Novo ruho Martina Luthera – od heretika do „svjedoka evanđelja“ i „učitelja vjere“

Od Martina Luthera (1483.-1546.), kao i od nekih drugih povijesnih osoba stvoren je povijesni konstrukt i mit, koji uglavnom ne odgovara stvarnom povijesnom Lutheru. Većina onoga što mislimo da znademo o Martinu Lutheru su klišeji. Nastale su legende o njemu, poput njegove navodne rečenice pred carom Karlom V. u Wormsu 1521.: „Stojim ovdje, ne mogu drugačije, Bog mi pomogao, Amen“, što nije rekao, i za što nema dokaza. Drugi opet kažu da je čuveni događaj sa gromom, koji je Luthera navodno ponukao stupiti u samostan, mit, i druge legende. Povjesničari gaje utemeljene sumnje je li se 31. listopada 1517. uopće dogodilo pribijanje 95 teza na vrata crkve dvorca u Wittenbergu, što se obilježava kao službeni početak reformacije. Pogotovo nakon svečanosti na Wartburgu (njem. Wartburgfest), 31. listopada 1817. Luthera se koristilo i zlorabilo za stvaranje njemačkog nacionalnog identiteta, što je kulminiralo u doba nacionalsocijalizma u Njemačkoj zbog njegove mržnje prema Židovima, i njegovim spisima protiv Židova. Unatoč stoljetnog kulta ličnosti, napokon su i neki protestantski povjesničari i teolozi počeli razotkrivati Lutherove prešućivane tamne strane, što ima veću težinu, nego li kada to čine katolički povjesničari i teolozi. No, unatoč današnje, mnogo trezvenije povijesne slike o Lutheru i istraživanja o njemu, u službenim pohvalnim govorima Martinu Lutheru povodom proslave 500. godišnjice reformacije u Njemačkoj proglašuje ga se čak protagonistom slobode novog doba, demokracije, začetnikom ljudskih prava, slobode religije, misli i tiska, i pravne države! Uzdiže ga se u gotovo „svetca“, što nikada nije bio, i podmeće mu se dobrim djelom nauk, koji nikada nije zastupao. Tako se mimo, i protiv šuteće većine klera, laika i povjesničara iznova pogoduje i stvara kult Lutherove ličnosti, za koji se mislilo da je nakon Drugog svjetskog rata prevladan, jer ga, kako izgleda, avangarda ekumenizama pokušava rehabilitirati. Euforija za Lutherom je proporcionalna s nepoznavanjem povijesnih činjenica. Bio je, i razmišljao sasvim drugačije, nego što to odgovara mnogim današnjim njemačkim političarima, teolozima, kako protestantskim, tako i katoličkim, biskupima, i medijskom trendu. Od jednog njemačkog kardinala Katoličke crkve čule su se izjave poput ove: „Cijeli Luther u zboru neskraćene povijesti vjere one jedne Crkve, može za katolika svakako zadobiti jedno, upravo, proročko značenje. Pod ovim uvjetom Luther može postati 'svjedok evanđelja', 'zajednički učitelj', možda čak 'otac u vjeri'.“ Slične izjave čule su se i od nekih drugih njemačkih biskupa. Unatoč njegove silne mržnje prema neistomišljenicima do pozivanja na njihovo usmrćivanje, te zboga toga uvjetovane nepomirljivosti, proglašava ga se čak i „ekumenskom perspektivom“! Ovakve tvrdnje na neki način mogu podsjećati na poznatu bajku „Carevo novo ruho“ Hansa Christiana Andersena (1805.-1875). Tržištu knjiga za djecu o Lutheru, osim protestantskih, pridružio se i njemački katolički izdavač knjiga za djecu Don Bosco Verlag iz München, sa četiri izdanja o Lutheru, u kojima se u nizu hagiografija Luthera predstavlja katoličkoj djeci kao svetca.

„Pored skupine vodećih teologa i znanstvenika postoje priprosti vjernici, koji u odrasli i odgojeni u evangeličkoj vjeri, koja u mnogo čemu više nije identična s luteranskom. Oni su, dabome, angažirani, ali ne razlikuju svi jednako, a svoje krštenje i riječ sv. Pisma shvaćaju ozbiljno, te se trude svoj život usmjeriti prema tome, a nisu opterećeni 'teologijom' s jedne strane, i točnim poznavanjem Luthera, s druge strane. Nietzsche bi njihovu sliku o Lutheru nazvao 'povijesnim konstruktom, na koji se nas priučilo.' Na njima se pokazuje živa snaga krštenja i nefiltrirane Božje riječi. Kada se analiziraju različita demoskopska istraživanja, ovu skupinu vjernika čini otprilike tri posto evangeličkih kršćana. Najveću skupinu tvore oni, koji se iznutra ne poistovjećuju ni sa svojom Crkvom, ni temom i pitanjem Luthera, nego ga u većini slučajeva prema potrebi uprežu u kola svojih vlastitih ideologija i interesa, koristeći se pri tom višeznačnim izjavama za izgradnju i obranu svog koncepta. Analiziraju li se mnogobrojni životopisi Luthera i pismene obrade njegove teologije, tada se iskazuju poprijeko kroz konfesije dvije velike skupine istraživača s različitim polazištima: Jedni polaze u većini od 'priučene' slike o Lutheru i projiciraju ju na podatke i izvore kako bi usavršili svoju sliku o Lutheru; a drugi polaze obrnuto od sigurnih podataka i izvora, i referiraju se i reflektiraju ih na još otvoren mozaik svojih dosadašnjih rezultata istraživanja“ (Albert Mock, Abschied von Luther, str. 20).

Kada je riječ o protestantizmu diljem svijeta izvan Njemačke i Skandinavije i protestantskim pokretima pod utjecajem pijetizma, treba pripomenuti da Luther zauzima samo podređenu ulogu. Slavi ga se, doduše, kao pokretača reformacije, ali se protestantizam tamo manje ravna prema njemu. On ne zauzima položaj kao Papa u katolicizmu.

„Tko želi Luthera razumjeti, taj mora poznavati čimbenike njegova djetinjstva i mladosti, sliku svijeta i filozofije koji ga obilježavaju, i prvotno razjasniti što on podrazumijeva pod tim pojmovima. Služiti se istim rječnikom, još dugo ne znači imati iste pojmove i predodžbe. To što Luther podrazumijeva pod pojmom Bog i Krist, to je nešto bitno drugačije od onoga što podrazumijeva Sveto pismo, koncili, Katolička i Pravoslavna crkva. Slično vrijedi i za temeljne pojmove kao što su osoba i narav, Trojstvo, vjera, ljubav, milost, grijeh ili opravdanje. Tko ovo ne, ili premalo uzima u obzir, može doduše imati veliku ljubav za ponovnim ujedinjenjem odvojenih kršćana, ali nije na najnovijem stanju trezvenog  istraživanja, koje napreduje. Isto tako važno pitanje kao Lutherovi filozofsko-teološki preduvjeti, pitanje je njegove ličnosti. Određene načine Lutherova doživljavanja i ponašanja psiholozi i psihopatolozi podsvjesno i spontano povezuju sa posve određenim simptomima bolesti, koji mnogo toga do tada nerazumljivog čine odjednom razumljivim. Tko ne zapaža ili potiskuje ovaj značajan psihološki i teološki vid Lutherove ličnosti, mora ga pogrešno vidjeti i prosuditi“ (Albert Mock, Abschied von Luther, str. 7).

Luther je bacio baklju i potpalio snažno ogorčenje protiv posvjetovljenog papinstva. Već je stoljećima bujao zov za obnovom Crkve na glavi i udovima. S babilonskim sužanjstvom papā u Avignonu (1309.-1376.) i velikoj kobnoj šizmi (1378.-1417.) narasla je masa prijekora i opomene. Ugušilo ga je 15. stoljeće u opijenoj svečanosti raskošnog posvjetovljenja na papinskom dvoru. Tada je Luther u Wittenbergu razvio zastavu protivljenja. Pola se Njemačke uključilo u njegov borbeni poklik. Lutherova revolucija, njegov razoran subjektivizam i silna reinterpretacija cijele predaje vjere, uključujući tekst Svetog pisma, trajno je obilježila duhovni razvoj novog doba. Stoga njegova osoba, karakter i život igraju važnu ulogu u prosudbi povijesti reformacije.

U prosudbu i ocjenu Luthera, njegove teologije i nauka ubrajaju se: Njegove dualističke, proturječne i blasfemične slike o Bogu, Isusu Kristu, o čovjeku, njegovo tumačenje Svetog pisma, izvrtanja i odbacivanja temeljnih načela katoličke vjere, tradicije i dogma, tumačenje čovjekova pada, nijekanje slobode volje, nauka o predodređenju i opravdanju, pomicanje zla na Boga, njegova čudna kristologija, proturječna razmišljanja o Isusu Kristu, novi nauk o milosti, Svetom Trojstvu i čovjekova stanja pod grijehom i milošću, utjecaj neoplatonizma, pseudohermetičke literature i gnoze, polemike i proturječja u njegovom cijelom opusu, te konačno i njegova borba protiv svete mise i njenog žrtvenog karaktera.

Osim toga, ovdje možemo navesti prema Heinz-Georgu Kuttneru sljedeće:

Utjecaj nominalizma na Luthera – obrat filozofije orijentirane prema subjektu i njene posljedice – lom u europskoj duhovnoj povijesti zbog Lutherove revolucije, i time sve veće izdizanje njemačkog duha tijekom povijesti kao „izabranog“; Lutherov obrat od objekta vjere prema subjektu vjere; Lutherov temeljni problem: obijanje slobodne volje; Utjecaj Lutherove teologije na Hegela, Schleiermachera, Heideggera, Feuerbacha, osobito na nacionalsocijalizam. Njegov je utjecaj vidljiv i danas u protestantskoj teologiji: obrat prema subjektu kao novi oblik gnoze (profanacija sakralnoga, Heineov navještaj o „Smrti Boga“ i Nietzscheov o smrti Boga i božanstvu nadčovjeka …), sveza Evangeličke crkvene zajednice s feminističkim, lezbijskim i homoseksualnim pokretom, socijaldemokracijom i Zelenima. Posljedice su prožele osim protestantsku teologiju i dijelom katoličku nakon II. Vatikanskog sabora; zatim etiku, filozofiju, pravo, politiku, umjetnost i književnost. (vidi: Heinz-Georg Kuttner, Eine geistesgeschichtliche Studie zum Glauben an die Auserwähltheit des deutschen Geistes, Gustav-Siewerth-Akademie, 2017.)

Uz to nužno je potrebno uzeti u obzir i psihoanalitičke studije o njemu. Zbog ekumenskih i političkih kalkulacija, nova se znanstvena istraživanja i kritične rasprave o Lutheru nastoje potisnuti iz povijesnog i teološkog diskursa. Umjesto bavljenja s izvornom Lutherovom teologijom ostaje se na uvriježenim klišejima o njemu. Pod izvornom Lutherovom teologijom podrazumijeva se ono što je Luther stvarno naučavao, a ne kako je Filip Melanchton (1497.-1560.) preformulirao Lutherovo shvaćanje Svetog pisma, koristeći se njegovim formulacijama, i zapravo ga dobrim djelom krivotvorio. Evangelička-luteranska crkvena zajednica prema etiketi je luteranska, no sadržajno je više melanchtonovska.

Zbog novih rezultata istraživanja o Lutheru, i nezanemarive šuteće većine katoličkih laika, klera i intelektualaca, koji se ne mogu poistovjetiti s navedenim izjavama o Lutheru, pokušat ćemo kritički preispitati spomenute izjave o Lutheru kao „svjedoku evanđelja“ i „učitelju vjere“. 

Nameće se pitanje: Što dovodi doktora teologije do njegovih izjava o Bogu poput, primjerice ove, (WA 31 I, 249) „Bog proturječi sam sebi, stoga ne može biti Bog. On mora najprije postati đavao. Zaključak, Bog ne može biti Bog.“), do tolike netrpeljivosti i čak pozivanja na usmrćivanje različitih skupina ljudi, i to u ime Boga (WA Ti, 3, 75, 2911: „ … Ja, Martin Luther, u pobuni sam zatukao sve seljake, jer sam ih naložio pobiti; sva njihova krv na mome je vratu. Ali ja upućujem na našega Gospodina Boga, on mi je to zapovjedio govoriti.“ Što je tomu razlog? Je li Lutherova nominalistička i okamovska teologija kojom se godinama nadahnjivao ili sofisticirana teološka problematika o oprostima? Što je razlog njegovih bezmjernih psovki, blasfemija i mržnje, koje postavljaju naglavce svu biblijsku etiku i moral, i u potpunosti proturječe poruci evanđelja?

Dio odgovora na to pitanje pružio je tadašnji kardinal Joseph Ratzinger u njegovoj knjizi: Joseph Ratzinger, Kirche, Ökumene und Politik. Neue Versuche zur Ekklesiologie, Einsiedeln 1987, str. 6:

„Ipak ostaje istinito da se religija uvijek može proizvesti samo religijom i da novi religiozni pokret (poput reformacije) nastaje samo novim religioznim iskustvom kojemu možda pogoduje cjelokupna situacija neke epohe, pa se ono pritom služi njenim sredstvima, ali se u njoj ne rasplinjuje. Ono temeljno (u Lutherovu religioznom iskustvu) strahovanje je od Boga kojim je Luther u napetosti između božanske zahtjevnosti i svijesti o grešnosti bio pogođen sve do najdubljeg temelja svoga bitka – toliko da mu se Bog pojavljuje "sub contrario", kao suprotnost sebe samoga, kao đavao koji želi uništiti čovjeka.“

Neprijeporno je, Lutherov književni opus uz sva zastranjenja prožima religioznost i pobožnost. Luther nedvojbeno ima vrlo važnu ulogu u povijesti razvoja njemačkog jezika, kojega je bitno odredio svojim prijevodom Biblije. „Lutherova najveća zaluga neosporno je njegov prijevod cijelog Svetog pisma. Mora se, doduše, biti pravedan prema mnogim misionarima, propovjednicima i prevoditeljima, koji su se nakon sv. Bonifacija (oko 680.-755.) zalagali za navještaj evanđelja u Njemačkoj na materinjskom jeziku (theodisce) – Luther nije začetnik njemačkog književnog jezika – ipak, on zauzima izvanredan položaj kao prevoditelj Biblije“ (Albert Mock, str. 100).

Luther nije kao prvi prevo Bibliju na jedan od njemačkih govora i time ju učinio dostupnom Nijemcima. Prije Luthera, do u njegovo doba, od 1466. do 1522., bilo je 18 njemačkih prijevoda Biblije, (14 na gornjonjemačkome i 4 donjonjemačkom narječju), ali u manjim nakladama, i 72 djelomična prijevoda, fragmenta, od ranog 9. stoljeća pa nadalje, zatim „Klosterneuburger Evangelienwerk“ (KEW) i „Schlierbacher Altes Testament“ (SAT) iz oko 1330. Ovi prijevodi nisu bili svojevoljni kao Lutherovi, i s mnogo manje filoloških manjkavosti i prevodilačkih grješaka. Nakon što je 1534. objavio svoj prijevod Biblije, i cijeli ju život usavršavao, stručnjaci, tj. docenti hebrejskog jezika koji su bili uglavnom konvertiti, kritizirali su njegov prijevod. Luther je slabo poznavao hebrejski i grčki. Kod prijevoda pomagali su mu Philip Melanchton i Caspar Cruciger, stariji (1504.-1548.). Luther priznaje: „Ne razumijem ni grčki, a ni hebreski, ali se ipak prilično želim uhvatiti u koštac s jednom Grkom i Hebrejom.“ (Govori za stolom, Jena, 1603, Folio 451). No, Luther iz Starog zavjeta izbacuje samovoljno kako mu odgovara Knjigu Mudrosti, Knjigu Sirahovu, knjige Baruh, Juditu, Tobiju i Prvu i Drugu knjigu o Makabejcima. Evangelici drže da cijelo Sveto pismo ukupno obuhvaća 66 knjiga, dok katolici priznaju i prihvaćaju stari popis od 72 knjige. Iz Novog zavjeta izbacio je Jakovljevu poslanicu, gdje piše: „Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? Zar ga vjera može spasiti?“ (Jak 2, 14). Klasičan primjer krivotvorenja izvornog teksta je: (usp. Drugu Pavlovu poslanica Solunjanima, 2 Sol, 2, 15 i Iv 21, 25), u Poslanici Rimljanima 3, 28 stoji: „ … jer tvrdimo da se čovjek opravdava vjerom bez vršenja zakona“. Luther, međutim, prevodi: „Tvrdimo da se čovjek opravdava samo vjerom bez vršenja zakona.“ Riječ „samo“ nema u izvorniku, no, Luther ju jednostavno samovoljno ubacuje. Onima koji Bibliju ispravno prevode Luther se izruguje. U njegovoj „Poslanici o prevođenju Wenceslavu Lincku“ („Sendbrief vom Dolmetschen an Wenzeslaus Linck“) iz 1531. otvoreno priznaje i opisuje svoj stil prevođenja: „Ako se vaš papist (katolik) mnogo muči s riječju 'sola-samo', tada mu, dakle, smjesta kaži: Doktor Martinus želi to tako imati, i kaže: papist i magarac jedna su stvar. Tako ja to želim, tako to naređujem, umjesto razloga stoji moja volja.“ Opravdava se, između ostaloga, kako znade da u izvorniku nema riječi „sola“, ali da je to u duhu njemačkog jezika i opće razumljivo!

„Tako, primjerice, ne priznaje cijelo Sveto pismo kao kanonsko, iako ga jezično izvrsno prevodi, nego sortira prema 'svojem' načelu, razlikujući između kanonskih i nekanonskih knjiga, između takvih, naime, koje djelo spasenja (u Lutherovom smislu) posebno ističu, i onih, koje prema njegovom mišljenju to ne rade. Jakovljevu poslanicu s glavnom rečenicom 'vjera je mrtva bez djela' (Jak 2,26) žigosa kao 'slamnatu poslanicu ('stroherne Epistel'), premda na drugim mjestima opet time argumentira, kako bi potvrdio svoju predodžbu o 'demonskoj vjeri'. Čak i poslanice apostola Pavla, kojeg s osobitom sklonošću navodi kao svog jamca, ne ostaju pošteđene od njegova jednostranog, prema njemu skrojenog izbora. Kada se uloži trud točno ponovno pročitati mjesta sv. Pisma, koja on navodi kao dokaz, tada je čovjek više nego iznenađen o ovom, upravo bolesno smionom načinu, prekrojavanja teksta sv. Pisma prema vlastitim potrebama“ (Albert Mock, Abschied von Luther, str. 77). Zbog grješaka u prijevodu, i nedostajećeg crkvenog odobrenja (aprobacije), Joachim I. Brandenburški je u svojim pokrajinama zabranio Lutherov prijevod Biblije, i dopustio samo latinski prijevod Vulgate (Verlag von Fr. Perthes, Erinnerungen an die Kurfürsten von Brandenburg, Hamburg, 1838., 46). Prema tumačenju katoličkog crkvenog povjesničara Josepha Hergenröthera (1824.-1890.) popularnost Lutherova prijevoda Biblije u stvarnosti „ne pripisuje se toliko biblijskom tekstu, nego Lutherovim pridodanim glosama (bilješkama uz tekst) i tumačenjima, jer ono što loš prijevod nije mogao postići, to se moralo postići ubačenim šeprtljavim glosama, koje je većina čitatelja poistovjećivala s biblijskim tekstom, a tumačenjima prikazivala Bibliju u svijetlu novog sustava“ (Hergenröther, Kirchengeschichte, III, 40). Luther je pobunio narod, a on, pogotovo seljaci, svoju pobunu protiv Crkve i vlasti iščitavao i opravdavao je iz Lutherove Biblije i njegovih spisa s fatalnim posljedicama za Crkvu, Njemačku i Europu.

Ovdje se zbog zadanog okvira ne možemo podrobnije upustiti na mnoge druge Lutherove primjere samovoljnog tumačenja i krivotvorenja na nešto više od sto mjesta biblijskog teksta (prema drugim izvorim i do 3000 mjesta).

  Bio je skladatelj, glazbenik i školovani pjevač (tenor). Svirao je renesansnu lutnju, tada najpopularnije glazbalo Europe, i pratio se sviranjem akorda kod pjevanja. Predajom je sačuvano 36 njegovih crkvenih pjesama, a 45 je vjerojatno skladao, od čega je za sveukupno 20 skladao melodiju. Lutherov prijatelj, njemački književnik, teolog i humanist, Crotus Rubeanus (Johannes Jäger, 1480.-1545.) nazvao ga je „musicus et philosophus eruditus“, „učeni glazbenik i filozof“. Kao i neki drugi humanisti i Lutherovi pristaše, razočaran reformacijom, vratio se Katoličkoj crkvi. I sâm je protestantizam pridonio na mnogim kulturološkim, gospodarskim, i znanstvenim područjima zapadne civilizacije i Novog svijeta. „Posebno velike zasluge u tom pogledu stekle su pijetističke zajednice, čija teologija, doduše, nije identična s Lutherovom. Spojem Lutherova genijalnog prijevoda Biblije sa kongenijalnom glazbom jednog Johanna Sebastiana Bacha (1685.-1750.), primjerice, i dubokom pobožnošću pijetizma, riječ Božja na njemačkom jeziku stekla je u svijetu i kod ne-kršćana kvalitetu i snagu svjedočanstva …“ (Albert Mock, str. 100).

Ali, pored spomenutih zasluga njegov književni opus prožima govor mržnje: on sotonizira neistomišljenike i protivnike; prost je i neotesan u polemici i prijeporima; blasfemičan, ohol i netrpeljiv. Ne dopušta rasprave o svom nauku i nameće ga, tko je protiv, toga proklinje, pripisuje si pravo mijenjanja i ukidanja vjerskih obreda i sakramenata i ređenja svećenika. Poziva na usmrćivanje seljaka, protjerivanje Židova i palež njihovih sinagoga u ime Boga dajući sebi ulogu proroka kroz kojega Bog progovara, i tako izokreće vjeru. Danas bi ovakav vjerski fanatik u Njemačkoj, kao što to obrazlažu njemački pravnici Christian Sailer i Gert-Joachim Hetzel u njihovoj studiji „Die verfassungsfeindlichen Umtriebe der Ev.-Lutherischen Kirche in Bayern“ („Protuustavne spletke Ev.-luteranske crkve u Bavarskoj“), Luther prema njemačkom kaznenom pravu bio uhićen i osuđen zbog huškanja naroda i strpan na psihijatriju (njem. Volksverhetzung), poticanja na ubojstvo (njem. Anstiftung zum Mord), narušavanja javnog reda i mira (njem. Landesfriedensbruch) i poticanja na teški palež (njem. Anstiftung zur schwerer Brandstiftung). Stoga, Luther već samo zbog toga katolicima, vjernicima nipošto ne može biti uzor i „učitelj vjere!“

„Kod sve veličine izvjesnih Lutherovih zasluga ne smije se ni u kom slučaju prijeći preko činjenice i potisnuti to, da je on 'Crkvi reformacije', oduzeo 'tijelo i krv Kristovu', doduše, ne namjerno, ali zbiljski, i to ne samo kao euharistijsku žrtvu, što je svom dušom želio, i pomoću svjetovne vlasti pokušavao ostvariti, nego i kao euharistijsku gozbu, što u sukobu sa Zwinglijem i ostalim reformatorima slično angažirano nije želio. Na tome ne mijenja ništa, ni to što se nepokolebljivo držao ispravnog prijevoda i riječi pretvorbe 'ovo je tijelo moje.' Kao i ostali reformatori Luther je nijekao 'ministerijalno svećenstvo' i to ukinuo, i time stvarno ubio 'Jaganjca Božjeg' za sebe i svoje pristaše, a ostavio samo još lijepo štavljenu i ukrašenu 'Jaganjčevu kožu' Svetog pisma. Kada prihvaćamo autentičan nauk Katoličke crkve kao autentičan nauk Krista – a to čini katolik vjernik – tada evangeličko i reformirano kršćanstvo nikada u petsto godina od svojeg postojanja nije primilo 'tijelo i krv Isusa Krista', nego je kod svojih Gospodnjih večeri vršilo samo jednu vjersku gozbu sjećanja na posljednju večer, i primilo samo običan kruh ili 'duhovnu pričest'. Njihov proces sekularizacije i smanjenja na samo dva do pet posto svojih članova koji prakticiraju svoju vjeru dolaženjem u njihove crkve, zasigurno ima svoj najdublji razlog u ovoj glađi za euharistijom. A otkada se katolička teologija otvorila prema luteranskim idejama, koje je stoljećima smatrala pogrešnima, i broj katolika vjernika kod dolazaka na sv. mise također se vrlo značajno smanjio“  (Albert Mock, str. 102).

