Lex orandi, lex credendi, lex vivendi
„Quod ergo generationes anteriores sacrum habuerunt, nobis quoque sacrum manet et magnum.“
— Benedict XVI., Summorum Pontificum
Bitka koja je više od samo liturgijske
„Lex orandi, lex credendi, lex vivendi.“
To je ona drevna katolička, i moja uistinu najdraža, često spominjana osobna izreka, koja govori da način na koji molimo oblikuje ono što vjerujemo, a ono što vjerujemo oblikuje način života kojega živimo.
Dokle god katolici sebe i pravac svojih razmišljanja pod hitno ne skinu s modernističke samoubilačke pruge, po čijim tračnicama oni u brzom vlaku prema provaliji nezaustavljivo jure, ostat će zatočeni u jednom začaranom krugu. U taj su vlak mnoge još od šezdesetih godina modernistički redari ukrcavali — najprije na prijevaru, a potom i gotovo silom.
Taj isti modernizam već desetljećima razara katolički ratio, svetu fidei i liturgijski sensus. Jer najveća — premda samo privremena — pobjeda modernizma nije bila samo promjena obreda, jezika ili vanjštine, nego promjena samoga načina razmišljanja katolika. A time i njihova vjerovanja, pa naposljetku i načina života.
Katolici su postupno učeni da sumnjaju u vlastitu tisućljetnu Predaju, da se stide i ispričavaju zbog vlastite liturgijske baštine i da gotovo sa strahom govore o onoj svetoj Misi koja je stoljećima oblikovala bezbrojne svetce, mučenike, misionare, redovnike, kraljeve i sve druge pobožne vjernike. Taj stid i strah nisu ucijepljeni u katolike odjednom, nego na uvriježeni način kuhanja žabeu vodi čija se temperatura postupno povećava. Pa jadnoj žabi jedno izvjesno vrijeme bude čak i ugodno.
No pitanje je jednostavno:
kako bi nešto što je stoljećima hranilo vjernike, posvećivalo im duše i uistinu oblikovalo svece moglo odjednom postati štetno, nepoželjno, pa čak i zabranjeno?
Na ovo važno pitanje modernizam nikada nije uspio uvjerljivo odgovoriti. Jer ne može dati suvisla odgovora.
Sveta Misa svih vremena – Vetus Ordo
Kada se danas govori o svetoj liturgiji Crkve, Vetus Ordo Missae, bitno je naglasiti da se često već sam način govora postavlja pogrešno. Kao da je riječ o nekoj privatnoj nostalgiji, estetskom ukusu ili liturgijskom hobiju određenog broja ljudi. No ovdje nije riječ o sentimentalnosti, nego o kontinuitetu katoličke Predaje. Koju nazivamo i Tradicija, te otuda sasvim lijep, logičan i već uvriježeni naziv „Tradicionalna Latinska Misa“.
Sveti papa Pijo V. u buli Quo primum[1] nije izmislio neku novu liturgiju. On ni slučajno nije uveo nekakav Novi Obredtj. neki Novus Ordo. Nego upravo suprotno: on je nakon Tridentskog sabora kodificirao i zaštitio drevni rimski obred — Vetus Ordo, koji je već stoljećima živio u Crkvi. Jer Sveta Stolica nalaže da se Rimski obred, „kako ga je predala sveta Rimska Crkva, majka i učiteljica svih ostalih crkava, od svih, svugdje i zauvijek u cijelom kršćanskom svijetu prihvati i obdržava“.
Ovaj Rimski liturgijski obred koji je svakodnevno hranio, branio i jačao Crkvu, njezine je vjerne članove uvijek iznova izgrađivao, prosvjetljivao i posvećivao. Među kojima i mnoge, koji su se zahvaljujući upravo toj svetoj Misi svih vremena, i po vjeri kojoj nas ona uči, te na koncu i po življenju života koje iz toga dvoga dosljedno proizlazi, — iznjedrili u velike Božje svetce, nama najbolje primjere. Dakle po primjerenoj lex orandi, lex credendi, lex vivendi krilatici.
Sveti Papa Pijo V. u 16. stoljeću je jasno ostavio mogućnost opstanka svih legitimnih obreda starijih od dvjesto godina. Zato su ostali očuvani:
- dominikanski obred, kartuzijanski, karmelićanski, ambrozijanski, mozarapski.
Njegova reforma nije bila revolucija, nego kodifikacija, konsolidacija i obrana Predaje.
To je upravo ono što moderni svijet, ali nažalost i vjernici modernog vremena više ne razumiju: da istinska reforma u Crkvi nikada ne uništava ništa od onog svetog koje joj prethodi.
