Objavljena knjiga SUSRETI S BIBLIJOM HRVATSKOG BIBLIJSKOG DRUŠTVA, Petar Marija Radelj, 2026.

Kod nakladničke kuće Tonimir je početkom 2026. godine objavljena knjiga “Susreti s Biblijom Hrvatskog biblijskog društva” autora Petra Marije Radelja. Knjiga uvodi čitatelja u pitanja prevođenja i izučavanja Biblije, a neposredni povod joj je nedavno objavljivanje Biblije u izdanju Hrvatskog biblijskog društva, koja predstavlja stanoviti pokušaj da riječ Biblije ponudi čitatelju u prijevodu na jedan „obični”, svakodnevni jezik.

Kako u svojem osvrtu na knjigu iznosi prof. dr. Ivana Franić (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu), autor se pokazao kao „pouzdani vodič čitatelju u susretu s prijevodom Biblije Hrvatskoga biblijskoga društva… Pomnom analizom temeljenom na činjenicama pokazuje stranputice i nedosljednosti koje je tekst pretrpio na putu od prevoditelja do tiska te razotkriva izostanak mnogih značajki biblijskoga stila.”

Knjiga je opremljena predgovorom nadbiskupa Martina Vidovića, koji na temelju analize Petra Marije Radelja sadržanoj u knjizi jezgrovito zaključuje da se 2025. godine objavljeni prijevod Biblije Hrvatskog biblijskog društva (s pretencioznim naslovom „Biblija hrvatski standardni prijevod”), u loše izvedenoj nakani da dade čitatelju što razumljiviji tekst „pogubio između biblijskoga stila i razumljivosti, zbog čega su prevoditelji i urednici – da bi uspjeli u svojemu naumu – dobrano skresali ni manje ni više nego sâmu jezičnu podlogu na koju su svoj prijevod postavili. I iz onoga što se dade razabrati iz Predgovora, glavnu zaprjeku za ostvarenje svojega ciljanoga prijevoda vidjeli su upravo u jeziku na koji su prevodili! Ishod toga i takvoga postupka ukalupljeni je prijevod tek djelomično povezan s izvornikom i lišen i vjernosti hrvatskomu jeziku i vjernosti vlastitostima svetopisamskoga govora i načina izražavanja, a sve unatoč činjenici da se riječ Božja upravljena ljudima, riječ života i riječ spasenja njihova, koju ljudi Duhom Svetim nošeni oblikovaše u svoj jezik i svoj način izražavanja i pismom zabilježiše, ne može tumačiti i prevoditi samovoljno, odnosno kako komu padne na pamet (usp. 2 Pt 1, 20–21)."

Petar Marija Radelj nam u svojoj knjizi ne otkriva tek jezična vrludanja ekipe koja je odradila jedan u ukupnosti loš posao na najnovijem prijevodu Biblije na hrvatski jezik - nego i zabrinjavajuća odstupanja od katoličkog pravovjerja, nekako u pravcu modernističkih poigravanja s jezikom.

„Biblija na govornom jeziku”

Premda je jezikoslovac pokojni Stjepan Babić (1925.-2021.) - koji je u radu na Bibliji Hrvatskog biblijskog društva započetom 2001. godine od početka radio kao redaktor - upozorio prevoditeljsku ekipu na samom početku da „orječje, tekst Svetoga Pisma ne može biti isto što i svakidašnji jezik već i stoga što se razlikuje i opsegom svojih pojmova, a to znači brojem riječi”, očigledno je da je ta ekipa - u kojoj su središnje uloge odigrali glavni urednik Goran Medved, glavni teološki provjeritelj (pok.) Davor Peterlin i savjetnik za jezična pitanja Boris Beck - na kraju svojega rada koji se protegnuo na preko 20 godina odlučila objaviti Bibliju koja će govoriti svakodnevnim razgovornim jezikom (str. 25). Stoga su iz ove Biblije (primjerice) naposljetku posve „prognani" aorist, imperfekt i drugi glagolski oblici i vremena koja se u govornom jeziku koriste tek rijetko. Ovo je učinjeno u očiglednoj suprotnosti s namjerom i podukom već spomenuto izvornog redaktora pok. Stjepana Babića, koji je još 2001. godine sudionicima projekta bio skrenuo pozornost na odnos između književne i govorne uporabe jezika: „Aorist i imperfekt u razgovornome su jeziku veoma rijetki, čak i iznimni, ima i književnih djela koji ih i nemaju, osobito imperfekta pa neki smatraju da ih ne bi trebalo biti ni u Bibliji ili bar u Evanđeljima. […] Ukloniti potpuno oba ta vremena [aorist i imperfekt] iz Biblije, bilo bi nasilje i na Bibliji i na hrvatskomu književnom jeziku.“ (str. 28-30).

