Postoje danas neobični kršćani – neki čak u redovima katoličkog klera – koji smatraju da pakao doista postoji, ali da je Bog zamislio da ostane prazan. Time kao da se na stanoviti način ispunja najava svetog Pavla iz Druge poslanice Timoteju 4,3-4, gdje on prognozira: „...doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati.“
Gilbert Keith Chesterton u svojem „Pravovjerju“ iz 1908. godine govori o raznim paradoksima u kojima se kršćanstvo pokazuje veličanstvenim: gdje se razne poteškoće pokazuju zapravo najjačim mjestima Božanskog djelovanja. Tako se pokazuje da je nauk o Istočnom grijehu – makar uopće nije intuitivno shvatljiv i doista predstavlja kamen spoticanja za mnoge ljude – neizmjerno mudriji i istinitiji od ideje da se čovjek rađa savršeno dobrim; ideje koja je u suštini naivna. Na jedan slično paradoksalan način kršćansko prihvaćanje vjere u čudesa – koje će kritičari iznova i iznova s podsmjehom napadati kao izraz puke zatucanosti – predstavlja daleko mudriji pristup tajnama svijeta, od zatucanog uvjerenja da se tobože sve može objasniti nekim materijalnim uzrocima (premda te materijalne uzroke prilično često uopće ne možemo sagledati). Kao zaključni dio razmatranja o tim paradoksima kršćanskog pravovjerja (završetak poglavlja VI., „Paradoksi kršćanstva“, Chesterton odlučno ustvrđuje da se kršćanstvo dokazuje pravom vjerom – upravo u konfrontaciji s krivovjerjima: kršćanin ostaje na spasonosnom putu Prave vjere, baš stoga što nije upao u provaliju hereze. Čak i manje hereze, kaže Chesterton, dovode do velikih odstupanja u ishodima, na tešku štetu čovječanstva.
Bilo je u povijesti Crkve još daleko katastrofalnijih hereza od luteranske, kalvinističke ili baptističke čije posljedice jasno vidimo u kršćanstvu današnjice. Tako primjerice u arijanskoj herezi koja se poput požara bila početkom IV. stoljeća proširila kršćanskim svijetom možemo prepoznati potpuni otpad od kršćanstva (slični otpad, naime poricanje nauka o Svetom Trojstvu, možemo u novije vrijeme prepoznati kod Jehovinih svjedoka i kod mormona). I upravo je ta osobito teška hereza iz IV. stoljeća iznjedrila nicejsko vjerovanje: slavni iskaz kršćanske vjere kojega će jednako spremno na svojim bogoslužjima očitavati svaka kršćanska zajednica današnjice.
Da čak i heretici; naime oni heretici koji su još uvijek kršćani. I koje Sveta Katolička Crkva naziva odijeljenom braćom.
I imamo eto danas – jednako među navodnim katolicima i nekim protestantima – jednu novu herezu, možda još težu od onih povodom kojih je nastao protestantizam: širenje ideje da će pakao na kraju ostati prazan; da će čak i đavli naposljetku biti spašeni.
Ideja o „praznom paklu“ je među kršćanima povijesno izrazito rijetka, ali nipošto nije nova. Još u prvim stoljećima kršćanstva je dobila ta ideja čak i teološki naziv: „apokatastasis“ (termin koji na grčkom jeziku znači približno „povratak u početno stanje“, „oporavak“). Kod „Catholic Encyclopedia“ (1905.-1912.) možemo naći da je o takvoj vjerskoj ideji pisao Origen (koji je doduše završio među hereticima), ali i da je sv. Grgur Nisenski u 4. stoljeću na više mjesta pisao da će muke u paklu naposljetku pročistiti duše do mjere da mognu pristati uz volju Božju. Neki su kršćanski pisci povodom tih redaka sv. Grgura Nisenskog komentirali da su zacijelo neki heretici namjerno krivo prepisali poneki njegov redak,[1] a većina drugih (jer je Grgur Nisenski na popisu crkvenih naučitelja, a o „ognju i crvu pakla“, „koji ne umire“ piše u djelu „O mrtvima/De mortuis“ koji je uvršten u „Patrologia Graeca“) spremno čitaju da je on zapravo pisao o čistilištu, a ne o paklu (naime nije grčki jezik kojim je Grgur Nisenski govorio i pisao imao tako razvijenu teološku terminologiju, da bi se njome mogle unaprijed izbjeći sve poteškoće kod pisanja o „podzemlju“).[2] Sv. German I. (patrijarh Konstantinopola 715.-730.) je bio među ovima prvima, te pisao da su oni koji su se među retke sv. Grgura usudili upisati da će đavli i izgubljene duše jednog dana biti oslobođene – pobornici „glupe hereze“ koji su sv. Grguru „podmuklo“ pripisali taj „crni i opaki otrov Origenove zablude“.[3]
Patrijarha sv. Germana ovdje spominjemo kako bismo jasnim mogli vidjeti da su pravovjerni katolici (među kojima je bio kako on, tako i sv. Grgur Nisenski) još u ta vrlo davna vremena posve spremno nazivali heretikom onoga tko bi ustvrdio da će đavli i izgubljene duše biti spašene.
