„Budite spremni radije napustiti ovaj smrtni život nego ljude koji su vam dani na skrb. Idite među kugom zaražene kao što bi išli u život, po nagradu, čak i ako će samo jedna duša biti privedena Kristu“ – Sv. Karlo Boromejski.
Na slici je sv. Karlo Boromejski,[1] nadbiskup Milana, kako udjeljuje pomazanje bolesniku zaraženom od kuge; trenutak u kojemu je katolički svećenik najbliži kršćaninu u patnji.
I tako, saznajem danas[2] „kako je svećenicima u nekim zagrebačkim bolnicama zabranjeno dijeliti posljednju pomast umirućima i ispovijedati ih“.
Detalje ne znam, ali – bez daljnjih skretanja s teme – moram konstatirati da je riječ o posve neprihvatljivoj stvari. Tko god zabranjuje (bolnička uprava, pretpostavljam) krivo čini: podjeljivanje posljednje pomasti treba omogućiti čak i u situaciji da treba pomazanje dodijeliti oboljelom od koronavirusa, a kamoli oboljelima od bolesti koje uopće nisu zarazne. Biskupi bi se morali pobrinuti da njihovi vjernici mogu dobiti bolesničko pomazanje: stoljećima se ono osiguravalo, pa i za vrijeme epidemija kuge (da, čak i onima koji su bili bolesni od kuge), što je očiti znak da je posrijedi izrazito važan sakrament. Svećenici ne smiju bježati od patnje i smrti vjernika čije su im duše povjerene na brigu.
Uostalom – za razliku od situacija u svim proteklim stoljećima kršćanstva – danas svećenik može pristupiti dodjeli ovog sakramenta opremljen prilično učinkovitim zaštitnim sredstvima, i s pouzdanjem u savjet medicinskih radnika kako pristupiti bolesnicima (točno onako kako ti isti medicinski radnici čine, u današnje vrijeme).
Ako je nekome po brizi da svećenik možda nije zaražen koronavirusom (ima, naravno i takvih slučajeva), pa bi ga mogao prenijeti na pacijente – valjda će zaštitna sredstva koja svećenik nosi spriječiti da koronavirus s njega zarazi bolesnika. Uostalom, nitko ne može garantirati da nitko od liječnika, ljekarnika, ili prodavača, ili kupaca u supermarketu, ne nosi zarazni virus.
Moram ovdje spomenuti da imamo u svijetu danas barem jedan slučaj – naime slučaj biskupa Mitchella Rozanskog, koji upravlja biskupijom Springfield u Massachusettsu, SAD – gdje je nadležna crkvena vlast obustavila davanje bolesničkog pomazanja; povodom epidemije COVID-19, svim bolesnicima, ne samo onima koji su zaraženi od koronavirusa.[3] Ta skandalozna odluka je međutim, u (epidemijom koronavirusa teško pogođenom) SAD-u izuzetak, te se i u biskupijama koje su najteže pogođene epidemijom podjeljuje posljednja pomast.
Tako u „Diocese of Brooklyn Coronavirus Updates“ (biskupija Brooklyn zahvaća znatan dio New Yorka, tj. u trenutačnom je svjetskom epicentru epidemije) možemo čitati da se „sakrament bolesničkog pomazanja može podijeliti svim pojedincima koji ga trebaju, pri čemu svećenici koji posjećuju one s COVID-19 trebaju poduzeti dodatne mjere opreza“.[4] Kod Biskupije Albany (kontinentalni dio države New York) možemo čitati da se „bolesničko pomazanje može pružiti u teškim okolnostima i kada je izrijekom zatraženo. Kada se pomazanje daje osobi u izolaciji (primjerice u bolnici), treba poduzeti sve mjere opreza kod fizičkog kontakta, poštujući državne/medicinske propise.“[5]
Katolički biskupi u epidemijom također teško pogođenoj Engleskoj su 20. ožujka 2020. godine suspendirali javno održavanje misa, ali su odredili da se bolesnicima mora davati bolesničko pomazanje, pri tome su dali uputu da „kod bolesničkog pomazanja, bolesničko ulje može biti nanijeto koristeći pamučne štapiće koji potom mogu biti spaljeni, a svećenik prilikom sakramenta može ispružiti ruke nad bolesnikom bez fizičkog dodirivanja“. Opazimo, uzgred, da je u istim uputama naloženo da se i dalje ima ispovijedati vjernike, „u uvjetima kada su zahtjevi distanciranja i higijene ispoštovani (npr. pomoću fizičke barijere između svećenika i ispovijedanog, npr. uz korištenje rešetke i tkanine“.[6]
Doista, kada smo se već dotaknuli (i) svete ispovijedi, kako to funkcionira u praksi? „The Wall Street Journal“ 9. travnja 2020. izvješćuje iz New Jerseya (koji je pogođen epidemijom jednako kao i obližnji New York City) o vlč. Danielu O’Mullaneu koji baš svakog dana u tjednu ispovijeda vjernike u prostoru šupe za alat uz crkvu Gospe Karmelske u gradiću Boontonu.[7] „New York Post“ piše 11. travnja 2020. god. da se na Long Islandu (nije dio grada New Yorka, nego obližnji otok nešto manji od Istre; skoro 8 milijuna stanovnika ima ondje), piše o „drive-thru“ ispovijedima kod katoličke Crkve sv. Patricka: svećenici sjede na parkiralištu župe, vjernici se dovezu, pa se ispovijedaju sjedeći u autu.[8]
Kakvo je stanje u Hrvatskoj? Eto, za sada su Hrvatski biskupi – možda u nadi da će ovakvo stanje potrajati kratko vrijeme (a neće…) – odredili da se „slavlje sakramenta ispovijedi i bolesničkoga pomazanja ne može (se) slaviti do daljnjega, osim u smrtnoj pogibelji“.
