Običaj je da brojne nevladine udruge, različite organizacije i državne ustanove diljem svijeta početkom godine proglašavaju najizvrsnija djela i osobe u protekloj godini, koji su se na poseban način istaknuli u promicanju općeg dobra, ljudskih vrijednosti i dostignuća na različitim područjima za dobrobit svoje zajednice i cijeloga ljudskog roda. Tako će se i u Hrvatskoj ovih dana dodjeljivati nagrade za znanost, inovacije, životno djelo, istraživačko novinarstvo, filmsku režiju, najbolji e-kolegij, volontiranje, poslodavca godine, najbolji roman, osobu godine, web-marketing, najprodavaniju knjigu, dramsko djelo, najbolje studente itd.
Mjerilo – UN-ova Opća deklaracija
Svakako će u središtu pozornosti biti područje na koje je posebno osjetljiva svjetska javnost – promicanje osnovnih ljudskih prava. Gotovo svim državama svijeta stalo je do vlastitog imagea u svijetu, bez obzira jesu li vlasti pojedinih država doista iskreno predane njihovoj zaštiti i unapređenju ili ih zbog političkog pragmatizma podnose tek kao nametnuti diktat izvana. Svejedno, činjenica je da je Opća deklaracija UN-a o ljudskim pravima br. 217/11, donijeta 10. prosinca 1948, postala svojevrsno mjerilo, ne samo državnih vlasti i ustanova, udruga i organizacija nego i svih javnih djelatnika i njihova odnosa prema dostojanstvu pojedinca i njegovim osobnim, građanskim, političkim, gospodarskim, socijalnim, i kulturnim pravima i slobodama. Vjerske su slobode također u samome vrhu ljudskih sloboda, pa već u čl. 2. izrijekom stoji: »Svakome pripadaju sva prava i slobode utvrđene u ovoj Deklaraciji bez ikakve razlike glede rase, boje kože, spola, jezika, vjere (sva su isticanja moja, T. V.), političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovine, rođenja ili neke druge okolnosti.« Stoga je razumljivo da se u čl. 7, koji govori o jednakoj pravnoj zaštiti pred diskriminacijom, podrazumijevaju i osnovne vjerske slobode: »Svi imaju pravo na jednaku zaštitu od bilo kojeg oblika diskriminacije kojim se krši ova Deklaracija, kao i od svakog poticanja na takvu diskriminaciju.« Na tome je tragu i europska konvencija o ljudskim pravima Savjeta Europe, donijeta u Rimu 4. studenoga 1950., čiji je 9. članak naslovljen: »Sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti«. Da bi se osiguralo poštivanje preuzetih obveza 47 država članica Vijeća Europe, koje su potpisale i ratificirale Konvenciju, osnovan je Europski sud za ljudska prava. On ima posebnu zadaću i važnost u slučajevima da pravni sustav pojedinih država ne čini ništa u zaštiti osnovnih ljudskih (pa i vjerskih) prava.
Činjenice protiv »izumrlih« i »nepostojećih«
Što reći o Hrvatskoj u kontekstu spomenutih i drugih sličnih međunarodnih dokumenata izravno povezanih s ljudskim pravima, posebice s motrišta poštivanja osnovnih vjerskih sloboda? Ukratko, moglo bi se ustvrditi kako se Hrvatska svrstala u države koje su preuzele sve međunarodne obveze na tome području, međutim, od samoga osamostaljenja države Hrvatske, u javnome životu one, ne samo često nego, čini se, i kontinuirano, završavaju na deklarativnoj razini. Prvi i osnovni razlog tome je preuzimanje velikog broja najodgovornijih mjesta na gotovo svim područjima društvenog života dužnosnika bivšega komunističkog sustava.
Unatoč žestokim medijskim kritikama kako se crkvenim ustanovama uporno priviđa »crvena aždaja« koja i danas sustavno razara razvitak demokratskog života u Hrvatskoj i kako je duboko ukorijenjeni komunistički mentalitet danas tobože »nepostojeći« i »izumrli«, činjenice govore upravo suprotno.
Najočitiji primjer je poznata Rezolucija Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina od 25. siječnja 2006, koju je Hrvatski sabor prihvatio i »udomaćio« izglasanom »Deklaracijom o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990.« Nažalost, deklarativno prihvaćene obveze, među kojima je i jasna osuda zločina komunističkog režima, ostale su bez ikakvog konkretnog učinka. Naime, ne mogu se od najviših državnih dužnosnika u današnjoj Hrvatskoj masovni poslijeratni zločini opravdavati kao pojedinačni ekscesi, te očekivanom i neizbježnom osvetom, ili nekažnjeno nošenje i isticanje komunističkih simbola, ili izjave o osjećaju ponosa na preminule nekadašnje visoke komunističke dužnosnike (često krvnike), ili grčevito protivljenje uklanjanju nazivlja trgova i ulica po jugoslavenskom komunističkom diktatoru, bez čije se suglasnosti ništa nije moglo ni smjelo događati i sl. bez ikakvih reakcija u javnosti i vodećim glasilima, uskladiti s nužnom osudom i distanciranjem od komunističkog totalitarizma Vijeća Europe.
