Uvod
Postoji li katolički jezik? Da, to je onaj jezik kojim je govorio Isus, kojim su govorili apostoli, kojim je napisano Sveto pismo, kojim je govorila i pisala Katolička Crkva sve do Drugog vatikanskog sabora.[1] To je jezik koji je jasan, precizan, izravan, nedvojben; jezik koji ne ostavlja mogućnost različitih interpretacija, jezik u kojem nema potrebe čitati između redova, jer nema skrivenih poruka, šifriranih znakova. Ukratko, katolički jezik je onaj kojim se izražava istina. Nasuprot katoličkom jeziku danas je u širokoj uporabi modernistički jezik, sušta suprotnost katoličkom jeziku. Modernistički jezik je neizravan, dvosmislen, zbunjujući. To potvrđuje i djelo francuskog lingviste Jacquesa Derride „O gramatologiji“ iz 1967. godine u kojem je uspostavio metode sustavne dekonstrukcije jezika, gdje se smišljeno nastoji pomutiti odnos između riječi i značenja – s ciljem postizanja tzv. aporije (opće pomutnje) među govornicima. Danas su dženderisti i modernisti jedni od glavnih pobornika Derridinih metoda dekonstrukcije jezika.
Tako se kod tekstova koje pišu modernisti uvijek mora čitati između redova da se sazna što je pisac htio reći; jedna te ista rečenica se može interpretirati na dva ili više načina, ovisi o želji onoga koji interpretira. Modernistički jezik je u pravilu slatkorječiv jer oponaša đavolsku zavodljivost poput one iz raja kada je zmija nagovorila Evu da pojede zabranjeno voće „i bit ćete kao Bog“ (Post 3,5). Ukratko, modernističkim jezikom se zamagljuje istina, to je jezik podmetanja, zavaravanja, slatkorječivosti, neprestanog dijaloga bez svrhe, jezik sofista i makijavelista. Zato je on u svojoj suštini đavolski jezik. Katolički jezik je pak jezik Krista, jezik Crkve – jezik istine. On i ne može biti drugačiji jer je Krist „Put i Istina i Život“ (Iv 14,6).
Katolički jezik ne ostavlja ljude ravnodušnima
Baš zbog svoje sposobnosti da izrazi puninu istine katolički jezik često zapanjuje, ne ostavlja ljude ravnodušnima, neke ljude može i uzrujati, čak i povrijediti, jer istina neki put boli. Zar nisu Isusove riječi uvrijedile farizeje kada ih je nazvao licemjerima (usp. Mt 15,1-9)? Doista, znamo da jesu. U Mt 15,12 o tome čitamo: „Tada pristupe k njemu učenici i kažu mu: 'Znaš li da su se farizeji uvrijedili kad su čuli što si rekao?'“. A u Mt 15,14 čitamo i Isusov odgovor: „Pustite ih! Slijepi su, vođe slijepaca! A ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti.“ Zar sv. Petar nije bio povrijeđen kada mu je Isus rekao „odlazi od mene, sotono!“ (Mt 16,23)? Ta već je prorok Izaija nagovijestio oštrinu kojom će Isus govoriti: „Udarit će zemlju dahom svojih usta, šibom svog jezika pokosit će zle“ (Iz 11,4). Na sličan način je i Ivan Krstitelj, znamo, uzrujao kralja Heroda, kojemu je poručio da prema Božjem zakonu ne smije živjeti sa ženom svoga vlastitog brata. Prelati su kroz dugu dvomilenijsku povijest Crkve slijedili Krista u govoru i pisanju. U četvrtom stoljeću sv. Ambrozije, milanski nadbiskup, ukorio je rimskog cara Teodozija i uskratio mu sv. pričest sve dok se javno nije pokajao i odradio pokoru za počinjeno krvoproliće nevinih u Solunu. Car ga je mogao pogubiti a da nitko ne bi niti trepnuo. Sv. Ambrozije je to znao, ali su njemu Bog i vjera bili iznad svega i svakoga: „Ako mi ne vjerujete, oprostite mi što činim, jer stavljam Boga ispred Vas“.[2] I naš blaženi Alojzije Stepinac se nije libio oštrih riječi, nije se bojao ni masona ni komunista znajući, kao i sv. Ambrozije, da ga mogu zbog izgovorenih riječi ubiti. Jednom prilikom kada je govorio o Katoličkoj Akciji, rekao je za tu misiju da je „nadasve nužna i velika upravo danas, kad krive nauke i organizacije boljševizma, liberalizma, modernizma i masonstva nastoje zarobiti ne samo duše pojedinaca nego i sve odgojne i naučne zavode, počevši od sveučilišta pa do osnovnih škola, te prodiru u sve narode i države“.[3] Bl. Stepinac piše bez zadrške i o infiltraciji masona: „U Jugoslaviji vlada masonerija. Na žalost i u srcu hrvatskog naroda u Zagrebu ugnijezdila se ta paklena družba, leglo nemorala, korupcije i svakog nepoštenja, zakleti neprijatelj Katoličke Crkve pa prema tome i hrvatskog naroda“.[4] Kamo je kod današnjih prelata nestala ta oštrina, ta predanost našoj svetoj vjeri, ta spremnost dati svoj život za Krista, ta odanost istini?! Istina je nekome melem, a nekome sol na rani, ovisno o tome koliko je čovjek spreman prihvatiti istinu. Za razliku od modernističkog jezika katolički jezik ne okoliša, on je otvoren, oštar i jezgrovit: „Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je“ (Mt 5,37).
