Nakon izbora za EU parlament napisano je dosta analiza o strankama koje će biti zastupljene u EU parlamentu: HDZ i SDP s koalicionim partnerima i Laburisti. Međutim, malo njih je analiziralo rezultate ostalih stranaka.
Veliki igrači na hrvatskoj političkoj sceni nisu prešli prag: koalicija HSS, HSLS (4. mjesto); Lista Ivana Jakovčića (5. mjesto), koalicija HDSSB; HDSSD, Zeleni (6. mjesto). Tko se još našao u ovoj grupi velikih igrača, a do jučer je bio gotovo nepoznat? Na sedmom mjestu s 2,55% našao se HRAST, stranka čija je politička platforma temeljena na opće ljudskim i kršćanskim načelima. Izgleda da su to građani RH prepoznali, jer je ta relativno nova stranka za samo malo više od godinu dana uspjela s 11. mjesta na proteklim parlamentarnim izborima doći na 7. mjesto. Sa 1,25% doći na 2,55%. Ustvari, ako se analiziraju rezultati stranaka koje nisu prošle u EU parlament, onda je HRAST najveće iznenađenje.
HRAST je u čak 5 županija (Međimurska, Varaždinska, Grad Zagreb, Zadarska i Splitsko-Dalmatinska) zauzeo 4. mjesto, odmah iza HDZ-a, SDP-a i Laburista. U Varaždinskoj županiji je osvojio čak 4,99% glasova, a u nekim općinama i gradovima je prešao prag od 5%, npr. u Varaždinu je osvojio 7,88% glasova. U inozemstvu je HRAST bio na 7. mjestu na prošlim izborima, a sada treći, odmah iza HDZ-a i SDP-a, a ispred Laburista. Ladislav Ilčić, predsjednik HRAST-a dobio je više preferencijalnih glasova nego neki od kandidata koji su sa lista vodećih stranaka uspjeli postati europarlamentarci.
Građani koji žele istinske promjene sve više shvaćaju da je glas za HDZ i SDP ustvari bačeni glas, jer se time samo izmjenjuju desno i lijevo krilo iste političke oligarhije. Oba krila, i desno i lijevo, sustavno već 14 godina zatiru sve što je kršćansko i hrvatsko u ovoj zemlji. Doduše, ima nešto razlike između dva krila: SDP neće s Crkvom ni razgovarati, HDZ hoće – kako je to lijepo rekao Andrija Hebrang – razgovarati s Crkvom, ali će uvijek poslušati Bruxelles.
Ono što važi za (ne)razgovaranje s Crkvom i njeno (ne)slušanje, vrijedi i za odnos prema Hrvatima kao političkom narodu: SDP-ovci imaju duboku averziju prema temeljnim težnjama Hrvata kao naroda (“simptoma” te averzije ima i odveć – od kolektivnog SDP-ovskog napuštanja Sabora u času donošenja odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske 25. lipnja 1991. god., do uvođenja ćirilice u Vukovar 2013. god.); HDZ-ovci će se razbacivati demokršćanskom retorikom, ali će u isto vrijeme donositi antikršćanske zakone i poslušno se klanjati novom zlatnom teletu – dženderizmu.
Uglavnom, glasovanje za do sada vodeće stranke i koalicije neće ništa promijeniti: one ne žele, ne mogu i neće promijeniti dugogodišnji neuspješan i nemoralan način upravljanja Hrvatskom. Građani to sve više prepoznaju, i pored toga što mediji to vješto prikrivaju, te glas svoj daju za stranku koja će predstavljati hrvatski narod i građane Hrvatske, a ne EU-ropsku oligarhiju.
Ivan Poljaković