Neprekinuta zloglasna »crvena nit«
Nije zgorega podsjetiti da je jednako tako »deklarativno« od hrvatskih vlasti prošao i europski Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima 23. kolovoza, koji je odredio Europski parlament u svojoj Rezoluciji o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009. A kako i ne bi kada se danas sve više visokih hrvatskih dužnosnika javno bez ikakvih ograda ili barem malo srama ponosno hvali aktivnim dioništvom u komunističkom sustavu, koji je bio sve samo ne demokratski. Uostalom, opće je poznata činjenica da nitko dosada u Hrvatskoj nije odgovarao ni za jedan počinjeni zločin počinjen tijekom gotovo 5O-godišnje »crvene niti«.
Ta zloglasna »nit« nije nikada prekinuta u hrvatskome javnom životu, pa se stoga ne treba čuditi da u Hrvatskoj ni osnovne vjerske slobode nisu mogle drukčije proći nego tek »deklarativno«, kao uostalom i svi drugi navedeni međunarodni dokumenti. Razumije se da se pod osnovnim vjerskim slobodama ne podrazumijeva tek mogućnost obavljanja vjerskih obreda, nego i javno poštivanje i uvažavanje svačijeg svjetonazorskog, pa i vjerskog, uvjerenja. Konkretno, to znači da nitko u Republici Hrvatskoj ne bi smio biti ismijavan zbog svoga vjerskoga uvjerenja, izvrgavati ruglu ičije vjerske svetinje i simbole, pljuvati po vjerskim običajima i sl. A upravo se to ne¬ prekinuto događa u hrvatskoj javnosti od 1945. do 2010. što i nije teško dokazati. Tako je i prošle godine, kao i u svim dosadašnjima, objavljeno mnoštvo protukatoličkih tekstova i izjava istaknutih javnih djelatnika, u kojima su na najgrublji način ismijavane vjerske svetinje. Njihovi su sadržaji u tom smislu bili gotovo natjecateljski (tko će efektnije i s većom količinom ironije izići u javnost s popljuvanim vjerskim sadržajem), pa nije zgorega podsjetiti se na njih, a nije pretjerano i dodijeliti nekima od njih zamišljene godišnje nagrade za kršenje osnovnih vjerskih prava. Velikom broju sadašnjih vodećih »ideoloških križara« u politici, medijima, kulturi gospodarstvu i dr. nije, dakako, ni na um palo da svojim »genijalnim« protukatoličkim uracima pridonose anticivilizacijskom hrvatskom putu u Europu. Sreća je njihova što je i toj Europskoj uniji koja »nema alternative«, izgleda, više stalo do zaštite: dabrova, kitova, supova, pingvina i drugih ugroženih životinjskih vrsta, nego do katoličke baštine i vrijednosti. Inače bi i hrvatski put u Europu bio zasigurno puno teži i sporiji.
Da je velik dio današnjih vodećih javnih djelatnika »ispekao zanat« u nekadašnjoj totalitarnoj »ideološkoj kuhinji«, govori doista pozamašna protuvjerska baština, iz koje je dobro slučajnim odabirom prisjetiti se barem nekih starijih i novijih primjera.
Od Ljubljane i Sarajeva do Splita i Zagreba
Pomalo već zaboravljene g.1966. katoličko se svećenstvo u Ljubljani otvoreno pobunilo protiv objavljene pjesme »Sveta obitelj«, zbog toga što se, kratko rečeno, primitivno i sa silnom mržnjom ruga Bogu Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, a osobito Majci Božjoj. U obranu »slobode riječi i umjetničkog stvaranja« odmah su se najprije uključile beogradske »Književne novine« a potom i zagrebački »Telegram«, koji je u br. od 29. travnja 1966. gotovo »siktao« da se pjesmi ne smije suditi jer je ona »neprikosnoveni umjetnički medij«, pozivajući se na demokratičnost i odvojenost Crkve od države (»’Telegram’ protiv suda i zakona«, Glas Koncila br. 9/66, 5. svibnja 1966).
