Je li Misa „za sve” ili „za mnoge”

U listopadu 2006. je iz Kongregacije za bogoslužje i disciplinu sakramenata upućeno predsjednicima biskupskih konferencija diljem svijeta pismo u vezi neadekvatnog prijevoda riječi pro multis u euharistijskoj molitvi na svetoj Misi. Tu se upućuje da se u euharistijskoj molitvi od najranijih stoljeća u Rimskom obredu koristi latinski termin „pro multis", a u drugim obredima (grčkom, sirskom, armenskom) riječi „za mnoge” u dotičnom jeziku; da bi se (tek) zadnjih tridesetak godina započelo koristiti u prijevodima Novus ordo Mise latinskog obreda na narodne jezike interpretativni prijevod „za sve” („per tutti", „for all"). U Svetom pismu se ukazuje da je doista Isus na križu umro za sve – ali da je Isus posve nesumnjivo na Posljednjoj večeri rekao: „za mnoge". Stoga da treba kod Mise na narodnim jezicima svećenik govoriti (in persona Christi) „Uzmite i pijte iz njega svi: ovo je kalež moje krvi novoga i vječnoga saveza koja će se proliti za vas i za mnoge na otpuštenje grijeha" – ne “za sve”. Jer je Isus tako rekao, i nije dostojno da mi pokušavamo popravljati njegove riječi.[1]

U tome valja upozoriti, da je u „Novus Ordo” misalu na Latinskom (iz 1969., to je izvorni tekst iz kojega su prevođenjem nastali svi misali na narodnim jezicima) Isusovo pro multis uredno sadržano u sve 4 varijante euharistijske molitve. Zapravo se u latinskom izvorniku Novus ordo misala na čak 25 mjesta govori da po misnoj žrtvi dolazi otkupljenje „za mnoge”.[2]

Da bi to onda na narodne jezike poslije bilo prilično dosljedno prevođeno sa „za sve”, začudo.

Ili nije začudo? Krenimo s logikom: termin „za mnoge” u tako važnom tekstu (kojega se svečano čita na misama diljem svijeta, svakodnevno) bi dosljedno krenuli prevoditi sa „za sve” ili a/ totalni idioti ili b/ teolozi s posve razrađenim ciljem.

Ali zapravo nije tajna: „za sve” je plod zajedničkog napora modernističke klike teologa okupljene 1960-ih i 1970-ih godina na njemačkim sveučilištima oko Karla Rahnera, koji su bili u akademskim krugovima postigli privid konsenzusa da je „za sve” pravilna interpretacija „što je Isus zapravo htio reći, ali se nespretno izrazio”.

Da posrijedi nije puka prevoditeljska zabluda, nego plod ozbiljnih teoloških promišljanja, možemo vidjeti i iz gore već spomenutog pisma koje je papa Benedikt XVI. bio u travnju 2012. uputio Njemačkoj biskupskoj konferenciji. Naime tu papa izričito kaže da svojim pismom intervenira s namjerom „da se izbjegne podjela" među biskupima – a stoga što su neki od njih otvoreno rekli da će nastaviti čitati u kanonu mise „za sve", suprotno od onoga što je bila naredila Sveta Stolica. A da bi biskupima bilo lakše podučiti narod, daje Benedikt XVI. teološko obrazloženje zašto Isus govori u toj prevažnoj točki svojega poslanja baš „za vas i za mnoge":

„Prvo, za nas koji smo pozvani sjediti za njegovim stolom, to znači iznenađenje, radost i zahvalnost što je pozvao baš mene, što mogu biti s njim i upoznati ga. ‘Hvala Gospodinu što me u svojoj milosti pozvao u svoju Crkvu.’

Drugo, to sa sobom nosi i određenu odgovornost. Kako Gospodin na svoj način dopire do drugih – do ‘sviju’ – u konačnici ostaje njegova otajstvenost. No bez sumnje, odgovornost je biti izravno pozvan za njegov stol, tako da čujem riječi ‘za vas’ – on je trpio za mene. Mnogi snose odgovornost za sve. Zajednica mnogih mora biti svjetiljka na svijećnjaku, grad na gori, kvasac za sve. To je poziv koji se tiče svakoga od nas pojedinačno, sasvim osobno. Mnogi, to jest mi sami, moramo biti svjesni svoje misije odgovornosti prema cjelini.

Naposljetku, u igru ulazi i treći vidik. U današnjem društvu često osjećamo da nismo „mnogi”, nego prije nekolicina – mali ostatak koji biva sve manji. Ali ne – mi jesmo ‘mnogi’: ‘Nakon toga vidjeh: gle, veliko mnoštvo, koje nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika’, kako čitamo u Otkrivenju svetoga Ivana (7,9). Mnogi smo i stojimo u ime svih.”[3]

Tako, skoro je dirljivo s kakvom učiteljskom strpljivošću Benedikt XVI. nastoji, kako bi objasnio da kršćaninu nije dopustivo da ispravlja Gospodinovu riječ. Jer Crkva u kojoj se slavi sveta Misa nije zajednica „svih" na svijetu, nego tek „mnogih" u tom svijetu. Jer ne pristupaju Euharistiji "„svi”, nego „mnogi”.

Ali opazimo, doista, dodatnu stvar koju Benedikt XVI. adresira u tom svojem pismu iz 2012. godine: postoje biskupi na svijetu koji odbijaju poslušati njegove upute, i koji žele da se u njihovim biskupijama nastavi čitati da je tobože Isus na tom mjestu rekao „za sve”.

Među njima bi se dalo svakako svrstati pobornike hereze univerzalizma („hereze o praznom paklu”) među današnjim biskupima, čiju heretičku tezu objašnjava jedan od njih, kardinal Víktor „Tucho“ Fernández u svojem znanstvenom članku iz 1995. godine: „Čvrsto vjerujem da će svi biti spašeni; pouzdanje koje se ne temelji na pukoj želji, niti na mom suosjećanju za ljude, već na onome što znam o Bogu i njegovim specifičnim planovima zahvaljujući njegovoj Objavi.“[4]

Za nešto jezgrovitiju poduku, od one koju je učiteljskom strpljivošću 2012. godine dao Benedikt XVI. pobornicima ispravljanja Isusovih riječi, prepisujemo odavde od riječi do riječi iz akata Petog ekumenskog koncila (Carigrad, 553. godine), kojom se osuđuje univerzalizam, tj. uvjerenje da će naposljetku svi biti spašeni: „Tko god kaže ili misli da je kazna demona i bezbožnih ljudi privremena te da će imati kraj, ili da će doći do obnove (apokatastaze) demona i bezbožnih ljudi – neka bude anatema.”[5]

Dario Čehić

Slika: Eugenio Lucas Velázquez (1817.-1870), „Misa“ („Podizanje“), Wikimedia Commons

[1]Pismo Prot. no. 467/05/L, CONGREGATIO DE CULTU DIVINO ET DISCIPLINA SACRAMENTORUM, Rim, 17. listopada 2026.

[2]Missale Romanum ex decreto Sacrosancti eocumenici Concilii Vaticani II instauratum auctoritate Pauli PP. VI promulgatum Ioannis Pauli PP. cura recognitum, Editio tertia, Typis Vaticanis 2002., str. 356-392

[3]PRO MULTIS, pismo pape Benedikta XVI predsjedniku Njemačke biskupske konferencije, 14. travnja 2012., službene stranice Svete Stolice (prijevod na engleski)

[4]Víctor Manuel Fernández: Romanos 9-11. Gracia y predestinación, Teología, No 65 (1995)

[5]Akti II. carigradskog koncila, Protiv Origena 9