Ljudi uglavnom znaju da „demonstracije“ imaju neke veze sa politikom, pa iščitavaju da ta riječ dolazi od korijena „demo“ („narod“), a ne „demon“ („zloduh“). Vjernici okupljeni u moskovskoj pravoslavnoj katedrali Krista Spasitelja, kojima su danas globalno poznate su vjerojatno ipak pomislili nešto o demonima, kako možemo razaznati sa zaprepaštenih lica vjernika uhvaćenih u kadrovima Youtube materijalčića demonstraciji ruskih anarhistica okupljenih u danas globalno poznatom punk – sastavu „Pussy Riot“.
Nakon ovih moskovskih „DEMONstracija“ iz veljače 2012. godine, nešto skromniju verziju DEMONstracija dobila je u kolovozu 2012. godine i zagrebačka katedrala, u organizaciji domaćeg lezbijskog zbora „Le Zbor“; tome nešto kasnije.
Inače je kod “Pussy Riot” politički aktivizam u pravcu „podjarivanje nezadovoljnih narodnih masa“ važniji od punk – glazbe kao takve: kvaliteta njihove glazbe je prema ocjeni kritičara posve amaterska, dostojna pukih početnika. Njihov je politički aktivizam, pak, u okviru onoga što su nas već davno naučili očekivati planetarno popularni „Sex Pistolsi“ sa svojim finom galamom iz 1976. godine u kojoj zazivaju Božji blagoslov na englesku kraljicu i „njen fašistički režim“; samo u Moskvi nemaju punkeri posla sa Kraljicom, nego sa Predsjednikom. „Sex Pistolsi“ i britanski punkeri općenito nisu se, doduše, sjetili galamiti po crkvama, sinagogama ili džamijama.
Moskovska sutkinja Marina Sirova našla je da čin ruskih anarhistica predstavlja pomno planirani akt huliganizma; da su upadom u najvažniju moskovsku crkvu pokazali „očiti prezir prema društvu“, da njihov čin predstavlja svetogrđe, te da su ih feministički nazori doveli do mržnje prema pravoslavnoj vjeri[1] [2]. Od četiri maskirane punkerice (ima “Pussy Riot” i nešto više članica), čuvari prvostolnice su uspjeli identificirati tri: Nadeždi Tolokonjikovoj, Mariji Aljohini i Jekaterini Samucevič je predsjednica sudskog vijeća Syrova pročitala nepravomoćnu presudu na prilično drakonske kazne od po dvije godine zatvora.
Zatvorske kazne su doista oštre, ako znamo da su posrijedi mlade žene koje ranije nisu bile kažnjavane. Čuju se i glasovi intelektualaca (onih kojima su anarhisti simpatični, a ruski predsjednik Putin i Pravoslavna crkva nisu) da su takve kazne posve izvan europskih standarda. To je možda bilo točno ukoliko su anarhisti posrijedi; međutim se sa neonacistima postupa u Europi baš “drakonski”, tako možemo na stranicama Svjetskog židovskog kongresa čitati o kaznama od jedne do četiri godine zatvora za 14 članova neonacističke grupe u Španjolskoj, koji su posjedovali knjige antisemitskog i rasističkog sadržaja. I po Rusiji neonacisti dobivaju slično stroge kazne, a zbog oštrog suđenja protiv ekstremista jedan je moskovski sudac i ubijen; intelektualci u Europi se nisu odveć istrčavali da brane neonaciste.
Možda neonaciste i ne bi puno dirali, da se oni mogu suzdržati od diranja u Židove i Rome … A onda bi se valjda i anarhisti morali suzdržati od pačanja u Crkvu, povijesno su se oni “dokazali na tom polju” – tu kao svojevrsni lajtmotiv ide aforizam Buanaventure Duruttija, španjolskog anarhističkog predvodnika iz doba Građanskog rata: “Jedina crkva koja prosvjetljuje, je zapaljena crkva.” Sam je osnivač anarhističkog pokreta Mihail Bakunjin propovijedao, tamo 1860.- ih i 1870.- ih godina, da je ukidanje Crkve preduvjet oslobođenja naroda (nakon “preduvjeta”, ide se na “uvjet”, a to je ukidanje Države). Ali to su samo moja usputna razmišljanja, i meni se čini da je dvije godine zatvora za nešto malo svetogrđenja ipak previše (valjda sam se od djetinjstva naslušao previše teških bogohulnih psovanja, pa mi je prag tolerancije povećan).
