Pater Mijo Nikić: Svi mi hodočastimo, i oni koji hodaju i oni koji miruju
Ljudski život na Zemlji je putovanje. Isus govori o dvama putevima na kojima se ostvaruje životno putovanje. Jedan je širok i ugodan, a drugi je uzak i trnovit. Većina ljudi izabire onaj prvi, ugodni i široki put i njime bezbrižno ide ne misleći na to da taj put završava u propasti. Manji broj ljudi odabire uski i trnoviti put koji vodi u život. Evo doslovnih Isusovih riječi: “Uđіtе nа uѕkа vrаtа, јеr šіrоkа vrаtа і рrоѕtrаn рut vоdе u рrораѕt, і mnоgо іh је kојі іdu nјіm. Каkо ѕu uѕkа vrаtа і tіјеѕаn рut kојі vоdі u žіvоt, і mаlо іh је kојі gа nаlаzе!” (Мt 7, 12).
„El Camino“ – put sv. Jakova koji ima više varijanti – veliki je izazov za mnoge. Iako na prvi pogled izgleda kao poziv na avanturu, hodočastiti pješke tim putem pravi je podvig. Ipak je to trnovit put, sličan onome o kojem Isus govori u Matejevu evanđelju. Jedna od onih koji su prihvatili ovaj izazov i krenuli tim putem je dr.sc. Andreja Švigir. Svoje muke, boli, tjeskobe, ali i radosti, utjehe i duhovna prosvjetljenja opisala je knjizi Put prema srcu koju je primarno pisala za svoju dušu, ali njezino iskustvo toliko je bogato i bremenito dubokim mislima i snažnim doživljajima duhovnog svijeta, da može biti na korist mnogima koji budu ovu knjigu čitali.
Knjiga je pisana u obliku dnevnika koji bilježi sve ono što je autorica knjige doživljavala i proživljavala. U iznošenju svojih misli i osjećaja, ona je duboko iskrena i zavidno transparentna. Već na početku svoga dnevnika, dan prije polaska na dugo hodočašće (27. 7. 2018.), daje nam do znanja da završava jedan period njezina života, a započinje novo razdoblje osobnog i profesionalnog života koji želi započeti s Bogom. „Željela sam zajedno s Njim otvoriti neke stare rane, odbolovati neke stare boli, odradovati neke stare radosti i, na kraju, nekako pročišćena okrenuti novu životnu stranicu“. Ovim riječima autorica dnevnika nagovješćuje da joj je pisanje ove knjige poslužilo kao svojevrsna osobna psihoterapija. Ona ima hrabrosti otvoriti neke svoje stare rane i u jednoj psihološko-duhovnoj katarzi proživjeti potisnute boli i tako olakšati dušu i pripremiti je za još veće radosti i ostvarenje viših stupnjeva psihološko-duhovne zrelosti. Ovakav njezin pristup u pisanju svoga dnevnika na hodočašću sadrži sve važne elemente dobre i uspješne psihoterapije, koja će, vjerujem, mnogima pomoći da se i sami usude biti iskreni i hrabri u iznošenju svojih potisnutih bolnih emocija i raznih psihotrauma. To je put do istinskog mira i one djetinje radosti koja drijema duboko u svakoj duši. Istina i hrabrost da se prihvati žrtva imaju moć probuditi u nama radost koja osmišljava naš život. Camino nije avantura. To je prije svega žrtva, odricanje, hrabrost da čovjek izdrži samoću vlastite egzistencije u kojoj progovaraju potisnuta emocionalna bolna iskustva, naviru sumnje te iskaču maskirana lica koja smo imali na sebi kad smo glumili jer nismo imali hrabrosti biti autentični, biti ono što jesmo. “Lagati samom sebi znači biti u neistini, a to znači ne biti“ (30. 7. 2018.). Sve to samoća Camina razotkrije i izvuče na površinu. Našu nutrinu samoća stavi nama pred oči, a stavi također na brisani prostor da to mogu i drugi vidjeti. To je bolno, ali u isto vrijeme je iscjeljujuće. Ono što nas boli, to nas i liječi. Istina nas oslobađa, ali nas prije toga zaboli. Autorica dnevnika hrabro priznaje da je do Camina sve probleme i životne izazove željela rješavati sama, ne ostavljajući puno mjesta Božjoj Providnosti. O tome ovako svjedoči: „U najvećim životnim previranjima kroz koja sam kročila, nisam uočavala Božju blizinu koja me obavijala svojom svjetlošću“. Nakon iskustva ovog hodočašća stekla je hrabrost i odlučnost da se više predaje u ruke Božje. Sada je spremnija ostvarivati Božji plan, a križati svoj koji nije u skladu s Božjom voljom. Sve što je doživjela na svome Caminu (hodočašću), pomoglo joj je da bolje shvati Isusove riječi: „Pogledajte ptice nebeske! Niti siju, niti žanju, niti sabiru u žitnice jer ih hrani vaš nebeski Otac. A niste li vi mnogo vredniji od njih?“ (Mt 6, 26).
Zašto je autorica ovog djela dala naslov svome dnevniku Put prema srcu? Na to pitanje ona sama odgovara kada kaže: „Hodala sam Caminom, a zapravo sam putovala prema srcu“. Srce u ovom kontekstu treba shvatiti kao središte osobnosti, jezgru naše ličnosti koja još nije podijeljena na razum i emocije, ono jedno i jedinstveno naše ja, našu dušu koja je sposobna uspostaviti vezu s transcendencijom, koja može razgovarati sa samim Bogom. Već je davno mudri Aristotel rekao da je glavna dužnost čovjeka steći prikladnu spoznaju svoje duše. Hodočasnica Andreja došla je do te spoznaje svoje duše na svome Caminu. Zato ona ima pravo kad kaže da hodati Caminom znači putovati prema srcu, prema središtu svoje osobnosti. Tamo nas čeka Bog i tamo se nalazi mir koji nam ovaj svijet ne može ni dati ni oduzeti. Za postizanje tako uzvišenog cilja treba uložiti puno žrtve i odricanja. Sve je to uključeno u Caminu za koji autorica ove vrijedne knjige kaže da na njemu započinje „prava borba za život, čišćenje dugogodišnje patine koja je zarobila napola živo srce. Ovdje, na ovim prašnjavim putevima, započinju pitanja o svrsi i smislu vlastitog života, počinje rađanje novog čovjeka“ (6. 8. 2018.).
Zahvaljujemo autorici dnevnika Put prema srcu što je svoja dragocjena iskustva s Camina pretočila u ovu vrijednu knjigu koja će, nadam se, oduševiti mnoge koji traže sebe i Boga, da se odvaže na teški, ali privlačni put koji vodi do sv. Jakova ispod zvijezda (Santiago de Compostela), ali, što je još važnije i ljepše, koji vodi do vlastita srca u kojem se može susresti Bog, konačni cilj i najdublja želja svakog čovjeka. Autorica knjige ima utješne riječi i za one koji neće imati mogućnost putovati putem sv. Jakova. Ona to čini navodeći riječi jednog svećenika koji je u crkvi svete Marije od puta rekao: „Svi mi hodočastimo, i oni koji hodaju i oni koji miruju. Svako srce putuje i traga za Bogom“ (12. 8. 2018.).
Prof.dr.sc. Mijo Nikić, SI