Konačno, Crkva je na Tridentinskom saboru (1545.-1563.) ex cathedra osudila Lutherove zablude. Luther za sobom nije ostavio sustavno izrađeni nauk, kao Jean Kalvin (1509.-1564.) „Institutio christianiae religionis“. Zbog Lutherovog suradnika i tajnika Filipa Melanchtona, Lutherove stvarne pozicije i izjave, ponajprije one kristološke, još i danas su jedva poznate. Melanchton je u svojim „Loci communes rerum theologicarum“ iz 1521., prvoj luteranskoj dogmatici, sažeo Lutherovu teologiju, izbacivši iz nje sve sablažnjivo i zaodjenio ju u novo ruho, i u daljnjim nakladama Lutherov nauk oslabio. U nakladi iz 1535. Melanchton je već izmiješao novi Lutherov nauk s tradicionalnim katoličkim naukom, da bi u izdanjima iz 1544. i 1559., nakon Lutherove smrti, potpuno prešutio nauk o neslobodnoj volji i krivotvorio ga, a doveo do izražaja svoju teologiju. Tema za sebe su odnos i razilaženja između Luthera i Melanchtona, „što mnogi životopisci Luthera pokušavaju izravnati i ublažiti“ (Josef Lortz, Die Reformation, str. 299). Luther je, s jedne strane, bio razočaran moralnim rasulom njegova pokreta i profesorima u Wittenbergu, a s druge strane, ponajviše zbog nesnošljivosti prema Melanchtonu i njegovim „sakramentiranjem“ kako se izrazio. Već je namjeravao napisati spis osude protiv Melanchtona, da ga knezovi nisu odvratili od toga. Sve skupa kulminiralo je Lutherovim bijegom iz Wittenberga u ljeti 1545. Melanchton je nakon Lutherove smrti preuzeo vodeću ulogu, i prema tumačenju nekih povjesničara, njegovim popuštanjem prema Katoličkoj crkvi zapravo spasio reformaciju. „Tako je do danas Evangelička crkva, tj. crkvena zajednica, prema svojoj etiketi, doduše, luterovska, ali sadržajno je uglavnom melanchtonovska. Izvorni Luther je time ostao stoljećima zastrt, što dokazuje i pijetizam, koji se ne može svesti na Lutherovu teologiju“ (Albert Mock, str. 82). Protestantska teologija, uz izuzetke, jedva poznaje, i/ili možda ne želi poznavati stvarnog Luthera i njegov cjelokupan opus. Njemačka filozofkinja i osnivačica akademije Gustav-Siewerth, prof. dr. Alma von Stockhausen okupila je istraživače Luthera kako bi se očitovali o njegovom cjelokupnom književnom opusu. Ispostavilo se da nisu ni redak pročitali, jer ne vladaju srednjovjekovnim latinskim brzopisom. Jedini u svijetu koji je pročitao, proučio i prokomentirao Lutherov cjelokupan opus, i to sedam puta tijekom 40 godina, bio je prelat Theobald Beer (1902.-2000.), vodeći stručnjak za Luthera. 

Terminologija: evangelički – protestantski – luteranski

Naziv „evangelički“ vuče svoje podrijetlo od samog Luthera, a naziv Evangelička Crkva prvi se put službeno upotrebljava 1663. na državnom saboru u Regensburgu kad su protestantski knezovi nastupili jedinstveno kao „corpus evangelicorum.“ Istoznačnice nazivu „evangelički“ jesu „luteranski“ i „protestanski.“ Pojam „luteranski“ prvi puta je prijezirno upotrijebio Lutherov protivnik Ivan (Johannes) Eck, (zapravo Johannes Mayer, za razliku od  protestantskog teologa Johanna Ecka, 1494.-1554., op. A. M.) na što je njemački reformator oštro, ali uzaludno, protestirao predlažući naziv „evangelički“ kao suprotnost svemu onome što je katoličko. Naziv „protestantski“ prvi put se spominje 1529. kad je na saboru u Speyeru zaključeno da zemlje u kojima se Lutherovo naučavanje nije još pojavilo ostanu za taj nauk zatvorene. Zbog takvog su stajališta evangelički staleži uložili protest i po tom je protestu cijeli reformni pokret poprimio ime protestantizam. Naziv „protestantski“ prožet je proturimskim tonom i označuje općenito sve crkve koje su nikle iz reforme u 16. stoljeću; manje polemički naziv je „evangelički“ koji nosi pozitivne elemente reforme ili pak onaj „reformatorski“ koji ima nakanu izreći i naglasiti obnovu Crkve. U protestantskim zemljama „evangelički“ znači „luteranski“, a naziv „reformatorski“ obično se pripisuje kalvinističkoj ili zwinglijevskoj vjeroispovijesti. (Bilokapić, Ante: Teološke razlike u nauku Katoličke i Evangeličke crkve – U povodu 500. obljetnice Martina Luthera [1483.-1546.], Crkva u svijetu, sv. 19., br. 1, 1984.).

Literatura

O Martinu Lutheru (1483.-1546.) postoji vrlo mnogo literature, najviše u Njemačkoj. U posljednjih sto godina o njemu je više napisano, više je istražen s različitih gledišta i znanstvenih disciplina, nego li u posljednjih 400 godina. Lutherova književna ostavština, ono što je naučavao i govorio, napisao na latinskom i/ili njemačkom jeziku, i mješavinom oba, ono što su drugi za stolom kad je govorio zapisivali (Konrad Cordatus, Veit Dietrich, Johann Schlaginhaufen, Anton Lauterbach i Johann Aurifaber, potonji tek 1545./1546.), predstavlja najveći njemački književni opus, a sadrži 121 svezak u formatu kvarto – 80.000 stranica. A još nije ni sve s latinskoga prevedeno na njemački. Znanstveno istraživanje Luthera i sređivanje Weimarskog izdanja Lutherovih djela (WA-Weimarer Ausgabe), započeto je 1883., a dovršeno 2009.

Njegov se opus sastoji i dijeli na:

Tischreden (Govori za stolom) – 6 svezaka (WA TR)

Deutsche Bibel (Njemačka biblija) – 15 svezaka (WA DB)

Briefwechsel (Pismena korespondencija) – 18 svezaka (WA BR)

Schriften/Werke (Spisi/djela) – 80 svezaka (WA).

Izdanja su:

Weimarsko izdanje (WA)

Erlangensko izdanje (EA)

Walchovo izdanje (Walch)

Braunschweiško izdanje (Br)

Clemenovo (CI) ili Bonnsko izdanje (BoA)

Münchensko izdanje Luthera (Mü)

Luther Deutsch (LD)

Calwer izdanje Luthera

Martin Luther – Studijsko izdanje

Martin Luther – Izabrana djela

American Edition of Luthers Works (Am)

Na katoličkoj strani postoji također povijesna i suvremena katolička literatura o njemu. Unatoč vremenskome razmaku, iz te se njegove velike pismene ostavštine, svjedočanstava suvremenika, pristaša, suradnika, protivnika i crkvenih dokumenata, o Lutheru dobro znade kakav je čovjek bio. „O većini Lutherovih životopisa, uz male individualne posebnosti, može se reći: Tko je jedan pročitao, sve ih je pročitao. Svi u bitnome pišu isto, i izostavljaju isto“(Albert Mock, str. 21).

O prezimenu

Lutherovo prezime nastalo je iz staronjemačkog imena „Liuther“ (liut + heri) ili „Lothar“ (hlut + heri). Zapravo se prezivao „Luder“, ponekad ovisno o regiji rjeđe i Lutter, Ludher, Lüder, Lotter. Tek oko 1500. u njegovom su rodnom kraju prezimena pridodana kao dodatak imenu građana i seljaka, postala uobičajena (vidi: Der große Brockhaus, 15. Aufl., Leipzig 1928 ff. Stichwort „Personennamen“, Ziff. 3. „Die deutschen Familiennamen“). Kao „Martinus ludher ex mansfelt“  imatrikuliran je na sveučilištu u Erfurtu 1501.

Kao „Luder“ u Njemačkoj se u srednjem vijeku prvotno smatrala životinja, koja se u sokolarstvu koristila kao mamac za ptice grabljivice i/ili zvjerad – mrcina, strvina. Iz toga je nastala njemačka uzrečica „Dem Teufel sein Luder“ – „Đavlu njegov luder“, pod čime se podrazumijeva svaki oblik zavođenja na pohotu. Njemački glagol „ludern“ znači mamiti divljač strvinom, kao i raskalašeno živjeti. „Luderleben“ i sinonim „Lotterleben“ znače razvratan, raskalašen život. „Luder“ u njemačkom također znači „kuja“ i „drolja“.  Od 1517., kada je počeo objavljivati, Martin Luder je svoje prezime promijenio u „Luther“, što je svodio na „gospodara“, „gospodara nad ljudima“ (vidi: Luthers Namensbüchlein, 1537, abgedrückt bei Walch 14. Bd., Halbs., 1284 ff., 1307) i vojvodu Leutheri-ja II., i grčku riječ „eleutherios“ – der Freie/Befreier – slobodnjak, osloboditelj (vidi: Bernd Moeller,/Stackmann K. „Luder – Luther – Eleutherius. Erwägungen zu Luther's Namen“, u: Nachrichten der Akademie der Wissenschaften in Göttingen. Phil.-Hist. Klasse 1981., Nr. 7). Svoja je pisma u početku potpisivao sa „F. Martinus Eleutherius August.“ (brat Martin, osloboditelj/slobodnjak, augustinac) ili „F. Martinus Lutherius, August.“, vidi: npr. Lutherovo pismo Spalatinu od 18. 5. 1518., otiskano kod Endersa, I, str. 191-193). Može se pronaći i dodatak “M. Luther, Christi lutum“ (Kristova glina) u: K. H. Juergens, Luther von seiner Geburt bis zum Ablaßstreite 1483-1517, 3 Bde, Leipzig 1846/47, str. 11-13).

Djetinjstvo i mladost

Najopsežnija novija istraživanja o Lutherovom djetinjstvu i mladosti, njegovom socijalnom i povijesnom okružju pružio je dr. Dietrich Emme (1924.-2015.) u svojoj knjizi „Martin Luther – Seine Jugend- und Studentenzeit 1483-1505“ (4. izdanje 1986.). Ukratko, Luther je imao vrlo strog odgoj, dobivao batine kod kuće i u školi, bježao od kuće zbog toga, pjevao u zboru „Chorus Musicus“ u crkvi sv. Jurja u Eislebenu, i zarađivao si prošnjom pjevajući u malom zboru siromašne djece kao „Kurrendensänger“ (prozvani njem. „Partekenhengste“- slično kao naši „kolendari“) od kuće do kuće, kod sprovoda i dr. Leipciški profesor teologije Hieronymus Dungersheim (1465.-1540.) predbacivao mu je „da se kao student gotovo utopio u lopovluku“, i da ima „priložnicu i vanbračnu djecu“ (Hieronimus Dungersheim von Ochsenfurt, Dadelung des obgesatzten bekenntnus …, str. 15, u: Aliqua opuscula magistri Hieronymi Dungersheym … contra M. Lutherum, Leipzig, 1531.). Prije nekoliko godina pronađena su pisma u kojima mu njegovi drugovi, ispičuture iz opisanih pijanaka predlažu  osloboditi ga iz samostana. Luther im odgovara: „Moram ostati u ovoj prokletoj kapuljači (redovničko odijelo-habit), inače će mi odrezati vrat“ (Dietrich Emme, str. 63).            Iz Lutherovih izjava o sebi i njegovih pisama, kao npr. iz pisma od 20. rujna 1503. objavljenog u „Degeringsche Briefsammlung“ (Degeringova zbirka pisama, Degering, str. 84-85) poznato je da je već kao student bio neumjeren u jelu i piću, Luther priznaje: „ … spriječen neumjernošću u jelu i pijanstvom, do sada sam vrlo malo dobroga napisao i pročitao, obzirom da stanujem kod ljudi, s njima sam i ludovao …“ O tim njegovim istim manama Luther se u svojim pismima 1517. tužio Johannu von Staupitzu (1460.-1524.) i 1521. Filipu Melanchtonu (Heinrich Grisar, str. 30). Po naravi je u mladosti bio društven, pun životnog poleta i sklon piću, u čemu nije bio iznimka, jer je glavna mana Nijemaca u to doba bila alkoholizam, ali i nasilju, što je naslijedio od oca, ljubitelj žena, i skrupulozan kolerik. Kao student prava hodao je po gostionicama sa svojom lutnjom i prijateljima. Pio je s vremenom sve više i više, sedam litara vina i pive na dan, i neumjereno jeo, što je dobro dokumentirano od njega samog i svjedoka vremena, i vidljivo na njegovim portretima kako postaje sve deblji i deblji pred kraj života. U pismu upućenom njegovom prijatelju Spalatinu 6. travnja 1525. Luther priznaje: „ … imao sam istodobno tri žene (lat. nam tres simul uxores habui), i tako sam ih žestoko volio da sam dvije od njih izgubio …“ Luther sâm priznaje „da je bio veliki, teški i sramotan grješnik, da je svoju mladost proveo prokleto i promašeno, i da je osim napasti požude, uglavnom bio podložan gnjevu, mržnji i zavisti, što nije mogao prebroditi“ (WA 26, 508, 32, i: Philip Melanchton, Vita Martini Lutheri, njemački prijevod u: Martin Luthers 95 Thesen, izd., Kurt Aland, str. 42-52). U dvadesetim godina kod njega se javlja psihička bolest, o kojoj u literaturi postoje različita tumačenja. U pismu od  1. siječnja 1528. župniku Gerhardu Wiskampu iz Herforda piše: „Istina je da je ovaj napadaj (tentatio-temptatio) najjači i da mi je poznat od moje mladosti; no, ne bojim se još jednog (napadaja), koji bi se toliko strašno pojačao“ (WA Br 4, 319, 5). Sotona ga je od mladosti cijeli život napastovao, o čemu postoje njegova brojna svjedočanstva, poput: „On (sotona) spava uz mene bliže nego moja Katarina i ne pušta me ni korak samoga.“

„Lutherova vjera u postojanje đavla bila je ortodoksna, premda prožeta praznovjerjem i djelomično halucinogena. On ga je stvarno mogao 'iskusiti'. Ne dade se sve psihopatološki protumačiti. Učestalost, način i intenzivnost Lutherovih susreta sa đavlom upravo su jedinstveni. Čak E. H. Erikson na str. 35 svoje knjige o Lutheru naglašuje: 'Vrlo sumnjam u to da su njegovi susreti sa đavlom ikada bili prave halucinacije, i ne vjerujem da su dramatična razotkrivanja njegovih duševnih patnja na istoj razini kao priopćenja nekog pacijenta'“ (Albert Mock, str 114).

Slike tijekom povijesti

Razlikovale su se tijekom povijest s katoličke i protestantske strane. S katoličke strane od heretika do današnjih izjava kao „svjedoka evanđelja“ i “zajedničkog učitelja vjere“. U osudama je bio odbjegli redovnik, neposlušan, buntovnik koji je uništio jedinstvo Katoličke crkve i zapada, heretik, neprijatelj Katoličke crkve i pape (luterani su papu smatrali antikristom). Protu-luterovska polemika i negativan stav o Lutheru i reformaciji, započeti od Johannesa Cochläusa (1479.-1552.) jednog od najžešćih Lutherovih protivnika, doživjeli su svoj kraj u spisima dominikanca i crkvenog povjesničara Heinricha Susoa Deniflea (1845.-1905.) krajem 19. stoljeća, koji je imao pristup Vatikanskom tajnom arhivu i u peru isusovca Heinricha Grisara (1845.-1932.). Neki su Lutherovu reformaciju tumačili kao revoluciju, uzrok povijesti nesreća: 1517. (otpad od Rima), 1717. osnivanje prve slobodnozidarske lože u Londonu (otpad od Crkve), Oktobarska revolucija 1917. (otpad od vjere). Tek manjim studijama i konačno djelom „Die Reformation in Deutschland“ (1. izd. 1939./1940.), katoličkog povjesničara reformacije i ekumeničara Josepha Lortza (1887.-1975.), i njegovom bespoštednom kritikom crkvenih prilika u 16. stoljeću, katoličke suodgovornosti, percepcija Luthera i reformacije na katoličkoj se strani počela službeno mijenjati. Za promjenu novije katoličke slike o Lutheru u Njemačkoj zaslužni su teolozi i povjesničari Heinrich Denifle (1844.-1905.), Hartmann Grisar (1845.-1932.), Franz Xaver Kiefl (1869.-1928.), Sebastian Merkle (1862.-1945.), Erwin Iserloh (1915.-1996.), Stephan Pfürtner (1922.-2012.), Hermann Otto Pesch (1931.-2014.) i drugi. Ekumenski pokret nakon II. Vatikanskog sabora (1962.-1965.), te dekret o ekumenizmu „Unitas redintegratio“ od 21. 11. 1964. učinili su svoje u tom smislu.

Kod protestanata se slike o njemu razlikuju od razdoblja protestantske ortodoksije, pijetizma, prosvjetiteljstva, u djelima njemačkih klasika, u romantizmu, nacionalsocijalizmu, socijalizmu-komunizmu do suvremene protestantske. U Evangeličkoj (luteranskoj) crkvi, tj. crkvenoj zajednici, Luther je, naravno, sveprisutan. Po njemu se konačno ona i naziva, iako Luther to nije želio. Već od samih početaka njegovi su ga pristaše gledali poput proroka Ilije, anđela s vječnim evanđeljem, obnovitelja kršćanstva, kasnije njemačkog nacionalnog junaka i proroka Nijemaca sa svim kultom ličnosti.

Primjeri slike o Lutheru iz prosvjetiteljstva

S jedne strane prosvjetiteljstvo jedva da ima pristup Lutheru, što je u prosvjetiteljstvu bilo usko povezano s „optimističnom slikom o čovjeku“ zbog njegove teologije, nauka o opravdanju, itd. „Čovjek je sam po sebi dobar“ (slobodni zidar, Jean-Jaques Rousseau, 1712.-1778.), „te se odgovarajućim odgojem može skladno razviti. Sposoban je razumnim uvidom slijediti svoje djelovanje.“ Obzirom da se na čovjeka nije gledalo kao na grješnika, shodno tome nije bilo potrebno nikakvo otkupljenje. S druge se strane Luthera smatralo „osnivačem novog doba“, odobravala se njegova kritika Rima, „srednjovjekovna uskogrudnost Crkve i dogmi“. Luther je bio navjestitelj „slobode duha, savjesti, misli“, te ga se smatralo „duhovnim ocem prosvjetiteljstva“. Slobodni zidar i najveći njemački književnik Johann Wolfgang von Goethe (1749.-1832.) tipičan je primjer ambivalentnog stava prosvjetiteljstva prema njemu: „Luther je genije … Ne znamo uopće koliko mu reformacijom dugujemo … Postali smo slobodni od duhovne ograničenosti …“ No, njegovo se priznanje uglavnom tiče osobe Luthera, a ne njegove vjere. Od toga se Goethe hladno distancira i kaže: „Među nama govoreći, na cijeloj toj stvari (reformacije) nema ništa zanimljivog, nego samo Lutherov karakter, i to je jedino što mnogima imponira. Sve ostalo je zamršena glupost.“

Nakon 1945.

Thomas Mann (1875.-1955.), njemački književnik i protestant, u Lutheru je vidio samo „opasne i odvratne karakteristike Nijemaca utjelovljene u posebnoj mjeri u njemu“, „ono njemačko separatističko-proturimsko, protueuropsko, luterovsko kolerično-grubo, bijesno, strašno robusno, vulgarno, što izaziva moju instinktivnu odvratnost“. „On voli grditi, svadljiv je, od svega je srca spreman na prolijevanje krvi“. Kasnije, pred kraj života, ublažio je ovaj stav.

Socijalistička slika o Lutheru

Za Friedricha Engelsa (1820.-1895.), njemačkog sociologa, filozofa i revolucionara, Luther nije igrao nikakvu ulogu. Bivša komunistička istočnonjemačka DDR bila je zbog Lutherova rodnog grada Eislebena prisiljena baviti se njime argumentacijama i stavovima poput „sekularizacijom koja je proizašla iz reformacije, raspuštanjem samostana, slabljenjem vjerskog života i prakse, vrjednovanjem svjetovnog života i svjetovnih zanata i ranograđanskom revolucijom.“ S druge je strane komunizam snažno i odlučno odbijao i osuđivao Luthera zbog vjerskog i religioznog momenta uopće (1843. „Religija je opijum naroda“, Karl Marx, 1818.-1883.). Etiketiralo ga se „slugom knezova“, jer je u Seljačkom ratu (1524.-1526.) izdao seljake. Prvo ih je pobunio, a zatim izdao pozivajući knezove na njihovo usmrćivanje.

Medicinska, psihološka i psihijatrijska tumačenja Luthera

Psihoanalitičari polaze od pitanja: U kojoj je mjeri Luther bio duševno bolestan, i u kojoj je mjeri reformacija nastala iz njegovih psihopatoloških korijena. U to se ubrajaju djela protestantskih i katoličkih autora, od još uvijek temeljne studije Gottlieba Heinricha Friedricha Küchenmeistera (1821.-1890.) „Dr. Martin Luthers Krankengeschichte“, Leipzig, 1881., do djela u naše doba. Standardna djela su: Paul Johann Stephan Reiter (1895.-1973.) „Martin Luthers Umwelt, Charakter und Psychose, sowie die Bedeutung dieser Faktoren für seine Entwicklung und Lehre. Eine historischpsychiatrische Studie“, 2 sv., Verlag von Levin & Munksgaard, Kopenhagen, 1937.-1941., i Erik Homburger Erikson (1902.-1994.) „Der junge Mann Luther: Eine psychoanalytische und historische Studie“, izvornik objavljen na engleskom 1958., W. W. Norton & Company, Inc., New York.