Nažalost velika većina katolika se danas služi modernističkim jezikom, pa čak i oni vjerni sinovi Crkve. Pokazat ću to na jednom primjeru koji me potaknuo napisati ovaj uradak. Naime, vlč. Chris Alar, pravovjerni i istinoljubivi svećenik, u SAD-u dosta poznat po video uradcima na kanalu „Divine Mercy“, nakon izbora novog pape Lava XIV. govorio je o stajalištima biskupa Roberta Prevosta (prije nego je postao papa), svrstavši njegove javne izjave kao „konzervativne“ ili „liberalne“ ovisno o tome jesu li bile u skladu s naukom Crkve ili ne.[5] U tom video uratku koji traje više od sat vremena vlč. Chris je gotovo svakih nekoliko minuta, prije citiranja mons. Prevosta njegove izjave naizmjenično opisivao kao „konzervativne“ ili „liberalne“. Dakle, jedan duboko vjeran svećenik, u potpunosti predan Crkvi, upao je u modernističku (čitaj đavolsku) zamku.
Zašto je modernistički jezik đavolska zamka? Zato što se njime prikriva istina i širi laž, a znamo tko je otac laži. Takav jezik je opasan jer kao i svaki jezik (izričaj) on utječe na misli, a misli utječu na vjeru. Modernisti danas, uključujući i našeg biskupa Uzinića, govore o LGBT katolicima. Naravno da takvo nešto ne postoji, ali kada nam se uši naviknu na takav govor, on svjesno ili podsvjesno oblikuje naše mišljenje, a na kraju i deformira našu vjeru, jer su govor, mišljenje i vjera u uskoj korelaciji. Pitajte naokolo ljude i vidjet ćete koliko je njih već nasjelo na modernističku izmišljotinu o „LGBT“, „liberalnim“ ili „konzervativnim“ katolicima.
Ne postoje ni konzervativni ni liberalni katolici
Ne postoje ni konzervativni ni liberalni katolici! Ne postoji ni konzervativno ni liberalno stajalište u Crkvi, samo vjerno ili krivovjerno. Katolik može imati konzervativno ili liberalno stajalište po pitanjima politike sve dok ono ne zadire u vjeru, ali po pitanjima vjere i morala čovjek može imati samo katoličko ili heretičko stajalište.
