Petar (Petrus) Venerabilis (1092. Auvergne,Francuska – 1156. Cluny, Francuska) je rođen u bogatoj plemićkoj obitelji pod imenom Pierre Maurice de Montboissier. Pohađao je školu u Sauxillangesu, koja je bila povezana sa benediktinskom zajednicom povezanom sa samostanom Cluny. Tri godine nakon njegova rođenja, na Sinodi u Clermontu, prvi se puta pozvalo zapadne kršćane na obranu od islama vojnom silom, da bi se Palestina obranila od muslimana. U to je vrijeme poglavar Katoličke Crkve bio papa Urban ll, redovnik iz Clunya. Blaženi Petar Venerabilis je bio inicijator temeljnih istraživanja i studiranja islama. Od 1142. do 1143. godine čitao je i obrađivao Kuran i druge arapske zapise o islamu.
Papa Benedikt XVl je na općoj audijenciji 14. listopada 2009. naglasio da je Petrar Venerabilis bio čovjek mira i ljubavi, kao što su mnogi o njemu svjedočili. Tako je živio i umro. Umro je na Božić. Njegov ga biograf Rudolf, opat samostana Sv. Trude, opisuje kao „Prijatelja mira koji je vrhunac svoga mira doživio na Božić – kada je objavljen Božji mir nama ljudima“ (Vita, I.17; PL 189,28). Bio je veliki ljubitelj književnosti, u čijem je stvaranju i sam sudjelovao. Jedna od njegovih tema bila je Majka Marija Bogorodica. Iz ljubavi i brižnosti za sve narode i religije proučavao je, između ostalog, židovstvo i islam. Petar Venerabilis, prior u Vézelayu i Domeni, izabran je 22. kolovoza 1122. god. za devetog po redu opata slavne opatije u Clunyju.
Vjerovao je da su muslimani zavedeni iskrivljenim naučavanjem lažnih proroka i da se mogu obratiti ako čuju pravu istinu. Istinu, da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek. Podupirući tu tvrdnju razumnim argumentima, želja mu je bila da se tako zaustavi rat koji su u to vrijeme vodili muslimani osvajajući nemuslimanske zemlje, kako bi silom proširili islam. Naglašava da mu nije namjera napadati oružjem, već moli muslimane da svoje mačeve stave u korice, odlože kamenje da bi dijalog mogao započeti. On ih “izaziva” na obranu svoga zakona, riječju a ne oružjem, razumom a ne nasiljem, ljubavlju, a ne mržnjom.
Branio je također vjeru od otpalih kršćana, tj. od svećenika koji su zavodili narod krivovjerjem kao što je u to vrijeme činio heretički propovjednik Petar iz Bruisa. Petar iz Bruisa je pozivao na krštenje samo za odrasle osobe, ukidanje Euharistije, ukidanje čašćenja križa, ukidanje Crkve, ukidanje posta na Veliki petak itd. Protiv takve hereze, P. Venerabilis piše 1138. god. djelo imena “Tractatus Adversus Petrobrusianos Haereticos“.
Obzirom da je bio zaokupljen mnogim obvezama, želja je P. Venerabilisa bila da njegov prijatelj Bernard iz Clairvauxa napiše opširnije djelo o krivovjerju islama. Budući je odgovor njegovog prijatelja bio negativan, morao se P. Venerabilis sam prihvatiti istraživanja i proučavanja islama.
Poslije on o toj svojoj odluci piše: „Bilo da se muhamedanska zabluda naziva sramnim imenom hereze ili odvratnim imenom poganstva, protiv nje valja djelovati, to jest pisati. […] Razljutio sam se gledajući Latine kako ne znaju uzroka takve propasti i kako ih neznanje lišava moći da joj se odupru; nitko nije odgovorio jer nije znao. Pošao sam, dakle, pronaći stručnjake za arapski jezik koji je tom smrtnom otrovu omogućio da opustoši više od pola kugle zemaljske.“
Pristupio je radu znanstveno i teološki, na osnovi činjenica. Čvrstu početnu točku našao je u djelu sv. Ivana Damašćanskog (675. – 749.), velikog kršćanskog naučitelja koji je temeljito izučio islam u vrijeme kada je ta vjera bila još sasvim mlada. Svoje znanje je P. Venerabilis produbljivao istražujući crkvene oce i kronologiju bizantskih redovnika. Jedan od njih bio je značajni kronolog Theopanes Homologetes (lat. Theophanes Confessor, 760. g – 818. g) čija je djela još u 900. godini na latinski preveo Anastazije, knjižničar pape Adrijana ll.