Numquam abrogatam
Vrlo važnu potvrdu tomu je dao i Benedict XVI. u dokumentu 'Summorum pontificum' iz srpnja 2007, gdje jasno govori da tradicionalni rimski obred — Vetus Ordo nikada nije bio pravno ukinut — numquam abrogatam.[2]
Njegove riječi odzvanjaju gotovo poput opomene suvremenom čovjeku:
„Quod ergo generationes anteriores sacrum habuerunt, nobis quoque sacrum manet et magnum.“ — „Ono što je prethodnim generacijama bilo sveto, ostaje i nama sveto i veliko.“
Zar nije i to potvrda onom poznatome motu, kojega slobodno možemo nazvati i kratki Credo, a koji nam u svega tri riječi, — lex orandi, lex credendi, lex vivendi. Ta nas sveta maksima upućuje da ovome svijetu Kristova Katolička Crkva svetu Vjeru naučava, propovijeda i prenosi po Predaji, što jeste Tradicija, a ne da svaka nova legitimno ili ne ustoličena persona, svaka u svojemu vremenu i po vlastitom nahođenju iznova katoličku vjeru treba drukčije objašnjavati. Ili pak, da nam takve persone ono što je jedino ispravno i već dugo postojeće, na pogrešan način nastoje tumačiti.
I upravo tu leži jedno od ključnih pitanja našega vremena.
Kako je moguće da neki svećenik kaže kako mu nije poznata vrijednost liturgije koja je stoljećima odgajala svetce? Kako je moguće da ono što je bilo sveto tolikim generacijama danas postaje predmet nelagode, šutnje ili čak i prikrivenoga prijezira?
Liturgijska kriza — prinos i poimanje svete Misne Žrtve
Današnja liturgijska kriza nije prvenstveno estetska, nego teološka. Jer sveta Misa nikada nije ovisila o broju prisutnih, nije čak ni o prisutnosti ljudi uopće, niti atmosferi zajednice ili pastoralnoj „uspješnosti“. Svećenik, koji je posvećeni pomazanik Božji, i koji po svojoj svetoj službi jedini može djelovati in persona Christi, dužan je Bogu Ocu prikazivati beskrvnu žrtvu Sina Božjega kao zahvalu, ali i kao Bogu najugodniju molitvu za obraćenje, spas i otkupljenje svijeta. Stoga sveti Pavao ozbiljno upozorava: „Tko dakle nedostojno jede kruh ovaj ili pije kalež Gospodnji, kriv je tijelu i krvi Gospodnjoj. “[3]
A potom još strašnije dodaje:
„Zato su među vama mnogi slabi i bolesni, i preminuše mnogi. “[4]
Drugim riječima: profanacija svetoga nikada pred Bogom nije bila neznatna stvar.
To je svijet u kojem se mi ovdje nalazimo kao članovi Crkve Vojujuće. Svijeta u kojemu po nalogu samoga Gospodina Isusa Krista, našega Kralja i Svevladara imamo zadaću nastaviti evangelizirati, kako su to i prvi Kristovi učenici činili. Oni učenici koji svoga Učitelja nisu izdali, nego Njemu u svemu vjerni i od Njega izabrani bijahu odaslani po svem svijetu naviještati Radosnu Vijest Gospodina našega Isusa Krista, kako bi cijeli svijet na spasonosno obraćenje jasnim govorom pozivali, te sve one koji bi uzvjerovali, u Ime Oca, Sina i Duha Svetoga krstili.
Deus vult! — Božja volja je to, a Njegovu volju smo dužni vršiti onako kako nam je Bog i zadao, dakle u skladu s predajom, tradicionalno, što znači u skladu sa svim Božjim, jasno određenim zadanim zapovijedima. U tomu je i srž samog poimanja svete Mise. Potom služenja, a onda i nazočenja. Gospodin Isus nije Crkvi dao opciju, primjerice, da se mi skupa s poganima klanjamo i molimo njihovim kumirima. Makar to proisticalo iz lažnog osjećaja potrebe za iskazivanjem lažne uviđavnosti.
Kada se ispravna svijest o svetoj Misi, te njezinoj važnosti i učincima izgubi, liturgija se pretvara u obična okupljanja, grupne performanse, zajedničke događaje, ili antropocentrične obrede.