U redu, ako je vjernik (pacijent) u smrtnoj pogibelji, onda može… Vidimo da su oprezniji naši biskupi od američkih i engleskih (zato što smo mi Hrvati jako oprezni, bolje kontroliramo epidemiju, valjda), ali bih opazio dvije stvari.
Na prvom mjestu, engleski i američki biskupi nisu propisali da se „ne može slaviti sakramente, osim“ – kao što to čine hrvatski biskupi. Tamo preko mora, odredili su da se ispovijed i bolesničko pomazanje „može slaviti, uz odgovarajuće mjere opreza i pridržavajući se uputa medicinskih radnika i vlasti“. Valjda je to posljedica hrvatske pravne (ne)kulture, koja je i danas pod dubokim dojmom komunističkog doba, kada je u principu bilo zabranjeno sve što vlast nije dozvolila.
Na drugom mjestu, trajati će – kako što znamo – ove mjere protiv epidemije kakve imamo danas barem do početka ljeta. A onda će valjda biti malo blaže, ali pitanje je koliko blaže. Imajući to u vidu, doista će valjati ispovijedati ljude i dijeliti pričest. Na linku za „Coronavirus Updates“ biskupije Brooklyn, ugrađenom u fusnotama uz ovaj članak vidimo, da se čak i u epidemijom jako zahvaćenom New Yorku može zatražiti pričest izvan mise „poštujući neophodne mjere zdravstvenog opreza“. Pa će i ta pitanja hrvatski biskupi, očito, morati izrijekom (i drugačije) urediti – i to, zacijelo, u dogovoru sa Stožerom civilne zaštite Republike Hrvatske.
I očito, imajući u vidu zahtjeve zdravog razuma.
Naime nam doista treba zdravog razuma, kao što je Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske nakon na brzinu donesene one „glavne“ Odluke o mjerama ograničavanja društvenih okupljanja, rada u trgovini, uslužnoj djelatnosti i održavanja sportskih i kulturnih događaja (valjda se autorima učinilo da su vjerski obredi „kulturni događaji“) od 19. ožujka 2020. godine[9], kojom su „obustavljena“ sva „vjerska okupljanja“ i općenito „okupljanja više od 5 osoba“ – ipak već sutradan uvidio da valja donijeti dodatne odluke kojima se ipak dozvolilo pogrebe, makar na njima bilo i više od 5 osoba; ali „isključivo u krugu najuže obitelji i predstavnika vjerske zajednice, poštujući upute i mjere koje donosi Hrvatski zavod za javno zdravstvo“.[10] Također su već sutradan dopustili sklapanja braka „u civilnom i vjerskom obliku“; samo uz ogradu da te osobe moraju biti iz kruga „najuže obitelji te službene osobe ili predstavnika vjerske zajednice, poštujući mjere i upute koje donosi Hrvatski zavod za javno zdravstvo“.[11] Nije se sigurno u taj jedan dan sa 19. na 20. ožujka popravilo epidemiološko stanje u Republici Hrvatskoj – nego su „nadležni“ vidjeli da život ipak ima neke potrebe na koje nisu odmah mislili.
Usudio bih se dalje zanovijetati, da nisu vidjeli kod donošenja „glavne“ odluke od 19. ožujka kako su propustili objasniti znači li zabrana „okupljanja više od 5 osoba na jednom mjestu“ (točno tako piše) i zabranu da za obiteljski stol sjedne više od 5 ukućana (članova obitelji, štićenika doma za nezbrinutu djecu ili kuće za žrtve obiteljskog nasilja, redovnica u samostanu). U redu, puko zanovijetanje, naravno da nisu.