Danas su nažalost i mnogi pravovjerni klerici prihvatili modernističku igru riječi. Kažu, evo imali smo liberalnog papu, nadamo se da će sada ovaj novi papa biti konzervativan, kao da je Crkva neka politička organizacija. Takav novogovor je na našu sramotu! Ne, nismo imali liberalnog papu, imali smo papu heretika i sada naravno vlada bojazan da ne bi i novi papa išao njegovim stopama. Ako je Bergoglio bio „liberalni katolik“, kako ga nažalost čak i mnogi pravovjerni prelati nazivaju, onda možemo sutra slobodno izabrati i Jehovinog svjedoka za papu – mnogi od njih su kršteni u Katoličkoj Crkvi – jer su Bergoglijeva razmišljanja bila po nekim pitanjima bliža Jehovinim svjedocima nego katolicima.[6]
Mi smo 23. prosinca 2019. objavili prvi tekst u kojem smo javno ukorili papu Franju zbog izjava koje se protive nauku Crkve. Nakon toga su nam neki ljudi rekli da smo skrenuli s puta. Ne, nismo mi skrenuli s puta, već je poglavar Katoličke Crkve skrenuo s puta, a skrenuli su s puta i oni koji misle da papa ima ovlasti mijenjati nauk Crkve i oni koji misle da heretičke izjave jednog pape treba zataškavati. Bilo je sve u redu dok smo kritizirali svjetovne vlastodršce zbog podrške sodomiji, ali kada se Bergoglio otvoreno počeo zalagati za legalizaciju sodomije, eh onda smo odjednom mi „skrenuli s puta“. Trebali smo valjda šutjeti ili makar prijeći na modernistički jezik pa to sve malo umotati u lijepi celofan i objasniti svijetu kako sada eto imamo liberalnog papu, inače je sve u redu, pa to je normalno u društvu, jednom imate lijeve, jednom desne na vlasti. Da, tako je to u društvu, međutim, u Crkvi ne postoje ni lijeve ni desne vjerske istine, ni liberalne ni konzervativne, već samo božanske; možete ih prihvatiti ili odbaciti to je vaša volja. Ako ih odbacite onda ste heretik, a ne liberalni katolik!
Primjer modernističkog jezika
Za primjer modernističkog jezika može poslužiti znanstveni rad redovitog profesora moralne teologije na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu Tonči Matulića pod naslovom „Je li papa Franjo katolik?“.[7] Kao što autor navodi u uvodu članak je prošireno predavanje koje je održao 21. travnja 2021. godine na društvenim mrežama Hrvatskog nadzemlja, službenog projekta Ureda za mlade Splitsko-makarske nadbiskupije.
Već u prvom poglavlju autor kaže da „samo zlonamjerni mogu sumnjičiti papu Franju zbog njegova zakonitoga osobnog i partikularnog katoličkog stila i mentaliteta u vršenju papinske službe“.[8] Uglavnom, premisa prof. Matulića je da zlonamjernici optužuju papu Franju za otpadništvo od vjere pozivajući se na dva ključna razloga: a) zbog toga što im Papin južnoamerički mentalitet ne odgovara u usporedbi s europskim mentalitetom na koji su se navikli i b) zbog reakcije „na Franjinu pareziju, to jest na otvoreni govor o isključivom i okoštalom mentalitetu nekih vjernika, posebno nekih crkvenih službenika, a kojega nismo navikli slušati iz usta jednog pape“.[9] Ovako postavljenje premise prof. Matulić opširno i vrlo uspješno opovrgava na tridesetak stranica citirajući razne odlomke Svetog pisma i crkvenih dokumenata. I netko tko nije upoznat sa situacijom u Crkvi i pravim razlozima zašto mnoštvo vjernika ne smatra papu Franju katolikom mogao bi profesoru aplaudirati na izvrsnom znanstvenom radu.
Međutim, problem je u tome što su postavljene premise lažne, iz čega onda neminovno proizlazi i lažni zaključak. Naime, dotični profesor nije bio u stanju citirati niti jednu jedinu izjavu „zlonamjernika“ koja bi potkrijepila njegove lažne premise. Nije bio u stanju zato što takve izjave ne postoje. Istinski razlozi zašto mnogi katolici misle da papa Franjo nije bio katolik su potpuno druge prirode. Naime, do takvog suda su mnogi došli, ne zbog Franjinog drugačijeg mentaliteta, ili njegove kritike klerikalizma, već isključivo zbog njegove izgovorene i napisane riječi koje stoje u izravnoj suprotnosti s Učiteljstvom Crkve, sa Svetim pismom i Svetom predajom. Postavljanje lažnih premisa je tipično za sofizam, tj. đavolsku logiku, kojoj je jedini cilj obmana. To je i ovdje slučaj.
