potreban i kao da vlastitim tehničkim inovacijama može sam određivati granice dopuštenoga. Neki ljudi nisu se libili najprije sprječavati začeće ili pribjegavati abortivnim postupcima, protivnima Božjem zakonu i istinskom dostojanstvu ljudskoga života, a zatim, kada bi poželjeli dijete, nastojali bi tehničkim postupcima ostvariti potomstvo pod vlastitim uvjetima. Tako se ljudski život čas odbacuje, a čas zahtijeva, kao da čovjek ima pravo odlučivati kada će se život pojaviti i koji će se život prihvatiti, a kada će se Božji prokreativni čin sabotirati, ili po neuspjehu istog, nakon što je stvoren odbaciti, tj. uništiti.
Ljudi bi danas htjeli već sami sebi napraviti svoje zamjenike, nasljednike, svoj novi naraštaj, pri tom se nimalo ne oslanjajući na Boga, koji je zapravo jedini Stvoritelj svakog ljudskog života. „Dapače zna Bog, da će vam se otvoriti oči, čim budete jeli s njega, i da ćete postati kao Bog, kad spoznate, što je dobro i zlo.“[10], — reče u Edenu stara zmija, Sotona, otac svake laži. Čovjek je, povjerovavši u tu laž, prvo poželio da može sâm i bez Boga razlučivati o dobru i zlu, a potom i određivati ono što pripada samo Bogu. Pa se danas, o čemu svjedoči cijela IVF-industrija, sve više nastoji postaviti kao gospodar nad onim najvrjednijim što mu nije dano da posjeduje: nad samim ljudskim životom. Mi ćemo sve sami, pa kako god da bude. Ako nismo uspjeli u gradnji kule Babilonske, uspjet ćemo u stvaranju čovjeka prema vlastitim mjerama i željama: prema spolu, predviđenim genetskim obilježjima ili drugim svojstvima koja čovjek počinje promatrati kao predmet izbora. Čovjek ne može prisiliti Boga da mu prepusti vlast nad stvaranjem ljudske osobe. Bog ostaje jedinim Stvoriteljem svake ljudske duše, pa i onda kada čovjek zloupotrijebi svoje sposobnosti i ljudsko začeće podvrgne nedopuštenom postupku. Upravo zato nijedna ljudska tehnologija ne može čovjeku dati pravo da ljudski život proizvodi, odabire, zamrzava ili uništava prema vlastitoj volji. Čovjek ne može postati Bogom zato što je ovladao određenim tehničkim postupcima. Tehnička moć ne daje mu moralnu vlast nad ljudskom osobom.
„Eto, sinovi su dar od Gospodina; nagrada njegova jesu djeca.“[11]
Dijete je dar, a ne predmet ljudskoga zahtjeva. Roditeljstvo je velika odgovornost, a ne pravo na ostvarenje svake želje bilo kojim sredstvom. Stoga kršćanin ne smije zaboraviti moliti: „Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji.“[12] Ova molitva ne znači odustajanje od svake nade, nego priznanje da bi nam Božja volja uvijek trebala biti iznad naših želja, planova i očekivanja.
II. ŠTO JE IVF I KAKO SE U NJEMU ODVIJA LJUDSKO ZAČEĆE?
Osnovni medicinski opis postupka i njegovih mogućih oblika
1. Što znači oplodnja in vitro?
IVF je kratica za engleski izraz in vitro fertilisation, odnosno oplodnju izvan tijela. Riječ je o postupku medicinski potpomognute oplodnje pri kojemu se jajna stanica i spermij spajaju u laboratorijskim uvjetima, a dobiveni se zametak nakon određenog vremena može prenijeti u maternicu žene. Za razliku od naravnoga začeća, pri kojemu se oplodnja odvija u tijelu žene, u IVF-u se ključni početni korak ljudskoga začeća odvija izvan majčina tijela, pod nadzorom medicinskog i laboratorijskog osoblja.[13]
Postupak obično započinje hormonskom stimulacijom jajnika kako bi se razvilo više jajnih stanica. One se zatim prikupljaju medicinskim zahvatom, dok se spermiji dobivaju od muža ili darivatelja, ovisno o vrsti postupka. Jajne se stanice potom u laboratoriju dovode u dodir sa spermijima. U nekim se slučajevima koristi posebna tehnika ICSI (intracytoplasmic sperm injection), pri kojoj se pojedinačni spermij izravno ubrizgava u jajnu stanicu. Ako dođe do oplodnje, nastali se zametak prati tijekom ranog razvoja.