Vrhbosanski nadbiskup Smiljan Franjo Čekada napisao je 3. prosinca 1973. prosvjedno pismo ondašnjem predsjedniku Republičke vjerske komisije BiH-a Novaku Anđeliću zbog montiranog priloga sarajevske televizije u novogodišnjoj noći u kojemu tobožnji novinar pita natovarenog magarca: »Gdje, kako i od koga ste rođeni«?, na što životinja tobože dogovara: »Ja sam bezgrešno rođen kao onaj iz Biblije«. U nastavku nadbiskup podsjeća kako je riječ o »vulgarnosti, prostoti, uvredi, blasfemiji«, ne samo katoličkim vjernicima nego i »milijunima braće pravoslavaca koji zajedno s nama u Isusu Kristu gledaju svoga Spasitelja i Boga«, te muslimanima »koji Krista, prema nauci Kurana, smatraju za najvećeg proroka iza Muhameda« (preslika u posjedu autora).
Svojedobno je i zagrebački »Studentski list« od 23. ožujka 1979. objavio krajnje besramnu i uvredljivu priču »Isus u kampu«, tako da je onodobni zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić s pomoćnim biskupima pozvao vjernike na zajedničke molitve kao javnu zadovoljštinu za uvrede. Kao i današnja »vodeća novinarska pera« U sličnim prigodama, javilo se i ondašnje – Joža Vlahović – na sam Uskrs 15. travnja tekstom u zagrebačkome »Vjesniku«: »Uvrijeđeni Isus Krist«. U zaključnim je mislima poručio da se treba boriti za »oslobođenje ljudske misli od svih stega pa i božanske dogme i vjerske zatucanosti« (»Potrebno je da dolaze sablazni«, Glas Koncila, 9/1979, 29. travnja 1979.).
»Nedjeljna Dalmacija« od 8. siječnja 1984. članak Ivice Mlivončića »sramotno je ilustrirala crtežom koji prikazuje golu ženu (zar našu Crkvu?) što je polegla na križ, stegna joj označena tradicionalnim grbovima, sramota prekrivena trobojnicom« (»Zašto baš sada«, Glas Koncila, br. 21984., 22. siječnja 1984.).
»Studentski list je i u svom jubilarnom tisućitom broju ponovno »počastio« sve kršćane uvrijedivši bezočno i besramno opet Isusa Krista. (»Tko to provjerava koliko je Crkva slaba«, Glas Koncila, 12/1989., 19. ožujka 1989. str. 2).
»Sedam veličanstvenih« hrvatskih umova
To je, eto, tek nekoliko primjera iz nekadašnje jugoslavenske zajedničke države. U međuvremenu se puno toga promijenilo, samo su protuvjerski sadržaji ostali isti, što zorno govore sljedeći primjeri.
Biskupski ordinarijat u Poreču poslao je pulskom dnevniku »Glas Istre« prosvjedno pismo: »U dnevniku ‘Glas Istre’ od 8. travnja 1993. na stranici 19 objavili ste u humorističko-satiričkom prilogu ‘La kost’ blasfemne asocijacije na račun osnivača kršćanske vjere Isusa Krista i nanijeli teške uvrede Svetome Ocu i našem biskupu Antunu Bogetiću« (»Pljuska’ Glasa Istre’ na Veliki četvrtak«, Glas Koncila, 17/93, 25. travnja 1993., str. 3). Ubrzo je uslijedio i odgovor »Glasa Istre« s još težim riječima, koji je objavljen 15. travnja 1993. i porukom: »Ljudski je griješiti, a božanski opraštati. Zato mi opraštamo svima koji su nas pljuvali.«
Za ovogodišnju nagradu za kršenje osnovnih vjerskih prava u RH u velikoj je konkurenciji u uži izbor ušlo sedam »veličanstvenih« hrvatskih umova čije su umotvorine objavljene u tri vodeća dnevna lista. Donosimo ih bez većih komentara:
»Uostalom, Srbi su otišli sami, a ne uplašeni time što su prethodno neki zaplovili Dravom ili se pričestili kiselinom iz akumulatora« (Miljenko Jergović: »Protiv Šimića, ali za Glavaša«, »Jutarnji list«, 16. veljače).
Ljubo Jurčić je na sjednici saborskog Odbora za gospodarstvo hladnokrvno izjavio: »Čekamo da se oporavak dogodi po Duhu Svetome«, što je bio i naslov članka (Večernji list, 25. kolovoza)
Od besramnog ruganja nisu bili pošteđeni ni najmlađi: »U međuvremenu, Crkvi u Hrvata ne trebaju više ping-pong stolovi i župni travnjak da privuku mlade ovčice. Za to danas postoje institucionalni kanali – školski vjeronauk, vojni ordinarij i, vjerski TV-program i derneci za pričest i krizmu« (Jurica Pavičić: »Zašto Crkva laže i zašto joj treba ograda«, »Jutarnji list«, 4. rujna).