Drugi primjer sofizma, kojim se autor vješto koristi, očituje se u iskonstruiranoj usporedbi pape Franje s nećudorednim papama iz srednjega vijeka kao što je bio Roderic de Borja (papa Aleksandar VI.), „a za kojega je dobro poznato da je živio častohlepnim, hedonističkim i gotovo razvratnim životom“.[10] Prof. Matulić zatim postavlja retoričko pitanje: „je li on bio katolik?“.[11] Neupućenom se naravno nameće odgovor sam po sebi: ako je papa Aleksandar VI. mogao biti katolik, živeći tako razvratnim životom, kako se onda netko usuđuje prozivati papu Franju koji je živio skromnim i ćudorednim životom. Međutim, kao što smo na početku rekli, kada postavite lažne premise onda ni zaključci ne mogu biti istiniti. Naime, dosta je otužno da sveučilišni profesor moralne teologije ne zna razlikovati grijeh protiv tijela (KKC 1852) i grijeh protiv vjere koji nazivamo herezom (KKC 2088-2089). Katolici su grješnici kao i svi drugi ljudi, neki manje neki više, a neki nažalost i previše, ali ostaju katolici dokle god ispovijedaju nauk Crkve u cijelosti. A „najbolji katolik na svijetu“ makar rasprodao sve svoje imanje, podijelio ga siromasima i otišao živjeti u pustinju, ostat će heretik ako zataji i samo jednu istinu svete vjere. S druge strane, musliman, protestant ili ateist koji bi živio posve ćudorednim životom neće zbog toga postati katolikom. Uglavnom je „teza“ koju nam prof. Matulić nabacuje tipična modernistička podvala.
U trećoj manipulaciji prof. Matulić vješto koristi papu Ivana Pavla II. koji je napravio pogrešku u upravljanju Crkvom, kada je „donio promašene odluke“ i dao zarediti za biskupe neke heretike, među njima sigurno i Jorgea Bergoglia. Pa autor opet navlači čitatelja na retoričko pitanje: Ako je papa Ivan Pavao II. dao zarediti heretike za biskupe, među njima i Jorgea Bergoglija, zar nije onda i on heretik?[12] Vrlo vješto, ali opet ništa drugo nego podvala. Točno da su papa Ivan Pavao II. kao i Benedikt XVI. dali zarediti nekolicinu heretika, među njima i Bergoglija, međutim, to opet nema nikakve veze s herezom. Oni su jednostavno napravili pogrešku u upravljanju Crkvom, baš kao što je papa Liberije učinio pogrešku kada je izopćio aleksandrijskog biskupa sv. Atanazija u četvrtom stoljeću. Greška u upravljanju Crkvom samo po sebi ne čini nikoga heretikom. Heretikom čini papu, kao i svakog katolika, „uporno nijekanje, poslije primljenog krštenja, neke istine koja treba da se vjeruje božanskom i katoličkom vjerom ili uporno sumnjanje u nju“ (kan. 751).
I sada dolazimo do merituma stvari, kojeg je prof. Matulić namjerno prešućuje, naime, teško je povjerovati da mu nije poznata niti jedna od mnogih heretičkih izjava pape Franje. U slučaju da stvarno nije svjestan mnoštva njegovih heretičkih izjava upućujemo ga na sustavno djelo El Denzinger-Bergoglio[13] u kojem se bez suvišnih komentara jednostavno iznose 160 (sto šezdeset) izjava pape Franje, s izvorima, a zatim prostiru dokazi Učiteljstva Crkve i Svetog pisma koji nedvojbeno prokazuju Bergoglijeva stajališta kao nespojiva s katoličkom vjerom. Crkva naučava da je dovoljno odbijanje i jedne istine vjere da bi se postalo heretikom, a papa Franjo je postavio rekord od 160 instanci u kojima proturječi nauku Crkve. Dokumentacija je objavljena na španjolskom i engleskom jeziku, ali može se i na hrvatskom jeziku vrlo lako naći na desetine dokumentiranih heretičkih izjava pape Franje.
Evo, kada bi se prof. Matulić uhvatio u koštac sa stvarnim uzrokom proširenog mišljenja da papa Franjo nije bio katolik, možda bi i uspio napisati istinski znanstveni rad, ovako je to nažalost samo jedan jeftini pamflet. No, možda se i ne trebamo previše čuditi kada je isti profesor, ujedno i zamjenik predsjednika Vijeća društveno-humanističkog područja Sveučilišta u Zagrebu, podržao osnivanje Rodnih studija. Što možemo očekivati kada nam ovakvi teolozi drže predavanja na bogoslovnim fakultetima?