Ako bi netko previše pred očima držao (za ta glagolska vremena uskraćene) Biblije na engleskom, mogla bi mu očito doći na pamet baš ovakva (neprikladna) ideja kakva se prikladnom učinila urednicima Biblije HBD 2025. Isto bi vrijedilo ukoliko bi netko imao pred očima kakav njemački prijevod: naime ni njemački jezik ne poznaje aorist i imperfekt - za razliku od grčkog, latinskog i hrvatskog.

Uglavnom Hrvatska biskupska konferencija priopćila je 7. lipnja 2024. da su dan prije „biskupi izrazili suglasnost da Hrvatsko biblijsko društvo kao svoje izdanje objavi studijski ekumenski prijevod Svetoga pisma na hrvatski govorni jezik“. Međutim naposljetku „imprimatur" (hrv. „neka se tiska") Hrvatska biskupska konferencija za dovršeni prijevod izdala nije, što možemo vidjeti iz na stranicama "Hrvatske katoličke mreže" objavljenog osvrta zagrebačkog pomoćnog biskupa Ivana Šaška od 29. prosinca 2025. god., gdje možemo vidjeti da barem dio hrvatskih biskupa ima ozbiljnih primjedbi na rad grupe oko Hrvatskog biblijskog društva.[1]

Taj izostanak imprimatura nije mali problem, ukazuje Radelj (str. 23, 152). Naime Kanon 825 Zakonika kanonskog prava iz 1983. godine posve izričito propisuje: „Knjige Svetoga pisma ne mogu se izdati osim ako je to odobrila Apostolska Stolica ili biskupska konferencija; isto tako, da bi se mogli izdati njihovi prijevodi na narodni jezik, zahtijeva se odobrenje spomenute vlasti(...)”.

„Podjednostavljivanje do granice stilske osiromašenosti”

Kada smo na ovom primjeru (ima u Radeljevoj knjizi takvih primjera više) shvatili pristup urednika Biblije HBD „osuvremenjavanju” biblijskog jezika, možemo iznijeti autorov sud o takvom pristupu prevođenju: „Biblija hrvatski standardni prijevod plod je pojednostavljivanja do granice stilske osiromašenosti i iskliznuća u stvarima vjere i ćudoređa uza zanemarivanje hrvatske biblijske baštine i „osuvremenjen“ po mjeri izvancrkvene ciljne skupine. Sveto Pismo time ne postaje bliže, nego siromašnije; ne jasnije, nego pliće.” (str. 35).

Od biblijskih mjesta koje u Bibliji HBD analizira Petar Marija Radelj, možemo vidjeti o prijevodu Molitve Gospodnje.

Redci 6 glave Evanđelja po Mateju glase u Bibliji HBD iz 2025. godine ovako:

9 Naš Oče na nebu,

neka se poštuje svetost tvoga imena.

10 Neka dođe tvoje Kraljevstvo.

Neka se na zemlji događa

ono što je po tvojoj volji,

baš kao što je na nebu.

11 Daj nam danas

naš svagdašnji kruh.

12 Oprosti nam naše dugove

kao što i mi opraštamo

svojim dužnicima.

13 I ne prepuštaj nas napasti,

nego nas čuvaj od Zloga.