Ali sveta Misa nije prvenstveno okrenuta čovjeku, nego Bogu. Jer Bog ne prima svaku žrtvu jednako, niti mu je svaki prinos mio. Još je prorok Malahija opominjao svećenike koji oskvrnjuju oltar Gospodinov: „Tko je među vama, koji bi zatvorio vrata i zapalio oganj na mom žrtveniku ni za što? Nijeste mi mili“, veli Gospod nad vojskama, „i ne mogu žrtve iz vaše ruke. “[5]
Drugim riječima: profanacija svetoga nikada pred Bogom nije bila neznatna stvar.
Bog dakle odbacuje žrtvu koja Mu se prinosi nedostojno, nemarno ili oskvrnjeno. A gdje nestaje osjećaj svetoga, ondje ubrzo nestaje i strah Božji.
Jer upravo iz ispravno shvaćene svete Misne Žrtve izvire i samo poslanje Crkve: da svijetu ne naviješta sebe, nego Krista Raspetoga i Uskrsloga, te da sve narode privodi Bogu po istoj onoj vjeri koju sveta liturgija čuva, izražava i tradicijom prenosi. Upravo zato liturgija nikada nije bila tek zatvoreni obredni čin, nego nadnaravni izvor iz kojega je Crkva stoljećima crpila snagu za evangelizaciju svijeta, obraćenje duša i očuvanje svete katoličke Vjere.
Isto kao što se i prva zapovijed odnosi na Boga a tek druga, proizlazeći iz prve, govori o čovjeku i njegovim bližnjima. To su mnogi dušobrižnici danas već gotovo zaboravili, ili nisu ni naučili, jer njihove homilije, koje doduše proizlaze iz dekaloga, gotovo uvijek počinju tek od druge zapovijedi, čime oni po tom modernom nauku već sustavno izostavljaju Boga koji je Tvorac svega, staviti na prvo mjesto. A to na mjesto su sebi prisvojili, pa eto čak i rado su spremni podijeliti sa sebi sličnima, koji su svi tek i samo Stvoriteljeva stvorenja. Bog nam mora biti uvijek na prvom mjestu, i Bog nam mora biti uvijek najvažniji. Što je u oprečnostima i sukobljavanjima izuzetno bitno, — prvo Bog pa onda čovjek. Jer komu Bog nije na prvom mjestu, taj lako biva prevaren od bilo kojeg čovjeka.
Zato su mnogi tradicionalni katolici s pravom već odavno ukazivali na ozbiljne probleme koji su pratili uvođenje Novus Ordo liturgije, a nipodaštavanje, pa gotovo i zabranu Tradicionalne svete Mise. Ova drugačija, nova liturgijska forma osmišljena ne tako davno, te uvedena nakon Drugog vatikanskog Sabora, revolucionarno je donijela:
- versus populum mentalitet, banalizaciju svetoga, nedostojno pričešćivanje, neograničene improvizacije, protestantizaciju liturgijskog sakralne duhovnosti, opće slabljenje osjećaja sakralnosti pri nazočenju takvoj misi,… (dodajte sami sve ostalo što tu nedostaje)
Nije stoga čudno što se mnogi vjernici danas ponovno pitaju nije li upravo prorok Malahija naročito i ovaj naš naraštaj upozoravao na opasnost oskvrnuća svetoga: „Prinosite nečisto jelo na mom žrtveniku…“[6]
Jer kada se sveto počne banalizirati, tada čovjek postupno prestaje razlikovati ono što je posvećeno od onoga što je profano. Ovdje se ne radi samo o rubrikama, nego o pitanju: što katolik danas još vjeruje da sveta Misa uistinu jest?
Lex Orandi, Lex Credendi, Lex Vivendi
Zato nije slučajno da upravo ondje gdje nestaje sveta liturgija:
- presušuju svećenička i redovnička zvanja, crkve i samostani se prazne i zatvaraju, prodaju ih i preinačuju u svjetska zabavišta, vjera slabi do mjere kada ju riječ folklor zamjenjuje, katolički identitet isparava, kako iz javnosti tako i iz srdaca.
No nasuprot tomu, tradicionalna liturgija uvijek, pa tako i danas ponovno privlači mnoge mlade ljude, obraćenike i obitelji koje traže transcendenciju, ozbiljnost i autentični osjećaj svetoga. Ponajviše one kojima je bila ukradena još i prije nego su mogli i dobiti o njoj spoznaju. A kamo li uz nju moliti, vjerovati i po njoj život živjeti.
Jer čovjekova duša nije stvorena za banalnost.