Nakon nekoliko dana liječnici i embriolozi procjenjuju zametke te se jedan ili, u određenim okolnostima, više njih prenosi u maternicu. U suvremenoj se praksi često preporučuje prijenos jednoga zametka kako bi se smanjio rizik višeplodne trudnoće, koja može ugroziti zdravlje majke i djece. Ostali zametci koji odgovaraju određenim kriterijima mogu se zamrznuti i pohraniti za eventualnu kasniju uporabu. Da ovo nije samo teorijsko pitanje, pokazuje i aktualna ponuda reproduktivne industrije: primjerice, jedan od aktualnih Biotexcomovih paketa navodi jedan transfer embrija, dok istodobno izrijekom navodi mogućnost „selektivne redukcije“ uz dodatnu naplatu od 1.000 eura.
2. Što se događa s preostalim zametcima?
U postupku IVF-a može nastati više zametaka nego što ih se u određenom ciklusu prenese u maternicu. Preostali zametci mogu se zamrznuti, najčešće postupkom brzoga zamrzavanja poznatim kao vitrifikacija, te se kasnije odmrznuti i upotrijebiti u novom postupku prijenosa. Međutim, nisu svi zametci nužno odabrani za zamrzavanje, a ne prežive svi zamrzavanje i odmrzavanje.[14]
Ovdje se pojavljuje jedno od najtežih pitanja povezanih s IVF-om. Što učiniti sa zametcima koji nisu preneseni u maternicu i koji se više ne namjeravaju koristiti za rađanje djeteta? Ovisno o okolnostima, propisima i danim suglasnostima, mogu se pohraniti za kasniju uporabu, darovati drugoj osobi ili istraživanju, ili se može odlučiti o njihovu uništenju. Službene medicinske smjernice otvoreno navode da se o takvim mogućnostima mora donijeti odluka.[15]
Iz toga je vidljivo da IVF nije samo postupak kojim se pomaže susretu jajne stanice i spermija. On uključuje i niz naknadnih odluka o ljudskim zametcima: koji će se zametak prenijeti, koji će se zamrznuti, koji će se eventualno upotrijebiti kasnije, a koji više neće biti namijenjen daljnjem razvoju, te će stoga biti odbačen. Upravo zato medicinski opis postupka ne može biti odvojen od pitanja ljudskoga dostojanstva i moralne odgovornosti.
3. Različiti oblici medicinski pomognute oplodnje
Ne odvija se svaki postupak IVF-a pod istim okolnostima. U nekim se slučajevima koriste jajna stanica žene i spermij njezina muža. U drugim se postupcima mogu koristiti darivane spolne stanice, čime se biološko roditeljstvo odvaja od bračnog para koji namjerava odgajati dijete. U pojedinim se slučajevima koristi i gestacijska nositeljica, odnosno žena koja nosi trudnoću za druge osobe.
Zbog toga se u određenim postupcima mogu razlikovati genetska majka, genetski otac, žena koja nosi trudnoću te osobe koje se smatraju pravnim ili namjeravanim roditeljima. Nisu sve te uloge prisutne u svakom IVF-postupku, ali njihovo moguće razdvajanje pokazuje koliko se ljudsko rađanje može udaljiti od jedinstva bračnoga, biološkoga i roditeljskoga odnosa.
Ovdje se stoga ne radi samo o pitanju primjene medicinske tehnike. Postavlja se i pitanje smije li čovjek ljudsko začeće i rađanje preoblikovati u postupak kojim se ljudski život laboratorijski proizvodi, procjenjuje, odabire, pohranjuje i podvrgava odlukama drugih ljudi. Na to pitanje nije moguće odgovoriti samo pozivanjem na tehnički napredak ili na želju za djetetom. Potrebno je razmotriti naravni moralni poredak, dostojanstvo ljudske osobe i Božji naum s bračnim činom i rađanjem potomstva.