Osim gore spomenutog, članak obiluje bizarnim stavovima kao što su: papu Franju uspoređuje u dva navrata s Isusom u patnji, papu Pija IX. neizravno naziva heretikom, pape Benedikta XVI. i Ivana Pavla II. stavlja isključivo u negativan kontekst, i slično. No, u svemu napisanom ima i nešto istine kada prof. Matulić piše: „Može se reći da je papa Franjo, kao pojava, dozreo plod Crkve kakvu je svojim duhom i slovom posijao Koncil“.[14] Naravno, ovdje autor misli na Drugi vatikanski koncil, jer za moderniste drugi koncili uopće ne postoje, iako je ironično, Drugi vatikanski koncil bio samo pastoralne naravi za razliku od drugih dvadeset koncila koji su uglavnom bili dogmatske naravi (dakle, znatno važniji). Za moderniste njihova crkva (ne katolička) počinje s Drugim vatikanskim koncilom 1962. godine i stoga oni znaju samo za jedan „Koncil“. Ali vjerni sinovi Crkve znaju da Kristova Crkva počinje na Pedesetnicu.
Na kraju, možemo slobodno ustvrditi da je ovaj objavljeni rad prof. Matulića klasičan primjer modernističkog jezika kojim se autoritet znanosti (i teologije kao znanosti) koristi za puko zbunjivanje katoličke javnosti i relativizaciju katoličke vjere.
Zaključak
Vidjeli smo na ovih nekoliko primjera kako jezik, kojim se čovjek izražava, može utjecati na misli, može utjecati na formiranje stajališta, kako se perfidnim, modernističkim jezikom ljudi lako zavedu, kako modernistički jezik može biti, te zapravo jeste, jako opasan. Ako netko dozvoli da ga se zavede u malim stvarima, neće puno trebati da ga te male stvari malo po malo dovedu do velike stvari: otpada od prave vjere. „Stoga, pazite kako živite: ne poput lakomislenih ljudi, nego poput mudrih“ (Ef 5,15). A mudar čovjek će se držati onoga što je katoličko: „quod semper, quod ubique, quod ab omnibus“ (sv. Vinko Lerinski, V. stoljeće) – što se uvijek (semper) vjerovalo, uvijek, 2000 godina, ne samo sada; u što se vjerovalo posvuda (ubique) ne samo ovdje u Europi, posvuda; i što su svi (ab omnibus) vjerovali, svi pape, svi svetci, svi crkveni naučitelji – što pak proizlazi iz činjenice da je polog vjere u Katoličkoj Crkvi nepromjenjiv. Zato autori Katolik.hr-a nemaju nikakve pretenzije promovirati neki svoj osobni stav ili uvjerenje po pitanjima vjere ili morala, niti imaju ikakvog osobnog interesa niti koristi, niti im je do časti niti do pohvala. Nemaju namjeru niti im pada na pamet ljudsko umovanje stavljati iznad objavljenih istina vjere. Jedini i isključivi interes im je, koliko je u njihovoj moći, braniti Crkvu i svetu vjeru. Njihova zadaća je slijediti Krista i svetu, katoličku, i apostolsku Crkvu u svemu, pa tako i u govoru kao i u pisanju. Jezik modernista je neprihvatljiv iz jednostavnog razloga jer katolicima ne priliči ni govoriti ni pisati njihovim jezikom, jer „nikad ne govore istinu i drugima žele propast. Grlo im je kao otvoreni grob, jezike koriste za prijevaru“ (Ps 5,9).
Ivan Poljaković
Slika: Rukopis otvorenja Poslanice Efežanima, ca. 1300. god., Wikimedia.
[1]Neki dokumenti Drugog vatikanskog sabora, npr. Dignitatis humanae, napisani su dvosmislenim jezikom, zbog čega je papa Benedikt XVI. razvio doktrinu hermeneutike kontinuiteta, upozorivši da se svi dokumenti trebaju tumačiti u skladu s prethodnim saborima i Učiteljstvom Crkve.
[2]An Ancient Bishop Rebukes His Emperor for Crimes Against Life (22.5.2025.)
[3]Govor Domagojskom društvu, 20. studenog 1934.
[4]Alojzije Stepinac: Dnevnik, 30. svibnja 1934.
[5]WATCH: Priest discusses whether Pope Leo XIV will be a traditional or progressive pontiff - LifeSite (16.5.2025.)
[6]Na primjer, njegov stav o ratu (Catholic World Report: Is war “in itself” immoral?) ili anihilaciji (RORATE CÆLI: Did Pope defend the annihilation of souls?) 6.6.2025.
[7]Tonči Matulić: Je li papa Franjo katolik? Nova prisutnost 19 (2021) 2, 255-286.
[8]Isto, str. 259.
[9]Isto, str. 269.
[10]Isto, str. 260.
[11]Isto.
[12]Isto, str. 266.
[13]El Denzinger-Bergoglio (24.5.2025.)
[14]Bilješka 7, str. 274.
