Nadbiskup mons. Carlo Maria Viganò nam je na raspolaganje stavio svoj odgovor na pitanja koja mu je postavilo uredništvo Mediasetove emisije „Fuori dal Coro“, za epizodu, 23. travnja. Mediaset nije Viganove odgovore objavio na talijanskoj TV, ali aktualni trenutak nesumnjivo opravdava da na hrvatskom jeziku objavimo mišljenja tog rijetkog prelata koji se usudio posve otvoreno zauzeti za stajalište o Franjinom pontifikatu koje dostojno iskazuje jednu stranu u trenutačno ekstremno važnoj debati o legitimnosti Bergoglijevog pontifikata i odluka koje je donosio – među kojima je i odluka o imenovanju oko 80% kardinala koji će uskoro ući u konklavu na kojoj će se birati novi papa.
1. Kakva je vaša procjena Bergoglijevog papinstva?
U posljednjim desetljećima, subverzivni lobi preuzeo je poluge moći u vladama i institucijama, kako bi proveo antikršćanski i masonski plan revolucije. Državna tijela – kao što znamo iz onoga što izlazi na površinu i u Sjedinjenim Državama – neprikladno su utjecale na život nacija, organizirajući i financirajući takozvanu „Agendu 2030“ Rockefellerove zaklade i Svjetskog ekonomskog foruma, koja se sastoji u uništavanju obitelji, pretvaranju ljudskog života u robu, kvarenju morala djece i mladih, iskorištavanju radnika, privatizaciji svih onih usluga koje su do devedesetih bile zajamčene – bez profitnih svrha – od strane države: zdravstvo, infrastruktura, obrana, komunikacije, obrazovanje. Da bi se izveo ovaj globalni državni udar bila je potrebna suradnja (plaćena, naravno) korumpiranih dužnosnika, političara, liječnika, sudaca i nastavnika.
Katolička Crkva, koja se već s Drugim vatikanskim koncilom uskladila sa svjetovnim mentalitetom, ipak je ostala čvrsto usidrena u određenim načelima o kojima se ne može pregovarati, na primjer po pitanju spolnog morala ili poštivanja ljudskog života od začeća do prirodne smrti. Benedikt XVI. se jasno protivio globalističkom planu i nikada ne bi odstupio od ovih načela, legitimirajući LGBTQ ideologiju, rod, pseudo-zdravstvene ludosti Svjetske zdravstvene organizacije na polju genetske modifikacije i svjetske depopulacije, ili islamizaciju Europe kroz etničku zamjenu. Stoga je bilo potrebno eliminirati Josepha Ratzingera, zamijenivši ga „papom“ koji će – kao što se nadao suradnik Hillary Clintona, John Podesta – promovirati Agendu 2030., ratificirati klimatske prijevare i uvjeriti vjernike diljem svijeta da se podvrgnu cijepljenju serumom za koji sada znamo da je osmišljen da eliminira ili patologizira većinu čovječanstva.
Ovaj vatikanski puč omogućen je (a to znamo iz priznanja samih njegovih protagonista, uključujući kontroverznog kardinala Danneelsa) manevrima St. Gallen mafije, koja je u dogovoru s američkom dubokom državom natjerala Benedikta XVI. da podnese ostavku i uspjela imenovati Jorgea Marija Bergoglia na vrh Katoličke Crkve.
Bergoglijeva uzurpacija je bila ni više ni manje nego ista kao i one koje su omogućile globalističkom lobiju da nametne šefove vlada prema volji Foruma iz Davosa poput Contea i Draghija u Italiji, Macrona Francuskoj, Johnsona i Starmera u Engleskoj, Sancheza u Španjolskoj, Martina u Irskoj, Trudeaua u Kanadi, Ardern u Novom Zelandu, prvo Clintona i Obamu, a zatim Bidena u Americi, von der Leyen u Europskoj Uniji. Svi oni nisu došli na vlast legitimno, već manipulacijama, izbornom prijevarom ili manipulacijom konsenzusa; i oni koriste tu moć protiv građana i protiv institucija koje bi trebali predstavljati.