„Pitanje je li, i u kolikoj je mjeri Luther bio psihički bolestan, toliko je staro koliko i sâmo istraživanje Luthera. Ono se ne pojavljuje tek kod Paula J. Reitera, danskog psihijatra, koje o tome napisao dvosveščano djelo. Imena poput Hausrath, Kawerau, Berkhan, Cramer, Ebstein, Hellpach, Erikson i još prošle godine (1984.) Helm Stierlin i dr., čine jasnim, da Lutherovo doživljavanje i ponašanje ne iskazuju samo dimenzije jednog 'velikog čovjeka', nego jasne patološke simptome. Ocjena ovih patoloških karakteristika, koje pristaše često tumače proročkima, a  protivnici demonskima, ispadaju već prema stajalištu i stručnom znanju vrlo različito. Zapravo je to slučaj koji spada u svakidašnjicu svake psihijatrijske klinike ili psihoterapeutske prakse. Samo što se tu radi o Lutheru, on dobiva dimenzije koje ruše sve ostale okvire“ (Albert Mock, str. 49).

Na tom je tragu 1985. prof. dr. Albert Mock, katolički svećenik-redovnik, sveučilišni profesor, teolog, psiholog i psihoterapeut objavio svoju knjigu „Abschied von Luther – Psychologische und theologische Reflexionen zum Lutherjahr“ kod izdavača Luthe-Verlag u Kölnu. Mock uspoređuje slike o Lutheru kod katoličkih i protestantskih autora, i dolazi do zaključka da su se na katoličkoj strani odavno već udomaćile predodžbe o Lutheru, koje više odgovaraju ekumenskim ili ostalim ideološkim pustim željama, nego li solidnom istraživanju povijesnih izvora. Kao psiholog, Mock se bavi motivima Lutherovog razvoja, njegovim zvanjem, i ponajprije premalo uvažavanim izjavama u njegovim govorima za stolom. „Postaje evidentno da se u Lutherovoj osobi pojavljuje upravo klasičan primjer manično-depresivne bolesti“ (str. 32). „Lutherova vjera, čisto imanentno, egocentrično zarobljena u sebe, i empirički neovisna, znak je njegove teške bolesti, i tragično postaje polazna točka sudbonosnih zabluda u teologiji i filozofiji” (str. 83).

Lutherovo stupanje u redovništvo

Pored događaju kod Stotternheima blizu Erfurta 1505., kada je Luther zapao u oluju, te pri udaru groma u njegovoj blizini u smrtnome strahu zazvao svetu Anu, zaštitnicu rudara, te se zavjetovao se da će postati redovnik, Dietrich Emme je u svom istraživanju otkrio jedan sasvim drugi razlog Lutherova stupanja u samostan 17. 07. 1505. U „nezapaženom“ govoru za stolom WA TI sv. 1, str. 134, redak 32-35 Luther priznaje: „Prema jedinstvenoj Božjoj odluci učinjen sam za monaha, kako me ne bi uhitili. Inače bi vrlo lako bio uhićen. No, ovako to nisu mogli, jer se cijeli Red za me zauzeo“. Vrlo je upitno da li se nekada, kada je bilo više redovničkih zvanja, nekog kandidata primalo u redovništvo zbog oluje i grmljavine, te time pretrpljenog straha. Danas zasigurno ne, jer ne bi prošao ni test kod psihologa i psihijatra. Događaj kod Stotternheima zapisao je 16. lipnja 1539. Anton Lauterbach u govoru za stolom (WA Tr 4, 440, 5). Grom i oluju neki su tumačili u smislu preobraćenja sv. Pavla na putu za Damask kako bi potvrdili Lutherovo poslanje „od gore“. „Ali čak, neovisno o motivaciji bijega, da je događaj s olujom stvarno bio povod za stupanje u samostan kao tobožnji znak s neba, tada samo jedan (psihički) bolesnik može oluju tumačiti kao nekakvo ukazanje u biblijsko-teološkom smislu. Možebitno oni, koji nemaju nikakva fizikalna znanja, što vrijedi za Luthera i njegovo doba. Samo tada bi se ovo ukazanje ili 'svijetlo s neba' moralo točno opisati, a ne samo jednostavno tvrditi … U Svetom pismu se u takvim slučajevima navode konkretne pojedinosti, o sâmom fenomenu ukazanja, kao i o 'poruci' povezanoj s time uz pozivanje na dosadašnju objavu. U Lutherovom slučaju od toga nema ništa; on ostaje na difuznom, općenitome i ispraznim aluzijama. … Obzirom na motivaciju stupanja u samostan ova je hipoteza baznačajna, jer činjenice ili izvori govore protiv nje … Kao takva može se isto tako i negativno tumačiti, i imati demonski uzrok.“ (Albert Mock, Abschied von Luther, str. 47-48).

Što je učinio Luther da mu je prijetila uhidba, te zbog čega on bježi u samostan, na tom je tragu Dietrich Emme akribijski istraživao, te indicijama došao do zaključka da je Luther zbog dvoboja sa svojim studijskim kolegom Hieronymusom Buntzom, kojeg je pri tom tankim mačem (repir) smrtno ranio, pobjegao u samostan. Dvoboji među studentima bili su na dnevnom redu, no, prema tadašnjem crkvenom i svjetovnom pravu, strogo zabranjeni i kažnjavani. Kako bi student izbjegao kaznu, imao je izbor pobjeći u drugu kneževinu ili što dalje u inozemstvo, bijeg u samostan – crkveni azil, ili se za njega preko veza zauzela neka utjecajna osoba pa se kazna ublažila, ili zataškala, ovisno o vrsti kaznenog djela. Studenti su ionako bili iz bolje stojećih građanskih i plemićkih obitelji. Crkva je nastojala tučnjave i dvoboje sa smrtnim posljedicama spriječiti. Kod ubojstva u dvoboju počinitelju je prijetila smrtna kazna, ekskomunikacija i uskraćivanje crkvenog sprovoda, jer se tada s pravne strane dvoboj sa smrtnim posljedicama smatrao ubojstvom, što je 1495. car Maksimilijan I. na Carskom saboru u Wormsu odredio. No, tučnjave i dvoboje među studentima nije se moglo potpuno spriječiti.

Već prije, možebitnog dvoboja s Hieronimusom Buntzom, saznajemo iz govora za stolom (WA Tr 1, 46, 18), koji je zapisao Veit Dietrich (1506.-1549.), kako se Luther 16. travnja 1503. u prisutstvu jednog studijskog kolege na putu roditeljima od Erfurta za Mansfeld sâm mačem ranio: „Putem kući udario je slučajno nogom o mač i pri tome je pukao vrh mača. (…).“ Rana je bila toliko opasna da je gotovo iskrvario, i jedva se dovukao do sljedećeg naselja liječniku koji mu je spasio život. Upitno je da li je stvarno došlo do samoranjavanja, jer su se mačevi dokazano nosili u koricama. Kako može mač, prema izvještaju Veita Dietricha, slučajno puknuti i Luthera vrhom mača teško raniti  – duljina mača koji je u koricama – ako se Luther spotakao o mač i pri tome pao, to se događa u sekundi, a  padom na mač u koricama nemoguće ga je slomiti  –  izvlačenje mača iz korica i nespretno igranje mačem i pad na mač? Dr. Mock kaže: “Lutherova napomena da bi si vrškom svoga mača, koji je bio u tvrdim kožnatim koricama, 'nesretnim slučajem ozlijedio arteriju na golijenu', prema mjerilima sudske, tj. kriminalističke psihologije je obična obrambena laž ili laž iz koristi … Luther je zastupao neodrživu teoriju laži ('Pa što ako netko zbog nečeg boljega i kršćanske Crkve ne bi učinio jednu dobru, jaku laž'? [H. Grisar, Walther Köhler über Luther und die Lüge, u: Historisches Jahrbuch der Görres-Gesellschft, str. 239.34/1913.], ili: 'Protiv prijevare i nevaljalštine antikristova papinstva držimo da je za spas duše sve dopušteno.'“ isto, str. 239. ) (Albert Mock, str. 40.).

Emme nakon višegodišnjeg istraživanja indicijama dolazi do zaključka da je taj kolega s kojim je Luther putovao bio Conradus Wigant, s čijim je ujakom, Thomasom Wigantom, Lutherov nasilan otac Hans bio u svađi, vidljivo iz sudskih isprava iz 1499. Stoga je prema Emmeu, vjerojatnošću koja graniči sa sigurnošću, došlo do dvoboja između Luthera i tog studijskog kolege, čije su obitelji bile zavađene, pri čemu je Luther ranjen. Obzirom da se to ranjavanje nije moglo prikriti, Luther je zbog prekršaja što je pogazio prisegu ne upotrebljavati ga u dvoboju, koju su svi studenti morali polagati kada su dobili mačeve, upravo kratko nakon toga morao napustiti kolegij „Himmelspforte“, Kollegium Amplonianum, gdje je prvih semestara stanovao.

Filip Melanchton izvješćuje 1546. u predgovoru Drugog latinskog Wittenberškog izdanja o Lutheru (str. 46), da je upravo u to doba (1505. nakon možebitnog drugog dvoboja sa smrtnim ishodom) Luther imao strašne napadaje straha i tjeskobe, od kojih je bio sav izvan sebe: „Ove su strahote bile najjače u godini kada je izgubio jednog dobrog prijatelja, koji je, ne znam kakvom nesrećom ubijen.“ „Ovo Melanchtonovo 'neznanje' spada vjerojatno u niz obrambenih laži 'zbog evanđelja', o kojima je Luther Melanchtonu u Augsburg jednom pisao: 'Kada smo jednom utekli vlasti (prijetećoj potjeri), lako ćemo opet ispraviti naše smicalice (laži) i posrtaje'” [vidi: H. Grisar, Walther Köhler über Luther und die Lüge, str. 239] (Albert Mock, str. 44). O laži zbog koristi Luther kaže da je dužnost – debet fieri –, a laž iz šale da ju se može smatrati – potest fieri, a teško je mogao o nečemu šutjeti. Tamo gdje nešto prešućuje ili zamagljuje, u stvari je mnogo govorljiviji i više otkriva, nego li na mnogo stotina stranica njegovog govora bez prestanka“ (A. Mock, isto).

I evangelički teolog Nikolaus Selnecker (1530.-1592.), u svojem životopisu Luthera spominje ubojstvo jednog studijskog kolege Luthera. Pa, tko još k tome kao vjernik, radi takve drame zbog gubitka prijatelja, ako ne zbog grižnje savjesti? Ovaj događaj, podsvjesno potisnut, manifestirao se u samostanu u borbi za milosrdnim Bogom pretjeranim trapljenjem, praćenim dubokim depresijama i psihozama, te nasuprot tomu, euforijom među subraćom, ali i intenzivnim studijem. Luther je bio inteligentan i uvijek se volio isticati. „O, moj grijeh, grijeh, grijeh”, tužio se svom poglavaru reda i njegovom pokrovitelju Johannu von Staupitzu.  Njegova prisila za čestim ispovijedanjem, koje je trajalo često satima (jednom šest sati), ili ponekad čak nekoliko puta na dan, njegovo naporno hodočašće u Rim, kako bi „učinio životnu ispovjed od mladosti”, nagovješćuju, prema Albertu Mocku, provalu njegove bolesti. Njegov ispovjednik von Staupitz izgleda da je prozreo psihološki problem Luthera. Rekao mu je: „Ti si luda. Bog se ne ljuti na tebe, nego se ti ljutiš na Njega. Bog nije gnjevan na tebe, nego ti na Njega.“ (Franz Kronbeck, Martin Luthers Kampf mit Gott, str. 20, s uputom na  bilješku 18: E.A.W. Krauß, Das Gottesvolk der Kirchenreformation durch Martin Luther, St. Louis, 1911.) „Pitanje: ‘Zašto je Bog pustio Adama da padne, a Judu odredio za izdajicu?’ (WA, sv. 18, str. 715/16) neizmjerno ga je mučila. […] Luther je bio pri tome izraditi si novu teologiju, koja je imala samo jedinu svrhu, protumačiti njegovu situaciju pod predznakom njegovih neriješenih, a možda i nerješivih duševnih nevolja.“ (F. Kronbeck, str. 22).

U pismu od 9. rujna 1521. (WA 4, sv. 2, str. 384, redak 80 i d.) Luther piše Melanchtonu: „Bojim se da sam isto tako bezbožno i zločinački položio zavjet. (…) Iz tog razloga osjećam se opravdan ako sve zavjete odbacim, ili barem ih ispunim novim duhom. Povrh toga, ne ću ništa drugo tražiti, i ostajem kod ovog mišljenja, jer je tu sasvim očito da se ovakvi zavjeti vrše i polažu protiv cijele prve zapovjedi, protiv vjere i evanđelja kao najveće idolopoklonstvo, ako se vrše u takvom uvjerenju …“

Emme i Mock podastiru cijeli niz uputa, navoda i indicija kako bi dokazali ovu tezu o dvoboju, kao primjerice sljedeću Lutherovu izjavu: „Ego fui monachus (bio sam monah) koji je ozbiljno želio biti pobožan. Što sam dublje ulazio [u monaštvo], bio sam sve veći lopov et homicida fui ('i bio sam ubojica')“; (iz propovjedi o Dj 9,1 od 24. siječnja 1529.; WA 29, str. 49 i d.). Godine 1517. Luther piše spis o crkvenom azilu „O onima koji bježe u crkve, vrlo korisno za svjetovne sudce, crkvene vođe i prelate samostana“! „Dvije si stvari uglavnom mora predočiti onaj koji bježi u crkvu: 1. da ga se ne smije silom van izvući; 2. da zbog njegovog krivičnog djela više ne smije biti osuđen na smrt, ili na neku drugu tjelesnu kaznu, odnosno, tjelesno zlostavljanje …“ Barbara Emme je s latinskog izvornika iz WA sv. 1, str. 3-7, prevela spis na njemački. Latinski naslov glasi: Tractatulus Doctoris Martini Lutherii, Ordinarii Universitatis Wittenbergensis, De his qui ad Ecclesias confugiunt tam iudicibus secularibus  quam  Eecclesie Rectoribus et Monasteriorum Prelatis perutilis. Prvo izdanje iz 1517. Luther je objavio anonimno, a sljedeće iz 1520. pod svojim imenom. S očeve strane naslijedio je naglu narav. Muški potomci roda Ludera bili su višestruko kažnjavani i osuđivani zbog nasilništva, što je dobro dokumentirano u ispravama, sudskim protokolima i djelom u arhivu grada Mansfelda. Hans Luder, Martinov otac, zatukao je konjskim hamom u svojem rodnom mjestu Möhra jednog seljaka. O tome se tri puta pisalo: 1535., 1537. i 1565. u javnim tiskovinama. Prvi je o tome 1535. pisao teolog Georg Witzel (1501.-1573.) u njegovom spisu „De raptu epistulae privatae“ („O pljački jednog privatnog pisma“), što Luther nikada nije opovrgnuo. Osim toga Luther je nekoliko puta izjavio da nije svojevoljno i rado postao redovnik, kao u jednom govoru za stolom iz 1531. kada kaže: „Nisam rado postao redovnik“ (WA TR 2, 407, 28). U jednoj propovijedi iz 1523. Luther kaže o svom stupanju u samostan: „Nisam imao volje za to od srca, nego sam bio prisiljen na to, i morao sam to učiniti zbog kazne i sramote“ (Otto Scheel, Dokumente zur Luthers Entwicklung, str. 29, Nr. 69, 2. naklada, Tübingen, 1929.). I u njegovom spisu „De votis monasticis Martini Lutheri iudicum“ iz 1521. Luther izvješćuje o svom nedragovoljnom odlasku u samostan: „Nisam sa zadovoljstvom i dragovoljno postao redovnik, a još mnogo manje zbog trbuha, nego zbog straha i trepeta pred nenadanom smrću sam prisilno i iz nužde položio zavjet“ (WA W 8, 573, 31). Različite izjave Lutherovih suvremenika također upućuju na to da nije zbog oluje kod Stotternheima otišao u samostan i da nije imao zvanje. Jedna od možebitnih mogućnosti je oboje, i Stotternheim i dvoboj.

Knjiga Dietrich Emmea „Martin Luther – Seine Jugend- und Studentenzeit 1483-1505“, njegova brizantna otkrića i istraživanja naišla su sve do 4. izdanja na proturječne recenzije na njemačkom govornom području. Ova knjiga, čije brizantne rezultate istraživanja Albert Mock koristi, te konstatira, „čini zapravo sve dosadašnje životopise o Lutheru makulaturom“ (str. 22). Najznačajnija kritika bila je ona Otta Hermanna Pescha, stručnjaka za Luthera, bivšeg dominikanca, velikog simpatizera i apologeta Luthera, poznatog po njegovu zauzimanju za rehabilitaciju Luthera. Pristaše kritične slike o Lutheru nastojao je potisnuti iz povijesnog i teološkog diskursa, zabraniti i ušutkati. No, Emmeu priznaje „da njegova knjiga pruža danas još samo teško dostupan povijesni materijal i sliku Lutherove okoline, što je odlična nadopuna dosadašnjih životopisa o Lutheru“ (O. H. Pesch, Warum ging Luther ins Kloster, str. 260).

Klasik katoličke teološke literature o Lutheru 

Klasik katoličke teološke literature o Lutheru do danas, tada vodećeg katoličkog stručnjaka za Luthera, prelata Theobalda Beera (1902.-2000.), je „Der fröhliche Wechsel und Streit – Grundzüge der Theologie Martin Luthers, (Johannes-Verlag, Einsiedeln, 2. vermehrte Auflage 1980, 563 Seiten, Horizonte Neue Folge 19 Erstausgabe Benno-Verlag, Leipzig 1974). Ova knjiga spada u obveznu lektiru za sve koji su angažirani u ekumenskom dijalogu. Nakon što Beerova knjiga Luthera i njegov nauk temeljito propituje, te pri tome odustaje od polemike ili psihološke interpretacije, posebno je prikladna i za protestantske teologe.

Prof. Theobald Beer potjecao je blizu Landshuta u Donjoj Bavarskoj (Niederbayern), a 30-tih godina 20. stoljeća otišao je u biskupiju Dresden-Meißen. Zbog toga je bio dobro upućen i u protestantski obilježenu kulturu, a ne samo u njihovu književnost. Pročitao je, kao jedini u svijetu, sedam puta 120 Lutherovih svezaka, te ih redak po redak komentirao i proučavao. Ovo se Beerovo izdanje nalazi u Luther-institutu Gustav-Siewerth-Akademie. Postao je vodeći stručnjak za Luthera, koji je mogao luteranske stručnjake o Lutheru poučavati i ispravljati. 

Iz skraćene recenzije Beerove knjige mag. Wolframa Schremsa, katoličkog teologa, filozofa i kateheta s bogatim iskustvom u međukonfesionalnom dijalogu:

„Ova stručna teološka knjiga, namijenjena stručnjacima, pretpostavlja natprosječnu teološku prednaobrazbu. Tadašnji profesor Joseph Ratzinger, koji je Beera pozivao na sveučilište u Regensburg na seminare, oduševljeno je hvalio njegovu knjigu. Osnovna izjava opsežnog djela jeste, da se Luther odvojio od klasičnog katoličkog nauka o milosti, posebno od njegova tvorca Augustina i Tome Akvinskog, te da je u tu svrhu uveo novu terminologiju, odnosno staru ispunio novim značenjem. 'Utjecaj neoplatonizma, pseudohermetičke literature i gnoze (…) postavlja njegovu polemiku usmjerenu protiv grčke filozofije i skolastike, u posve drugo svijetlo' (Joseph Ratzinger). Često se zbog proturječja ne može svesti na zajedničku točku: 'Istraživači Luthera se žale: Lutherov govor može čistog logičara dovesti do očaja, za koga su jednoznačnost korištenih pojmova i sredstva razmišljanja glavni zakon. Ali nije to samo govor koji je u sebi proturječan, nego cijela stvar' (173). Kako bi Lutheru barem donekle udovoljio, prelat Beer stoga mora njegov nauk o milosti, vjeri i opravdanju, kristologiji i antropologiji rekonstruirati na gotovo pet stotina stranica. (Od toga se, doduše, znatan dio odnosi na znanstveni aparat s mnogim Lutherovim citatima na latinskom jeziku, koji su samo za stručnjaka, te se za cjelokupno razumijevanje ne moraju čitati). Beer na nekim mjestima ističe gdje Luther skreće od katoličkog nauka i Biblije. 'Kako bi se razumio Lutherov zahtjev, ne može se polaziti od sv. Pisma (…)’ (331) … Luther ne predbacuje samo papistima (tj. katolicima) to što zajedno miješaju dvije stvari, nego smatra da Pavao u Galaćanima 3, 5.6 (‘Onaj, dakle, koji vam daje duha i čini među vama silna djela, čini li to zbog djelâ zakona ili zbog vjere u Poruku? Tako Abraham povjerova Bogu, i uračuna mu se u pravednost’.) vrijeđa pravila dijalektičkog zaključivanja, tj., ne razlikuje dostojanstvo i posljedicu (u smislu Luthera) … I na klasičnom mjestu za termine gratia i donum, u Rimljanima 5, 15 (‘Ali s darom nije kao s grijehom. Jer, ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu’), vidi Pavao na Lutherovo čuđenje milost i dar zajedno u jednom zbivanju opravdanja (167). Sadržajno se kod knjige ‘Radosna mijena i sporenje’, dakle, radi o onome što katolička teologija označuje kao admirabile commercium: Krist preuzima ljudsku krivnju na se, i uzvraća joj participacijom u božanskoj naravi (usp. Drugu Petrovu poslanicu 1, 4 ‘Time smo obdareni dragocjenim, najvećim obećanjima, da po njima postanete zajedničari Božanske naravi, umakavši pokvarenosti koja je u svijetu zbog požude’). No, pri tome Luther formulira nove i vrlo komplicirane nauke, odnosno misaone konstrukte, koji ne proizlaze iz biblijskog teksta, nego raskidaju sa svim dotadašnjim kontinuitetom tumačenja Biblije. Kako bi proveo svoje viđenje stvari, Luther mora čak i ljudsku narav prije istočnog grijeha označiti kao ‘izmet’ – čime ruglu izvrgava Stvoriteljevu mudrost, i što je u suprotnosti s izvješćem u knjizi Postanka (‘I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro’, Post. 1, 3). Lutheru se ovdje mora utvrditi srodstvo s heretikom Marcionom iz Sinope (oko 85.-160.) i manihejstvom (3. st.), prema kojima bi stvaranje bilo loše, odnosno zlo. I prava ljudska narav Isusa Krista spušta se na ‘ličinku’, što stvarno slabi ono činjenično da je riječ tijelom postala (prema Ivanu 1,14 ‘I riječ tijelom postade’) te vodi prema zastranjenjima koja se ne daju navesti (389). Kod Luthera se praktično raspada sve što pripada zajedno. Beerov je zaključak da biblijska kritika Rudolfa Bultmanna nije otpad Lutherove kristologije, nego njezina posljednja posljedica: ‘Budući da u filozofiji nema termina za supositum (pretpostavku), Luther smatra da stoga mora rascijepiti personalno jedinstvo obje naravi u Kristu. To čini jezičnim i misaonim sredstvima, koja se svode na filozofske i svjetonazorske koncepcije, koje bi koncilski oci upravo trebali nadići i preoblikovati, kako bi postali instrumenti predikata suposita (pretpostavke). Dok se oci bore za odgovarajući izraz jedinstva u Kristu, Luther je prisiljen uvesti suprotnost u to isto otajstvo. (…) Ključevi što ih Luther koristi za otvaranje Svetog pisma oblikovani su prema neoplatoničko-neopitagorejskoj filozofiji, utjecaju gnostičke slike o namamljenom Levitijanu, i prema mijeni koja podsjeća na misterijske kultove. No, time se ne dobiva pristup Svetom Pismu, štoviše, u njega se sve više unose proturječja, a vrata za njegovo razumijevanje se zatvaraju. Bultmann pak, pozivajući se na Luthera, govori o velikoj zagonetki ili proturječju u Novom Zavjetu, kako od navjestitelja postaje onaj sâm naviješten’ (405f). Beer se na jednom mjestu upušta na Lutherovo psihičko stanje, ali to pobliže ne elaborira. Upućen čitatelj, međutim, razumije da silna reinterpretacija cijele predaje vjere, uključujući tekst Sv. pisma, nosi u sebi nešto patološko. Drugačije se ne da tumačiti zajedljivost odbijanja stvarnosti. Premda se Beer ne upušta u karakteristično brutalnu Lutherovu dikciju, ipak upada u oči da na osnovi citata paušalno vrijeđa skolastičke teologe prije njega i njegova vremena kao 'sofiste'. To je u usporedi s ostalim Lutherovim ispadima, doduše, relativno bezazleno, no što se tiče same stvari, nečasno i omalovažavajuće i vraća mu se natrag. Ova knjiga spada u obveznu lektiru za sve angažirane u službenom katoličko-luteranskom dijalogu. Nakon što Beerova knjiga Luthera uzima za ozbiljno i najtemeljitije propituje njegov nauk, te pri tome odustaje od klasične polemike ili psihološke interpretacije, posebno je prikladna za protestantske teologe.“

Evangelički teolog Rudolf Otto (1869.-1937.) u svojoj knjizi „Sveto“ (izvornik iz 1936.) na str. 126. utvrdio je: „Do granica duševne bolesti vodilo je Luthera njegovo iracionalno doživljavanje duboko iracionalnog transcendentnog objekta što se gotovo otima označivosti s 'Bogom'. A to je tamna folija za posvemašnji Lutherov vjerski život. Na bezbrojnim mjestima njegovih propovijedi, pisama, govora za stolom biva ta folija vidljivom.“

Lutherova je slika o Bogu proturječna i dualistička. S jedne je strane mračna, okrutna, iracionalna i izvrnuta, a s druge kazuje o milosrdnome Bogu.