Upravo će se tim pitanjem baviti sljedeće poglavlje: zašto IVF, unatoč svojoj medicinskoj svrsi i stvarnoj patnji osoba koje se suočavaju s neplodnošću, nije moralno dopušten način liječenja kada se njime bračni čin zamjenjuje tehničkim postupkom, a ljudski se zametak izlaže odabiru, zamrzavanju i, ovisno o okolnostima i praksi, mogućnosti da bude uništen.
III. ZAŠTO IVF NIJE MORALNO DOPUŠTENO „LIJEČENJE“ NEPLODNOSTI?
1. Razlika između liječenja neplodnosti i zamjene bračnoga čina tehničkim postupkom
Neplodnost je stvarna patnja i ozbiljna životna teškoća. Želja supružnika da dobiju dijete može biti duboko iskrena i dobra. Crkva stoga ne prezire ni bračnu ljubav ni želju za roditeljstvom, niti zanemaruje dužnost liječnika da istražuju uzroke neplodnosti i pomažu bolesnima. Međutim, dobra želja i težina patnje same po sebi ne čine svako sredstvo moralno dopuštenim. U moralnom prosuđivanju nije dovoljno pitati što čovjek želi postići; potrebno je ispitati i kojim se putem do toga dolazi. Ili da se izrazimo onom uvijek istinitom, nadaleko poznatom krilaticom: „Cilj ne opravdava sredstva.“
Katolički nauk polazi od toga da postoji neraskidiva povezanost između bračnoga sjedinjenja i rađanja potomstva. Bračni čin nije samo biološki postupak kojim se prenose spolne stanice, nego osobni čin uzajamnoga darivanja muža i žene, koji u svojoj naravi sjedinjuje supružnike i otvoren je rađanju novoga života. Supružnici tako surađujući s Bogom aktivno učestvuju u prenošenju života, i potomstva, ali ne preuzimaju ulogu Stvoritelja niti ljudsko začeće pretvaraju u tehnički proizvod.
2. Liječenje nije isto što i zamjena bračnoga čina
Važno je razlikovati liječenje neplodnosti od postupka kojim se bračni čin zamjenjuje laboratorijskom intervencijom. Medicinska pomoć može biti usmjerena na otkrivanje i uklanjanje uzroka neplodnosti, na liječenje bolesti, poboljšanje zdravstvenoga stanja ili pomoć bračnomu činu da ostvari svoj naravni cilj. Takva se pomoć može moralno bitno razlikovati od postupka u kojemu se začeće odvija izvan tijela supružnika i ostvaruje tehničkim djelovanjem laboratorijskog osoblja.
U svojoj Uputi Donum vitae iz 1987. godine Kongregacija za nauk vjere uči da tehničko dostignuće može biti prihvatljivo kada pomaže bračnomu činu da postigne svoj naravni cilj, ali ne kada ga zamjenjuje. Ista Uputa izričito odbacuje homologne postupke oplodnje in vitro, čak i kada se koriste spolne stanice samih supružnika i kada se nastoji izbjeći uništenje zametaka. Razlog nije u tome što bi želja za djetetom bila nevažna, nego u tome što se ljudsko začeće tada odvaja od bračnoga čina i stavlja pod upravljanje tehničkog postupka.[16] Heterologni pak postupci in vitro oplodnje, pri kojima se koristi spolna stanica jednog ili dvaju darivatelja, dodatno narušavaju jedinstvo ženidbe jer u začeće uvode treću, pa i četvrtu osobu.
To znači da se moralno pitanje ne može svesti samo na broj uništenih zametaka ili na to koristi li se darivanim spolnim stanicama. Uništavanje zametaka predstavlja zaseban i vrlo ozbiljan moralni problem, ali katoličko prosuđivanje IVF-a obuhvaća i sam način na koji se ljudsko začeće ostvaruje. Čak i kada bi se u određenom postupku nastojalo sačuvati svaki zametak, ostaje pitanje je li dopušteno bračni čin zamijeniti laboratorijskim postupkom kojim se ljudska osoba začinje izvan tijela roditelja i stavlja pod vlast medicinske tehnike.[17] Ovdje je Donum vitae osobito izravan. Govoreći o IVF-u, Uputa upozorava da okolnosti u kojima se redovito provodi IVF i ET uključuju uništavanje ljudskih bića. No njezin se prigovor time ne iscrpljuje. Sam način na koji se začeće odvija predstavlja dodatni moralni problem: ono se događa izvan tijela supružnika i pod djelovanjem trećih osoba. Zato Donum vitae ističe da se „život i identitet zametka“ povjeravaju „moći liječnika i biologa“ te upozorava na nadređenost tehnike nad početkom i sudbinom ljudske osobe.
