Neka vas naslov ne zavara. Nastavite slobodno čitati. Ne bojte se, ne tražim nikakvu materijalnu pomoć. Ni za sebe ni za bilo koga drugoga. Nisam ni psihički potonuo. A i da jesam, ne bih valjda ovako javno tražio rješenja. Nego? Došao sam u krizu identiteta. To se ne bojim priznati. Ne znam više kako živjeti svoje svećeništvo u odnosu na druge te se stoga pitam: Može li mi itko pomoći? Što mi je činiti? Djedovi i bake naručuju krštenja svojih unuka telefonskim putem kao što naručuju za njih dostavnu pizzu ako im nisu uspjeli napraviti objed; ako kojim slučajem roditelji dođu sami u ured prijaviti krštenje svoga djeteta, već na prvo moje pitanje: „A jeste li vjenčani u crkvi?“ dobijem odgovor: „A što to vas briga?“
Ako se usudim pitati za kumove i tražiti posvjedočenje da mogu kumovati, opet dobijem odgovor: »A tko ste vi da nas provjeravate? Što se miješate u naš izbor? Kad se mladenci dolaze prijaviti za vjenčanje, ne traže više od mene ništa, osim što moram odgovoriti na njihovo pitanje: »Možemo li postaviti catering ispred crkve? Možemo li dovesti svoje svirače? Svoju cvjećarku? Svoju stilisticu?« Oni su ionako sve prije dogovorili s nekakvom agencijom za organizaciju vjenčanja.
Na susrete s roditeljima prvopričesnika odaziva se tek njih pola, dok se na susrete s roditeljima krizmanika ne odaziva niti jedna trećina; gotovo u pravilu, nemaju vremena za ono što ja predlažem, tražim, na čemu inzistiram, do čega mi je stalo i do čega bi, mislim, trebali držati i današnji vjernici; bilo koju riječ ako progovorim postajem neljubazan, zahtjevan, cjepidlaka; ako se usudim iznijeti podatke o nepohađanju župne kateheze, onda sam »grubi Bosanac«; ako sam ozbiljan, nisam svjedok Radosne vijesti; ako se našalim, odmah sam neozbiljan, ironičan, ciničan …
Ne šalim se ni najmanje. Stvarno sam došao u krizu identiteta i uistinu vise ne znam kako živjeti svoje svećeništvo u odnosu na druge. I kad kažem da tražim pomoć, onda to najiskrenije govorim. Ja više ne znam biti pastoralac. Odnosno, znam, ali ja takav ne mogu biti. Znam da trebam prihvatiti sve, da se moram pomiriti sa svim, da moram imati razumijevanja za sve, da moram naći opravdanje za sve, da se moram svima dodvoravati i svakoga tapšati po ramenu; svima govoriti kako su divni – i kad nisu, da su dobri – i kad nisu, da su bili na župnoj katehezi – i kad nisu, da je s njihovim papirima sve u redu – i kad nije, da je normalno »naručiti« krštenje i vjenčanje telefonskim putem, iako uvjeren da to tako ne ide, da moram pripustiti sakramentima sve, neovisno o tome kako su se i koliko dugo kandidati i njihovi roditelji spremali za to.
Preuzvišena gospodo biskupi, mnogopoštovani oci provincijali, veleučena gospodo profesori, molim vas, pomozite mi! I usput, budite sretni ako sam samo ja u krizi zbog svega ovoga. U tom slučaju kriza i ne postoji i možete slobodno zatvoriti oči pred ovim što ja govorim i pišem te se ne trebate truditi tražiti odgovore na moja pitanja. Možda bi i druge kolege govorile o svojoj krizi na isti način, ali se boje da će dobiti odgovor kako su nesposobni. Nadam se da će još netko imati hrabrosti progovoriti o svojoj krizi. Osim, ako smo u fazi da smo neiskreni prema samima sebi i da nam je stalo samo do toga da naši poglavari i župljani o nama lijepo pričaju. A o nama se lijepo priča samo onda kad ništa ni od koga ne tražimo. A ja takav pastoralac ne znam, ne želim i neću biti. Valjda sam zato u krizi. Može li mi netko pomoći?
Foto: dreamstime.com