Nisu bolje prošli ni mladi vjernici: »Crkvi pak treba više mladeži radi povećanja broja vjernika i brane protiv Srba, koje se ni ratom ni etničkim čišćenjem nikada dovoljno ne može desetkovati« (Danko Plevnik: »Crkva je erotski sukrivac za sve manje Hrvatica i Hrvata«, Slobodna Dalmacija, 12. rujna).
Na redu su, očekivano, bili i stariji: »Marijana Petir, jedina saborska zastupnica koja molitvama pokušava potaknuti hrvatsko gospodarstvo« (Edi Jurković: »Dok se molila, zajamčio joj 72 milijuna kuna«, Večernji list, 1. prosinca).
»Stjepan Mesić, predsjednik Nadzornog odbora Ingre, u razgovoru za HTV na pitanje tko ga je od vlasnika postavio u NO Ingre odgovorio je da ‘ne zna taj podatak’. Postavljen je valjda po Duhu Svetom« (Edi Jurković: »Iz zatvorske ćelije u berbu grožđa i maslina«, Večernji list, 12. listopada).
»Uistinu, možete li se sjetiti ijedne bitne, načelne razlike između mahnitoga muslimanskog terorista što misli da sve knjige osim Kurana valja baciti na lomaču i predanih kršćana koji drže da je sve u Bibliji… To je samo jedna u beskrajno dugačkoj, stoljećima staroj niski strastvenih neukosti kojima je religija odbacila plodove intelekta… Smisao je religije vrlo često da ohrabri budale u neznanju« (Ante Tomić: »Što su Petar ili Pavao uopće mogli kazati o medicinski potpomognutoj oplodnji? Zaboga pa oni ni sapun nisu imali«, Jutarnji list, 9. listopada).
I Radimir Čačić, objašnjavajući gospodarske probleme, smatrao je važnim izjaviti: »Projekti se ne događaju bezgrešnim začećem« (Večernji list, 11. studenoga).
Kao što se vidi, zabrinjavajuća je činjenica za Hrvatsku da je objavljen i članak u kojemu se u krajnje negativnom kontekstu izravno spominje Kuran s tvrdnjom da je smisao religije vrlo često »da ohrabri budale u neznanju«. Naime, netko bi zlonamjerno takve misaone »bisere« mogao prevesti na arapski i poslati nekim islamskim uredništvima ili učiniti isto u dobroj namjeri da ostatak svijeta »obogati« »prometejskim mislima« hrvatskoga kolumnista. A što se tiče proglašenja dobitnika zamišljenih nagrada, zbog intelektualnih i probavnih razloga ono je prepušteno dogovoru i izboru samih natjecatelja.
(Tomislav Vuković, Glas Koncila, br. 1, 2; 2., 9. 1. 2011.)
Popratni komentar katolik.hr-a:
Nakon prošlogodišnje analize antikatoličkog repertoara domaćih slobodoumnih kreativaca, ovaj članak autora T. Vukovića predstavlja još jedan vrijedan doprinos otkrivanju stvarne pozadine vodećih masovnomedijskih glasila. Dok su sve one nakane protivne kršćanskom nauku i moralu većinom prekrivene profinjenim metodama i nastupom, ovdje vidimo izričiti prijezir naspram kršćanskim svetinjama, koji u jasnom svjetlu otkriva sva ona nebrojena svakodnevna kritička tretiranja Crkve – razbija svaku iluziju o dobronamjernosti i potvrđuje destruktivne tendencije. Zato dok neprestano iz njihovih pera čitamo emfatična pozivanja na ljudska prava i slobode, ovi uvidi otklanjaju i zadnje dvojbe o dvostrukim mjerilima i kontradiktornosti agnostičko-sekularnog svjetonazora. Potpuno je jasno da nikakva samoproklamirana neograničena prava i slobode tu ne postoje, već su i ona kao i u svakom objektivnom sustavu ograničene pojmom istine. I to, najpsurdnije moguće – istine koja se temelji na pretpostavci nepostojanje istine. Ova činjenica definitivno opovrgava ikakvu vjerodostojnost agnostičkog stava, koja se i samo iz priloženih primjera katastrofalnog neznanja o vjeri ne može nazvati ozbiljnom. Stoga s pravom možemo reći da ipak prije ovakvi nestručni i bezobzirni napadi ohrabruju u neznanju, a i kulturnoj regresiji. A za kršćanina, katolika i čovjeka koji nastoji misliti ispravno i živjeti moralno, odatle je jasno da treba pažljivo birati izvore informiranja, koji kao i izvori fizičkog života, mogu biti štetni i pogubni.