3. Dijete nije proizvod postupka
U središtu ovoga pitanja dijete ne smije biti zanemareno. Dijete, koje će kasnije izrasti u čovjeka, ne smije biti predmet kojeg odrasli imaju pravo proizvesti, odabrati ili zahtijevati prema vlastitim željama. Svaka ljudska osoba ima ljudsko dostojanstvo koje ne može ovisiti o načinu na koji je začeta, o zdravlju, spolu, genetskim svojstvima ili prihvaćenosti od strane drugih ljudi.
Stoga je potrebno jasno razlikovati moralnu prosudbu postupka od odnosa prema djetetu koje je tim postupkom začeto. Nedopuštenost postupka ne znači nedostojnost djeteta koje je tim postupkom začeto. Dijete rođeno nakon IVF-a nije krivo ni za kakvu odluku svojih roditelja ili medicinskih djelatnika. Ono mora biti prihvaćeno s ljubavlju, poštovano u svojem ljudskom dostojanstvu i zaštićeno kao svaka druga ljudska osoba. Katoličko odbacivanje nedopuštenoga postupka nikada ne može biti razlog za odbacivanje ili omalovažavanje djeteta. I Donum vitae izričito potvrđuje da svako dijete koje dođe na svijet mora biti prihvaćeno kao živi dar Božje dobrote i odgajano s ljubavlju.[18]
4. Darivane spolne stanice i surogatstvo
Moralni se problem drastično produbljuje kada se u postupak uključe spolne stanice trećih osoba ili gestacijske nositeljice. Tada se roditeljstvo može razdvojiti na genetsko, gestacijsko, pravno i odgojno roditeljstvo. Dijete može biti povezano s više odraslih osoba koje imaju različite uloge, kao i fizičke veze u njegovu nastanku, dok se jedinstvo bračnoga, biološkoga i roditeljskoga odnosa dodatno narušava.
Katolički nauk odbacuje heterolognu umjetnu oplodnju, odnosno oplodnju uz uporabu spolnih stanica darivatelja, bilo da je riječ o sjemenoj ili jajnoj stanici. Također odbacuje surogatno majčinstvo jer ono razdvaja elemente majčinstva i roditeljstva te zadire u dostojanstvo bračne zajednice i djeteta. Ti se prigovori ne temelje na preziranju osoba koje pate zbog neplodnosti, nego na zaštiti istine o ženidbi, roditeljstvu i dostojanstvu ljudskoga rađanja.[19]
Posebno je važno razumjeti što se događa s roditeljstvom kada se u postupak začeća uvede darivatelj. U takvom slučaju biološki roditelj može biti potpuno odvojen od pravnog roditelja. Hrvatski zakon to razdvajanje ne samo da poznaje, nego ga i izričito uređuje: darivatelj spolnih stanica ili zametka nema nikakvih obiteljskopravnih ni drugih prava ili obveza prema djetetu začetom njegovim genetskim materijalom. Pravno roditeljstvo, naprotiv, određuje se prema pristanku i drugim zakonskim pravilima. Posljedica je da čovjek od čijega je genetskog materijala dijete začeto u pravnom smislu nije njegov otac i da prema njemu nema roditeljskih obveza. Drugim riječima, tehnologija ne razdvaja samo mjesto začeća od bračnoga čina; ona može razdvojiti i genetsko podrijetlo od pravnoga roditeljstva
Pritom riječ „darivanje“ ne smije zamagliti činjenicu da se u suvremenoj reproduktivnoj industriji spolne stanice, trudnoća i različite reproduktivne usluge mogu povezati s novčanom naknadom i tržišnim odnosima. U Republici Hrvatskoj novčana je naknada za darivanje spolnih stanica i zametaka zakonom zabranjena, osim naknade nužnih troškova, dok su trgovanje i oglašavanje spolnih stanica, tkiva i zametaka također zabranjeni.[20] No međunarodno tržište reproduktivnih usluga pokazuje koliko se daleko može otići kada se ljudsko rađanje počne organizirati prema tržišnoj logici.