Da, to bi bio tekst „Očenaša”, molitve koju napamet znade skoro svaki govornik Hrvatskog jezika. U tom novom prijevodu je, za početak, impliciran stav da se u hrvatskom jeziku zapravo ne kaže „oče naš”, nego „naš oče”. Naravno, u govornom jeziku se kaže “naša kuća”, “moj auto”, „njena majka”, „naš otac”. U vokativu, međutim? I osobito, kada su posrijedi obraćanja s određenim emocionalnim nabojem?

Tada, zapravo ide: „majko moja!”; „ljubavi moja!”, „sine moj!”. I stoga: “Oče naš!”.

I doista molitva „Očenaša” u svim slavenskim jezicima počinje točno tako: tako je i u svim drugim slavenskim jezicima, još tamo od svetih Ćirila i Metoda. Na staroslavenskom je to Otče našъ, slovenskom Oče naš, slovačkom Otče náš, češkom Otče náš, poljskom Ojcze nasz, donjolužičkom Wóśce nas, gornjolužičkom Wótče naš, srpskom Оче наш / Oče naš, rusinskom Отче наш / Otče naš, makedonskom Оче наш / Oče naš, bugarskom Отче нашъ / Otče našъ, ukrajinskom Отче наш / Otče naš, bjeloruskom Ойча наш / Ojča naš i ruskom Отче наш / Otče naš.

Tekst Matejevog Evanđelja na aramejskom (na kojem je, smatra se, Matej bio svoje evanđelje izvorno napisao) nije očuvan, ali u najstarijim grčkim prijevodima piše „Páter hēmō̃n“, a tako ostaje u svim Biblijama na grčkom jeziku, do danas. U baš svim prijevodima na latinski - od kojih je najznačajnija Vulgata, koja je plod studioznog prevoditeljskog rada svetog Jeronima poduzetog od 383. do 406. godine uz korištenje biblijskih knjiga na hebrejskom, aramejskom i grčkom jeziku koje su u ono vrijeme bile sačuvane i korištene u liturgijske (židovske i kršćanske) svrhe, a koje su do danas već odavno izgubljene - kaže se također „Pater noster” i u svim dosadašnjim hrvatskim prijevodima.

I odakle onda ovo neobično prevodilačko rješenja s „Naš Oče”? Eto, u germanskim jezicima se tako govori, i tako se moli: „Our Father…”, pa se urednicima Biblije HBD iz 2025. očigledno učinilo da tako mora biti pravilnije.

I tako dalje… mnogo je takvih primjera nezgrapnog prevođenja u Bibliji HBD iz 2025., koje se razmatra u knjizi Petra Marije Radelja.

Radelj tu upozorava: „Katolički odnos prema ukupnosti onoga što smo primili jest da sve moramo očuvati i neokrnjeno predati dalje. Možemo ne razumjeti neka svetopisamska mjesta, kao što starozavjetni vjernici nisu mogli razumjeti na koga se odnosi množina kojom jedan jedini Bog govori u Knjizi Postanka: ‘načinimo čovjeka na svoju sliku’ (Postanak 1, 26), ali zbog vlastite ograničenosti nismo vlasni prepravljati, kratiti, pročišćavati riječi Svetoga Pisma; biti preuzetni kako smo mi ‘znanstvenim postupkom’ utvrdili da neki redak nije izvoran, pa smo ga devetnaest i pol stoljeća nakon nastanka Novoga Zavjeta mi odlučili ‘popraviti’, ‘ispraviti’; ‘dotjerati’, vratiti u izvorno stanje!”(str. 75-86).

„Kasapljenje” najpoetičnijih stranica Biblije

Za pristup ekipe iz HBD prijevodu Evanđelja po Ivanu ne nalazi Petar Marija Radelj nježnije riječi, nego „kasapljenje”. U tome se urednici ozbiljno izobličili prijevod kojega je za Hrvatsko biblijsko društvo bio priredio fra Ivan Dugandžić - i to bez suglasnosti tog prevoditelja.

Uredničko „kasapljenje” vidimo, doista, već od prvog retka Ivanovog evanđelja.