„Tko ništa ne zna o Lutherovoj bolesti ili je dovodi u pitanje, ne će biti dorastao njegovoj osobnosti, pa silom prilika mora staviti mnoge upitnike. Ali ne samo njegova osobnost, nego i njegovo djelo, njegova teologija, ostaje bez uzimanja u obzir ovih činjenica knjiga s mnogo pečata, jer njegov duševno-duhovni poremećaj ulazi u to. Lutherovo teološko postavljanje pitanja u osnovi je prapsihičko, zapravo psihopatološko. Njegova teologija nije samo pod utjecajem, nego je upravo pod prisilom strukture njegove osobnosti i traumatičnih doživljaja. Ona je u svojoj jezgri genijalni pokušaj samoizlječenja teološkim sredstvima, pa stoga nije teologija nego metapsihologija. Iskustveno određena teologija može naviještanje učiniti živim i zornim, ali ona 'priopćenje Božje‘ nikad ne smije mjeriti s razumijevanjem propovjednika ili njegovih slušatelja, a još manje prema onome što je svojstveno ljudski 'oćućenoj‘ dosežnosti i sposobnosti preradbe. Uslijed bolesne poremećenosti njegove ćutilne funkcije u depresivnom i maničnom smjeru i time uvjetovane nesposobnosti akomodacije, odabire Luther s jedne strane ono, u smislu trenutačna emocionalnog stanja, a s druge strane tom diskontinuiranom bipolarnošću koja je već više rascjep on uvijek iznova dolazi do ambivalentnih i proturječnih izričaja. Mišljenje i osjećanje kod njega nisu išli jedno prema drugom, razilaze se i odlaze u paradoks, kolebaju se između teze i antiteze, ali ipak ne dolaze do sinteze koju on sasvim odlučno odbacuje kao zabludu papista. S jedne strane njegova četverostruka 'sola-teorija‘ koju on, doduše, racionalizirajući nepopustljivo održava na snazi, s druge strane kompenzirajući opet nešto dohvaća u svojoj za njega simptomatičnoj 'dvostrukoj teoriji‘ ('dvostruka pravednost‘, 'dvostruki grijeh‘, 'dvostruko raspinjanje‘), kako bi je zatim odmah doveo u pitanje oštrim odbijanjem sinteze ili 'miješanja‘, kako ga on naziva“. (Albert Mock, str. 75).

Luther o Bogu

Kratice: WA     = Weimarer Ausgabe – Weimarsko izdanje

              EA      = Erlanger Ausgabe – Erlangensko izdanje

              LD       = Luther Deutsch

              Walch  = Walchovo izdanje (Johann Georg Walch – 1693.-1775.)

Temeljno načelo kršćanstva je da Bog nije zao. „Kada Luther Bogu podmeće da ima zla u sebi, tada je on već izvan kršćanstva“, kaže prof. Albert Mock (Abschied von Luther, str. 87). Ovim dijaboličnim iskrivljivanjem suprotstavlja se kršćanski nauk: Sve što jest, stvoreno je dobro. Zlo koje je u svijetu ne svodi se na Boga, nego na zloporabu naše slobode i utjecaj sotone. Luther unosi u Boga podlu proturječnost i unakazuje kršćanski nauk o Otkupljenju sve do njegove potpune nastranosti.

WA 1, 487; WA Ti, Nr. 963. „Bog je budala“ … („Deus stultissimus est, qui potentissimo hosti Satanae hominem adeo infirnum opponit, similem arundini conquassatae“).

WA 31, 249 „Bog proturječi sam sebi (…deus sibi contradict …), stoga ne može biti Bog. On mora prvo postati prvo đavao.“ 

WA 17, 1, 221: …da  „se priroda mora užasnuti pred takvim božanskim veličanstvom.“

WA 17, 141: „Bog je strašniji i jeziviji od đavla. Jer on djeluje i postupa s nama silom, kinji nas i muči i ne mari za nas.“

WA 47, 180: „U veličanstvu on je sažižući oganj.“

WA 28, 120: „Kad se čovjek pravo spomene Boga, prestraši mu se tada srce u tijelu i zacijelo bi istrčalo na svijet.“

WA 28, 449: „On proždire čovjeka i ima toliki užitak u tome da svojom revnošću i gnjevom bude natjeran na to da sažiže zlikovce. Kad to jednom počne, on tada više ne prestaje.“

WA 28, 561: „Onda ćemo naučiti kako je Bog sažižući oganj koji tu vlada i revnuje na obje strane.“

WA 28, 569: „Pa to je taj sažižući, proždrljivi oganj.“

WA 28, 578: „A budeš li griješio, on će te proždrijeti.“

WA 28, 584: „Jer Bog je oganj koji sažiže, proždire i revnuje, to je on, on će vas ubiti kao što oganj sažiže kuću u pepeo i prah.“

WA Ti 6. 39, (6561): Iz Lutherova pisma Casparu Aquilamu, župniku u Salfeldu: on, Luther, piše da „nije time bio samo jednom do smrtne opasnosti napadnut. (…) Poučavati, doduše, valja o Božjoj neistraživoj i nepojmljivoj volji; ali se usuditi istu pojmiti, to je veoma opasno i pritom se lomi vrat.“

WA 40, 186: Luther neuvijeno kaže: „Bog nije nosiv za ljudsku narav“ (intolerabilis est humanae naturae).

WA 28, 633: „To je najveći stupanj vjere, vjerovati da je dobrostiv onaj koji je spasio samo malobrojne, a tolike proklinje; vjerovati da je pravedan onaj koji nas po svojoj volji čini nužno vrijednima proklinjanja.“

WA 18, 618 f. : „Takav živi i pravi Bog otvoren je u svojoj slobodi i nužnosti.“

WA 56, 368, 26.29: „Tiranski postupa Bog, nije on otac nego protivnik.“

WA 18, 618, f : „ … da se slobodna čovjekova volja slisti svemoću Božjom … poput udara groma.“

WA 40, II, 417 : „Tako je proturječno moćan, da je on (Bog) dobro i zlo, dvije nezdružive stvari, svodi na jedinstvo svoje vječne naravi.“

WA 18, 785 : „Naučavati svjetlo prirode kao i svjetlo milosti, da za osudu i prokletstvo čovjekovo nije kriv siroti čovjek nego nepravedni Bog.ʺ

WA 31 I, 249 : „Sukob Boga s Bogom, njegova zloba, odnosno njegova vragolija – Bog ne može biti Bog, on najprije mora postati đavao  – može biti samo svladana samim Bogom.“  

WA 2, 490, 13-15 : „Ali naše je jedino ime grijeh, laž.ʺ

Ovakvo Lutherovo poimanje Boga se prešućuje i potiskuje s propovjedaonica i oltara evangeličkih crkava. Upućeni luterani u ove Lutherove izjave o Bogu i njegovim tamnim stranama pate od ekleziogenih neuroza, tj. od neuroza koje su skrivljene – ovaj put – luteranskim naukom i odgojnim utjecajima. To je utvrdio evangelički teolog i psihoterapeut Klaus Thomas (1915.-1992.), jer su njegovi pacijenati velikim djelom bili evangelički pastori i njihove žene, vjeroučitelji, đakonise i studenti teologije. Bio je poznat po svome vrlo uspješnom telefonskom i ambulantnom dušobrižništvu za potrebe životno umornih i očajanih ljudi, kao i na temelju svoga „Priručnika za sprječavanje samoubojstva.“

Filozof Friedrich Nietzsche, sin pastora, sliku o Bogu i čovjeku, koju je odgojem stekao u očevom župnom stanu, i neprijateljski prema životu nastrojeni prividni moral, poistovjetio je s kršćanstvom kao takvim, kako bi sve odbacio.

Friedrich Nietzsche: „Tu kob se mora vidjeti iz blizine, još bolje, mora ju se doživjeti na sebi, od nje se gotovo mora propasti, da tu više nema nikakve šale.“

Friedrich Nietzsche: “’Svatko je svoj vlastiti svećenik’ – iza takvih formula i njihovih seljačkih prepredenosti krila se kod Luthera beskrajna mržnja prema ‘višim ljudima’ i vladavinom ‘višeg čovjeka’ kako ga je koncipirala Crkva. On je razbio ideal koji nije mogao doseći, dok se borio protiv degeneracije tog ideala, koji mu se gadio.

Friedrich Nietzsche: „Svećeniku je vratio natrag spolni odnos sa ženom, ali tri četvrtine strahopoštovanja, za što je puk, ponajprije žena iz puka sposobna, temelji se na vjeri u to da će izniman čovjek u toj točci, i u drugim točkama biti iznimka. Upravo ovdje ima vjera naroda u nešto nadljudsko u čovjeku, u čudo, u Boga koji otkupljuje čovjeka, svog najfinijeg i škakljivog odvjetnika.”

Friedrich Nietzsche: „On (Luther) je u svemu nevin, nije znao što radi. Razvodnjavanje europskog duha, poimence na sjeveru, njegovo ‘odobročuđenje’, to je Luteranskom reformacijom dobrano uznapredovalo.” Iz: „Der Bauernaufstand des Geistes” u: Friedrich Nietzsche „Die fröhliche Wissenschaft“.

Dio Lutherovih proturječja iz Lutherova predavanja o Poslanici Rimljanima iz 1515./1516. i iz velikog komentara Poslanice Galaćanima iz 1535.:

1515./1516.: WA 56, 249, 24ff; BG 1, 214: „Heretici uvijek odaberu jedan ili više (ulomaka) iz vjerskih sadržaja protiv kojih u svojoj oholosti statuiraju svoja gledanja, kao da to oni razumiju bolje od svih ostalih … Tako se svaki oholica u svome gledištu suprotstavlja bilo zapovijedi ili savjetu onoga koji ga na pravi način opominje poradi njegova spasenja. Stoga naše promišljanje uvijek mora ponizno popustiti, da se ne sudaramo … s istinom koju na nizak način susrećemo i koja se protivi našem viđenju … Uvijek je sigurnije poslušati što proturječi našem mišljenju, negoli ono što naše (mnijenje) odobrava i blagonaklono priznaje, jer je u suglasju s nama.“

Iz Velikog komentara Poslanice Galaćanima iz 1535.:

WA 40 I, 167, 19: „Tako im ne želimo i ne možemo popustiti u tome da ljubavlju preoblikovana vjera opravdava. Ovdje želimo biti kivni i tvrdoglavi.“

WA 40 I, 180, 19: “… Protiv pape hoću i moram se hvastati svetom ohološću.“

WA 40 I, 634, 29: „Dar proroštva i naš studij skupa s unutarnjim i vanjskim napastovanjima, otvaraju nam razumijevanje Pavla i svih svetih knjiga.“

WA 40 I, 145, 18: „Tako se i mi možemo dičiti time da svoj nauk nismo primili od Pape.“

WA 40 I, 181 24: „Ja nikome ne popuštam i radujem se od srca, što ovdje mogu biti nazvan kivnim i tvrdoglavim.”

WA 40 I, 182, 13: „Neka stoga kršćanin u stvarima vjere bude na najvećem stupnju ohol i tvrdoglav, neka uopće ništa ne trpi, neka nikome ne popusti ni za dlaku …“

WA 40 I, 123, 15: „Proglašavamo prokletim svaki nauk koji odstupa od našega.“

WA 40, I, 178, 10: „Božanskim smo nalogom prisiljeni opirati se papi.“

WA 40 I, 181, 14: „Bezmjerno smo ponosni u Bogu, a ni anđelima na nebu ni Petru ili Pavlu, niti stotini careva ni Papa pa ni cijelome svijetu nećemo popustiti ni za prst širine.”

O Kristu 

„Tko reprezentativno poznaje Lutherov život i djelo, mogao je već kod opisa ovih simptoma i njihovih mnogih uzroka pratiti podudarnost preklapanja kod njegovih načina doživljavanja i ponašanja. Pri tome još i nisu spomenuti usputni simptomi mahnitih ideja i halucinacija lica i sluha, koje takvi bolesnici imaju, poput iscerenih priviđanja đavla i sl., ili prisilne predodžbe, koje pacijente tjeraju na sakrilegijske izjave kada žele moliti ili blagoslivljati, sve stvari, koje su se Lutheru često događale. Također i snažna sklonost koprolaliji (bolest nekontroliranog psovanja), ili upadljiva govorljivost do logoreje (neprestano brbljanje), što je djelomična pojava nagona za aktivnošću“ (Albert Mock, str. 63). Međutim, Lutherove blasfemije ne dadu se samo psihopatološki protumačiti, nego i demonskim utjecajem.

Postoje Lutherove izjave gdje Krista označuje „grješnikom“, ali i one gdje ga označuje „slobodnim od svakoga grijeha.“

WA 49, 121, 10: „Krist oboje, najveći i jedini grješnik na zemlji, i jedini pravednik i svetac“

WA 3, 156, 12: „Kao što se Krist istinski naziva Stijenom, ali je Stijena bio Krist, onda je Krist istinski grijeh.“

WA 8, 87, 13, f: „Sâm Krist istinski je grijeh.“

WA 40 I, 433, 7 f: „Proroci su već predvidjeli to da će dolazeći Krist biti najveći razbojnik, bogohulnik, oskrvnitelj hrama, lopov, jer on više ne hodi u svojoj vlastitoj osobi.“

WA 45, 371, 5-10: (Stoga je Krist) „Đavolski sin i ostavljen je.“

WA 40, III, 640,7.27: „Krist je đavla, koji je protiv njega bjesnio, u sebi sâmome apsorbirao.“

WA 40 I, 240: „Krist nije moja ljubav, jer me izjeda.“

WA Br 1, 35: „Stoga, dragi moj brate, nauči reći, ti, Gospodine Isuse, moja si pravednost, a ja sam tvoj grijeh.“

WA 14, 86: “Kada sam pogledao Krista (raspelo), vidio sam đavla”.

WA Tr, 2, 107; D. Luther's Werke, kritische Gesamtausgabe, Herman Bohlau Verlag, 1893., vol., 2 br. 1472, travanj-svibanj 1, 1532.: „Krist je kao prvi počinio preljub sa ženom kod bunara, o čemu nam zbori sv. Ivan. Zar nisu svi o njemu govorili: 'Što je to s njom radio?' Drugo, s Marijom Magdalenom, i treće, sa ženom uhvaćenom u preljubu, koju je tako lako otpustio. Tako je i Krist, koji je bio tako čistog morala, morao biti kriv za blud prije nego je umro.“ 

O knjizi Otkrivenja

Sämtliche Werke, 63, str. 169-170: „Po meni knjiga Otkrivenja nema nikakav apostolski i proročki karakter. Svatko može oblikovati svoj vlastiti sud o toj knjizi, a što se mene tiče, osjećam odvratnost prema njoj, i za mene je ona dovoljan razlog da ju odbijem.“

O slobodnoj volji

WA, 18, str. 603: „Slobodna volja je laž.“

WA 18, 635: „Na ovaj je način ljudska volja postavljena između oba [Boga i sotone], sasvim poput jahaće životinje, kada Bog na njoj sjedi, ona ide i želi kuda Bog to želi … Ako sotona na njoj sjedi, ona ide i želi ono što sotona želi. A ona (volja) nema slobodu odluke otrčati jahaču ili ga potražiti, nego se jahači sami bore za to da ju zadrže (jahaću životinju) i posjeduju.“

Ponešto iz Lutherove moralne teologije

„Ako suprug ne može, ima drugi koji može; ako žena ne da, uzmi služavku“ (O bračnom životu).

De Wette, vol. 2, str. 459: „Nije u suprotnosti prema Svetom Pismu ako čovjek ima više žena.“

„Rastava je diskutabilno pitanje da li je dozvoljeno. Što se mene tiče, ja preferiram bigamiju.“ Spis „Vom ehelichen Leben“ (O bračnom životu).

„Brak je lijek za kurvanje.“

O sebi

Briefe aus Homberg, Luthers Werke II, Jena, 215: „Kao što ne mogu otkotrljati brda, letjeti s pticama i zaustaviti moje sranje i kurvanje, zamračiti sunce, stvarati nove zvijezde, odgristi si nos, tako se ne mogu ostaviti razvratnosti.“

Kirchenpostille, Walch, XI, 730: „Ne mogu molitit, moram psovati, post je opak pred Bogom. Nema pijančevanja, ni proždrljivosti, ni pijanstva koje bi bilo toliko loše kao post. Bilo bi bolje dan i noć pijančevati.“

U pismu upućenom njegovom prijatelju Spalatinu 6. travnja 1525. Luther priznaje: „ … imao sam istodobno tri žene (lat. nam tres simul uxores habui), i tako sam ih žestoko volio da sam dvije od njih izgubio …“

Luther priznaje „da je bio veliki, teški i sramotan grješnik, da je svoju mladost proveo prokleto i promašeno, i da je osim napasti požude, uglavnom bio podložan gnjevu, mržnji i zavisti, što nije mogao prebroditi“ (WA 26, 508, 32, i: Philip Melanchton, Vita Martini Lutheri, njemački prijevod u: Martin Luthers 95 Thesen, izd., Kurt Aland, str. 42-52).

O svetoj misi

Od početka je Lutheru sveta misa bila omražena. Već kod njegove mlade mise Luther je usred misnog kanona pobjegao od oltara i zaviknuo: „Ja nisam opsjednut!“. Godine 1523. izrugivao se misnom kanonu i zahtijevao da se misa „očistiti od svih nagrđivanja“. Nasuprot samim Isusovim riječima (!) pretvorbe kaže Luther u svojem spisu „Formula Missae et Communionis“ iz 1523. „da misa nije nikakva žrtva.“ „Smatramo ju sakramentom ili testamentom. Nazovimo ju blagoslov, euharistija ili stol Gospodinov ili Gospodinova gozba ili communio. Neka joj se pridaje po volji svako pobožno ime, samo neka ju se ne okalja titulom neke žrtve ili [dobrih] djela“ (WA 1. Abt., sv. 12, str. 208)!

„Za tumačenje Lutherove odvratnosti prema sv. misi može se navesti nekoliko psiholoških razloga. Njegova prisilna (opsesivno-kompulzivna) neuroza naspram misnoj žrtvi pojavljuje se već potpuno kod njegove mlade mise. Zaređen za svećenika 3. travnja 1507. (Velika subota), on slavi svoju prvu misnu žrtvu u nedjelju, 2. svibnja, dakle, četiri tjedana kasnije. Kod ove prve svete mise on zbog straha pred Božjim veličanstvom i svoje nedostojnosti želi pobjeći od oltara, tako da ga prior kori: 'Hajde, naprijed! Dalje, dalje! Prestrašio sam se, dakle, pred ovim riječima. Slutio sam da nije ispravno …' (WA T 2, 1558 odnosno WA T 3, 3556 A). Slične strahove proživljavao je kod procesije na blagdan Tijelova. Razlozi toga, koji su izazvali njegove duboke depresije, su isti. Što se tiče sv. mise k tome nadolazi još i to, što obred sv. mise (i sv. pričesti) u stanju 'teške krivnje' nikada nije bio dozvoljen; no, grijesi 'pohote', činjenično kako ih Luther naziva, bili su 'teški grijesi' (materia gravis). Samo ga je pomanjkanje nutarnje privole ili uvida očuvalo od teške krivnje. To je vrijedilo i za 'pollutio nocturna' (noćnu poluciju). Prema Lutherovom priznanju on nikada nije uspio prebroditi 'pohotu', zbog čega je kasnije zastupao uvjerenje, da je seksualna aktivnost isto toliko nužna kao i hrana i piće, te da nijedan muškarac bez toga ne može živjeti. Samo sv. Franji i nekolicini svetaca priznao je ovu snagu za to. Ovo bi bili odlučujući psihološki razlozi njegova depresivnog, prisilno neurotičnog straha pred Službom Božjom (i već prije sv. pričesti), koja je nakon izvršenog i željenog seksualnog užitka tek nakon ispovijedi bila opet dopuštena, a ispovijed se morala 'što prije' (quam primum) obaviti. Teološka obrazloženja protiv sv. mise na ovoj su psihološkoj pozadini još samo racionalizacije, duševni obrambeni mehanizmi. Tako se mora gledati i na njegovo propuštanje Službe Božje i nedolaženje na zajedničku molitvu časoslova u kor, što je već navodio u spomenutom pismu svom subratu  i kasnijem prijatelju Langu“ Albert Mock, str. 97-98). Pored ovih tumačenja postoje i demonološka tumačenja nekih crkvenih povjesničara.