To se danas može vidjeti vrlo konkretno. Na hrvatskoj internetskoj domeni Biotexcoma javno se nude programi surogatstva po cijenama od 39.900 do 64.900 eura, pri čemu se među ponuđenim uslugama navode i genetsko testiranje zametaka, odabir spola i drugi elementi reproduktivnoga programa.[21] Takva ponuda posebno je ozbiljna u hrvatskom pravnom kontekstu, u kojemu je ugovaranje i provođenje zamjenskoga majčinstva zabranjeno, a noviji kaznenopravni okvir izrijekom prepoznaje iskorištavanje osobe za zamjensko majčinstvo kao jedan od mogućih oblika iskorištavanja.[22] Unatoč tome, Biotexcom je 2026. godine putem hrvatske domene počeo javno nuditi svoje programe, zbog čega je protiv njegovih aktivnosti u Hrvatskoj podnesena kaznena prijava.[23] Slična se nastojanja širenja reproduktivnoga tržišta vide i izvan Hrvatske: Biotexcom je 2026. najavio promotivni događaj u Varšavi, iako se surogatni ugovori prema dostupnim pravnim tumačenjima protive temeljnim pravilima poljskoga prava.[24]
Koliko daleko takvo odvajanje roditeljstva od naravnoga obiteljskog poretka može otići, pokazuje slučaj kineskog milijardera Xu Boa. Prema izvještavanju The Wall Street Journala (koje je 2026. prenio i Fortune), Xu Bo je putem američkih surogatnih programa imao više od stotinu djece – što je potvrdila i njegova kompanija. Istodobno je u SAD-u vodio postupke radi ostvarivanja roditeljskih prava nad tom djecom. Fortune navodi i da je ranije govorio o želji da ima velik broj sinova rođenih u SAD-u, koji bi jednoga dana mogli preuzeti njegov poslovni imperij.[25] Još je upečatljiviji primjer Pavel Durov, osnivač Telegrama. Javno je objavio da je njegovim darovanim spermijem začeto više od stotinu djece u dvanaest zemalja. No nije stao na tome: krajem 2025. ponudio je da će ženama mlađima od 37 godina koje žele koristiti njegov spermij platiti troškove IVF-a. Pritom je naglasio da će njegova biološka djeca jednako sudjelovati u njegovu nasljedstvu. Tako se reprodukcija više ne pojavljuje samo kao pomoć bračnom paru koji pati zbog neplodnosti, nego kao svjesno organizirani projekt širenja vlastitog genetskog potomstva, financiran golemim privatnim bogatstvom.[26]
Još jedan slučaj iz Kalifornije pokazuje kamo može dovesti pretvaranje rađanja u organizirani projekt. Guojun Xuan i Silvia Zhang imali su više od dvadesetero djece putem surogatstva. Policija je u njihovoj kući pronašla 21 dijete, gotovo sva mlađa od tri godine, a nakon istrage zbog sumnje na zlostavljanje i zanemarivanje djeca su završila u udomiteljskoj skrbi. Prema izvještavanju The New Yorkera, par je angažirao brojne surogatne majke iz različitih saveznih država, a neke od njih u početku nisu ni znale da nisu jedine. Slučaj pokazuje kako se, kada se tehnika, novac i ugovor spoje bez moralne granice, dijete može početi tretirati kao dio projekta koji se organizira i povećava poput poslovnog pothvata.[27]
Ovi primjeri, premda međusobno različiti, pokazuju koliko se roditeljstvo i biološko srodstvo mogu udaljiti od osobnoga odnosa muškarca, žene i djeteta te poprimiti obilježja organiziranoga reproduktivnog projekta.
