Drugi vatikanski sabor i uloga protestantskih „promatrača“

Dvosmislene i „neutralne” riječi izopačuju istinu i crkveni nauk

Dogmatska konstitucija Lumen Gentium (1964.) predstavlja jedan od temeljnih tekstova Drugog vatikanskog sabora. Upravo zbog svoje težine i autoriteta, svaka nejasnoća, dvosmislenost ili terminološka promjena u tom dokumentu ima dalekosežne posljedice za vjeru, nauk i samosvijest Katoličke Crkve. Ovdje se ne radi o akademskoj igri riječima, nego o pitanju istine: o tome što Crkva jest, gdje ona jest i može li uopće biti shvaćena drukčije nego što je bila shvaćana uvijek, svagdje i od svih (quod semper, quod ubique, quod ab omnibus).[1]

Posebno problematičan ostaje §8 Lumen Gentiuma, u kojem se tradicionalna i kristalno jasna identifikacija Kristove Crkve s Katoličkom Crkvom zamjenjuje novom formulacijom: „Haec Ecclesia… subsistit in Ecclesia Catholica“ – „Ta Crkva… opstoji u Katoličkoj Crkvi“.[2] Ova promjena, iako formalno nije heretična, očito uvodi teološku dvosmislenost koja je strana stalnom nauku Crkve i koja je u praksi omogućila relativistička i ekumensko-irenistička[3] tumačenja.

Tradicionalni nauk Crkve: jasnoća bez dvosmislenosti

Tradicionalni katolički nauk nikada nije poznavao takvu neodređenost. On je, naprotiv, uvijek naučavao:

1. Extra Ecclesiam nulla salus – izvan Crkve nema spasenja, u pravom, nekarikiranom i dogmatskom smislu (de fide).
2. Kristova Crkva jest Katolička, Apostolska i Rimska Crkva.
3. Raskol (schisma) i hereza (haeresis) objektivna su zla.

Ovaj nauk nije kasna skolastička konstrukcija, nego patristička konstanta. Sveti Ciprijan Kartaški jasno piše: „Habere non potest Deum Patrem, qui Ecclesiam non habet Matrem“ – „Ne može imati Boga za Oca onaj koji nema Crkvu za Majku.“[4] Sveti Augustin jednako odlučno uči da se izvan Katoličke Crkve može imati sve osim spasenja: „Extra Ecclesiam catholicam totum potest haberi praeter salutem“.[5]

Pio XII. u enciklici Mystici Corporis Christi nedvosmisleno izjavljuje: „Haec vera Iesu Christi Ecclesia… est Ecclesia Catholica Romana“ – „Ova istinska Crkva Isusa Krista… jest Rimokatolička Crkva.“[6]Ovdje nema prostora za nikakvo „opstojanje unutar“, „djelomična prisustva“ ili paralelne realizacije Crkve u raznim zajednicama. Crkva Kristova nije raspršena stvarnost, nego konkretno i vidljivo tijelo, povijesno utemeljeno od Krista Bogočovjeka i hijerarhijski uređeno po nahođenju samog Neba.

Od „est“ do „subsistit in“ – teološki rez s posljedicama

Upravo zato promjena formulacije iz tradicionalnog est („jest“) u koncilijarno subsistit in predstavlja ozbiljan diskontinuitet u izričaju. Katolički i dogmatski ispravno bi bilo reći:

„Ta (Kristova) Crkva, u ovome svijetu ustanovljena i uređena kao vidljivo društvo, jest Katolička Crkva kojom upravlja Petrov nasljednik i biskupi s njime u zajedništvu.“

Ili barem:

„Ta (Kristova) Crkva u svojoj punini jest Katolička Crkva…“

Međutim, formulacija „opstoji u Katoličkoj Crkvi“ logički ne isključuje mogućnost da ista ta Crkva „opstoji“ i drugdje. Upravo u toj neisključivosti leži problem. Protestantske zajednice, koje nemaju apostolsko nasljeđe i valjane sakramente, ne mogu biti, niti u kojem smislu, Kristova Crkva. Pa ipak, ovaj novi, nazovi moderni jezik ostavlja prostor takvom čitanju – i upravo takvo čitanje je u postkoncilijarnoj praksi itekako zaživjelo.