Tischreden prema Aurifaberu, str. 223: „Bolje bi mi bilo da sam bio gostioničar za prostituke i razbojnik, nego li što sam Krista petnaest godina s čitanjem misa tako žrtvovao i hulio.“

U Schmalkaldskim člancima 1537., Luther misnu žrtvu označuje kao:

„Grozotu … najveću od svih papinskih idolopoklonstava … opasna stvar … izmislena bez Božje volje …  zmajski rep sa mnogo gamadi i svakojako idolopoklonstvo … Gdje se ruši misa, tu pada i papinstvo.“

WA 6, 365: „Najgora zloporaba je, što je gotovo sav svijet sada iz mise napravio žrtvu.“

WA 10, 2, 220: „Ako uspijem ukinuti misu, tada vjerujem da sam potpuno pobijedio Papu. Na misu kao na stijenu oslanja se cijelo papinstvo s njegovim samostanima, biskupijama, kolegijima, oltarima, službama i naucima … Padne li svetogrdni i prokleti običaj održavanja misa, tada se mora sve srušiti. Po meni je Krist započeo otkrivati grozotu pustoši koja stoji na svetom mjestu (Dn 9, 27), i onoga uništavati, koji je ovdje došao uz đavlovu pomoću pod krivim čudima i varljivim znakovima. Nadahnuće za takav nauk dao mu je sâm sotona kada je s njime vodio raspravu o svetoj misi, što Luther priznaje u svojem djelu iz 1533. „Von der Winkelmesse und Pfaffenweihe.“

U vezi sv. mise:  „Odupirem se svim izjavama otaca, ljudi, anđela i đavola, i to na pozivanje na 'stari obi

aj i predaju' koliko god ljudi, nego jedino i samo na riječ vječnog veličanstva, na evanđelje, na što su i protivnici prisiljeni priznati ga … To je Božja riječ, ne naša. Ovdje stojim, ovdje sjedim, ovdje ostajem, ovdje mnogo držim do toga, ovdje trijumfiram, ovdje prkosim zajedljivošću svim papistima, tomistima, henrikistima (engleski kralj Henrik), sofistima i svim vratima paklenim, a kamoli svim izričajima ljudi, i najsvetijem i najvarljivijem običaju.“ (WA 10, 2 Op. lat. var. 6, str. 215, odnosno 437).

Veliki crkveni povjesničar reformacije Joseph Lortz (1887.-1975.) u svojoj je knjizi „Die Reformation in Deutschland II“ na str. 304. zaključio da je glavni razlog vjerskog i društvenog rasula novije dobi ukidanje i borba protiv svete mise!

Njegova oholost 

„Želim svoj nauk imati neosuđen od svakoga, i od anđela. Jer, budući da sam siguran u njega, želim biti vaš, i anđela sudac, kao što kaže sv. Pavao, da tko ne prihvati moj nauk, neka nije blažen. Jer on je Božji, a ne moj; zato je moj (Lutherov) sud također Božji, a ne moj.“ (Wider den falsch genannten geistlichen Stand des Papstes und der Bischöfe, Index verborum, Martin Luther's German Writings, 1516-1525, Boston College 1999, Volume 10 / 2, str. 107.

EA, 61, 422: „Sv. Augustin i sv. Ambrozije ne mogu se sa mnom usporediti.“

WA 18, 401: „Što naučavam i pišem ostaje istinito, i kad bi se sav svijet srušio u komade.“

„Mogu tumačiti psalme i proroke, to oni ne mogu. Mogu čitati Sveto pismo, to oni ne mogu. Mogu moliti, to oni ne mogu … Luther to tako želi i kaže, on je doktor nad svim doktorima u cijelom papinstvu.“ (Ein Sendbrief D. M. Luthers, von Dolmetzschen vnd Fürbitt der Heiligen. M.D.XXX (Nürnberg 1530) u: D. Martin Luther. Die gantze Heilige Schrifft Deudsch 1545/ Auffs new zugericht. Unter Mitarbeit von H. Blanke, heraugegeben von H. Volz. Anhang und Dokumente, München, 1972.).

U pismu od 21. kolovoza 1544. upućenom Spalatinu piše: „Prijatelju i neprijatelju mogu samo reći: prihvati pobožno što Krist kroz mene tebi govori, jer ja se ne varam, koliko znam. Ne govorim ništa sotonskoga. Krist govori kroz mene.“ (Hartmann Grisar, Luther III, str. 331).

U pismu od 5. ožujka 1522. upućenom svom vladaru izbornom knezu Friedrichu III. Saskom  piše: „O mojoj stvari, milostivi gospodine, odgovaram dakle: Vaša kneževska milost zna, ili ako ne zna, tada dopustite da vam ovime obznanim, da ja evanđelje nemam od ljudi, nego jedino od neba od našeg Gospodina Isusa Krista, da sam se mogao – što ću odsada učiniti – hvaliti se i pisati kao sluga i evanđelista“ (WA B 5, str. 324; W. Erl. A 62).

Albert Mock: „Ovdje jedino odgovara pojam 'ludilo nepogrješivosti', psihopatska obrambena reakcija protiv autoriteta Pape, koju doživljava kao nadmoćnu, i protiv crkvenih sabora, koje slomiti je dosada samo njemu uspjelo.“ (Abschied von Luther, str. 73)

O seljacima:

Luther se pozivao na danu „Božju zapovijed“ i „providnost“ da knezovima dade naputak pobiti seljake. Pomiče na Boga cjelokupan psihički kompleks razočaranja, bijesa, povrijeđeng ponosa, straha od gubitka svoga utjecaja, žudnje za vlašću i agresije, na temelju čega je sročio svoje bezmjerne apele za mlaćenje i usmrćivanje seljaka.

WA Ti, 3, 75, 2911: „Propovjednici su najveći ubojice, jer opominju nadleštvo svoje službe da imaju kazniti zločeste lopove. Ja, Martin Luther, u pobuni sam zatukao sve seljake, jer sam ih naložio pobiti; sva njihova krv na mome je vratu. Ali ja upućujem na našega Gospodina Boga, on mi je to zapovjedio govoriti.“

WA 17, 356: „Ne može postojati ništa otrovnije, škodljivije, đavolskije nego ti ljudi koji nisu radili ništa drugo doli đavolska posla; oni su služili (…) đavlu pod prividom evanđelja.“ (WA 18, 358), zbog čega su „ … zacijelo deset puta zaslužili smrt tijelom i dušom“; oni su prema tome đavli te stoga tvore đavolski savez zlobe prokletstva (WA 18, 361). On pak, Luther, misli da u paklu više nema đavla, nego je posvema ušao u seljake (WA 18, 359). Stoga neka „tko god može bježi od seljaka kao od samog đavla“ (WA 18, 361).

WA 18, 361: „Tko nekog buntovnika najprije uzmogne zadaviti, čini pravo i dobro. Za javnog buntovnika svaki je čovjek oboje, vrhovni i Božji krvnik, jednako kao kad oganj utrne onaj tko najprije može gasiti, a taj je najbolji (…) Stoga neka tu navaljuje, davi i bode, potajice ili javno, tko god može. (…) Jednako kao kad valja usmrtiti bijesna psa.“ (WA 18, 358). „Jer stotinu bi smrti pobožni kršćanin trebao pretrpjeti prije nego što glede seljaka za dlaku popusti.“

Na Thomasa Müntzera, vođu seljaka, okomio se istom metodom vlašću izokrenute religije: sotonizaciju i usmrćivanje u ime Boga koji govori samo kroz Lutherova usta. Lutherovo „Pismo knezovima u Saskoj o buntovničkom duhu“ jedina je hajka protiv Münzera u kojoj on sasko plemstvo poziva na to da silom ukloni toga „prokletoga Sotonu iz Allstedta“.  Grdi ga kao „svjetoždersku protuhu“ (WA 15, 214), kao „lažljiva vraga“, „đavla od glave do pete“, „lašca nad lašcima“ (WA 15, 215), „istjeranog Sotonu“ (WA 15, 211).

Münzer, nasuprot, Luthera je oslovljavao kao „brat Krmak“, „brat Nogotur“, „brat Lagodnjak“. Kao prvi, i još prije Luthera, Münzer je svojim spisima „Njemačko-evangelička misa“ i „Njemačko crkveno učiteljstvo“ stvorio njemačku liturgiju za puk. Müntzer: „Ah, kako slijepi i neuki smo mi ljudi, pa sebi umišljamo da smo samo mi kršćani u izvanjskom okviru, pa se oko toga još svađamo kao mahniti ljudi poput stoke.“

Luther se, međutim, još ne zadovoljava time da vlastodršcima koji dijelom čak nevoljko potežu mač na seljake podari dobru savjest. On bi u njima htio rasplamsati entuzijazam koji se ravna po naputku „Bog to tako hoće“, on u njima želi proizvesti duh mučenika. Odatle dolaze sljedeće nevjerojatne Lutherove riječi koje znače gorostasno izvrtanje nepatvorena mučeništva: „Pa tako se onda može dogoditi da onaj tko bude zatučen na strani vlasti biva pravim mučenikom pred Bogom, ako se bori s takvom savješću, kako je rečeno. Pa on hodi u Božjoj riječi i poslušnosti“ (WA 18, 360). „Stoga, dragi gospodari, rješavajte ovdje, spašavajte ovdje, pomažite ovdje, smilujte se sirotim ljudima, neka bode, bije, davi ovdje, tko god može. Ako od toga umreš, blago tebi, blaženije smrti nikad ne možeš dobiti. Pa ti tada umireš u poslušnosti Riječi Božje i zapovijedi iz Rim 13 i u službi ljubavi (…) Ovdje neka svaki pobožni kršćanin govori: Amen. Jer molitva je prava i dobra i veoma se sviđa Bogu, to ja znam. Ako netko misli da je to pretvrdo, on neka pomisli da je pobuna nepodnošljiva i da se svaki čas ima očekivati smak svijeta“ (WA 18, 361).

Neke kolovođe seljaka Luterani su objesili naglavce, te ih zatim od mošnja do pupka rastvorili, sve dok nisu umrli u najstrašnijim mukama. U pokolju je poginulo između 70.000 do 100.000 ljudi, među kojima je bilo mnogo kolateralnih žrtava. U filmu Luther (2003.), koji je Luteranska crkva (tj. crkvena zajednica) sufinancirala, priča se toliko krivotvori, da ispada kao da bi Luther bio preneražen zbog pokolja. A u stvarnosti ga je  poticao i zahtijevao.

A u spisu „O svjetovnoj vlast“, nasuprot kaže: „Među kršćanima neka ne bude nikakve vlasti“. Ovdje knezove označuje kao „Božje batinaše i krvnike, koji ljude nesnosno opterećuju, te su stoga zaslužili da ih Bog strovali sa stolca …, te najgore luđake i hulje na zemlji, koji (ljude) samo muče i gule.“

O papi

Papino prezime: „Farnese“ Luther pretvara u „Furzesel“ – „prdljivi magarac“.

„Papa je đavao; kad bih mogao ubiti đavla, zašto ne bi? (Martin Luther, Zwo harte ernstliche Schriften Doct. Martini an den Christlichen Leser, 1518, Tomos 1, Punkt II., S. 24 und 24 b). Luther je u svojim drugim spisima papu označavao „đavlom“.

Tako Luther u njegovom spisu iz 1545.  „Wider das Papstum in Rom, vom Teufel gestiftet“ („Protiv papinstva u Rimu, ustanovljena od đavla“) zahtijeva: „Neka se Papu, kardinale i svu ološ njegova idolopoklonstva i papinske svetosti uzme i njima, kao bogohulnicima, odotraga kroz vrat isčupaju jezici, i po redu ih se pribije na vješala … Zatim neka se održi concilium ili, kako god žele, na vješalima ili u paklu među đavolima“ (H. Grisar, Luther III, str.324).

„Vjerujem da je Papa zakukuljen i utjelovljen đavao, jer je antikrist“. (Heerpredigt gegen die Türken“ ,1529., WA 30, 2, 169).

O Turcima

Confutatio Alcorani, WA 53, 388: „Budući da Turci … ozbiljno vjeruju u Kuran, onda nisu vrijedni da ih se naziva ljudima“

Tischreden, LD, sv. 9, Nr. 271: „Od Abrahama i praotaca izišli su oni, koji su Krista pribili na križ, od rimske je crkve izišao antikrist, od apostola Juda i pseudoapostoli, … od Carigrada Turci, od pustinjaka Arabije – Muhamed, od žene – brakolomstvo, od djevice kurva … od crkve dolaze krivovjerci. Od hrane postaje izmet, od vina urin, od krvi gnoj. Od Luthera proizlaze Müntzer i pobunjenici – kojeg li čuda, dakle, ako su zli među nama i od nas proizlaze?“

O vješticama

Više je vještica usmrćeno u to doba u protestantskim zemljama bez istrage, nego li u katoličkoj inkvizciji, o čemu protivnici Katoličke crkve još uvijek brojčano pretjeruju.  Luther se nije zauzimao protiv progona vještica, kao što to neki tvrde, nego upravo suprotno.

„Vještice nemoj ostaviti na životu … Pravedan je to zakon da ih se usmrti. One čine mnogo štete … Mogu i neko dijete začarati, tako da se stalno dere, i više ne jede, niti spava. Pogledaš li takve babe, vidjet ćeš da imaju đavolsko lice. Vidio sam nekoliko takvih … neka ih se samo pobije“. („Hexenpredigt“ – „Propovijed o vješticama“ na temu iz Knjige Izlaska 22,17 od 1526., WA 16, 551).

„Zato neka ih se zatuče, jer opće s đavlom“. (Govori za stolom, navedeno prema „Drutenjagd in Franken“, izd. Birke Grieshammer, Pyrbaum 1999.).

„Ako se ne obrate, predat ćemo ih krvnicima.“ Navedeno prema Hans-Jürgenu Wolfu, Sünden der Kirche, Erlensee 1995., str. 717.

„Ovaj zakon mača postojao je od početka svijeta, … da se ubojice ubija. Nakon potopa Bog je to izričito uspostavio i potvrdio, tako što u Knjizi Postanka 9,6 kaže: Tko prolije krv čovjekovu, njegova krv neka se opet prolije od ljudi … Tko se mača laća, neka pogine od mača (Izvorno: 'Tko prolije krv čovjekovu, njegovu će krv čovjek proliti. Tko se mača laća, od mača će i poginuti) (Matej, 26, 52). (Martin Luther, Die weltliche Obrigkeit und die Grenze des Gehorsamsin: Martin Luther Taschenausgabe Band 5, Berlin 1982, 112).

O lihvarima

„ … kada se uličnim razbojnicima, ubojicama … odrubljuju glave i razapinje ih se na kotač, koliko više bi se trebalo sve lihvare razapinjati na kotač i pustiti im krv i sve škrtce najuriti, prokleti ih i odrubiti im glavu …“ (An die Pfarrherren wider den Wucher zu predigen. Vermahnung D. Martini Luther, Anno 1540, Tomos 7, str. 415).

O prostitutkama

„Da sam sudac, onda bih takvu francusku, otrovnu kurvu dao razapeti na kotač i pustiti joj krv“ (Erste Vermahn- und Warnschrift Luthers an die Studenten zu Wittenberg, am 13. 5. 1543 öffentlich an der Kirche angeschlagen, Tomos 8, str. 172-172b).

„Tortura duhovnika“ bila je daleko oštrija od torture „krvnika“ (Johannes Matthäus Meyfart, 1635., navedeno kod Schustera, op. cit., str. 353). „Mučili su dušu tako dugo, dok su se osuđenici zbog straha za spas duše prisilili na priznanja … Reformatori su bili prvi, koji su propovijedali teologiju smrtne kazne, … kako bi na taj način iskorijenili grijeh“ (Schuster, op. cit., str. 354).

O hendikepiranoj djeci

Luteransko vjerovanje u vještice zadobiva dramatične razmjere, jer završava u shvaćanju da se mentalno retardiranu djecu, za koje se vjerovalo da su đavolja djeca, treba utopiti.

WA Tr (Tischreden – Govori za stolom) Nr. 4523,  Nr. 5207 i Nr. 3676. „No, kada se govori o djeci slična đavlu, od kojih sam neka vidio, držim da ih je ili đavao nagrdio, ali ne začeo, ili da su to pravi đavliʺ (Opery exegetica, EA, II, str. 127).

Martin Luther: „Neka đavlu slična djeca pravi su đavli. Neka ih se utopi.“

Luther i Melanchton: „Nekrštena dojenčad ugrožena su od vječnog prokletstva. Protivnike krštenja dojenčadi treba usmrtiti.“

„Krštenje djece, istočni grijeh … koliko god da su ovi članci važni, jer nema koristi izbaciti djecu iz kršćanstva, i postaviti ih u neizvjesni stalež, ta dovesti ih do prokletstva … No, budući da je vidljivo i da ima grubih i pogjrešnih članaka [kod onih druge vjere], zaključujemo da se u tom slučaju tvrdokorne mora usmrtiti.“

Stručno mišljenje koje je uz Lutherovo odobrenje sastavio Filip Melanchton „Ob christliche Fürsten schuldig sind, der Wiedertäufer unchristliche Sekte mit leiblicher Strafe und mit dem Schwert zu wehrenʺ („Jesu li kršćanski knezovi krivi, obraniti se od nekršćanske sekte anabaptista tjelesnom kaznom i mačem“), 1536., Tomos 8, str. 383; Sadržajno isto stručno mišljenje Luther i Melanchton objavili su već 1531. prvi puta. Martin Luther, Caspar Cruziger i Johannes Bugenhagen su ga supotpisali. Svojim potpisom Luther ga je u cijelosti sebi pripisao i prisvojio. U to se doba, već na 2. Carskom saboru (Reichstag) u Speyeru 1529. na pritisak klera zahtijevala smrtna kazna za roditelje, koji svoju novorođenčad odmah ne daju crkveno krstiti. Evangelički su teolozi sada pozivali knezove neka se smrtne kazne stvarno bez milosti i provode, i neka se ne postupa blago prema roditeljima, koji svoju djecu žele prepustiti kasnije da sami o tome odluče

Luther je preporučivao da takozvanu „podmetnutu“ i „nakaznu“ djecu (njem. „Wechselbalg“) treba utopiti, „jer bi takva djeca bila samo bezdušni 'komad mesa' ('massa carnis') koje je sotona podmetuo u kolijevku, što ne uspijeva, nego samo ždere i siše.“

„Kada se govori o djeci slična đavlu, od kojih sam neka vidio, držim da ih je ili đavao nagrdio, ali ne začeo, ili da su to pravi đavli“ (Opery exegetica, EA, II, str. 127).

„Krštenje djece, istočni grijeh … koliko god da su ovi članci važni, jer nema koristi izbaciti djecu iz kršćanstva, i postaviti ih u neizvjesni stalež, ta dovesti ih do prokletstva … No, budući da je vidljivo i da ima grubih i pogrješnih članaka [kod onih druge vjere], zaključujemo da se u tom slučaju tvrdokorne mora usmrtiti.“

„Uvjerenje, da bi novorođenče koje nije odgovaralo tadašnjim predodžbama normaliteta, bilo zamijenjeno, od sotonskih sila podmetnuto dijete, 'Wechelbalg' – 'podmetnuto-nakazno dijete', smanjivalo je mogućnost preživljavanja djeteta. Kako bi se sotonske sile potaklo da vrate dijete, preporučivalo se takvo nakazno dijete 'posvećenim šibama' šibati do krvi, oduzimati mu hranu, ostaviti ga i prepustiti sudbini, ili ubiti ga“ (Dieter Mattner, Behinderte Menschen in der Gesellschaft, Stuttgart, 2000., str. 22, s uputom na Hermanna Meyera, Geistigbehindertenpädagogik u: Geschichte der Sonderpädagogik, Stuttgart, 1983., str. 91; Meyer upućuje na Lutherove govore za stolom br. 4513 i br. 5207).

U doba nacionalsocijalizma hendikepirane osobe, povjerene evangeličkim ustanovama za hendikepirane u Neuendettelsau-u u Bavarskoj, pozivajući se na Lutherov nauk o državi (poslušnost prema vlasti) izručene su državnim ustanovama. To da ih se usmrtilo, bilo je odgovornima poznato.

O anabaptistima 

Njih se smatra „buntovnicima“ i „ubojicama“, premda gotovi svi mirno žive (Der 82. Psalm durch D. M. L. geschrieben und ausgelegt, Anno 1530; Tomos 5, str. 74b – 76b).

„Nama je mnogo stalo do toga da se ove (anabaptiste, op. prev.), naprotiv, proklinju i da ih  kao proklete obznani kako bi se zastrašilo potomke od njihovog krivovjerja i pomoglo savjesti koja sumnja i koleba se“  (WA Tr, LD, sv. 9, br. 272).

Luther i Židovi

Luther je jedva poznavao Židove, jer ih je bilo malo u njegovu zavičaju. Već u svojem „Prvom predavanju o psalmima“ 1513./1514. Luther očituje uobičajen kršćanski vjerski antijudaizam (Dj 7, 51-52; Lk 19,44; Mt 27,25; Iv 8,44) i opravdava ga svojom biblijskom egzegezom. U pismu od 5. kolovoza 1514. brani humanista Johannesa Reuchlina (1455.-1522.) koji se protivio paljenju židovskih spisa. U spisu iz 1521. „Lobgesang der heiligen Jungfrau Maria, genannt das Magnificat“ zalaže se za Židove, a u spisu iz 1523. „Das Jesus Christus ein geborener Jude sei“, zalaže se za tolerantan pristup prema njima, i zauzima se za nenasilno misionarenje Židova i njihovu integraciju u društvo, nadajući se da će se Židovi obratiti na kršćanstvo, tj. njegovoj reinterpretaciji krćanskog nauka. No, zbog neuspjeha i razočaranja kod misioniranja Židova, od 1525. sve se više udaljava od te ideje. Bio je u pismenom kontaktu (1537.) s Joselom von Rosheimom (1476.-1544.), glavnim predstavnikom židova u Njemačkom Carstvu, koji je 1536. Luthera bezuspješno molio da ga primi u Wittenberg. U Wittenbergu su ga jednom posjetili rabini, a jedan je pri tome uvrijedio Isusa. Luther se zbog toga nekoliko puta u njegovim govorima za stolom prisjeća toga. Nakon što je 1534. objavio svoj prijevod Biblije, stručnjaci, tj. docenti hebrejskog jezika koji su bili uglavnom konvertiti, kritizirali su njegov prijevod. Luther je slabo poznavao hebrejski i grčki, te su mu kod prijevoda pomagali Melanchton i Cruciger, i priznaje: „Ne razumijem ni grčki, a ni hebreski, ali se ipak prilično želim uhvatiti u koštac s jednom Grkom i Hebrejom.“ (Govori za stolom, Jena, 1603, Folio 451). Zbog svoje ohole naravi, nije želio priznati svoje pogrješke u prijevodu. Ova je kritika duboko ranila njegov narcizam i pridonijela obratu njegova neprijateljskog stava prema Židovima. K tome se i nadao kako će obratiti Židove, što se nije dogodilo, nego je, nasuprot tome 1536. čuo kako neka sekta „Sabatera“ u Češkoj pokušava obratiti kršćane na židovstvo. Sveukupno je iz ove njegove frustracije nastala njegova mržnja prema Židovima. Tomu je pridonijela i njegova narav, ispadi poslovično poznatog Lutherova bijesa – „njem. Lutherzorn“, vjerski fanatizam, vidjevši sebe oholo u pretjeranom htijenju i ambiciji u ulozi proroka kroz kojeg jedino Bog progovara, kao najpametnijeg u cijelom kršćanstvu.