Problem, dakle, nije samo u tome što se oko ljudskoga rađanja okreće velik novac. Dublji je problem što se ljudsko biće može početi promatrati kroz logiku ponude i potražnje: traže se odgovarajuće spolne stanice, određuju poželjna svojstva, ugovara trudnoća i na kraju očekuje dijete kao ishod naručene usluge. Čak i kada bi se iz takvoga odnosa uklonila svaka novčana naknada, ostao bi temeljni moralni problem: ljudsko začeće ne smije biti odvojeno od dostojanstva ženidbenoga čina, a dijete ne smije postati predmet proizvodnje, ugovora, narudžbe ili tržišta.
Kada se jednom prihvati načelo da se dijete može naručiti putem tehnološkoga postupka, da se njegovo genetsko podrijetlo može birati, da se trudnoća može ugovoriti s trećom osobom, a roditeljske se uloge mogu naknadno pravno razdvojiti, više nije riječ samo o „pomoći pri začeću“. Riječ je o potpuno novom načinu promatranja samoga ljudskog rađanja.
5. Zaključak
Prema tome, IVF se ne može jednostavno opisati kao običan oblik liječenja koji je moralno dopušten samo zato što je namijenjen postizanju dobra, odnosno rođenju djeteta. Potrebno je razlikovati postupke koji liječe uzrok neplodnosti ili pomažu bračnomu činu od postupaka koji sam čin zamjenjuju tehničkim postupkom. U IVF-u se ljudsko začeće odvija izvan tijela supružnika, pod djelovanjem laboratorijskih postupaka, a u mnogim se slučajevima stvaraju i dodatni zametci nad čijom se daljnjom sudbinom imaju donositi različite odluke.
Bračnim parovima koji, unatoč liječenju, ne mogu imati vlastitu djecu naravnim putem, ne zatvara se time svaki put prema roditeljstvu. Ondje gdje je to moguće i gdje postoje potrebni uvjeti, posvajanje djeteta može biti moralno ispravan čin ljubavi, milosrđa i nesebičnoga prihvaćanja djeteta koje je ostalo bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Takav čin ne znači zamjenu jednoga djeteta drugim niti pravo na dijete, nego spremnost da se već postojeće ljudsko biće primi, zaštiti i odgaja s ljubavlju, u skladu s njegovim dostojanstvom.
Katolički moralni nauk stoga drži da je IVF, kao postupak kojim se začeće zamjenjuje tehničkom proizvodnjom izvan bračnoga čina, moralno nedopušten. Ta se prosudba ne mijenja ni onda kada je želja supružnika za djetetom iskrena, kada je njihova patnja stvarna ili kada se nastoji smanjiti opasnost za zametke. Dobru nakanu treba povezati s moralno dopuštenim sredstvom, jer se ljudsko dostojanstvo, a još manje Božji poredak ne mogu i ne smiju podrediti svakoj tehničkoj mogućnosti.
Posebno zabrinjava mogućnost da se takva tehnološka moć u rukama iznimno bogatih i utjecajnih pojedinaca ili skupina jednoga dana počne koristiti za projekte oblikovanja ljudskoga potomstva prema vlastitim ideološkim, genetskim ili društvenim zamislima. Ako čovjek već danas pokušava ljudsko začeće podvrgnuti proizvodnji, odabiru i tržišnoj logici, nije teško zamisliti opasnost od budućih pokušaja stvaranja svojevrsne „superrase” — kao da čovjek može postati vlastiti stvoritelj. Takva mogućnost nije razlog za znanstvenu paniku, nego ozbiljan poziv na moralnu budnost i obranu dostojanstva svake ljudske osobe od samoga početka njezina postojanja.