Od 1142. do 1143. g. sastaje se u Španjolskoj sa uvaženim znanstvenicima koji su izučavali arapsku literaturu, matematiku, fiziku i astronomiju. To su Robert iz Kettona (koji je već 1143. god. sastavio prvi prijevod Kurana na latinski jezik) i Herman Dalmatinac. Angažirao ih je na prevođenju Kurana i drugih arapskih teloških zapisa o islamu; imao je bl. Petar – kao opat značajne opatije u Culnyu – na raspolaganju dostatna financijska sredstva za angažiranje ekipe najizvrsnijih prevodilaca na izradi kvalitetnih prijevoda arapskih djela koja su od fundamentalnog značaja za izučavanje islama. U prevođenju sa arapskog na latinski sudjelovali su i članovi prevodilačke škole, koja je nosila ime svog osnivača, Rajmunda iz Toleda. U spisima P. Venerabilisa se spominju Petar iz Toleda, arapskog porijekla, koji je arapski jezik poznavao bolje nego latinski; te „Muhamed Arapin“ čija je zadaća bila kontrola ispravnosti prijevoda. Takva je pomoć bila nužna. Kuran je teško slijediti i razumjeti jer nije pisan kronološkim redom. P. Venerabilis traži maksimalnu vjerodostojnost prijevoda Kurana i drugih islamskih spisa, „da nijedna pogreška ne iskrivi naše razumijevanje“.
Nakon smrti P.Venerabilisa, škola Rajmunda iz Toleda je izdala zbirku njegovih djela (1162.) pod imenom „Corpus Toletanum“ još nazvanom „Collectio Toletana“. Original – makar oštećen – sačuvan je do danas pri Bibliothèque de l’Arsenal u Parizu.
Na što nas upozorava P. Venerabilis i što nam poručuje?
P. Venerabilis – jednim jezikom svojstvenim 12. stoljeću, tj. lišenim „političke korektnosti“ karakteristične za naše doba, nastoji muslimanima kao i svima nama kroz povijesne činjenice i logične zaključke pokazati da je Muhamed lažni prorok, tj. nikakav prorok.
To potvrđuje činjenica da Muhamed nije nikada ništa prorekao, kao što su to činili drugi proroci.
Kuran i zapisi o Muhamedovom životu odobravaju ubojstvo i progone onih koji ne pripadaju islamu i onih koji napuste islam, odobravaju silovanje i omalovažavanje žena. To ne može biti Božja volja.
Venerabilis je time ogorčen i ne shvaća kako su se toliki dali zavesti od tog bezbožnika. Može li, jedan mali poziv (u Kuranu) da se daje milostinja siromasima, pokriti silno nasilje i mržnju na koju se poziva?
Zašto je vama muslimanima zabranjeno diskutirati o Bogu sa nama kršćanima i Židovima? – pita Venerabilis.
Bojite li se istine? Istina voli svijetlo, a laž tamu. ISTINA – ona se ne boji razgovora jer želi biti svima otkrivena, tjera tamu, slobodna je, ne želi se skrivati, nudi jasnoću i otvorenost jer nema što kriti.
To je upravo ono što nas razlikuje od životinja, istraživanje istine. Životinja ne može proturječiti onome što joj se nameće jer nema razuma. Čovjek se mora zapitati kad mu se nešto nameće: je li to dobro ili loše, istina ili laž.
Tako vama (muslimanima) Muhamed propisuje što ćete reći i činiti ako netko kritički pita o Kuranu. Prvi naputak jest, da se ne upuštate u diskusiju.
Što ako ti to ne želiš? Što, ako vjeruješ da ti Kuran nalaže da me proklinješ ili ubiješ? Moram li ti vjerovati, zanemariti razumna pitanja? Imam li izbora? Trebam li se bojati?
Ako razum nije jača strana, onda se čovjek olako laća oružja i čini nasilje, kaže Venerabilis. Venerabilis piše kako ga ljubav tjera da se obraća muslimanima jer želi da shvate da su u opasnosti izgubiti vječni život i da im ovdje na zemlji bude dobro – jer Bog je ljubav. On je Stvoritelj svih ljudi i dopušta da sunce sja i dobrima i zlima.
Argument da su Tora i Biblija izmišljene tj. lažne, više je nego smiješan, nastavlja Venerabilis. Neki muslimanski učenjaci tvrde da su Židovi pri izlasku iz Babilona stavili Toru na magarca te su u svoj toj gužvi zaboravili na njega. Magarac je u međuvremenu negdje otišao, najvjerojatnije se strovalio niz neko brdo i tako je nestala Tora.
Takav je od Boga odabrani narod – „tako nemaran“ i to im je bila jedina Tora koju su posjedovali, nigdje više nije bilo židovskih zajednica koje su posjedovale Toru? Je li moguće da vjerujete da je to istina?
A kako je bilo sa Svetim pismom kršćana, tj. Novim zavjetom? Muslimanski učenjaci tumače: kad je bio progon kršćana onda su sve Biblije izgorjele. Je li to moguće? Što kaže razum?
Zato su, tvrde oni, židovski svećenici morali na brzinu nešto izmisliti i napisati novu Toru, to su isto napravili i kršćani sa Novim zavjetom, nešto kasnije naravno. Bez ikakve logike i dokaza, ta je tvrdnja zavladala islamskim svijetom kao uvjerljiva istina.