Uloga protestantskih „promatrača“

Nije bez značenja činjenica da su u formuliranju ove nove terminologije sudjelovali i nekatolički „promatrači“. Njemački luteranski teolog Wilhelm Schmidt (1914.–2011.), službeni protestantski promatrač na trećoj i četvrtoj sjednici Sabora (1964.–1965.), bio je jedan od onih koji su zagovarali shvaćanje prema kojem se Mistično Tijelo Kristovo ne smije isključivo identificirati s Katoličkom Crkvom.[7][8]

Iako je izraz subsistit in tehnički u tekst unio isusovac o. Sebastian Tromp, sama ideja ima jasno prepoznatljive korijene u protestantskoj ekleziologiji, koja odbacuje jedinstvenost i vidljivost Crkve. Teško je povjerovati da je konačna formulacija nastala bez svjesne namjere da bude „prihvatljiva“ i onima izvan Crkve. Fotografija samozadovoljnih i nasmiješenih protestantskih promatrača s koncilskih zasjedanja govore više od tisuću riječi.[9] Čini se kako je ovo tek jedan primjer cjelokupnog modusa operandi Drugog vatikanskog koncila.

„Elementi posvećenja i istine“ i zbrka oko jedinstva

Drugi dio sporne rečenice dodatno produbljuje problem: „premda se i izvan njezina ustroja nalaze mnogi elementi posvećenja i istine…“[10] Ovdje se namjerno izbjegava izravno reći „izvan Katoličke Crkve“, a umjesto toga koristi se nejasna formulacija „izvan njezina ustroja“. Subjekt se zatim ponovno prebacuje s Katoličke Crkve na „Kristovu Crkvu“, kao da ta dva pojma nisu identična.

Tvrdnja da ti „elementi“ sami po sebi „snažno potiču na katoličko jedinstvo“ dodatno je problematična. Kako oni koji su u raskolu ili herezi – i koji ustrajno odbijaju povratak u Crkvu – mogu poticati na katoličko jedinstvo, ako to jedinstvo ne uključuje upravo povratak u Katoličku Crkvu? Ovdje se pojam „katoličko“ može lako isprazniti i svesti na puku sveobuhvatnost ili pluralističku koegzistenciju, bez istine i bez obraćenja.

Statistika riječi kao simptom problema

Nije nevažno ni to da se u cijelom dokumentu Lumen Gentium, koji sadrži 27.548 riječi, izraz „Ecclesia Christi“ pojavljuje četiri puta, od čega čak dva puta u ovom kratkom pasusu od svega 123 riječi, dok se izraz „Ecclesia catholica“ u ovom dokumentu pojavljuje šest puta, ali samo jednom u §8. U tom istom, spornom drugom odlomku §8. čak se započinje sa „Haec est unica Christi Ecclesia“ („Ovo je jedina Kristova Crkva.”), dok se izraz „Una Ecclesia Catholica et Apostolica“ („Jedna katolička i apostolska Crkva”) uopće, u cijelom dokumentu niti jednom ne pojavljuje. Ovaj izbor riječi nije slučajan; on jasno odražava potpuni zaokret u onom najbitnijem, onom što Katolička Crkva jeste, kao i ono što Crkva po predaji naučava.

Jezik kao oruđe razgradnje

Crkva je oduvijek znala da riječi nisu neutralne. Sveti Jakov upozorava: „Ecce quantus ignis quam magnam silvam incendit“ – „Gle, kako mala vatra zapali veliku šumu.“[11] Mudre Izreke poučavaju: „Mors et vita in manu linguae“ – „Smrt i život u vlasti su jezika.“[12] A sam Gospodin nam kaže: „Omne verbum otiosum… reddent rationem“ – „Za svaku ispraznu riječ položit ćete račun.“[13]

Zato nije nevažno nazivamo li šizmatike „pravoslavnima“, protestantske zajednice „crkvama“ ili objektivni grijeh „alternativnim stilom života“. Takav jezik ne opisuje stvarnost – on je preobličuje, iskrivljuje. U tom pogledu, dvosmislenosti drugovatikanskog dokumenta Lumen Gentium nisu tek nespretne, nego jako opasne, i vjernik se ne može a ne zapitati, – zašto su one uopće tu? Ako znamo da je Crkva znala, mogla i govorila uvijek razumljivim i jasnim jezikom.