Uglavnom, utjecajni teolog 20. stoljeća Hans Urs von Balthasar (Luzern 1905. – Basel 1988.) je 1986. godine napisao knjigu „Čemu se smijemo nadati” („Wass dürfen wir hoffen“) gdje doduše ne iznosi kako vjeruje da će naposljetku svi biti oslobođeni iz pakla, ali s autoritetom vrhunskog teologa tvrdi da se kršćani tome smiju nadati. U tom „postkoncilskom“ vremenu, znao je H. Urs von Balthasar iznaći mjeru (usudio bih se reći: izmuljati) što smije reći a da ga ne prozovu za herezu, pa je malo pomiješao koncept da se kršćanin dužan nadati da će svaki njegov bližnji biti spašen (i tome, molitvom i djelom, nastojati pridonijeti), s idejom da se smijemo nadati da je sam Bog osmislio da je pakao doduše vječan, ali u njemu naposljetku nitko neće ostati. U tome se on potrudio citirati ponešto od sv. Tome Akvinskog, sv. Katarine Sijenske i sv. Tereze od Križa (Edith Stein) – koji međutim (doista!) nisu naučavali da bismo se smjeli nadati da će pakao biti ostavljen praznim.[4]
Postoji, naravno mogućnost da se elegantno zapletene misli Hans Ursa von Balthasara protumače drugačije nego što izgledaju na prvi pogled – naime on kaže da se smijemo nadati da će svi (i oni koji nisu kršćani, i oni koji umru u grijehu i nepokajani) biti spašeni, ali da ne možemo baš biti sigurni da će tome biti tako.[5] Tj., predlaže H. Urs von Balthasar da o toj stvari „vjerujemo da nismo sigurni“, ali istodobno tvrdi da smo dužni(!) nadati se da će Bog biti tako milosrdan, da nikoga ne ostavi u paklu. Tj. na nekakav način pokušava savjesti vjernika kršćanina vezati ne samo da se nada da će njegovi (nesavršeni, grješni) bližnji odlučiti da se prije smrti obrati, nego doista obvezati da se nadamo da će savršeni i nepogrješivi Bog donijeti odluku da isprazni pakao kojega su napunili duhovi i duše koje su donijeli tvrdu odluku da Boga slušati neće. Makar nam Bog takvu svoju odluku nije objavio, dodao bih; a kršćani se već dva tisućljeća nisu dosjetili da bi bili dužni nadati se da je u konačnici nevažno jesi li kršten ili nisi, sudjeluješ li u sakramentalnom životu Crkve ili ne sudjeluješ, jesi li heretik ili pravovjeran, jesi li bludnik, lopov, svetogrdnik, lažov, nasilnik, ubojica.
Međutim je umovanje uglednog von Balthasara tek od epizodnog značaja: ne nastaju hereze samo stoga što ih je neki teolog „dopustio“. Znajmo naprosto: ideja s praznim paklom postaje među kršćanima prihvatljivom u jednom konkretnom vremenu, u kojemu ideja kršćanskog univerzalizma, tj. općeg spasenja (to su tehnički nazivi za vjerovanje/krivovjerje nekih kršćana u prazni pakao) odjednom ne izgleda glupo. Među današnjim kršćanima je moguć istup pokojnog Jorgea Marija „Francisca” Bergoglija pred TV kamerama u siječnju 2024. god. gdje on na uredno servirano pitanje kako „zamišlja pakao“ može odgovoriti riječima: „Ovo što ću reći nije vjerska dogma, nego moje osobno viđenje: Volim misliti da je pakao prazan; nadam se da jest.“[6] I „naravno“, taj ispad osobe koja nastupa s pozicije pape nije izazvao baš nikakvu začuđenost među današnjim kršćanima. Ako je poneki teolog koji si može priuštiti davanje privatnog mišljenja ponešto prigovorio – nije niti jedna biskupska konferencija na svijetu dala bilo kakav protest. Niti najblaži.