I svi su oni, bez iznimke, vrlo kompromitirani i ucjenjivi, tako da su prisiljeni poslušati ako ne žele da njihovi zločini i perverzije izađu na vidjelo. Bergoglio i njegovi sljedbenici nisu iznimka ni u ovome.
Stoga prosudba svakog katolika o ovom „papinstvu“ – koje nije papinstvo u pravom smislu – može biti samo grozna, s bilo koje točke gledišta. Rimska crkva, nakon ovih dvanaest godina tiranije, razorena je skandalima, korupcijom, kršenjem ljudskih prava – mislim na Sporazum s komunističkom diktaturom u Pekingu – i katastrofalnim upravljanjem na svim frontama. Stidljive kritike Bergoglijevih hereza i skandala koje su uputili neki kardinali i biskupi ni na koji način nisu utjecale na ovaj globalni režim koji svoje vladare vidi kao saveznike – protiv građana i vjernika.
2. Na dan smrti pape Franje napisali ste jedan post na X-u. Pišete o „heretičkom buncanju“ kojega je Bergoglio povjerio Eugeniu Scalfariju. Možete li objasniti o čemu je riječ?
Prema Scalfariju, Bergoglio mu se povjerio da ne vjeruje u pakao, te da je uvjeren da se dobre duše spašavaju „spajanjem“ s Bogom, dok su proklete uništene, rastvorene u ništavilo. To je u suprotnosti sa Svetim pismom i katoličkim učiteljstvom, koji naučavaju da se svaka duša, u trenutku tjelesne smrti, suočava s posebnim sudom i biva nagrađena vječnim blaženstvom (moguće prolazeći kroz čistilište) ili kažnjena vječnim prokletstvom, ovisno o tome kako se ponašala u životu i o stanju prijateljstva ili neprijateljstva s Bogom u trenutku smrti. Zbog toga sam govorio o krivovjernom buncanju: ono je dodano na vrlo dugačak popis apsurda i krivovjerja koje smo svi morali trpjeti posljednjih godina.
3. Na što mislite kada govorite o „njegovim subverzivnim nasljednicima...“?
Bergoglio se okružio korumpiranim i ucjenjivim likovima, koje je nonšalantno koristio kako bi postigao ono što je naumio. Ismijavao je, ocrnjivao i vrijeđao poštene kardinale i biskupe. Štitio je i prikrivao istrage o prelatima koji su bili pod istragom zbog teških zločina. Promovirao je cijeli lanac korumpiranih i ultraprogresivnih američkih prelata, svi povezani s bivšim kardinalom McCarrickom, koji danas zauzimaju glavne američke biskupije i ključne položaje u Vatikanu. Ukinuo je izopćenje svoga isusovačkog brata Rupnika, čija su amoralna djela sablaznili i najumjerenije. Progonio je sve svoje protivnike, uključujući i mene, izrekavši mi izopćenje, kršeći tako zakon i pravdu. Svi su oni još uvijek na mjestu, nastavljaju rušiti Crkvu i pripremaju se za sljedeću konklavu kako bi dovršili zadatak koji im je dodijeljen: preobraziti Kristovu Crkvu u ekumensku i sinkretističku organizaciju masonskog tipa koja daje svoju potporu Novom svjetskom poretku.
4. Papa Franjo za vas je bio protupapa, ne-papa. Možete li objasniti zašto?
Kardinal izabran na konklavi za Petrova nasljednika mora izraziti svoje prihvaćanje i pristanak da preuzme funkcije koje su svojstvene papinstvu.
Vjerujem da je Bergoglijevo prihvaćanje papinstva bilo manjkavo jer je smatrao da je papinstvo nešto drugo od onoga što jest; poput supružnika koji se vjenčavaju u crkvi, isključujući specifične svrhe braka i tako čineći brak ništavnim zbog neprikladnosti svojega pristanka.