Čuvari zagrebačke prvostolnice nisu uhvatili nikoga, kada je pet članica zagrebačkog lezbijskog zbora „Le Zbor“ pred glavnim oltarom zagrebačke prvostolnice – jedna od njih noseći „Pussy Riot kapuljaču“ – razvilo transparente sa tekstom „Sloboda za Pussy Riot“ na engleskom i ruskom jeziku.[3] Očito sigurnosni problemi u Zagrebu nisu na razini moskovskih, pa Nadbiskupija nije osigurala dežurnu zaštitarsku ekipu koja bi mogla izvesti „službene radnje“ (i u Moskvi su zaštitari samo izveli “muzičarke” napolje, policija ih je uhitila nakon desetak dana, kada se iz videa na Youtubeu mogao vidjeti tijek njihove “izvedbe” u prvostolnici); već vidimo kako se striček koji čuva škrabice i običava sjediti u blizini oltara Advocatae Croatiae ustrčao naokolo kada je vidio kako mu nasred crkve nekakve žene razvijaju transparente …
Članice „Pussy Riot“ su u moskovskoj katedrali pjevale „obradu“ pravoslavne verzije „Zdravomarije“: „Bogorodice Djevo, raduj se blagodetna Marijo, Gospod je s Tobom; blagoslovljena si Ti među Ženama i blagoslovljen je Plod utrobe Tvoje, jer si rodila Spasitelja duša naših.“ Tu su molitvu – u kršćanskom ruskom puku najčešću – one „obogatile“ riječima gdje se „moli“ pomoću psovki koje spominju izmet, gdje se govori da vjernici puze pred Putinom, gdje se tvrdi da je Putin Crkvi glavni svetac, da Patrijarh vjeruje u Putina, te se zaključno traži od Bogorodice da postane feministica.[4] [5]
Makar članice zagrebačkog zbora – koji se (inventnivno) zove „Le Zbor“ – očito znaju pjevati, one nisu ni pjevale, niti galamile poput članica „Pussy Riot“ u moskovskoj prvostolnici, nego su šutećki razvile svoje transparente i malo se poslikale. Poslije nisu propustile naglasiti da nisu govorile ništa – pa onda očito nisu rekle ništa uvredljivo. Uglavnom, djevojke su po Zagrebu širile svoju feminističko – lezbijsku propagandu, pazeći da ne riskiraju neke ozbiljne sankcije tipa dvije godine zatvora (takvi smo mi Hrvati i Hrvatice, na početku 21. stoljeća).[6] [7]
Do sada je „Le Zbor“ bio poznat kao trupa koja uveseljava parade pederskog ponosa (koristim riječ „pederluk“, jer je promoviraju sami članovi LGBT zajednice[8]); inače je grupa osnovana u listopadu 2005. godine sa namjerom da bude „mješovita lgbtiq družina“[9]. Ostaje nam da si tumačimo da li „Le Zbor“ nije „mješoviti“ – naime su im svi glasovi ženski – jer nisu uspjeli privući muške, ili su ipak „mješoviti“ ako se sastoje od članica koje se sastoje od džendera „ženska lezbijka (femme)“ i „muška lezbijka (butch)“. Na njihovim web- stranicama[10] se mogu slušati pjesme „Po šumama i gorama“, „Moja mala nema mane“ (te se pjeva „nema ona nikoju, ona voli samo mene jedinu“) i još neke. Uobičajeno zborsko pjevanje; kao nevježi u pitanjima glazbe čini mi se da ove zagrebačke lezbijsko – feminističke zboristice izvode svoje pjesme bolje nego što to polazi za rukom moskovskim anarhističko – feminističkim punkericama „Pussy Riot“.
Po prirodi stvari se lezbijske feministice moraju baviti protukršćanskom propagandom, pa će i ove iz „Le Zbora“ uredno naglasiti da se Crkva „prerevno bavi sekularnim temama poput uređivanja zakona o istospolnom partnerstvu, medicinski potpomognutoj oplodnji ili seksualnom odgoju … Tako je i blagdan Velike Gospe obilježilo mnoštvo diskriminatornih poruka s oltara. Smatramo da je nedopustivo da vjerske dogme utječu na zakonodavstvo i funkcioniranje sekularne države…Očekujemo oslobođenje djevojaka iz Pussy Riot i da će Rusija prepoznati zamku sintagme ‘vjerski osjećaji’ te da se ona u budućnosti neće moći koristiti kao alibi za kršenje ljudskih prava“.[11]
Naravno da je (i) ova akcija „Le Zbora“ povezana sa višegodišnjim feminističko – lezbijskim nastojanjem da se zabrani naučavanje sadržaja Katekizma Katoličke Crkve u pitanjima homoseksualizma i spolnosti općenito, kako bi se onemogućilo da se „retrogradne vjerske dogme uvodi u reguliranje društvenih odnosa“.[12]
No da, riječ je o „duhovnom toksičnom otpadu“, da se poslužim riječima kardinala Enija Antonellija iz 2009. godine, kojima on opisuje tzv. džender teoriju, jednu naplavinu marksističko – anarhističko – ateističko – liberalističko – homoseksualističko – feminističkih ideja (što će reći, jednu ideologiju). Prema kardinalu Antoneliju, džender teorija doista adresira realne ljudske probleme; za te probleme sugeriraju dženderisti rješenja putem zalaganja za jednakost, zdravlje i slobodu – „sakrosantne koncepte, koji se međutim čine dvosmislenim pomoću novih antropoloških značenja koje im se nastoji dati … primjerice … jednakost ljudi ne znači više samo jednako dostojanstvo i pristup temeljnim ljudskim pravima; nego također irelevantnost prirodnih razlika između muškaraca i žena, uniformnost svih jedinki kao da bi bile spolno nerazlučene, i otuda jednakost svih seksualnih orijentacija i ponašanja: heteroseksualnih, homoseksualnih, biseksualnih, transseksualnih, polimorfnih. Svaka individua bi imala pravo da slobodno upražnjava – ili mijenja, ako joj je po volji – svoje izbore sukladno svojim porivima, žudnjama i sklonostima.“[13]
Tako, kršćanstvo – kao vjera prema kojoj je zakonit samo spolni odnos u braku između jednog muškarca i jedne žene – ima „retrogradne vjerske dogme“, te bi „lgbtiq feministice“ svakako htjele da se te dogme promijene. Na nama je da vidimo da li želimo udovoljiti njima, ili Bogu (v. Dj 5,29).