Zaključak: povratak jasnoći tj. katoličkom jeziku

Ovdje se ne radi o negiranju autoriteta Sabora, nego o neophodnoj i prijekoj potrebi za obranom stalnog nauka Katoličke Crkve od dvosmislenih formulacija koje u praksi prouzrokuju katastrofalnu i pogibeljnu zbrku, relativizam i gubitak misionarske svijesti. Ali posljedično tomu još i gore od toga. Katolička Crkva nije laboratorij za teološke eksperimente, nego je vidljivo i konkretno Tijelo Kristovo, utemeljeno na Petru: „Tu es Petrus, et super hanc petram aedificabo Ecclesiam meam“[14]

Ako želimo ostati vjerni istini, moramo se vratiti jasnom, preciznom, i nedvosmislenom jeziku, kojega možemo jednostavno nazvati katoličkim jezikom. Jer ovdje nije riječ o pukoj stilistici, nego o Vjeri; nije o akademskoj raspravi, nego o spasenju duša – i time o njihovu povratku Gospodinu i Bogu koji ih je stvorio, i koji ih poziva k vječnoj zajednici s Njim u Nebu.

Ivan Tomas Zelić

Slika: Fotografija protestantskih „promatrača“ Izvor: Arhiv Drugog vatikanskog sabora.

[1]Vincentius Lirinensis, Commonitorium, c. 2: PL 50, 640 –„što je vjerovano uvijek, svagdje i od svih“.

[2]Concilium Vaticanum II, Constitutio dogmatica Lumen Gentium, 8: Acta Apostolicae Sedis 57 (1965), 11–12. Dostupno na: https://www.vatican.va/archive/hist_councils/ii_vatican_council/documents/vat-ii_const_19641121_lumen-gentium_en.html

[3] Izraz ekumensko-irenistički, od grč. οἰκουμένη (oikoumenē) – „nastanjeni svijet“ i grč. εἰρήνη (eirēnē)– „mir“ - ovdje označava pokušaj postizanja crkvenog jedinstva ublažavanjem ili zamagljivanjem dogmatske istine, što je kao „lažni irenizam“ izričito osuđeno u stalnom učiteljstvu Crkve, osobito u enciklici Humani generis pape Pija XII. (1950.) kao i u upozorenjima Svetoga Oficija.

[4]Cyprianus Carthaginensis, De catholicae Ecclesiae unitate, 6: PL 4, 502.

[5]Augustinus Hipponensis, Sermo ad Caesariensis ecclesiae plebem, 6: PL 43, 695.

[6]Pius XII, Enc. Mystici Corporis Christi (29. lipnja 1943.), AAS 35 (1943), 193.

[7]Michael Quisinsky – Peter Walter (ur.), Personenlexikon zum Zweiten Vatikanischen Konzil (Freiburg im Breisgau: Herder, 2012), 244.

[8]Giuseppe Alberigo et al. (ur.), History of Vatican II, sv. IV: Church as Communion (Maryknoll, NY: Orbis Books, 2003), 16, bilj. 43.

[9]Arhiv Drugog vatikanskog sabora, fotografija protestantskih promatrača tijekom zasjedanja Sabora.

[10]Concilium Vaticanum II, Constitutio dogmatica Lumen Gentium, 8: Acta Apostolicae Sedis 57 (1965), 11–12. Dostupno na: https://www.vatican.va/archive/hist_councils/ii_vatican_council/documents/vat-ii_const_19641121_lumen-gentium_en.html

[11]Biblia Sacra Vulgata, Iac 3,5

[12]Biblia Sacra Vulgata, Prov 18,21

[13]Biblia Sacra Vulgata, Mt 12,36–37

[14]Biblia Sacra Vulgata, Mt 16,18.