Bergoglio se dokopao izbora prijevarom, zloupotrebljavajući autoritet rimskog prvosvećenika da učini upravo suprotno od onoga što je Isus Krist povjerio činiti svetom Petru i njegovim nasljednicima: učvrstiti vjernike u katoličkoj vjeri, pasti i upravljati Gospodinovim stadom, propovijedati evanđelje svim narodima. Cijelo Bergoglijevo djelovanje na polju upravljanja i učiteljstva – od njegovog prvog pojavljivanja u vatikanskoj loži predstavljajući se s onim uznemirujućim „Dobra večer“ – raspetljala se u smjeru dijametralno suprotnom od Petrovog mandata: krivotvorio je Depositum Fidei, stvorio zbrku i zaveo vjernike, rastjerao stado, proglasio evangelizaciju naroda „službenom besmislicom“, osuđujući je kao prozelitizam; sustavno je zloupotrebljavao moć Svetih Ključeva kako bi razriješio ono što se ne može razriješiti i svezao ono što se ne može vezati.
Papa nije gospodar Crkve, već Kristov namjesnik: on mora vršiti svoju vlast unutar granica koje je utvrdio Isus Krist i u skladu s naumima koje je Bog htio: prije svega, spasenje duša propovijedanjem Evanđelja svim stvorenjima, putem sakramenata.
Papa se stoga ne može smatrati ovlaštenim da „iznova izmisli“ papinstvo, da ga „redefinira u sinodalnom ključu“, da ga „modernizira“, da ga po volji raskomada, da promijeni vjeru ili moral. Ako misli da mu papinstvo dopušta modificirati instituciju kojom predsjedava, upravo se iz tog razloga nalazi u situaciji defekta pristanka (vitium consensus) koji poništava njegovo navodno uzdizanje u Petrovu službu, jer ono što je on prihvatio nije katoličko papinstvo kako se uvijek shvaćalo od svetog Petra nadalje, već osobna ideja „papinstva“.
Zbog toga sam uvjeren da ga subverzivna uloga koju je odigrao – također razmatrana u širem međunarodnom okviru globalističkog puča – čini uzurpatorom, protupapom, upravo ne-papom, jer je bio savršeno svjestan da se želi petljati s papinstvom pretvarajući ga u nešto drugo i dajući mu svrhe koje nisu one papinstva: od kulta idola Pachamame do pričesti za razvedene i blagoslova homoseksualnih parova, od imigracije do promocije cjepiva, od klimatske propagande do promjene spola.
S druge strane, imamo potvrdu za to od onih koji hvale Bergoglija ne zato što je bio katolički papa, već zbog transseksualaca iz Torvaianice ili zbog njegovog toplog prijateljstva s Emmom Bonino.
5. Kakva će biti budućnost Crkve nakon smrti pape Franje?
Bergoglijeva smrt kristalizira, da tako kažemo, situaciju raširene nelegitimnosti. Od 136 kardinala izbornika, 108 je „stvorio“ on; što znači da bez obzira tko bude izabran za papu na sljedećoj konklavi – čak i da se radi o novom svetom Piju X. – njegov autoritet će biti potkopan time što su ga izabrali lažni kardinali, koje je stvorio lažni papa. Zbog toga sam prije nekog vremena zamolio svoju braću u biskupstvu da razjasne ove aspekte prije nego što nastave s izborom novog pape.
Naravno, situacija je katastrofalna i ljudski gledano bez rješenja. Međutim, kao biskup i nasljednik apostola, ne mogu ne podsjetiti sve da je Crkvi, koja je Mistično Tijelo Kristovo, suđeno da se suočis passio Ecclesiæ po Gospodinovom primjeru. Upravo iz te muke – u kojoj će se sve činiti izgubljenim, kao na onaj Veliki petak prije 1992 godine – Crkva će se ponovno roditi, preporoditi i pročistiti.
U ovim danima kada slavimo Uskrsnuće, svaki katolik u Kristovoj pobjedi nad smrću i grijehom pronalazi razloge svoje vjernosti evanđelju. Gospodin nam je rekao, neposredno prije nego što se suočio s Mukom: Ne bojte se: Ja sam pobijedio svijet.
+ Carlo Maria Viganò, nadbiskup
23. travnja 2023.
Slika: Nadbiskup mons. Carlo Maria Viganò, Exsurgedomine