U takvim okolnostima, pripremimo se za širenje hereze. Autor ovih redova nagađa, da su uvjeti za takav ishod lijepo posloženi: tamo gdje se katoličko pravovjerje slabo brani, krivovjerje se snažno širi.
Budimo naime načistu, u svijetu gdje je u modi indiferentnost (lažna tolerantnost) kao način suživota, „nadam se“ zvuči moderno uvježbanom uhu nekako prihvatljivije od „vjerujem“, a skandalozna izjava J. M. Bergoglija proizlazi današnjem bezbožnom svijetu mnogo prihvatljivijom nego istina koju naučava katolička vjera
A o tom sadržaju Svete vjere možemo primjerice čitati u dijelu akata IV. lateranskog koncila (1215.) koji nosi naslov „Ispovijed vjere“: „(Krist) će doći na kraju vremena da sudi žive i mrtve, da dade svakome prema njegovim djelima, kako odbačenima tako i izabranima. Svi oni će ustati u svojim vlastitim tijelima, koje sada imaju, kako bi primili prema činima svojima, bilo dobrima bilo zlima; za ove vječna kazna s đavlom, za one prve vječna slava s Kristom“.[7] Oslanjajući se na katoličku tradiciju, Katekizam Katoličke Crkve Ivana Pavla II. posve jasno dodaje: „Isus nije sišao nad pakao da oslobodi proklete ni da razori pakao prokletstva, nego da oslobodi pravedne koji su mu prethodili (633)... Umrijeti u smrtnom grijehu, a da se čovjek za nj nije pokajao i prihvatio milosrdnu Božju ljubav, znači, po svom slobodnom izboru, ostati zauvijek odijeljen od njega. (1033)... Po Kristovu primjeru, Crkva upozorava vjernike na 'tužnu i mučnu stvarnost vječne smrti', koja se zove 'pakao'.“[8]
Time Crkva naučava ono, što nas podučava sam Isus kada govori o posljednjem sudu, na kojemu će on sam suditi u slavi i razlučiti blagoslovljene od prokletih (Mt 25,31-40). Ovima drugima je presuda: „Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim!“ (Mt 25,41) I dodaje Isus odmah potom: „I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.“ (Mt 25, 46)
Tako: na kršćaninu je da se drži Isusova nauka, kako ga je Crkva uvijek naučavala, a neobične kršćane današnjice i njihove bajke valja držati podalje od sebe. Na taj način, imamo prilike proslaviti svetu vjeru: naime se pravovjerje iskazuje odbacivanjem krivovjerja.
Dario Čehić
Slika: Freska silaska Kristovog nad pakao, u kapeli Notre-Dame-des-Fontaines, La Brigue. Foto: MOSSOT, Wikimedia Commons
[1]„Apocatastasis”, Catholic Encyclopedia 1905.-1912, kod „New Advent”
[2]„The Fire of Purgation in Gregory of Nyssa’s De anima et resurrectione”, „The Hidden Pearl„”, 18. veljače 2013.
[3] Catholic Encyclopedia, loc. cit.
[4]„Hans Hans urs von Balthasar”, Kleiner Diskurs ber die Hölle – Apokatastasis, pogl. 7., str. 59-70 „Die Pflicht, fur alle zu hoffen”, kod Université de Fribourg
[5] Takav pokušaj tumačenja Balthasara, u „Vatican II and the Catholicity of Salvation: A Response to Ralph Martin”, Nicholas J. Healy Jr., „Communio”, proljeće 2015., str. 50-52
[6]„Pope Francis: 'I like to think of hell as empty'”, Courtney Mares, CNA, 15. siječnja 2024.
[7]„Fourth Lateran Council: 1215 – Constitutions”, „Papal Encyclicals Online”
[8]Katekizam Katoličke Crkve, (1994., drugi popravljeni hrvatski prijevod, 2016.), Hrvatska biskupska konferencija