Martin Luther je objavio 16 spisa o Židovima:

1514.    Brief an Spalatin zu Johannes Reuchlin (WA, Briefe 1, Br. 7, str. 23-30)

1513.-1515.  Erste Psalmvorlesung (WA 3, str. 11-4, str. 462)

1516.    Römerbriefvorlesung (WA 56)

1519.    Sermon von der Betrachtung des heiligen Leidens Christi (WA 2, str. 136-142)

1521.    Lobgesang der heiligen Jungfrau Maria, genannt das Magnificat (WA 7, str. 601 i d.)

1523.    Das Jesus Christus ein geborener Jude sei (WA 11, str. 314-336)

1523.    Ein Sermon an den Jahrestag von der Beschneidung der Juden (WA 12, str. 400-407)

1525.    Ein Sermon von des jüdischen Reichs und der Welt Ende (WA 15, str. 741-758)

1526.    Vier tröstliche Psalmen an die Königin von Ungarn (WA 19 str. 542-615)

1530.    Brief zur liturgischen Gestaltung von Judentaufen (WA Briefe 5, str. 452, 1-28)

1537.    An den Juden Josel (WA Briefe 8, Br. 3157, str. 89-91)

1538.    Wider die Sabbather an einen guten Freund (WA 50, str. 312-337)

1543.    Von den Juden und ihren Lügen (WA 53, str. 417-552)

1543.     Vom Schem Hamphoras und vom Geschlecht Christi (WA 53, str. 579-648)

1546.      Eine Vermahnung wider die Juden (WA 51, str. 195 i d.).

U spisu „O Židovima i njihovim lažima“ iz 1543. Luther sotonizira Židove i nalaže program od sedam točaka na koji način ih se treba „riješiti“: Paljenjem svih sinagoga, uništenjem njihovih kuća, zaplijenom njihovih spisa, smrtnom kaznom za rabine, internacijom, oduzimanjem vlasništva i prisilnim radom. Njemački filozof i psihijatar Karl Jaspers (1883.-1969.) komentirao je to riječima: „Što je Hitler činio, to je Luther nalagao s iznimkom izravnog usmrćivanja u plinskim komorama.“

WA 53, 488: „Pa niste vi (Židovi) vrijedni toga da izvana pogledate Bibliju, a kamoli da je čitate. Vi samo trebate čitati Bibliju koja stoji svinji ispod repa te žderati i lokati slova koja tu sama ispadaju. To bi bila Biblija za takve proroke koji riječ božanskoga veličanstva (…) tako svinjski ruju i trgaju.“

WA 53, 523: „Da se njihove sinagoge ili škole potpale ognjem, a ono što ne želi sagorjeti prekrije i zatrpa zemljom, da nijedan čovjek tu ne vidi ni kamena ni taloga. A to neka se čini na čast našem Gospodinu i kršćanskom svijetu.“

WA 53, 523: „Da se njihovim rabinima tijelom i životom zabrani da dalje naučavaju.“

WA 53, 524: „Da im se zabrani lihvarstvo te da im se oduzme sva gotovina i blago u srebru i zlatu te da se ostavi na stranu za čuvanje.“

WA 53, 524: „Da se Židovima posve onemogući hod cestom, jer tu im nije nikakav posao, a oni nisu ni gospoda ni službenici niti trgovci, niti što slično, pa neka ostanu doma.“

WA 53, 524: „Ako vi knezovi i gospoda tim lihvarima na uredan način ne zabranite cestu, tada želim neka se jednom protiv njih skupi konjica, jer će oni iz ove knjižice naučiti što su Židovi i kako se s njima postupa i da ih ne treba štititi.“

WA 53, 525: „Da se mladim jakim Židovima i Židovkama u ruke dade motika, sjekira, lopata, metla, rogulje, vreteno i neka ih se pusti da u znoju svoga lica zarađuju svoj kruh kao Adamova djeca.“

WA 53, 536: „Da im se uzmu sve njihove knjige, molitvenici, talmudisti, pa i cijela Biblija i da im se ne ostavi nijedan list i da im se sinagoge sažežu ognjem, pa neka tu baca tko god može sumpor i smolu. Tko bi mogao dobaciti paklenu vatru, također bi bio dobar. I da bi Bog našu ozbiljnost i sav svijet takav primjer htio vidjeti.“ „Neka im se zabrani da kod nas i naših javno hvale Boga, da mu zahvaljuju i mole se pod gubitkom tijela i života.“

WA 53, 479: „Stoga, gdje vidiš pravog Židova, možeš se čiste savjesti i mirne duše prekrižiti i slobodno određeno kazati: tu prolazi utjelovljeni đavao.“

WA 53, 482: „Stoga znaj, dragi kršćanine, i ne dvoji o tome da nakon đavla nemaš ogorčenijega, otrovnijega, žešćega neprijatelja od pravog Židova koji s ozbiljnošću želi biti Židov.“

WA 53, 520: „Naime, da su oni krvožedne psine i ubojice cijeloga kršćanskog svijeta s punom voljom već više od 1400 godina.“

WA 53, 527: „Zaključak, dragi knezovi i gospodo, ako vama što imate Židove među sobom ovaj moj savjet nije po volji, domozite se boljega, da se i vi i mi rasteretimo nelagodna, đavolskog tereta Židova, da ne budemo krivi pred Bogom. (…) Time želim očistiti svoju savjest i osloboditi je krivnje, jer sam to vjerno pokazao i upozorio vas.“

WA 53, 528: „Ja da bih s takvom vražjom njuškom trebao jesti i piti ili govoriti. Onda bih se iz zdjele ili lonca htio nažderati i nalokati kao da se time hoću pridružiti svim đavolima što prebivaju u Židovima i tako se izruguju predragocjenoj Kristovoj krvi.“

WA 53, 528: „Jedna tako očajna, zatrovana, đavlom zagađena stvar je s tim Židovima, tako su nam tih 1400 godina bili naša muka, okuženost i sva nesreća i još uvijek jesu. Zaključak: u njima imamo prave đavle, to nije drukčije. Tu nema nikakvog ljudskog srca prema nama poganima. To oni uče od svojih rabina u đavlovim gnijezdima svojih škola.“

WA 53, 587: „Ovamo na poljubac! Đavao se posrao u hlače i opetovano ispraznio trbuh. To je pravo svetište što Židovi i što Židov želi biti, ljubiti, žderati, lokati i klanjati se, a đavao neka opet ždere i loče, što takvi učenici mogu bljuvati, gore i dolje izbacivati (…) Đavao ždere svojom anđeoskom surlom i ždere s užitkom što Židov bljuje i raspršuje iz gornje i donje njuške.“

WA 53, 600: „Ovdje je u Wittenbergu na našoj župnoj crkvi isklesan kameni kip krma

e, pod njom leže mlada prasad i Židovi koji sisaju; iza krmače stoji rabin, svojom lijevom rukom podiže joj desnu nogu, a lijevom rukom diže krmačin rep iznad sebe, saginje se i s velikim marom gleda krmači ispod repa u Talmud, kao da bi htio pročitati nešto za što treba imati oštre oči, pročitati i ugledati nešto izvanredno.“ Opis židovske krmače (Judensau) na  gradskoj crkvi u Wittenbergu (oko 1440.).

WA 53, 601: „Gdje je to on čitao? U, grubo rečeno, krmačinoj stražnjici.“

WA 53, 538: „Neka Židovi drže jezik za zubima kod nas kršćana, da njihovo spominjanje Boga ne dolazi do naših ušiju. Nego, tko to čuje od Židova, neka to prijavi vlastima, ili neka se na njih baca svinjskim izmetom dokle god ih vidi i neka ih otjera. I tu neka nitko ne bude milosrdan ni dobrostiv, jer se to tiče Božje časti i blaženstva svih nas (pa i Židova).“

WA 53, 538: „Tako moramo biti razdvojeni od njih, a oni istjerani iz naše zemlje.“

WA 53, 541: „Našim velikašima koji pod sobom imaju Židove želim i molim ih da imaju protiv tih bijednih ljudi oštro milosrđe, kako je upravo rečeno; hoće li što (kako god je to ponešto neugodno) pomoći, baš kao što čine vjerni liječnici, kad sveti oganj (crveni vjetar i groznica) uđu u noge (kosti). Onda oni s nemilosrdnošću postupaju, režu, pile, pale meso, žile, kosti i hrskavicu. Tako neka se i ovdje čini, neka se pale njihove sinagoge, neka se zabrani sve što sam gore spominjao, da ih se prisili na rad i da se s njima postupa sa svom nemilosrdnošću kako je Mojsije činio u pustinji i pobio tisuću njih da cijela gomila ne mora stradati (Izl 32,28). Oni zbilja ne znaju što čine, baš kao što ni opsjednuti ljudi ne žele da znaju, čuju i uče. Zato se ovdje ne može vježbati milosrđe, da ih se jača u njihovu biću. Ako to ne pomogne, moramo ih goniti kao bijesne pse, da ne budemo dionici njihovih gnjusnih hula i svih poroka te da s njima ne zaslužimo Božji gnjev i budemo prokleti.“

WA 53, 542: „Ja sam svoje učinio, a svatko neka vidi kako će učiniti svoje. Ja sam ispričan.“

WA 53, 482: Stoga ih se često u pričama okrivljava da su trovali bunare, krali djecu i unakazivali ih, kao u Trentu, Weissenseeu itd. Oni to zacijelo niječu. No bilo kako bilo, ja to znam da im ne manjka puna spremna volja da djelom na to prionu, potajno ili javno. Stoga se dobro ogledaj oko sebe i ravnaj se po tome. Ako učine nešto dobro, onda znaj da to nije iz ljubavi i da se ne događa tebi na dobro.“ (usp. WA 49, 373): „Oni ga psuju i oskvrnjuju preko svake mjere, baš kao što se i mole: Mesija je Davidov sin, a oni ga ipak psuju, zovu ga kurvinim sinom, ništarijom … a kad se domognu naše djece, nabadaju ih.“

WA 53, 530: „Ja zacijelo znam da oni sve ovo poriču. Ali se sve podudara sa sudom Kristovim da su otrovne, osvetoljubive, kućne zmije, ubojice i đavolska djeca, koji potajice bodu i čine štetu, jer to ne uzmažu javno.“

WA 53, 530: „Tko ima volju ugošćivati, hraniti i štovati takve zmije otrovnice i mlade đavle, a to znači najgore neprijatelje Krista Gospodina našega, tko žudi sebe grditi, pljačkati, pelješiti, sramotiti, bljuvati, psovati i trpjeti sve zlo, taj neka bude odan tim Židovima. Ako to nije dovoljno, neka im se zavuče u njušku i stražnjicu i neka se klanja istom svetištu, neka se diči time da je bio milosrdan i da je jačao đavla u vrijeđanju našega dragog Gospodina i predragocjenu krv, kojom smo mi kršćani otkupljeni. Tako je on onda savršeni kršćanin, pun djela milosrđa za koja će ga Krist nagraditi na Sudnji dan sa Židovima u vječnom paklenom ognju.“

„Kada bih mogao, tada bih ga (Židova) oborio, i u mojem ga gnjevu probio mačem“, 1543.,  (Govor za stolom, navedeno prema Hans-Jürgenu Böhmu, Die Lehre Luthers – ein Mythos zerbricht, Eigenverlag, Postfach 53, 91284 Neuhaus, 1994., 250).

„Zao Židov ne će odustati da te isisava (gdje god može) i da te ubija.“

„Židovi mogu propisivati lijekove, od kojih (pacijent) za sat vremena, za godinu dana, te za deset ili dvadeset godina mora umrijeti. Ovo umijeće znaju“ (Martin Luther, „Letzte Kanzelabkündigung vom 15. Februar 1546“ (Posljednja propovijed sa propovjedaonice od 15. veljače, 1546.), tri dana prije njegove smrti u Eislebenu; navedeno prema Waltheru Bienertu, Martin Luther und die Juden, Frankfurt, 1982., str. 174-177).

„Ove dangube i pljačkaši nisu vrijedni nikakve milosti i sućuti“ (Govor za stolom od 18. 12. 1536., navedeno prema Böhmu, str. 250).

„Neka ih se izbjegava …“ „Kada bih krstio nekog Židova, stavio bih mu kamen oko vrata i sunovratio ga u (rijeku) Elbu …“

Lutherovo geslo „Židovi su naša nesreća“ postala je jedna od glavnih parola nacionalsocijalizma. Na Lutherov se rođendan 10. 11. u noći od 9. 11. na 10. 11. 1938. dogodila „Reichskristallnacht“ – „Kristalna noć“. Sinagoge su u Njemačkoj počele gorjeti i započeo je progon židova. Luther je u doba nacionalsocijalizma arhetip Nijemca, apostol, evanđelist njegovih dragih Nijemaca, borac, snagator, istinski muževan i nacionalni junak svih Nijemaca. Junak, koji se usprotivio Papi, i time Njemačku oslobodio od tuđinske vlasti. Predsjednik i kasniji zemaljski biskup tirinške Evangeličke crkve (tj. crkvene zajednice), Hugo Rönck, izjavio je: „Stoljećima nas opominje ostavština Martina Luthera: 'Takva čudesna vremena su sada, da neki narod nebo može prije zadobiti prolijevanjem krvi, nego inače molitvom (Lutherova izjava) … Heil Hitler“. Ili izjava poput ove: „Luteransko kršćanstvo jeste i ostaje najveće Božje otkrivenje na njemačkom jeziku.“ Adolf Hitler (1889.-1945.) i njegovi nacisti obožavali su Luthera zbog njegovog vjerskog antisemitizma. Hiltler: „Luther je bio veliki čovjek, div. S jednim zamahom probio je sumrak, vidio Židova kako ga mi tek danas počinjemo gledati“. Biskupu Osnabrücka Wilhelmu Berningu (1877.-1955.) izjavio je 1936.: „Sprovodim samo ono (sa židovima), što je Crkva 1500 godina naučavala.“ Lutherov pamflet „O Židovima i njihovim lažima“ iznova je objavljen u Njemačkoj, a zloglasne antisemitske novine „Der Stürmer“ fanatičnog mrzitelja Židova, Juliusa Streichera (1885.-1945.) jedva su nadmašile Lutherove antisemitske parole protiv Židova. Stoga se na Nürnberškom procesu, 29. travnja 1945., Streicher pozivao na stoljećima stari antisemitizam u Njemačkoj i na Lutherovu knjigu „O Židovima i njihovim lažima“: „Dr. Martin Luther bi danas umjesto mene ovdje sjedio na optuženičkoj klupi, ako se uzme u obzir ova knjiga“. Nacionalsocijalisti su preuzeli ili prema drugim interpretacijama „zlorabili“ Lutherove upute kako se riješiti Židova (plinskih komora nije bilo u Lutherovo doba). Njegova tri gnjusna spisa „O Židovima i njihovim lažima“, „Pismo protiv Sabatera jednom dragom prijatelju“ i „O Schem Hamphorasu“ vrve govorom mržnje i neljudskošću, što je u potpunoj suprotnosti s porukom evanđelja. U njima Luther nadmašuje sve dotadašnje srednjovjekovne autore u njihovim izjavama protiv Židova (npr. Meliton Sardski oko 189.; sv. Ivan Zlatousti, oko 349. – 407.; sv. Augustin, 354. – 430. … ) i njegove katoličke suvremenike, poput njegovog protivnika Johannesa Ecka (1486.-1543.), koji je 1541. također napisao vjerski antisemitski spis „Ains Juden büchlein Verlegung …“ Zasigurno se treba uzeti u obzir i tadašnja, vjerska diskriminacija i predrasude prema Židovima. Lutherov je vjerski antijudaizam sljedećih 400 godina obilježio protestantsku sliku o Židovima, a na tome je izrastao antisemitizam (1879.) i i nacionalsocijalizam. Upravo su 1933. na izborima s većinom glasova protestanti (od stranke NSDAP 83% protestanti, 13% katolici) doveli Hitlera na vlast. Nasuprot evangeličkim nacistima i rasistima „Njemačke crkve“ postojala je „Ispovjedna crkva“ kršćanskog otpora nacizmu, a jedan od osnivača bio je Dietrich Bonhoeffer (1906.-1945.), protestantski teolog i borac protiv nacizma. Godine 2015. njemačka Evangelička crkva se konačno službeno distancirala od Lutherovog vjerskog antisemitizma.

Ne začuđuje da mnogi Martina Luthera smatraju duhovnim ocem holocausta.

„Isto tako neka vlast kažnjava ili ne trpi one, koji naučavaju da Krist nije umro za naš grijeh, nego svatko sam neka na tome dovoljno poradi … Mojsije u svom zakonu isto nalaže da se takvi klevetnici, ta svi krivi učitelji, kamenuju. Tu neka se, dakle, ne raspravlja mnogo, nego neka se takva javna hula također bez preslušavanja osudi“ (Der 82. Psalm durch D. M. L. geschrieben und ausgelegt Anno 1530, Tomos 5, str. 74b-76b).

O njegovim neprijateljima:

„Neka ih se pusti da umru kao psi i svinje“ (Vermahnung zum Sakrament, 1530., kod Hans-Joachima Neumanna, Luthers Leiden, Berlin, 1995., str. 173).

„Volim fanatične i razbjesnjele zanesenjake; sami se ubijaju“ (Tischreden, LD, sv. 9, Nr. 279).

„Kršćani bi smrt mogli lako podnijeti kada ne bi znali da je gnjev Božji povezan sa smrću. To nam čini smrt gorkom … Duh Sveti postavlja smrt za kaznu da nas straši – ne za šalu“  (LD, sv. 9, Nr. 814.816).

O ljudskoj volji

WA 18, 635: „Na ovaj je način ljudska volja postavljena između oba (Boga i sotone), sasvim poput jahaće životinje, kada Bog na njoj sjedi, ona ide i želi kuda Bog to želi … Ako sotona na njoj sjedi, ona ide i želi ono što sotona želi. A ona (volja) nema slobodu odluke otrčati jahaču ili ga potražiti, nego se jahači sami bore za to da je zadrže (jahaću životinju) i posjeduju.“

„Tako vidimo da je kršćaninu dovoljna samo vjera; nije mu potrebno nikakvo djelo, kako bi bio pobožan. Ako mu nije potrebno nikakvo djelo, onda je zasigurno oslobođen od svih zapovijedi i zakona. Ako je oslobođen, tada je zasigurno slobodan. To je kršćanska sloboda, jedina vjera koja nas čini da ne možemo dangubiti ili činiti zlo, nego da nam nije potrebno nikakvo djelo kako bi dospjeli pobožnost i blaženstvo“ (Martin Luther, Von der Freiheit des Christenmenschen, izd. L. E. Schmitt, 1954., 3. naklada, str. 37,1 – 79,21; WA 7, 20, 24-38,15).

Lutherov poslovičan gnjev  – njem. „Lutherzorn“

LD, sv. 9, Nr. 357: „Nemam bolji lijek nego gnjev. Jer ako želim dobro pisati, moliti i propovijedati, onda moram biti gnjevan; tu mi se sva moja krv osvježi, pamet izbrusi i sve napasti odstupe.“

O Božjoj kazni

LD, sv. 9, Nr. 655: „Bog kažnjava, ali potajno, ili siromaštvom, neku zlu ženu kroz neposlušnu djecu i na mnoge druge načine. Kakvu, dakle, kaznu želiš li ti?“

O bolestima

LD, sv. 9, Nr. 678: „Ali oni (liječnici) ne vide u đavlu začetnika neke inače prirodne bolesti … Vjerujem da je kod svih teških bolesti đavao začetnik i pokretač.“

O razumu

WA 51, 126; usp. WA 10  I, 1.326; WA 18, 164; WA 24, 182: „Razum je najveća kurva, koju đavao ima.“

„Tko želi biti kršćanin, neka svojem razumu iskopa oči“ (Martin Luther, Gesamtausgabe in 25 Bänden, herausgegeben von Johann G. Walch, Concordia Publishing House St. Louis 1880-1910, Band V, S. 452. Tischreden, Luther Deutsch, Nr. 604).

Savjet Melanchtonu

„Budi grješnik i griješi hrabro u Kristu, koji je pobjednik nad grijehom, smrću i svijetom. Mi moramo griješiti tako dugo dok smo ovdje … Dovoljno je da smo kroz bogatstvo Božjeg veličanstva priznali Janje, koje nosi grijeh svijeta. Od njega nas grijeh ne će otrgnuti, pa i da se tisuću i tisuće puta na dan kurvamo ili ubijamo“ (WA, 2, 372, Cl. 6, 55, 32). Čovjek je prema Lutheru tako reći biće grijeha:

„Mi smo zarobljenici đavla, kao našega kneza i Boga, da moramo činiti što on želi i što nam nadahnjuje“ (Tischrede: Tom. II. Wittenberg. Germ. fol. 226. Editio 1548).

