Komunistička partija Kine postavlja katoličke biskupe – i to je „u redu”
Biskupsko ređenje Dinga Zuyaoa u Haimenu otvara pitanja o stvarnom utjecaju pape Lava na imenovanje biskupa u Narodnoj Republici Kini. Dok Peking svoje kadrovske odluke javno predstavlja kao vlastite crkvene poslove, Rim u zasebnom priopćenju potvrđuje papino sudjelovanje. Ovoga je puta osobito znakovita razlika u datumima imenovanja.
Dana 15. listopada 2026. Ding Zuyao, koji nosi krsno ime Ignacije, zaređen je za biskupa Haimena, u kineskoj pokrajini Jiangsu. Taj je svećenik rođen 1986. godine i ima tek 40 godina.
Vijest se najprije pojavila na portalu China Catholic, koji pripada katoličkim organizacijskim strukturama Narodne Republike Kine bliskima režimu. Prema tom izvješću, Ding je 14. svibnja 2026. izabran za biskupskog kandidata, a Komunistička partija potvrdila je njegov izbor. Pritom se nije spominjao ni papa ni tajni sporazum između Vatikana i Kine iz 2018. godine.
Tek nakon toga vatikanski je Tiskovni ured izvijestio da je papa Lav XIV. već 24. kolovoza 2026. imenovao Dinga biskupom Haimena, nakon što je odobrio njegovu kandidaturu u okviru tajnog sporazuma između Svete Stolice i Narodne Republike Kine.
Redoslijed događaja pritom je presudan: Crvena Kina navodi 14. svibnja kao datum izbora, Rim 24. kolovoza kao datum papina imenovanja, a biskupsko je ređenje održano 15. listopada.
Iz objavljenih priopćenja nije jasno što se točno dogodilo između tih datuma ni kakvu su ulogu u izboru kandidata imale kineske vlasti, a kakvu Sveta Stolica. Sama vremenska nepodudarnost ne dokazuje kršenje sporazuma. Ipak, ona pokazuje koliko je teško izvana pratiti taj postupak i gdje se zapravo nalazi moć.
Tajni sporazum s dalekosežnim posljedicama
Dana 22. rujna 2018. Sveta Stolica i Narodna Republika Kina potpisale su Privremeni sporazum o imenovanju biskupa. Tome su prethodila desetljeća crkvenih napetosti tijekom kojih je komunistički režim omogućavao imenovanje biskupa bez papina odobrenja i nastojao Katoličku Crkvu potisnuti u državne strukture pod svojim nadzorom.
Rim je sporazumom nastojao ojačati jedinstvo kineskih katolika s papom, urediti crkvenu hijerarhiju i prevladati podjelu između raskolničke Crkve odane režimu i podzemne Crkve vjerne Rimu. U sklopu tih nastojanja papa Franjo priznao je i biskupe koji su prethodno bili zaređeni bez papina odobrenja.
Međutim, cjelovit tekst sporazuma nikada nije objavljen. Poznat je samo predmet sporazuma: imenovanje biskupa. Način izbora kandidata, prava Pekinga na sudjelovanje u postupku i konkretan način ostvarivanja papina prava odlučivanja službeno ostaju skriveni javnosti.
To nije nevažna pojedinost. Biskupi upravljaju biskupijama, određuju pastoralno usmjerenje i snose odgovornost za naviještanje vjere. Oni su nositelji apostolskog nasljedstva. Ako u njihovu izboru sudjeluje komunistička država koja represivnim metodama nadzire vjerski život svojih građana, crkvena samostalnost dolazi u pitanje.
Kinesko katoličko domoljubno udruženje, odnosno raskolnička kineska Crkva, utjelovljuje model Crkve koji država zahtijeva: Crkve koja treba biti neovisna o „stranim” crkvenim autoritetima, konkretno o Rimu. Takav je zahtjev u suprotnosti s katoličkim shvaćanjem Crkve koja je sjedinjena s papom.
Produljenje bez uvjerljivih rezultata?
Sporazum je najprije produljen 2020. i 2022. godine, svaki put za dvije godine. Dana 22. listopada 2024. obje su strane dogovorile novo produljenje, ovoga puta za četiri godine, načelno do listopada 2028.
Ta produljenja pokazuju da Rim ustraje na odabranom smjeru. Vatikan ističe suradnju s Pekingom, priznanje biskupa koji prethodno nisu bili priznati te nastojanje da se kineski katolici pomire. Prema stajalištu Rima, alternativa – nastavak jednostranog imenovanja biskupa i trajna crkvena podjela – također bi imala znatne negativne posljedice.
No time nije odgovoreno na ključno pitanje: je li sporazum ojačao slobodu Crkve ili je crkvenopravno učvrstio sustav pod državnim nadzorom?
Kritičari osobito prigovaraju utjecaju Komunističke partije Kine na imenovanje biskupa, pritiscima na svećenike vjerne Rimu i nedostatku transparentnosti postupka. Predmet kritike također je i praksa koja se ponavlja: kineske institucije najprije objavljuju kadrovske odluke u okviru vlastitih ustanova, a Rim tek naknadno izvješćuje o papinu odobrenju.
Ti prigovori zaslužuju ozbiljno razmatranje. Dokle god uvjeti sporazuma ostaju tajni, vjernici teško mogu procijeniti ostvaruje li sporazum svoje ciljeve i štiti li prava Crkve u dovoljnoj mjeri.
Kada Rim postaje vidljiv tek naknadno
Slučaj Dinga Zuyaoa konkretno pokazuje u čemu je problem. U kineskom se priopćenju u prvi plan stavljaju izbor i ređenje, a papino sudjelovanje uopće se ne spominje. Rim, s druge strane, potvrđuje da je papa odobrio kandidaturu i imenovao Dinga biskupom. Oba priopćenja bilježe različite faze postupka, ali ne objašnjavaju kako se odlučivanje uistinu odvijalo. O tome se šuti.
Papino imenovanje samo po sebi nije dokaz da je Rim pri izboru kandidata imao djelotvoran i neovisan utjecaj. Naprotiv, već osam godina sve upućuje na to da su Komunistička partija i tijela pod njezinim nadzorom, povezana s raskolničkom kineskom Crkvom odanom režimu, jedini stvarni donositelji odluka o imenovanju biskupa u Narodnoj Republici Kini.
Giuseppe Nardi
Slika: Posvećenje biskupa Dinga Zuyao-a, China Catholic (snimka zaslona)