Dok je Ivan Dugandžić, tako Proslov Evanđelja preveo sa

1U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog.

2Ona u početku bijaše u Boga.

3Sve je po njoj postalo i bez nje nije postalo ništa što postoji.

4U njoj bijaše život, i život bijaše svjetlo ljudima.

5I svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.

urednici Biblije HBD taj lijepi prevoditeljski rad „masakriraju” da naposljetku ide ovako:

1 U početku je bila Riječ; Riječ je bila s Bogom i Riječ je bila Bog.

2Riječ je u početku bila s Bogom –

3sve je postalo po njoj; bez nje nije postalo ništa.

4U njoj je bio život, a život je ljudima bio svjetlo.

5Svjetlo je svijetlilo u tami i tama ga nije ugasila.

Doista, od Ivanovog poetskog teksta, naposljetku dobivamo nešto poput uputstava za montiranje lustera.

Cjelokupni su prijevod fra Ivana Dugandžića (sačinjen, inače, još 2010. godine) gospoda urednici „iskasapili”, na isti način: praktično je svaka rečenica oslobađana „natruha” poetičnosti i pretvarana u jezik kakvim učenici prvog razreda gimnazije pišu školske zadaće i poruke na Whatsappu (str. 159-237).

Traljavosti i zastranjenja

Nakon što smo na primjerima (u Radeljevoj knjizi brojnijima) shvatili temeljni jezični i uređivački pristup Biblije HBD 2025, gdje se radi približavanja govornom izričaju osakaćuje izražajna snaga kako Biblije, tako i hrvatskog književnog rječnika, suočiti nam se s jednim drugim ozbiljnim pitanjem: taj novi (ali ne, očito, ne bolji!) prijevod Biblije ispušta brojne i prilično značajne dijelove Biblije.

U Bibliji HBD 2025., odlučili su se urednici osloniti na „Grčki Novi Zavjet” sa Sveučilišta u Münsteru (tzv. „Novum Testamentum Graece”, Nestle-Aland), revidirano izdanje 2012. (u napomenama uz samu Bibliju HBD pogrešno se citira da bi to izdanje bilo iz 2013. godine) i „Biblia Hebraica Stuttgartensia”, revidirano izdanje 1997. (str. 36-42).

Petar Radelj nam otkriva, da na taj način ispušta taj novi hrvatski prijevod brojne retke Novog Zavjeta, koji su se dugi niz stoljeća - jer ih je sveti Jeronim bio krajem 4. stoljeća bio uvrstio u Vulgatu, kao do danas službeni prijevod Novog Zavjeta na latinski - smatrali njegovim neupitnim dijelom. Čak je 14 redaka Novog Zavjeta time u cijelosti izbrisano, a 8 redaka je znatno skraćeno. Taj„ poduhvat”, kojega Biblija HBD 2025 preuzima od priređivača Nestle-Alanda 2012. (koji i nisu katolici), Petar Radelj označava vrlo upitnim i zapravo zabrinjavajućim.

Dapače, ukazuje Radelj da još uvijek vrijedi službena koncilska anatema koju je katolike latinskog obreda utvrdio i proglasio Tridentski sabor 8. travnja 1546.:

„Ako tko ne prihvaća te knjige u cijelosti, sa svim njihovim dijelovima, kako se običavaju čitati u Katoličkoj Crkvi i kako su sadržane u starom raširenom [Vulgata] latinskom izdanju, za svete i kanonske, te svjesno i namjerno prezire rečene predaje, neka bude kažnjen anatemom.“ (str. 91-92).

Primjer tihi redaka može nam biti primjerice tekst Mateja 17, 21, koji u prijevodu biskupa Ivana Šarića glasi:

„A ova se vrsta izgoni samo molitvom i postom." (op.: to Isus govori o jednoj vrsti demona, kojega apostoli nisu mogli izgnati iz opsjednutog dječaka)

Biblijski znanstvenici koji su kod Sveučilišta u Münsteru priredili Nestle-Aland iz 2012. godine nalaze razloga da izbace taj redak - koji je sadržan u Vulgati. Za njima to čini i Biblija HBD 2025 (i ne samo oni, čini to primjerice i hrvatski prijevod tzv. Jeruzalemske Biblije).