Lutherovo razočaranje pred kraj života

Postoje Lutherova svjedočanstva o njegovom razočaranju i depresijama glede vjerskoga života, moralnog rasula i razočaranju u njegove suradnike u njegovoj zamišljenoj „evangeličkoj teokraciji“, u uvjerenju o skorom smaku svijeta u kojem je živio. Luther je tri puta najavio smak svijeta: 1532., 1538. i 1541. „Što bi bilo od svijeta da nije došao moj nauk (Jenaer Ausgabe, VI, F. 117.)?“ „No, sada, hvala Bogu, katekizam je poznat muževima i ženama, mladima i starima; znaju kako moraju živjeti, moliti, trpjeti i umrijeti (Walch XVI., 2013)“. Protivnici mu odgovaraju: „Kada je bilo više bogohulnih djela, nego li nakon tvog evanđelja? Kada su se ljudi više digli protiv vlasti, nego nakon tvojeg evanđelja? Kada je bilo više krađa i razbojstava? Kada je bilo više preljuba, nego nakon što si pisao, neka je dozvoljeno …?  To nam je donijelo tvoje evanđelje (Herzog Georg von Sachsen an Luther, Walch XIX., 616). Luther je jadikovao jer se stvarne prilike nisu mogle prikriti: „Svatko to vidi: Ljudi su sada bjedniji, nemilosrdniji, bestidniji i bezobrazniji nego u doba papinstva (Walch, XIII., 19-3.).“ „Postali su jednostavno stoka i nerazumne životinje (Walch, I., 615.)“. „Nažalost, naše je svakodnevno iskustvo to, da ljudi sada pod vladavinom (njegovog, op. prev.) Evanđelja gaje veću mržnju i zavist; gore je sa pohlepom i zgrtanjem novca, nego prije pod papinstvom (Walch, XIII., 2195.).“ „Što se više i dulje propovijeda (njegovo op. prev.) evanđelje tim je gore (Walch, XII., 2120.).“ „Nezahvalni smo Bogu i Njegovoj riječi; stoga će đavao koga smo izgnali, dovesti sa sobom sedam drugih, gorih od njega samoga (Walch, VIII., 1012.)“. „Svi se hvale da su kršćani; svi su ponosni na svoju kršćansku slobodu. No, istodobno slijede svoj zao nagon, i postaju pohlepni za novcem, pohotni, ponosni, zavidni, (…) To me čini ponekad toliko nestrpljivim, da bih želio, da ove svinje, koje toliko gaze bisere pod svojim nogama, radije su trebale ostati pod tiranijom Pape. Jer je nemoguće da bi se moglo vladati takvim narodom Gomore (Wittenberg Ausgabe V, 413.).“ „Da mi Bog barem nije zamaglio oči, i da sam barem predvidio ove sablazni, tada nikada ne bih započeo propovijedati evanđelje (Walch VI., 920; WA 46, 53, 35; WA Ti 1, 96, 24).“

O njegovim neurozama straha posjedujemo i Melanchtonovo svjedočanstvo: „Kada je koncentrirano mislio na Božji gnjev ili na Božji sud, spopao ga je odjednom takav strah da je gotovo izgubio svijest. Osobno sam ga vidio kod jedne disputacije s učenjacima, zaprepašten njezinim ishodom, kako se ispružio na svom krevetu u susjednoj sobi, jecajući i ponavljajući sljedeće: „Bog je sve ljude zatvorio u grijeh kako bi im se smilovao“ (Melanchton, str. 46). A kada je jednom Melanchtona njegova stara majka upitala da li da promijeni konfesiju, odgovorio joj je neka ostane katolkinja: „Nova je vjera udobnija, no stara je sigurnija za spas.“ Znamo i za Lutherovu krizu na zajedničkoj molitvi u koru kao redovnika. Kada je iz Markova evanđelja čitao o opsjednutom, pao je uz urlanje na tlo: „To nisam ja, to nisam ja!“ Kada je vidio neko Raspelo gnjušio se, jer mu se Isus pričinjavao poput sotone. Iz Lutherovih pisanih svjedočanstava Luther neuvijeno priznaje koliko ga je sotona napastovao, prikazivao mu se, izrugivao mu se, kako mu je nitko drugi nego sotona ukazao na besmislenost misne žrtve kod disputacije sa sotonom u njegovom srcu u vezi sv. mise. (spis „Von der Winkelmesse und der Pfaffenweihe“, 1533.), a to nije katolička polemika. Na više od 9000 mjesta se u Lutherovim djelima pojavljuje sotona. Sebe je smatrao najučenijim u cijelom katoličkom svijetu i papom broj 1. Kada mu je proradila savjest, pitao se: „Martine, jesi li ti stvarno najučeniji u cijelom kršćanstvu?“ – to je onda pripisivao utjecaju sotone. „Pri čemu kada sam uzeo neki nož u ruke odmah su me spopale gadne misli, tako da nisam bio u stanju moliti i đavao me tada izbacio van iz sobe.“ „Svijet me se zasitio, i ja njega.“ „Rastanak će se uskoro dogoditi. Ah, da sam Turčin kako bih se ubio …“ „Đavao ljude prvo zavede na neposluh pa zatim na izdaju kao Judu; zatim ih toliko baca u očaj da završavaju tako što se objese ili zadave. Jer đavlov glas ima tako strašan zvuk, da se ljude nakon nekog noćnog dijaloga s demonom sutradan pronađe mrtve, što se meni često moglo dogoditi.“

„Mučilo ga je ludilo koje ga više nije puštalo. Očaj je nagrizao njegovo srce. Škotski evangelik Henry Drummond (1851.-1897.) napisao je: 'Nesretnik je ponekad tražio utočište u molitvi, ali više nije bio u stanju za to. Čak je i njegova molitva bila krik mržnje: 'Nisam više u stanju moliti bez da ne psujem, i kada kažem: 'Sveti se ime tvoje', onda ponavljam: prokleto i osuđeno neka je ime papist (katolik). Kažem li: 'Dođi kraljevstvo tvoje', onda ponavljam: prokleto, osuđeno i uništeno neka je papinstvo! Kažem li: 'Budi volja tvoja', ponavljam: proklete i osuđene neka su namjere papista (katolika)! Uistinu, tako danomice neprestano molim mojim usnama i mojim srcem' (Walch, XVI. 2085). Život otpadnika postao je stvarno pakao. […] U svojoj knjizi 'Trojica reformatora' francuski katolički filozof Jaques Maritain (1882.-1973.), između ostalog, pruža dojmljiv popis Lutherovih prijatelja i prvih učenika koji su izvršili samoubojstvo. To je bila prava epidemija. Georg Besler (oko 1470.-1534.), jedan od prvih navjestitelja luteranstva u Nürnbergu, zapao je 1536. u takvo teško stanje melankolije da je usred noći napustio svoju ženu i zabio si koplje u prsa. Vladala je gorka ironija o tom scenariju Lutherovih propovjednika, koji su pisali djela za utjehu protiv straha od smrti, Božjeg gnjeva, žalosti i očaju, umjesto da navješćuju Božju milost i vječno spasenje. Nisu znali kako da navijeste te utjehe koje im je donijelo 'Novo evanđelje', u usporedbi sa 'strahovima' koji je prema njihovim riječima izazvao katolički nauk. Štoviše, bili su prisiljeni javno skrenuti pažnju na porast očaja i samoubojstava u djelima poput npr. Joachima Magdeburgiusa (1525.-1587.), 'Ein gutes Heilmittel, um die Qualen und den Trübsinn zu mildern, an denen Christen leiden' ('Dobar lijek za ublaženje muka i tuge od kojih kršćani pate'), Lübeck, 1555. Potpuno je jasno da jedan vjerski nauk koji čovjeku osporava njegovu slobodnu volju, istovremeno otima i mogućnost kako bi učinio nešto za vječni spas svoje duše i tako ga prepušta očaju i samoubojstvu“ („Lutherov svršetak“, Einsicht-Aktuell, 34 Jahrgang, Nr. 4/Dezember, 2013).

Lutherova smrt 18. 02. 1546.

O Lutherovoj smrti postoje tri proturječna izvješća svjedoka-očevidaca:

–         protestantsko izvješće „Historia“,

–         izvješće „Civis Manfeldensis“ – „Građanina Mansfeldta“, vjerojatno ljekarnika Johanna Landaua

–         izvješće Lutherovog sluge Ambrosiusa Rudfeldta.

1.                  Protestantsko izvješće „Historia“

Ovo su opširno izvješće nakon Lutherove smrti sastavili pastori Johann Aurifaber, zapravo Johannes Goldschmied (oko 1519.-1575.), Justus Jonas (1493.-1555.) iz Hallea i dvorski propovjednik Michael Coelius ili Caelius (1492.-1559.), kako bi se suprotstavili glasinama o Lutherovoj smrti, koje su već kolale dok Luther još nije bio ni pokopan. Stoga se Coelius 20. 02. 1546. u svojoj pogrebnoj propovijedi u crkvi, gdje je Lutherov lijes bio izložen obrušio na „papiste“ (katolike) da šire „zle glasine“ o Lutherovoj smrti, „da je pronađen mrtav u svojoj postelji.“ Međutim, u Eislebenu u to doba više nije bilo katolika. U knjizi „Reformation I“ na str. 27. Ignaza von Döllingera (1799.-1890.) se prema pismima Georga Wizela navodi da je već 1533. u Eislebenu bilo „jedva deset katolika, i da zbog bojazni od Luterana nisu išli u crkvu“. Godine 1538. umro je posljednji katolik u Eislebenu.

„Historia“ je opširno izvješće i prikaz Lutherovih aktivnosti nekoliko dana prije njegove smrti, sam opis njegove smrti, prema kojoj bi Luther u prisutnosti 17 svjedoka mirno i pobožno preminuo, opis njegova sprovoda i pokopa. Izvješće je rasposlano na mnoge adrese. Prema ovom bi izvješću Luther navodno već na minutu točno (!) u 20 sati obolio, zatim bi opet na minutu točno (!) od 22 sati do jedan sat u noći „spavao prirodnim disanjem“, zatim opet obolio, ustao, hodao okolo, tužio se na bolove, ležao na kauču, pa otišao ležati na krevet, molio se i svoju dušu preporučio Bogu. Među 17 svjedoka navodi se i grofica Mansfeld, koja bi mu ribanjem nekom vodicom pokušala oživjeti bilo (a prema izjavi liječnika u drugom izvješću nije bilo nikakvog kucanja bila). No, grofica Mansfeld, prosvjedovala je pismeno i opovrgla tu tvrdnju, pri čemu prema Didenkopu (Hildesheimer Chronik fol. 248, 1546.) potvrđuje da nije nazočila Lutherovoj smrti, nego da je kasnije poput ostalih ljudi došla vidjeti mrtvo tijelo u Lutherovoj kući i, da je Luther već bio mrtav („Wente dat bestan de grafine von Mansfeld und itliche vom Adel, det se dr. Martin Luter hebben dot gefunden“). U toj se kronici iz Hildesheima navodi i „da su sluge i mnogo drugih osoba izjavile i potvrdile da je Luther pronađen mrtav. Jer to potvrđuju grofica Mansfelda i neki iz plemstva“ („ … Aber darjegen dat ganze husgesinde und vele andre lude mer geredet und bekennen, de Luter si ores erachtens dot gefunden. Wente dat bestan de graffine von Mansfeld und itliche vom adel dat se dr. Martin Luter hebben dot gefunden.“).

Glasine o Lutherovoj neprirodnoj smrti proširile su se munjevitom brzinom po tadašnjoj Njemačkoj među katolicima, tako da je kardinal Stanislaus Hosius (1504.-1579.) u drugom izdanju svoje knjige „Confutatio prolegomenon Brentii“ iz 1560. također preuzeo vijest da je Luther „sâm umro.“ Godine 1558. objavio je francuski teolog Simon Fontaine svoju knjigu „Histoirie catholique de notre temps“, te između ostalog piše „da zna kako među katolicima kolaju posve druge glasine o Lutherovoj smrti, nego li u „Historiji“, te zaključuje: „Bez da se priklonim ijednoj strani, barem je ovo sigurno, da je (Luther) pronađen mrtav u postelji, tj. da je izvješće 'Historije' neistinito.“ Katolički pisci 16. stoljeća slažu se u tome da je Luther pronađen mrtav u svojoj postelji.

Katolički svećenik, teolog, psiholog i sveučilišni prof. dr. Albert Mock u svojoj knjizi „Abschied von Luther-Psychologische und theologische Reflexionen zum Lutherjahr“, Luthe-Verlag, Köln, 1985., na str. 115. u bilješci 82. piše: „Usp. o tome (o Lutherovoj smrti): Nikolaus Paulus, Luthers Lebensende. Eine kritische Untersuchung (Erläuterungen und Ergänzungen zu Janssens Geschichte des deutschen Volkes), Freiburg, 1898. Preispitaju li se o Lutherovom svršetku života sve izjave svjedoka, onda ostaje kao najobjektivnije i najpouzdanije izvješće izjava ljekarnika, pozvanog u tri sata u noći. 'Službena' pisma i izvješća Coeliusa, Jonasa i drugih ne drže vodu kod preispitivanja u pogledu podudarnosti činjenica. Teorija Nikolausa Paulusa, kojoj se pridružuju Heinrich Grisar i svi Lutherovi životopisci posljednjih desetljeća, nije više održiva nakon izvješća ljekarnika, koji je nepobitno priznat. Analiza opisanih simptoma kod navodno malo prije mirno preminulog Luthera, s jedne strane (prema kriterijima sudske medicine Alberta Ponsolda i drugih [sudskih forenzičara]), i ponašanja prisutnih svjedoka, s druge strane (prema kriterijima sudske psihologije), vodi ka zaključku da je Luther iznenada i neočekivano umro, te da su ga 'prisutni svjedoci' pronašli mrtvoga (usp. izjave dvaju liječnika kod mrtvog Luthera i spontano-užasnuto ponašanje Jonasa). Prema navodu ljekarnika ('visa est enim tortura oris et dexterum latus totum infuscatum') o već započetoj rigor mortis (mrtvačkoj ukočenosti i hladnoći) Lutherova bi smrt uslijedila već prije jedan sat u noći …“

Mock tvrdi da je Luther umro zbog „kardiofobije-Da-Costa-sindroma“ iznenadno, kao što to u tom izvješća pokazuje sudsko-medicinska i sudsko-psihološka analiza izvješća ljekarnika, te razgovor pozvanih liječnika (str. 67).

2.        Izvješće „Civis Manfeldensis“ 

Drugo izvješće očevidca-svjedoka je „Civis Manfeldensis – građanina Mansfelda“, vjerojatno ljekarnika Landaua (prema tumačenju Nikolausa Paulusa u „Jahrbuch der Görresgesellschaft“, iz 1894., IV, ili prema drugim tumačenjima možda gradskog pisara Galle-Branda), pozvanog u noći, koje se nalazi u knjizi Johannesa Cochläusa „De actis et scriptis Martini Lutheri, Saxonis“ u separatnoj tiskovini „Ex compendio actorum Martini Lutheri, caput ultimum et ex epistola quadam Mansfeldensi historica narratio, una cum annotationibus alterius epistolae, de ejusdem Lutheri ultimus actis et vitae exitu“, Moguntiae, 1548. Izvješće „Građanina Mansfelda“ napisano je 18. veljače 1546., prije izvješća „Historia“. Landau je bio bratić Georga Witzela, koji je izvješće predao Cochläusu. Skraćeno: Došavši u Lutherovu kuću tamo nailazi već dvojicu liječnika, grofa Alberta von Mansfelda, nekoliko osoba, i pastore Jonasa, Coeliusa i Aurifabera. Ovo izvješće u obliku obdukcijskog nalaza potpuno drugačije prikazuje Lutherovu smrt („horrenda mors“), nego li „Historia“, kao strašnu i iznenadnu, Lutherova lica iskrivljenoga i tamnog na desnoj strani. Liječnici konstatiraju da nema bila, jedan kaže da izgleda kao da je zadavljen, burne reakcije Jonasa u šoku, vičući i za glavu se držeći, pokušavanja oživljavanja mrtvaca do svitanja 18. 02. 1546., što se poduzima kod netom utopljenih ili obješenih, a ne kod mirno i pobožno preminulih. Na inzistiranje Jonasa stavljaju mu klistir, što i čine, iako jedan liječnik kaže „Pa, nema smisla, već je mrtav.“

Nakon Lutherove smrti 18. veljače 1546. pozvana su trojica slikara da ga portretiraju. Iz pisma ljekarnika Johanna Landaua od 9. 07. 1546., upućenog njegovom rođaku Georgu Witzelu u Regensburg, ne spominje se slikar iz Eislebena. Ali on zato tvrdi da je slikar Lucas Furtnagel, kojeg označuje kao „pictor Hallensis“ naslikao dva portreta preminulog Luthera u njegovoj smrtnoj postelji, i to „ut erat“ („kao što je bio“), tj. portretirao stvarni prikaz lica mrtvaca. Drugi dan je dobio zapovijed da mrtvaca još jednom, uljepšano i bolje naslika, („ad huc semel et melius quidem quam antea corpus mortui depingere“). No, ovaj se izvor osporavao, da nije pouzdan, i da je vjerojatno polemički intoniran, jer se sve što bi bilo sumnjivo pokušalo sa protestanske strane osporiti, i svaki trag u literaturi uništiti, što ćemo niže navesti. Na portretu je također vidljivo da mu mrtvačka košulja sasvim prekriva vrat. Kod drugog Furtnagelova portreta lica mrtvog Luthera na desnoj bi strani na Lutherovom vratu bio navodno vidljiv tamni flek (mjesto pritiska), što je sa stajališta sudske medicine objašnjivo, jer nastaje prije smrti, a ostaje nakon smrti.

Tek 1592. talijanski svećenik (oratorijanac), pravnik i filozof Thomas Bozius ili Tommaso Bozio (1548.-1610.) u svom djelu „De signis Ecclesiae“ (“O znakovima Crkve“), objavljenom 1592. u Rimu i 1593. u Kölnu, u drugom svesku, lib. XXIII, cap. 3, prvi puta donosi izvješće da se Luther objesio. Nakon toga i drugi katolički pisci (23) do 1688. preuzimaju ovu vijest. Ovo treće izvješće svjedoka i očevidca Lutherove smrti potječe od njegovog sluge („famulus“) i odgojitelja njegove djece, Ambrosiusa Rudtfelda, koji je Luthera navodno rano ujutro pronašao obješenog za krevet (baldahin) i, kojega među 17 navodno prisutnih svjedoka Lutherove smrti spominje i izvjšće „Historia“, koji je uvršen u opus Lutherovih djela.

3.      Izvješće Lutherovog sluge Ambrosiusa Rudtfelda

Ambrosius Rudtfeld je 1537. imatrikuliran na sveučilištu u Wittenbergu kao „siromašan student“ („armer Student“). Rudtfeld je bio „famulus“ (sluga) i odgojitelj Lutherove djece. Kasnije se vratio Katoličkoj crkvi, i „kako bi si olakšao dušu“ dao svoje svjedočanstvo, koje se osporava.

Cijelo se izvješće, osim u latinskom izvorniku Thomasa Boziusa „De signis Ecclesiae“, nalazi u latinskom izvorniku i njemačkom prijevodu u knjizi „Luthers Lebensende“ Paula Majunckea na internetu kada se u Google utipka „Luthers Lebensende.“

URL: http://kath-zdw.ch/maria/texte/luthers.lebensende.htm (2017-10-10).

Hrvatski prijevod:

„ …Vaše pobožne molbe potiču me, doduše, da nadiđem sav strah pred ljudskim gnjevom ili zlovoljom, i da istini predam svjedočanstvo. No, mnogo više me na to sili strahopoštovanje pred višnjim Bogom i svecima. Znam, naime, vrlo dobro da se divnim Božjim djelima treba svugdje odati dolična pohvala, i da se više moram pokoravati Božjim, nego li ljudskim zapovijedima. Premda su mi stoga vlastodršci Njemačke pod najstrožim prijetnjama zabranili bilo kome govoriti o strašnoj smrti mog gospodara Martina Luthera, ipak ne ću to zatajiti, nego ću na slavu Kristovu i uzdizanje cijelog katoličkog puka obznaniti to što sam vidio i prije svih drugih iskusio, i priopćio okupljenim knezovima u Eislebenu, a da me na to ne potiče mržnja protiv nekoga, niti da me pokreće ljubav za korist.

Zbilo se to, dakle, jednog dana kad se Martin Luther u Eislebenu među istaknutim vlastodršcima Njemačke vrlo dobro osjećao, i kada smo ga pripitog morali odvesti u postelju. Zaželjeli smo mu laku noć, otišli u našu sobu i mirno zaspali ne sluteći ništa lošega. No, kada smo slijedećeg jutra došli k našem gospodaru kako bismo mu po običaju pomogli prilikom odijevanja, vidjesmo, koje li boli, istog našeg gospodara Martina jadno zadavljenog viseći na krevetu. Kod ovog toliko strašnog prizora, obuzeti strahom, ali bez dugog oklijevanja pohitali smo njegovim jučerašnjim sustolnicima i knezovima, kako bismo im objavili odvratnu Lutherovu smrt. Oni, obuzeti ne manjim strahom od našega, počeše nam obećavati sve i svašta i zasipati nas molbama. Ponajprije da stvar moramo zauvijek i vjerno držati u tajnosti da ništa ne izađe na vidjelo. Onda neka ružno Lutherovo mrtvo tijelo oslobodimo užeta i položimo ga u postelju. Konačno neka među ljudima proširimo vijest da je moj gospodar Martin umro iznenadnom smrću, što bismo na molbe knezova bili i učinili, poput straže na grobu našeg Spasitelja podmićeni velikim obećanjima, da nam neka nesavladiva snaga istine nije savjetovala nešto drugo – snaga, koju vjerojatno zbog straha i bojazni od ljudi ili zbog nade u dobit, obuzdana na neko vrijeme ne možemo zauzdati, ali je zbog opomene vjere i grižnje savjesti ne možemo zauvijek potisnuti.“

Ova Rudtfeldova izjava, dana u obliku protokola, poslana je kao prijepis u Rim, te carskim i biskupijskim ustanovama i ponekim samostanima u Njemačkoj. Franjevac Heinrich Sedulius (1549.-1521.), rodom iz Clevea u Nizozemskoj (od 1580.-1582. provincijal Tirolske franjevačke provincije), objavio je dokument 1606. u svom djelu „Praescriptiones adversus haeresas“ – „Propisi protiv heretika“, tiskanom u Antwerpenu kod izdavača Officina Plantiana, na str. 257. Sedulius je dobio uvid u dokument u Freiburgu u Breisgau-u, gdje je bio definitor, i u posebnoj službi Ferdinanda Austrijskoga, te se uvjerio u autentičnost dokumenta. Kaže da ga je dobio od „a fide digno viro“„od jednog vjerodostojnog čovjeka.“

Za razliku kada je Luther 1537. zbog bolesti kamenca izjavio da osjeća blisku smrt, te se kod Coeliusa ispovjedio i primio odrješenje, i molio ga da se pobrine za njegovu djecu, u „Historiji“ o tome nema govora, premda bi se, navodno, nekoliko puta pomolio i imao vremena za ispovijed i odrješenje. Navodno su i dvojica njegovih sinova bili prisutni u Lutherovoj kući, ali ne kad je umirao kod njegove smrtne postelje.

Kartuzijanac Theodorus Petrejus (1567.-1640.) u svojoj je knjizi „Catalogus haereticorum“, objavljenoj 1629. u Kölnu, izd. Typis & sumptibus Petria Brachel preuzeo Rudfeldtovo svjedočanstvo, kao manje-više i drugi katolički (23) pisci sve do 1688. sukladno ondašnjoj duhovnoj klimi i polemici.

Godine 1635. u Hamburgu je objavljen prvi odgovor „Lutherus Defensus“ kao osporavanje ovog izvješća sa strane protestanata.

Prijepori o Lutherovoj smrti

Prijepori i polemika o Lutherovoj smrti u literaturi javljaju se zbog proturječja kod usporedbi s drugim izvješćima svjedoka očevidaca, ponajprije izvješćem ljekarnika Landaua, jer bi Rudfeldt Luthera pronašao ujutro obješenog, a u izvješću ljekarnika koji je pozvan u noći u Lutherovu kuću, pokušavalo ga se na inzistiranje Justusa Jonasa oživjeti do svitanja.