Ova pitanja nisu tek teorijska ili udaljena od stvarnosti. Na ozbiljne opasnosti povezane s djelovanjem suvremene industrije medicinski potpomognute oplodnje upozorila je i Apologetska udruga bl. Ivan Merz, koja je javnost obavijestila o podnošenju kaznene prijave Državnomu odvjetništvu Republike Hrvatske protiv ukrajinske tvrtke Biotexcom. Više o tome, zajedno s obrazloženjem i iznesenim prigovorima, može se pročitati u zasebnom članku udruge: „Udruga podnijela kaznenu prijavu DORH-u protiv BioTexComa“
Ivan Tomas Zelić
____
Napomena za fusnote: HFEA je britansko regulatorno tijelo, pa se njegove informacije o zakonskim rokovima, suglasnostima i dopuštenim postupcima ne mogu automatski prenositi na Hrvatsku. Za medicinski opis mogu poslužiti kao izvor, ali hrvatske pravne tvrdnje trebaju biti potkrijepljene hrvatskim propisima, osobito Zakonom o medicinski pomognutoj oplodnji i službenim informacijama Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske.[28]
[1] (Postanak 1, 27)
[2] (Postanak 1, 28)
[3] (Postanak 2, 24)
[4]Codex Iuris Canonici (1917.) kan. 1013. § 1. Izvorni latinski tekst: „Matrimonii finis primarius est procreatio atque educatio prolis; secundarius mutuum adiutorium et remedium concupiscentiae.“, dostupan u: Acta Apostolicae Sedis, vol. IX, pars II (1917), službeno digitalizirano izdanje Svete Stolice. | Tekstualno pretraživanje kanona.
[5] Pio XI., enciklika Casti connubii (31. prosinca 1930.), br. 17.
[6] (Tobit 6,11–22, prijevod nadbiskupa Ivana Evanđeliste Šarića)
[7] (Tobit 8,4–8.15–17, prijevod nadbiskupa Ivana Evanđeliste Šarića) Zainteresirani čitatelj može usporediti navedene važne odlomke Knjige o Tobiji u prijašnjim katoličkim prijevodima, poput Šarićeva prijevoda i latinskoj predaji bliskoga prijevoda Douay–Rheims, sa drugim modernim prijevodima koji se često temelje na nekakvim drugačijim tekstualnim predajama.
[8]Kongregacija za nauk vjere – Donum vitae II. B. 6 — homologna umjetna oplodnja
[9] (Psalam 139, 13)
[10] (Postanak 3, 5)
[11] (Psalam 127, 3)
[12] (Matej 6, 10)
[13] HFEA – In vitro fertilisation (IVF)
[15]HFEA – Decision to make about your embryos
[16]Kongregacija za nauk vjere – Donum vitae II. B. 5 — homologna umjetna oplodnja
[17]Kongregacija za nauk vjere – Donum vitae II. A. i II. B. — dostojanstvo ljudskoga prokreacijskog čina i razlika između pomoći bračnomu činu i njegove zamjene.
[18]Kongregacija za nauk vjere – Donum vitae (1987) | Dignitas personae (2008)
[19]Kongregacija za nauk vjere – Donum vitae (1987), osobito II. A. 2 i II. B. 3–4 | Dignitas personae (2008)
[20] Zakon o medicinski pomognutoj oplodnji, osobito čl. 21, 30 i 31.
[21] BioTexCom, hrvatska stranica „Cijene“ — trenutno objavljeni paketi i cijene. [26.9.2026.]
[22] Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, NN 136/2025, čl. 9 kojim je izmijenjen čl. 106.
[23] Objava Apologetske udruge bl. Ivan Merz o podnesenoj kaznenoj prijavi protiv BioTexComa, 21. rujna 2026
[24]Ordo Iuris, obavijest o prijavi poljskom tužiteljstvu zbog najavljenog BioTexComova događaja u Varšavi.
[25] Katherine Long, Ben Foldy i Lingling Wei, The Wall Street Journal, „The Chinese Billionaires Having Dozens of U.S.-Born Babies Via Surrogate“, 13. prosinca 2025
[26]BBC izvještaj o izjavi Pavela Durova o više od 100 djece začetih njegovim spermijem; dostupna je i reprodukcija BBC-jeva izvještaja.
[27] The New Yorker – The Fate of Twenty-One Los Angeles Siblings | PJ Media
[28] Republika Hrvatska, Zakon o medicinski pomognutoj oplodnji, Narodne novine, br. 86/2012: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2012_07_86_1962.html Ministarstvo zdravstva Republike Hrvatske, Zakoni i ostali propisi – medicinski pomognuta oplodnja: https://zdravstvo.gov.hr/pristup-informacijama/zakoni-i-ostali-propisi/zakoni/2426