Petar Marija Radelj upozorava na upitnost tog postupka: naime ne samo da je redak Mateja 17,21 sadržan u Vulgati, nego ga sadržavaju službeni tekstovi Novog Zavjeta na grčkom jeziku, do današnjeg dana. Izbacivanje tih redaka Radelj smatra nerazumnim ne samo Vulgati (također nastaloj u istom 4. stoljeću), nego također i u prijevodima na koptski, armenski, gruzijski, gotski i etiopski iz 4. stoljeća - istog onog stoljeća u kojem su nastali tekstovi na grčkom koje su konzultirali znanstvenici okupljeni oko Nestle-Alanda (a u kojima je taj redak bio ispušten; događa se to inače kad se knjigu prepisuje rukom). Tako se iz Biblije HBK izbacuju iz Svetog Pisma, u ovom slučaju, Isusove riječi kojima nas on podučava da se zli dusi mogu istjerivati molitvom i postom; stvar koju inače baš osloncem na taj biblijski redak tumače i crkveni oci iz prvih stoljeća kršćanstva - tako sveti Ivan Zlatousti (57. homilija o Mateju) i Sveti Augustin (pismo 236,2). (Str. 95-98.)

Radelj prepoznaje problem i s citiranjem starozavjetnih knjiga u knjigama Novog Zavjeta; što u prijevodu Biblije HBD 2025 nije izvedeno kako treba; tako primjericei s prijevodom Izaije 7,14, gdje se prorokuje rođenje Kristovo od Djevice. Na tom mjestu Biblija HBD prevodi na hrvatski:

„Gle, djevojka je začela i rodit će sina, a nadjenut će mu ime Emanuel“

Radelj upozorava da na hrvatskom jeziku „djevojka“ i „djevica” nisu istoznačnice, i da postoji dobri razlozi zašto se u svim dosadašnjim prijevodima na hrvatski na tom mjestu Svetog Pisma zapisuje: „Djevica”. Naime su još rabini iz Aleksandrije (koji su nesumnjivo dobro poznavali i hebrejski i grčki) u 3. stoljeću prije Krista na tom mjestu hebrejsku riječ „alma“ preveli grčkom riječju ἡ παρθένος / hē parthénos: djevica. I tako dosljedno stoljećima, sve do ovih naših genijalaca iz Biblije HBD, koji odjednom odlučuju pisati „djevojka”. I tom prigodom, zaboravljaju pogledati barem engleske i njemačke prijevode (kad ih latinska Vulgata i ne zanima) koji tu redom pišu „Virgin” (ponekad „virgin”) i „Jungfrau”, a ne „girl” ili „Mädchen”.

Ali nije tu kraj: redak iz Izaije 7,14 se citira u novozavjetnom tekstu Mateja 2, 22-23. Taj citat u ovoj našoj novoj (i ne boljoj!) Bibliji iz 2025. godine glasi ovako:

„Sve se to dogodilo zato da se ispuni ono što je Gospodin najavio po proroku: »Evo, Djevica će zatrudnjeti i roditi sina. Nazvat će ga ‘Emanuel’, što znači ‘Bog je s nama’.«“ (Str. 67-73.)

Pa bi izgledalo kao da Matej pogrešno citira Izaiju: dok (tobože) Izaija govori „djevojka“, Matej citira „Djevica“. Ali naravno, nije nespretan Matej - nego urednici Biblije HBD. Petar Marija Radelj - kao vrlo iskusni urednik brojnih knjiga - na ovom mjestu kategorički zaključuje: „Takav neusklađen, neuređen rukopis nije smio biti pušten u tisak.” (str. 157).

Dario Čehić

[1] Usp. „Osvrt biskupa Šaška na predstavljanja prijevoda Biblije na govorni jezik", IKA, 29. prosinca 2025.