Kod proturječnih izvješća povijesna kritika istražuje kojim se izvješćima može više vjerovati i koja su vjerodostojnija. Protestansko izvješće sastavljeno je sa strašću, posebno Coeliusova propovjed na Lutherovom odru u crkvi; on već unaprijed prije nego je Luther pokopan napada one koji „su već iznijeli zle glasine i žele nešto drugo iznijeti na svjetlo dana.“ No, ne konkretizira točnije te „zle glasine“, nego već unaprijed opovrgava da je Luther pronađen mrtav u svom krevetu. A to opet opovrgava izvješće liječnika i ljekarnika, kao i Ambrosius Rudfeldt. Kod vijesti ili glasini o Lutherovom suicidu se nikoga ne napada ili grdi, nego se ona postupno širi. Vrlo vjerojatno je ta vijesti doprla do ljudi od samog Rudfeldta ili druge posluge. Od koga bi inače već narod to saznao, ako ne od najužeg kruga osoba koje su imale pristup Lutheru? Katolici prepuštaju protestantima monopol pisanja povijesti o tom događaju, jer se tek 46 godina kasnije nakon Lutherove smrti njegov možebitni suicid pojavljuje u pisanom obliku kao protokol. Jedini katolički autor koji između 1546. i 1592. daje mig ili aluziju na to, je franjevac Johannes Ras 1577. u svojoj knjizi „Quinta centuria“ na str. 477, objavljenoj u Ingolstadtu (aludirajući na Luthera, kao „obješena redovnička riba“ – „gehenckter Mönchsfisch“). Katolički su autori bili, dakle, suzdržljivi i oprezni u pisanju o Lutherovom suicidu, sve do Rudfeldova pismenog izvješća. Poznato je da je Luther u svojim govorima za stolom već od 1532. nekoliko puta nagovijestio da bi se najradije ubio, o čemu izvješćuje Schlaginhafen koji je to zapisao. Zatim je Mathesius 1540. zapisao (Analecta Lutherana et Melanchthoniana, Tischreden Luthers und Aussprüche Melanchtons nach Mathesius 1540-1542) kako je Luther rekao da kad je vidio neki nož da se želio ubiti nožem, a kad je vidio neki konop da se želio objesiti. Aurifaber je oba navedena mjesta preuzeo u Lutherove govore za stolom (Aurifaber, Luthers Tischreden, nastarije izdanje iz 1566., list 105 i 110), koje je zapisao, ali u blažem obliku. Luther je rekao da se želi objesiti o drvo. Aurifaber nam priča kako je dobio nalog  „paziti na Lutherovo tijelo“, no, u kritičnoj noći nije pazio na njega. Čak i dozvani liječnici konstatiraju „da Luther izgleda kao zadavljen.“

Glavna proturječnost je u navodu vremena, jer su prema izvješću „građanina Mansefelda“ liječnici bili pozvani „nakon polnoći“, a ljekarnik Landau „oko tri sata ujutro“, i Luther je već bio mrtav, te su ga pokušavali oživjeti „do svitanja“, dok Rudtfeld svjedoči da ga je ujutro pronašao obješenog.

Sa stajališta povijesne kritike, Johannes Aloysius Kleis (1864.-1895.) – norveški katolički misionar, u svojoj knjizi „Luthers 'heiliges Leben' und 'heiliger' Tod“ na str. 243.-244., piše: „Kao prvo treba sljedeće spomenuti: Prvo izraz 'sljedećeg jutra' (postridie) je toliko rastezljiv, da isto može značiti 'vrlo rano ujutro', jer je po običaju posluga uobičavala zagrijavati sobu prije nego se gospodar probudio, tj. vrlo rano ujutro. U knjizi 'Bekehrung deß Wohlgelehrten und Fürnemen Herrn Joannis Harennii' ('Obraćenje učenog i otmjenog gospodina Ivana Harenija'), tiskanoj u Ingolstadtu 1587., na str. 83 autor kaže da mu je jedan savjestan čovjek koji je bio na dan Lutherove smrti u Eislebenu, jamčio da je Luther 'nakon što je zdrav otišao u krevet četiri sata nakon toga pronađen mrtav'. Ljekarnik je Luthera pronašao mrtvog, trbuha punog hrane i pića, jer je večer prije bio veseo, i po običaju mnogo jeo i pio. Nevjerojatno je da je navečer u 20 sati već otišao na počinak, znajući da je inače sa svojim gostima do kasno u noć jeo, pio i razgovarao. Njegovo ga je društvo, po običaju, vrlo vjerojatno oko 1 sat u noći napustilo. Kada je 'Civis Manfeldensis' sastavljao svoje izvješće odmah nakon smrti, on još nije ni poznavao izvješće 'Historia', koje je kasnije sastavljeno. Već se prije opovrgalo izvješće 'Historia' prema kojem bi Luther u prisustvu 17 osoba preminuo. Zašto bi se pokušavalo oživjeti mrtvog Luthera koji je 'mirno i pobožno preminuo'? Luther je umro bez svjedoka. Upadljivo je u Jonasovom izvješću 'Historia' da se Ambrosius Rudfeldt već u pet ujutro uputio zagrijati Lutherovu sobu, a ona je već bila već zagrijana.“

Kleis nadalje piše kako se ,,ista elastičnost može primijeniti i na riječi 'nakon polnoći', jer je nevjerojatno da bi mrtvo tijelo čovjeka koji je večer prije bio 'dobre volje', već kratko nakon tri sata ujutro bilo ukočeno. (Rigor mortis – mrtvačka ukočenost, ovisno o vanjskoj temperaturi započinje 3-4 sata nakon kliničke smrti, a nakon 12 sati je potpuna, op. prev.) Konačno i protestantski propovjednik Cyriacus Spangenberg (1528.-1604.) u svojoj 1572. tiskanoj 'Mansfelder Chronik', izvješčuje da je 'Luther preminuo tek po danu', a u pismu 'Građanina Mansfeldta' stoji da je ljekarnik prestao s klistirom tek pred svitanje. A tko bi davao klistir mrtvacu četiri sata u dva pokusa? 'Hora tertia' u 'Civisu' je prema 'Historiji' ili jedan prekasan ili prerani termin. Suviše kasan, jer su liječnici navodno oko 1 i 30 došli k Lutherovoj postelji. Suviše rano, s druge strane, jer je ljekarnik započeo sa svojim pokusima s klistirom kada je mrtav Luther već ležao na mrtvačkom krevetu-odru ('qui splendide paratus erat'). No, ovaj krevet je prema 'Historiji' pripremljen tek dva i pol sata nakon dolaska liječnika, u četiri ujutro, naime. Prema izvješću 'Civisu' već se dani kada ljekarnik prestaje sa svojim pokusom. Stoga je navod u 'Historiji' da ljekarnik prestaje s uvođenjem klistira 'oko 4 sata ujutro' neistinit. Već po sebi je besmisleno, kako tvrdi 'Historia', imati od četiri do devet sati ujutro pripremljen mrtvački odor za narod. Jedino sigurno je to da se mrtvaca maknulo u 9 ujutro u komoru. Ljekarnik je morao još do osam ujutro eksperimentirati.“

Nadalje: „Premda se o jednoj takvoj povijesnoj temi kao o Lutherovoj smrti rijetko kada tako mnogo pisalo, i to od 18. veljače 1546. do danas, ipak postoji osjetno pomanjkanje u literaturi. Dr. Majuncke spominje da je u jednoj šleskoj knjižnici, tj. u učiteljskoj knjižnici katoličke gimnazije u Glogau (Glogow u Poljskoj), čiji mu je kustos, prof. Scholz, dao sva djela o našem autoru na raspolaganje, od poznatog djela Florimonda de Raemonda (1540.-1601.) o povijesti hereza, na mjestu gdje je riječ o Lutherovoj smrti, pronašao cedulju, na kojoj je neki čitatelj rukopisa prije 150 godina napisao: 'Kod jednog drugog autora sam pročitao da se Luther ručnikom objesio'. Gdje se danas još može naći takav 'autor'? Njegov spis izgleda da je barem iz svih javnih knjižnica potpuno uklonjen. To isto vrijedi i za knjigu Karl von Kreutza, (ili Kreitz, 1607.-1660.) isusovca (prijašnjeg luteranskog propovjednika, op. prev.), 'Der Unvertheidigte Luther' ('Neobranjen Luther'), Braunsberg, 1655., koji također vrlo nepovoljno izvješćuje o smrti 'reformatora', sudeći prema protestantskim citatima. U 12 kraljevskih i sveučilišnih knjižnica također se uzaludno istraživalo. Prema mišljenju više sveučilišnih knjižničara ova je knjiga ekspresno uklonjena iz javnih ustanova. Johann Christoph Gottsched (1700.-1766.) je 1742. zahtijevao (kod prevođenja Baylova 'Historisches Wörterbuch‘) da cenzori knjiga precrtaju i uklone sve negativno o Lutherovoj smrti. Njegovoj su želji tek krajem 18. stoljeća udovoljili jozefinski cenzori knjiga. Još se u doba Marije Terezije (1717.-1780.) moglo pronaći knjige s odgovarajućim citatima. No, gore spomenutih spisa nema nigdje u javnim knjižnicama Austrije, ni u Beču, Pragu, Innsbrucku, Krakovu, ni u Rusiji. U protestantskim zemljama nikada se nije tiskalo nešto nepovoljno o Lutherovoj smrti“ (Johannes Olav Fallize, 1896.).

Teza o Lutherovom samoubojstvu pala je nakon 1688. zatim sve više u zaborav, slično kao i Lutherov gnjusan protužidovski spis „O Židovima i njihovim lažima“ iz 1543., koji je tek u 19. stoljeću iznova postao poznat. Tek nakon njemačkog „Kulturkampfa“, i donošenja protukatoličkih zakona, napada kancelara Otta von Bismarcka (1815.-1898.) i protestanata na Katoličku crkvu u Njemačkoj, u namjeri da je se ušutka, tezu je 1896. iznova publicirao Paul Majuncke (1842.-1899.), njemački katolički svećenik, publicist i političar stranke „Zentrumspartei“, u svojoj knjizi „Luthers Lebensende“. Knjiga je doživjela nekoliko naklada, ali i oštrih osporavanja. I do danas protestantski povjesničari osporavaju tezu o Lutherovom samoubojstvu. Svaka se sumnja u to osporava, a povijesna se literatura o tome, kao što smo pokazali, nastojala bezuspješno prikriti ili uništiti.

Izvješće „Historia“ je prema mjerilima sudske medicine i kriminalističke psihologije lažirano. 

Teza o Lutherovom samoubojstvu je zbog proturječnih izjava svjedoka sporna, ali i moguća.

Manje poznato o Martinu Lutheru

U staroj katoličkoj literaturi postoje izvješća autora koji se pozivaju na očevidce o smradu koji se širio iz Lutherovog olovnog lijesa na odru, i kasnije u sprovodnoj povorci, o „orintološkom čudu“ s nikad do tada viđenim tisućama ogromnih gavrana na krovovima i krošnjama drveća tijekom cijele noći, dok je Lutherov lijes još bio izložen u crkvi u Eislebenu, i njihovim groznim graktanjem, te kasnije tijekom sprovodne povorke, o opsjednutima u dan Lutherovog sprovoda u Gheelu (srednja Belgija, gdje miruju posmrtni ostatci sv. Dimfne kamo se dovodilo opsjednute, i njihovom priznanju kod egzorcizama.

O tome je prvi pisao njemački isusovac i teolog Petrus Thyraeus (1546.-1601.) u svojoj knjizi „De Daemoniacis“- „O opsjednutima demonima“ (I. disp. 8 sect. 11).  On kaže, „da je to saznao od mnogih ljudi“, jer je to bilo očito vidljivo svakome i nije se moglo tajiti.

Martin iz Cochema (1634.-1712.)

Poznati kapucin, umro na glasu svetosti, o Lutherovom svršetku napisao je sljedeće, manje-više isto što i Petrus Thyraeus:

„Odmah nakon Lutherove smrti, mrtvo tijelo je toliko smrdilo, da nitko nije mogao izdržati u njegovoj blizini, premda je bilo proljeće. Zato ga se odmah stavilo u olovni lijes, i otpremilo u crvu sv. Andrije. Sva zvona grada zvonila su, a ispred mrtvačkih kola nosio se križ. Grofovi i sav narod slijedili su povorku, a Jonas (Justus) održao je propovijed. Vojvoda Saske zatražio je od grofa Mansfelda mrtvaca, kako ga bi se pokopalo u Wittenbergu. Uz pompu lijes je, prekrit crnim plaštem, stavljen na kola, i mnogo ga je naroda pratilo za Wittenberg. Njegova ražalošćena opatica (supruga je bila bivša redovnica) u nosiljkama je sa svojom troje djece slijedila lijes, a narod je tako vidio djecu, kao časni ostatak njihovog proroka. Smrad mrtvaca bio je toliko jak, da mu se nitko nije mogao približiti. A to je bio znak kako strašno njegova duša smrdi pred Bogom i anđelima. Mnogo gavrana, neuobičajene veličine, pratilo je mrtvaca, leteći iznad njega cijelim putem, izvodeći pritom sramotnu buku, umjesto ljupke glazbe.“

Što se tiče gavrana, doktor Tilmannus Bredenbach (Collation. sac. lib. 7. cap, 39) priča sljedeće: „Časni gospodin NN, star i vrlo poznat po učenosti i pobožnosti, koji je još živ, pričao mi je, kako se tog dana kada je Luther umro u Keelheimu u Brabantu dogodilo neobično čudo. Jer tamo na istom mjestu miruje sveto tijelo kraljevske djevice i mučenice, svete Dimfne (zaštitnica psihičkih bolesnika), a u njezinom svetištu Svemogući još dan-danas oslobađa neke opsjednute đavlom. Stoga se tamo stalno nalaze opsjednute osobe, koje se tamo dovodi iz različitih mjesta. Kada su se tog dana, kada je Luther umro, mnogi opsjednuti ponašali sasvim suprotno njihovom ponašanju, i bili potpuno mirni i tihi, svatko se začudio i pomislio da su oni zaslugama Blažene Djevice Marije oslobođeni. Ali, nažalost, sljedećeg su dana ovi jadni ljudi opet počeli strašno bjesnjeti, a zlodusi su ih mučili još više. Kada su ih duhovnici zaklinjali i istodobno ispitivali, zašto su jučer bili tako tihi, a sada toliko bijesni, đavli su rekli: 'Naš poglavar je naredio da svi đavli otiđu na sprovod Martina Luthera, i istoga počaste svojom prisutnošću i pjesmom. Jer, uvijek dolikuje onome, koji je mnoge duše odveo u pakao, da ga se i velikom pompom također otprati u pakao'.“

Svjedočanstvo bl. Marije Serafine Michelli (1849.-1911.)

Dana 10. 11. 1883. časna je sestra Maria Serafina Michelli (proglašena blaženom 28. 05. 2011.) bila u rodnom gradu Martina Luthera, Eislebenu, gdje se slavila 400-godišnjica njegova rođenja. Ulice su bile pune naroda, a među mnogima tamo je bio i njemački car Wilhelm I., koji je predvodio svečanost. Buduću blaženicu nije zanimao razlog tolikog oduševljenja. Htjela je pronaći crkvu kako bi se pomolila pred Presvetim. Napokon je pronašla crkvu, no vrata su bila zatvorena. Kleknula je na stepenice crkve i pomolila se. Budući je bila večer, nije primijetila da to nije bila katolička crkva, nego protestantska. Ukazao joj se anđeo, koji joj reče: „Ustani, to je protestantska crkva“. Zatim je nadodao: “Želim da vidiš kamo je osuđen Martin Luther, i kako u mukama trpi zbog svoje oholosti.“ Nakon tih riječi vidjela je strašan bezdan vatre, gdje su bile okrutno mučene duše. Na dnu ponora bio je jedan čovjek, Martin Luther, koji se razlikovao od drugih. Bio je okružen demonima, koji su ga prisiljavali da kleči, a svi su imali čekiće s kojima su uzaludno pokušavali zabiti mu veliki čavao u glavu. Časna je bila uvjerena da je Martin Luther kažnjen u paklu posebno zbog smrtnog grijeha oholosti. Oholost ga je dovela u otvorenu pobunu protiv Katoličke crkve. Njegovo ponašanje, stav prema crkvi i njegove propovijedi bili su presudni za dovođenje mnogih duša u vječnu propast.

Izvor:

Manelli, Stefano. Padre Pio said  that Martin Luther is in Hell and Christians who follow him will meet the same end. URL: https://gloria.tv/article/LA2mqGmucMMq2svx2SQsEG3BQ (2017-10-10).

Lutero all'inferno, secondo la visione della Beata Serafina Micheli.

URL: https://www.youtube.com/watch?v=CFOtZDqVjZI (2017-10-10).

Castor, Mark. Is Martin Luther in Hell? Is it true that padre Pio saw Martin Luther in Hell? URL:http://thesplendorofthechurch.com/2017/01/25/is-martin-luther-in-hell-is-it-true-that-padre-pio-saw-martin-luther-in-hell-by-mark-castor/ (2017-10-10).

Izvješće iz Graza

„Bilo je to 1974. kada je jedan progresistički pokret za reformu katoličkog kalendara želio proglasiti Martina Luthera svetcem i naučiteljem Crkve, a jedan je franjevac iz Graza (Austrija) digao svoj glas protiv toga i propovijedao da je Luther u paklu. Najednom je fratar bio pozvan u neku kuću. Došavši u tu kuću, tamo su ga dočekala petorica muškaraca. Na stolu se nalazila prekrivena zdjela, a u njoj revolver. Rekoše mu da ne će prije napustiti prostoriju, dok ne dokaže da je Luther u paklu. Na stol je postavljeno Presveto, svijeća i križ, i pater je počeo vrlo, vrlo dugo moliti. Zatražio je Rituale Romanum s velikim egzorcizmom, koji mu je nabavljen. Slijedila je sat vremena duga molitva sa zazivima. Kada je netko pokucao na vrata, muškarci rekoše „naprijed“, ali ništa se ne dogodiše. Tek kada je svećenik rekao „naprijed“, vrata su se otvorila, i ušao je Luther, sav crveno užaren i zavezan između demona. Kada je sve završilo, muškarci su se zahvalili i u bijegu napustili kuću. Svećenik je, međutim, bio toliko šokiran doživljajem da nikada više nije propovijedao. Svećenik je već preminuo, tako priča jedan svjedok koji je to čuo od njega“.

Izvor:

Prijepis 6/96 iz „Ave-Kurier-a“. Beč: Mediatrix-Verlag, 1980. URL: www.mediatrix.at (2017-10-10)

Sv. Pio iz Pietrelcine (1887.-1968.)

Fra Stefano Maria Minelli FF, osnivač Franjevaca Bezgrješne, izjavio je kako je sv. Pio iz Pietrelcine rekao da je Martin Luther u paklu, i da će kršćani koji će slijediti njegov nauk završiti isto tako. Oni koji se ne pokoravaju Papi i nauku Katoličke crkve, također idu u pakao. Otac Stefano Manelli FF, osnivač Franjevaca Bezgrješne piše da je Martin Luther, koji je sebe nazivao Papa Luther 1, i proglasio da Papa ide u pakao, bio veliki heretik.

Izvor:

Manelli, Stefano. Padre Pio said  that Martin Luther is in Hell and Christians who follow him will meet the same end. URL: https://gloria.tv/article/LA2mqGmucMMq2svx2SQsEG3BQ (2017-10-10).

Autor: Antun Mrzlečki

 

LITERATURA

KNJIGE I MREŽNE STRANICE

D. Martin Luthers sämtliche Schriften: Johann Georg Walch (D. Martina Luthera sabrana djela: Johann Georg Walch

https://archive.org/details/MartinLuthersSaemtlicheSchriften12JohannGeorgWalch

D. Martin Luthers Werke, Weimarer Ausgabe (Djela D. Martina Luthera, Weimarsko izdanje).

http://www.lutherdansk.dk/WA/D.%20Martin%20Luthers%20Werke,%20Weimarer%20Ausgabe%20-%20WA.htm

Lohse, Bernhard: Martin Luther – Život i djelo, 3. potpuno prerađeno izdanje, Teološki fakultet „Matija Vlačić lirik“, Zagreb, 2006.

http://www.tfmvi.hr/hr/2016/06/20/bernhard-lohse-martin-luther-zivot-i-djelo/

Beer, Theobald:  Der fröhliche Wechsel und Streit – Grundzüge der Theologie Martin Luthers, Johannes Verlag Einsiedeln, 1980.

https://www.amazon.de/fr%C3%B6hliche-Wechsel-Streit-Grundz%C3%BCge-Theologie/dp/3894110864

Beer, Theobald: Luthers Theologie – eine Autobiographie, Heft 1, Heftreihe Gustav-Siewerth-Akademie, Weilheim-Bierbronnen, 3. Auflage, 2013.

http://www.sarto.de/product_info.php?info=p956_Luthers-Theologie—eine-Autobiographie.html

Emme, Dietrich: Gesammelte Beiträge zur Biographie des jungen Martin Luther, izd. Richard Niedermeier, 500 Jahre Luther und Reformation, Band 1, Patrimonium-Verlag, Abtei Mariawald, 2016.

https://www.amazon.de/Gesammelte-Beitr%C3%A4ge-Biographie-jungen-Reformation/dp/3864170427

Mock, Albert: „Abschied von Luther – Psychologische und theologische Reflexionen zum Lutherjahr, Luthe-Verlag, Köln, 1985.

https://www.amazon.de/Abschied-von-Luther-Psychologische-theologische/dp/3922727204

Hacker, Paul: Das ICH im Glauben bei Martin Luther – Der Ursprung der anthropozentrischen Religion – Mit einem Vorwort von Papst Benedikt XVI., nova & vetera, Bonn, 2009.

http://www.novaetvetera.de/nova/nova_7.html

Wer war Martin Luther? Akademija Gustav Siewerth:

http://werwarluther.de/vortraege/

Noch einmal Martin Luther – Die neue Theologie und ihre Folgen:

http://www.katholisches.info/2014/12/noch-einmal-martin-luther-die-neue-theologie-und-ihre-folgen/

Kronbeck, Franz: Martin Luthers Kampf mit Gott, Sarto Verlag, 2017.

http://www.sarto.de/product_info.php?info=p16123_Martin-Luthers-Kampf-mit-Gott.html

Jakobius, Paul Josef: Die Wahrheit über Luther – Protestantismus auf Sand gebaut, Verlag Salvator Mundi, 2012.

www.salvator-mundi.at

http://www.sarto.de/product_info.php?info=p9978_Die-Wahrheit-ueber-Luther.html

Otto, Rudolf: Sveto, Scarabeus, Zagreb, 2006.

https://www.superknjizara.hr/?page=knjiga&id_knjiga=20101

Kleis, Johannes Aloysius: Luthers 'heiliges' Leben und 'heiliger' Tod, aus dem Norwegischen übersetzt von J. Olaf, Verlag von Franz Kirchheim, Mainz, 1896.

https://www.amazon.de/Luthers-heiliges-Leben-heiliger-Protestantischer/dp/B007Q33EP2

Majunke, Paul: Luthers Lebensende

http://kath-zdw.ch/maria/texte/luthers.lebensende.htm

„Luther wie er lebte, leibte und starb, nach unwiderleglichen Berichten dargestellt“, Graz, 1906., Verlagsbuchhandlung Styria, 8. izd., pretisak Paulus Deusdedit (izd.), Gotthard AG, 3. izd., 2009.

http://www.sarto.de/product_info.php?info=p1427_Luther-wie-er-lebte–leibte-und-starb-SD068.html

Die dunkle Seite von Martin Luther

http://kath-zdw.ch/maria/Evangelisch.Reformiert/dunkle.seite.luther.html

Sv. Pio iz Pietrelcine o Lutheru:

https://gloria.tv/article/LA2mqGmucMMq2svx2SQsEG3BQ

Bilokapić, Ante: Teološke razlike u nauku Katoličke i Evangeličke crkve – U povodu 500. obljetnice Martina Luthera [1483.-1546.], Crkva u svijetu, sv. 19., br. 1, 1984.

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=128441

Kuttner, Heinz-Georg: Eine geistesgeschichtliche Studie zum Glauben an die Auserwähltheit des deutschen Geistes, Gustav-Siewerth-Akademie, 2017.

http://www.siewerth-akademie.de/cms/kompendien.html