A sada, ako su u brzinski donesenoj odluci članovi Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske nešto zaboravili, krivo procijenili ili nejasno napisali (ima toga i u zakonima, koji se uglavnom ne donose u takvoj brzini) – pa su morali dopunjavati i tumačiti – moramo zaključiti da je ista stvar i s članovima Hrvatske biskupske konferencije. Pa gospodo, dajte i vi dopune i tumačenja – imajući u vidu potrebe stada koje vam je povjereno. A možda i promjene: nije prihvatljivo da vjernički puk u Hrvatskoj mjesecima ne može primati nikakve sakramente.
Naposljetku, pokazali su nam biskupi već, kako znaju i sami interpretirati što je Stožer civilne zaštite zapravo htio. I to „kreativno“. Makar se, naime, u Odluci o mjerama ograničavanja društvenih okupljanja, rada u trgovini, uslužnoj djelatnosti i održavanja sportskih i kulturnih događanja od 19. ožujka 2020. godine posve lijepo propisuje „obustava vjerskih okupljanja“, te „zabrana … okupljanja više od 5 osoba na jednom mjestu“, oni su nam za Uskrs održali i preko HTV-a i Laudato TV (možda još ponekim putem) misu. Pa (po sjećanju) brojim prisutne na misi u zagrebačkom Sopotu, koju je predvodio kardinal Josip Bozanić: kardinal, 4 svećenika, 2 čitača, 4 pjevača (opaa… 11 osoba). Je li to „vjersko okupljanje“. Jest. Je li to „okupljanje više od 5 osoba na jednom mjestu“. Jest. A nisam još ni brojao momčad HTV-a, koja se kretala iza kamera. Jeste da je crkva prilično prostrana, da ljudi uopće nisu bili nagužvani… u svakom slučaju ne više, nego što su nagužvani u prosječnom supermarketu .
U svakom slučaju, dijeljenje sakramenata se ne može staviti u istu razinu s prodavanjem kokica, ili kupovinom salate na tržnici, a ipak se salata može kupiti na tržnici (iako se sve povrće može kupiti i u svakom supermarketu), ali se ne može pričestiti. Izgleda kao da je Tijelo Kristovo manje važno od salate. Dragi biskupi, dopunite, promijenite vaše odluke, upotrijebite svoj zdravi razum, i dogovorite nešto s nadležnim državnim vlastima. Gdje odgovorni također imaju zdravog razuma, koliko možemo vidjeti.
Za početak, doista, valja urgentno osigurati podjeljivanje zadnjih sakramenata umirućima i drugim teškim bolesnicima. Jer, bolest i smrt ne ostavljaju vremena za čekanje.
Dario Čehić
Slika: pinterest (sv. Karlo Boromejski udjeljuje sakramente kužnim bolesnicima, Giuseppe Mancinelli, ulje na platnu)
[1] Kada je izbila kuga u Milanu 1576. godine gubernator i mnogi vlastelini su pobjegli iz grada, ali je nadbiskup Karlo Boromejski organizirao skrb za oboljele od kuge. Sazvao je sve svećeničke poglavare u svojoj biskupiji i ponukao ih je na skrb za bolesne. Dnevno je hranio nekoliko tisuća ljudi, ušao u dugove da bi osigurao hranu. I sam je išao ulicama udjeljujući sakramente ispovijedi, pričesti i bolesničkog pomazanja.
[2]“Neću se ispričavati zato što mi nedostaje pričest”, Goran Andrijanić, Narod.hr 15. travnja 2020.
[3] „Mass. bishop ‘suspends’ sacramental anointing while rescinding controversial policy“ (CNA), 27. ožujka 2020. god.
[4] Coronavirus Updates, Diocese of Brooklyn, stanje 15. travnja 2020.
[5] Coronavirus Guidelines, Roman Catholic Diocese of Albany, stanje 15. travnja 2020.
[6] „Liturgical Advice for the Bishops of England and Wales in the light of the COVID-19 Pandemic“, Biskupska konferencije Engleske i Walesa, 18. ožujka 2020. god.
[7] „Church Is Closed, but You Still Can Confess at the Shed“, Kevin Armstrong, „The Wall Street Journal“, 9. travnja 2020.
[8] „Long Island church offers drive-thru confession during coronavirus pandemic“, Vincent Barone, „New York Post“, 11. travnja 2020. god.
[9] Odluka, o mjerama ograničavanja društvenih okupljanja, rada u trgovini, uslužnoj djelatnosti i održavanja sportskih i kulturnih događaja, „Narodne novine“ br. 32/2020 od 22. ožujka 2020. god.
[10] ODLUKA O MJERAMA PRILIKOM SKLAPANJA BRAKA I ŽIVOTNOG PARTNERSTVA, Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske, „Narodne novine“ br. 33/2020 od 20. ožujka 2020.
[11] ODLUKA O NAČINU ODRŽAVANJA POGREBA I POSLJEDNJIH ISPRAĆAJA, Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske, „Narodne novine“ br. 33/2020 od 20. ožujka 2020.