U cijeloj toj borbi za liturgijsku predaju posebno mjesto zauzima i hrvatska glagoljaška tradicija. Malo je naroda u Latinskoj Crkvi koji su kroz stoljeća imali takvu povlasticu: služenje rimskog obreda na staroslavenskom jeziku i uz uporabu glagoljice, što zapravo nije bio zaseban obred. Ovo naše hrvatsko liturgijsko blago bio je rimski obred izražen staroslavenskim jezikom i hrvatskom duhovnom kulturom. Posebno je glagoljaštvo živjelo: u Istri, na Kvarneru, u Dalmaciji, na Krku, Cresu, Pagu, u Senju i Zadru.
Glagoljaški „Misal po zakonu rimskoga dvora“ ostaje ne samo prva tiskana hrvatska knjiga i prva tiskana knjiga na bilo kojem slavenskom jeziku, nego i važan simbol duboke povezanosti hrvatskoga naroda s Rimom i katoličkom vjerom. Nažalost, ova lijepa hrvatska tradicija tijekom dvadesetoga stoljeća gotovo je posve nestala. Na veliku štetu hrvatske kulture, ali i na sramotu nekoć glagoljaških biskupija, danas tek rijetki svećenici u posebnim prigodama čitaju pojedine dijelove Mise na hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku, dok većina vjernika na tom stoljećima posvećivanom liturgijskom jeziku više ni ne zna odgovarati.
A ipak, ona je jasno i snažno svjedočanstvo da catholicos, prava katolička univerzalnost nikada nije značila asimiliranje narodne duše, nego naprotiv njezino posvećenje i ujedinjenje sa Kristovom jedinom pravom Crkvom.
Crkva Vojujuća
Mi koji pripadamo Kristu ne možemo biti ni malovjerni ni bojažljivi. Kristova Crkva nije tek i samo neka zemaljska institucija. Jer Katolička Crkva nije ljudska tvorevina, nego je Božja, i nadnaravna. Ona se sa određenog stanovišta, možemo reći, sastoji iz tri dijela:
- Katolička Crkva nije ljudska tvorevina, nego Božja i nadnaravna. Ona se sastoji od tri nerazdvojiva dijela: Crkve Vojujuće (Ecclesia Militans), Crkve Trpeće (Ecclesia Patiens) i Crkve Slaveće (Ecclesia Triumphans). Što su zemaljski dio, Čistilište i Raj.
Dok vjerni Kristovi sljedbenici u ovome svijetu kojem se nalazimo, i ovom životu koji je privremen i ograničen momentom koji je ujedno i prijelazni, vojuju za Krista, sirote vjerne duše pak u Čistilištu, kao i svi Anđeli i Sveti na Nebu nam u toj borbi svesrdno i obilno pomažu.
Bez njih ne možemo ništa. Ali s njima možemo sve. Zato nijedan katolik ne smije živjeti u duhu straha, nego u duhu nadnaravne hrabrosti. Ne dimiti — nego gorjeti. Svetom vatrom Duha Svetoga. Jer ako Bog da da ispravno molimo, onda nas Bog pomaže da ispravno vjerujemo, te nas vodi da ispravno hodimo i život živimo. Za što s ushićenjem Gospodinu kličemo: Deo volente, Deus vult, Deo gratias! — za sve nam darovane milosti uz pomoć kojih smo sposobni moliti, vjerovati i živjeti svetu katoličku Vjeru.
Borba za pravu svetu Misu nije borba za estetiku prošlosti, nego za budućnost duša. Vječnu. Jer kada se počne gubiti sensus fidei, tada se gubi i osjećaj svetoga, a onda ubrzo nestaje i sama vjera. Zato današnji katolik mora ponovno naučiti:
- misliti katolički, moliti katolički, živjeti katolički.
Ne bojeći se svijeta, nego noseći križ. In Cruce victoria.
I stoga: sa križem u ruci, s čvrstom vjerom u srcu i pogledom uvijek uprtim ka Nebu, vojujmo za Krista kao pravi sinovi ali i neustrašivi bojovnici Njegove svete katoličke i apostolske Crkve.
Miles Christi et defensor Ecclesiae.
Veritas et Gratia,
Ivan Tomas Zelić
Slika: Prikaz trostruke Crkve prema tradicionalnoj katoličkoj ikonografiji
[1]Quo primum, Liturgiam Tridentinam promulgans — S. Papa Pijo V. - 1570
[2]Summorum Pontificum, popratno pismo biskupima. — Papa Benedict XVI - 2007
[3] 1 Kor 11,27. Sveto Pismo (Šarić 1942.)
[4]1 Kor 11,30. Sveto Pismo (Šarić 1942.)
[5] Mal 1,10. Sveto Pismo (Šarić 1941.)
[6] Mal 1,7. Sveto Pismo (Šarić 1941.)