Petar Venerabilis postavlja pitanje: A da nije sam Kuran tako nastao?
Venerabilis dolazi do zaključka da je Muhamed u svoj Kuran dodao po nešto iz Tore i ponešto iz Biblije da bi kroz to malo istine uvjerio druge kako je Kuran od Boga poslan. Zato Venerabilis postavlja pitanje: što je islam? Je li islam hereza ili poganstvo? Ožalošćen je što su kršćani tako malo informirani o toj religiji koju je nazvao „opasnom zarazom“.
Ne bismo smjeli reći, a još manje vjerovati, da je Muhamed prorok, zaključuje P. Venerabilis.
U svome Kuranu više puta proturječi sam sebi; prvo nešto niječe/poriče te kratko zatim odobrava i hvali to isto i obrnuto. Njegovi zakonodavci ne mogu potvrditi ili pronaći ni jedno čudo koje je Muhamed učinio.
Dok su naprotiv Mojsije – donositelj zakona – Starog saveza i Isus Krist – osnivač Novog saveza, popraćeni mnogim čudesima, potvrđujući da su to Božji i Sveti zakoni.
Sam Muhamed u svome Kuranu tvrdi da mu nije dano da čini čuda, ali kaže da mu je Bog rekao – da bi mu i to dao kad mu se ne bi drugačije vjerovalo. Budući da mu ljudi vjeruju, tada mu ne treba sposobnost da može činiti čuda, kaže Kuran. On se naziva prorokom iako ga ne prate nikakvi znakovi koji jednog proroka čine prorokom, čak ne mora ni proricati.
P. Venerabilis tu prepoznaje laž iz nužde, u oba slučaja. Jedan prorok mora imati proročke darove, ako ih nema, onda i nije prorok. Njegova knjiga nije ništa drugo nego veliki mit sastavljen od heretičnih naučavanja koja su 500 god. prije Muhamedovog rođenja osuđena i odbačena od Katoličke crkve. Mogu se prepoznati zajedničke linije sa manihejstvom te sa naukom nekih židovskih sekti, zaključuje Venerabilis.
Prihvaćajući takvo krivo učenje prihvatili su posredno i Sotonu koji im je „predivne novosti objavio“, iznosi P. Venerabilis: „Zato opominjem, odrecite se tih vražjih gluposti. Dok još imate vremena, prihvatite sveto krštenje da vam se grijesi operu te da se spasite.“.
Petar Venerabilis zaključuje: bez dvojbe, ta je religija antikršćanska.
U ono doba se postavljalo pitanje: Je li Muhamed antikrist? Po mišljenju P.Venerabilisa, Muhamed je pripremio put za antikrista, ali nije sam antikrist jer Muhamed smatra Isusa Krista barem dobrim čovjekom, za razliku od samog antikrista koji će Isusa Krista proglasiti negativnom i lošom osobom. Tu se P.Venerabilis slaže s mišljenjem Hilara koji kaže da je vrijeme antikrista počelo već u vrijeme Arija (pokretač velike hereze s kraja 3. stoljeća, koja je poricala Sveto Trojstvo i božanstvo Isusovo).
Pouke za današnje vrijeme
Čitajući gore navedene zaključke bl. Petra Venerabilisa, moramo imati u vidu da su oni pisani u vrijeme križarskih ratova. Doista – od samih početaka islama, pa sve do najnovijeg vremena, odnosi kršćana i muslimana mogu se sagledati kao jedan dugački niz ratova i primirja. Zapravo Petar piše o jednoj civilizaciji koja je – stoljetni – vojni neprijatelj kršćanstva.
Međutim nam pažnja bl. Petra prema istini, želja za znanjem i točnim argumentima i danas treba biti uzorom. I trebamo, poput samog bl. Petra, znati da islam nije nešto prolazno, nešto što postoji na drugoj strani svijeta i što se nas ne tiče. U najmanju ruku moramo ozbiljno shvatiti istraživanja koja ukazuju da npr. u domovini bl. Petra Francuskoj ima početkom 21. stoljeća više praktičnih vjernika muslimana, nego praktičnih vjernika katolika.
Slika: Petrus Venerabilis
1. „Spisi o Islamu“ („Schriften zum Islam“ na njemački s latinskog preveo Reinhold F. Glei Reinhold F. Glei, CIS (Corpus Islamo -Christianum) 1985 Altenberger ISBN 3-88733-060-9
2. „Srednjovjekovne percepcije islama“, Vjeran Kursar, „Povijesni prilozi“ 24., 133-148, 2003.
3. „Islam uzima prednost pred katoličanstvom u Francuskoj“, Soeren Kern za „Gatestone Institute“ 18.08.2011.,http://www.gatestoneinstitute.org/2355/france-islam-overtaking-catholicism
